Ono čemu se novopridošlicama bilo teško prilagoditi je bila ljudskost, čista običnost Majstora. Uživao je u dobrim stvarima u životu i čulnim užicima previše da bi se uklopio u njihove predodžbe toga kakav bi sveti čovjek trebao biti.

Kad je jedan od njih to pomenuo jednom od učenika, dobio je ovaj odgovor:

„Kada Bog stvori Majstora, ne uništi čovjeka.“

Religiozan učenik se vratio na pitanje Pisma. „Hoćeš li reći da nam Pisma ne mogu pružiti baš nikakav pojam o Bogu?“

„Bilo kakav Bog koji je sadržan u pojmu uopšte nije Bog. Zato je Bog misterija – nešto o čemu nemate pojma“, reče Majstor.

„Pa šta nam onda nudi Pismo?“

Kao odgovor Majstor je ispričao o slučaju kada je večerao u kineskom restoranu i kada je jedan od muzičara počeo svirati melodiju koja se činila poznatom, ali čijeg se imena niko u grupi nije mogao sjetiti.

Majstor je pozvao lijepo odjevenog konobara i upitao ga šta to muzičar svira. On je odšetao preko podijuma i vratio se da sa zadovoljstvom obznani: „Violinu!“

Kakva ti je percepcija, takvo će biti i tvoje djelovanje. Ono što treba promijeniti nije tvoje djelo već tvoj pogled.“

Šta moram učiniti da bih ga promijenio?“

„Samo razumjeti da je tvoj trenutni način gledanja defektan.“

Kako bi ilustrovao aksiom koji je često ponavljao, „Vi vidite stvari onakve kakvi ste vi, a ne onakve kakve su one“, Majstor je ispričao priču o osamdeset jednogodišnjem prijatelju koji je jednom došao u manastir sav mokar i blatnjav.

„Ma to je onaj potok nekih pola milje odavde“, rekao je on.“U dobra stara vremena sam ga mogao preskočiti. Ali sada uvijek upadnem usred njega. Naprosto nisam primijetio da je potok nabujao.

Na šta je Majstor dodao: „Danas shvatam da je, kad god se sagnem, tlo dalje nego što je bilo kada sam bio mlad.“

„Postoji jedna stvar koju ni Bog ne može uraditi“, reče Majstor učeniku koji se bojao da će nekog uvrijediti.

„Koja?“

„Ne može ugoditi svakome“, reče Majstor.

„Ono što ti je potrebno je svjesnost“, reče Majstor religioznom učeniku. „Svjesnost, svjesnost, svjesnost.“

„Znam, i zato težim da budem svjestan Božijeg prisustva.“

Svjesnost Boga je fantazija, jer nemaš pojma kakav je Bog. Ono što ti treba je svjesnost sebe.

Kasnije doda: „Ako je Bog Ljubav, tada je rastojanje između Boga i tebe je tačno jednako udaljenosti između tebe i tvoje svjesnosti sebe!“

Kada je neko insistirao da za svako moralno pitanje može biti samo jedan apsolutno

ispravan odgovor, Majstor reče:

„Kad ljudi spavaju na vlažnom dobiju lumbago. Ali to ne vrijedi za ribe.“

„Život na drvetu može biti opasan i napet za živce. Ali to nije tako za majmune.“

„E sad, od ovo troje, riba, majmuna i ljudi, čije je stanište pravo – apsolutno?“

„Ljudska bića jedu meso, bufala jedu travu, a drveće se hrani zemljom. Od ovo troje, čiji je ukus pravi – apsolutno?“

Mladić je revno opisivao ono što je snovao da učini za siromahe. Majstor reče: „Kad predlažeš da se tvoj san ostvari?“

„Čim se stigne prilika.“

„Prilika nikad ne stiže“, reče Majstor. „Ona je tu.“

Jedan imućan čovjek jednom reče Majstoru da, koliko god se trudio, ne može zaustaviti svoju težnju da zarađuje novac.

„Avaj, čak i pod cijenu uživanja u životu“, reče Majstor.

„Ostaviću uživanje u životu za stare dane.“

„Ako poživiš da ih vidiš“, reče Majstor sjetivši se priče o drumskom razbojniku koji je rekao: „Pare ili život!“ Žrtva reče: „Uzmi moj život. Pare čuvam za stare dane.“

Drugom bogatašu koji je ugrožavao svoje zdravlje svojom revnošću u sticanju novca, Majstor ispriča priču o škrcu kojeg su nosili u grob.

Iznenada on dođe svijesti, uvidje u kakvoj se situaciji nalazi, i brzo odluči: „Bolje da mirujem – inače ću morati platiti troškove ove sahrane.“

„Većina ljudi bi radije sačuvala svoj novac nego svoj život“, bio je Majstorov zaključak.

Učenici nikad nisu u potpunosti progutali Majstorovo učenje da ne treba „raditi“ ništa kako bi se promijenili ili prosvijetlili.

„Šta možete URADITI da biste raspršili tamu?“, znao je reći. „Tama je odsustvo svjetla. Zlo, odsustvo svjesnosti. Šta neko može uraditi odsustvu?“

„Roditelji su me upozorili da te se čuvam“, rekla je novopridošlica.

Majstor se nasmiješio. „Čuvaj se, draga moja, dobro se čuvaj i snaći će te sudbina tvojih opreznih roditelja – ništa jako dobro ili jako loše ti se nikada neće dogoditi.“

„Ne znam mogu li vjerovati ovom čovjeku“, rekao je novopridošlica.

Iskusni učenik reče: „Majstor ne bi htio da vjerujemo ni jednoj jedinoj riječi koju kaže

–  on nas potiče da ispitujemo, da sve dovodimo u pitanje.“

Kasnije doda: „Ne bojim se ja Majstorovih riječi. Bojim se njegove prisutnosti. Njegove riječi donose svjetlo, ali njegova prisutnost te sagori.“

Kada je neka žena izrazila mržnju prema ugnjetačima njene zemlje, Majstor je odgovorio: „Nikad ne dozvoli nikome da te odvuče tako nisko da te natjera da ga mrziš.“

„Ako tražiš Boga, tražiš ideje – i promašuješ stvarnost.“, reče Majstor.

Ispričao je tada priču o monahu koji se žalio na ćeliju koja mu je dodijeljena. „Htio sam ćeliju iz koje sam mogao gledati zvijezde i razmišljati o njima. U ovoj koju sam dobio, neko glupo drvo ometa pogled.“

A upravo dok je posmatrao to drvo, prethodni stanar te ćelije se prosvijetlio.

„Šta vaš Majstor naučava?“

„Ništa.“

„Pa zaboga, šta onda nudi?“

„Koliko god želiš od njegove tišine;

i njegove ljubavi;

i od zraka mirijade sunaca koja s njim sijaju na nebu i kroz svaki list i svaku travku.“

„Svako zna da sam neustrašiv“, reče Guverner, „ali priznajem da se bojim jedne stvari: smrti. Šta je smrt?“

„Kako bih ja to znao?“

„Ali ti si prosvijetljeni Učitelj!“

„Možda. Ali još ne i mrtav.“

Naučnik je pokazao Majstoru dokumentarni film o dostignućima moderne nauke.

„Danas smo u stanju da navodnjavamo pustinju“, rekao je ponosno, „da zauzdamo snagu Nijagarinih vodopada, ustanovimo sastav daleke zvijezde i strukturu atoma. Uskoro ćemo u potpunosti pokoriti Prirodu.“

Majstor je bio impresioniran ali zamišljen. Kasnije je rekao:

„Zašto pokoravati Prirodu? Priroda nam je prijatelj. Zašto ne potrošiti svu tu energiju na svladavanje jedinog neprijatelja ljudske rase – straha?“

Kas su neki od njegovih učenika hvalili poznatog vjerskog vođu, Majstor je šutao. Kad su ga kasnije upitali o tom, rekao je: „Taj čovjek koristi moć da bi upravljao drugima – nije on nikakav vjerski vođa.“

„Kakva je onda funkcija vjerskog vođe?“

„Da nadahnjuje, a ne da donosi zakone“, reče Majstor. „Da budi, a ne da primorava.“

Učenike je zbunjivalo da čuju Majstora da kaže da je zlo, gledano iz više perspektive, dobro, da je grijeh kapija za milost.

Zato im je ispričao priču o Kartagi, koja je bila trn u oku Starom Rimu. Kada je Rim konačno sravnio Kartagu sa zemljom, našao je mir, otromboljio se i propao.

„Kad bi svo zlo nestalo“, zaključi Majstor, „ljudski bi duh istrunuo.“

„Kakvu pokoru da učinim, imajući u vidu ogromnost mojih zločina?“

„Razumij neznanje koje ih je uzrokovalo“, reče Majstor.

Kasnije doda: „Tako ćeš razumjeti i oprostiti i drugima i sebi i prestati pozivati na osvetu koju nazivaš kaznom ili pokorom.“

Majstor je tvrdio da je glavni razlog za nesreću u svijetu to što ljudi potajno uživaju u tome da se osjećaju bijedno.

Ispričao je priču o prijatelju koji je rekao svojoj ženi: „Draga, zašto ne izađeš i ne provedeš se?“

„Dragi, ti savršeno dobro znaš da ja nikad ne uživam u provodu!“, bio je njen iznervirani odgovor.

Biznismen je upitao Majstora o tome šta on misli da je tajna uspješnog života. Majstor reče: „Usrećiti svakog dana po jednu osobu.“

I doda: „Čak i ako si ta osoba ti.“

Prošla je minuta, a on reče: „Pogotovo ako si ta osoba ti.“

Kad je Guverner došao u posjetu, Majstor je iskoristio priliku da protestvuje protiv cenzure koju je on nametnuo štampi.

Guverner oštro odgovori: „Nemaš pojma kako je štampa postala opasna u zadnje vrijeme.“

Majstor reče: „Samo je potisnuta riječ opasna.“

Jednom je u toku izlaganja, Majstor citirao drevnog pjesnika.

Jedna mlada žena je došla kasnije i rekla da bi joj bilo draže da je citirao Pisma.

„Da li je taj paganski pisac kojeg si citirao zaista znao Boga?“

„Mladice“, reče Majstor oštro, „ako ti misliš da je Bog autor knjige koju ti zoveš Pismo, obavijestio bih te da je on takođe i autor mnogo starijeg djela zvanog Stvaranje.“

Neko je jednom upitao Majstora zašto je toliko nepovjerljiv prema religiji. Nije li religija najbolja stvar koju čovječanstvo ima?

Majstorov odgovor je bio zagonetan: „Najbolje i najgore – to ti daje religija.“

„Zašto najgore?“

„Zato što ljudi obično usvoje dovoljno religije da mrze, ali nedovoljno da vole.“

„U duhovnosti nije napor ono što se računa“, rekao je Majstor, „već predavanje.“

„Kad upadneš u vodu a ne znaš da plivaš, prepadneš se i kažeš: ‘Ne smijem se udaviti, ne smijem se udaviti’, i počneš mlatarati rukama i nogama – i u svojoj tjeskobi progutaš još više vode i na kraju se udaviš. A kad bi pustio svoje misli i napore kraju i dozvolio da potoneš do dna, tvoje tijelo bi se samo vratilo na površinu… To je duhovnost!“

„Iskrenost nije dovoljna“, običavao je reći Majstor. „Ono što vam treba je poštenje“

„U čemu je razlika?“, upitao je neko.

„Poštenje je vječna otvorenost činjenicama“, reče Majstor. „Iskrenost je vjerovanje vlastitoj propagandi.“

Jednog dana Majstor reče: „Niste se spremni ‘boriti’ protiv zla, dok ne budete u stanju vidjeti dobro koje ono čini.“

Ovo je poprilično zbunilo učenike, a Majstor se nije potrudio da im to razjasni. Sutradan im je ponudio ovu molitvu, nađenu načrčkanu na papiriću u koncentracionom logoru Ravensbruck:

„Gospode sjeti se ne samo ljudi i žena dobre volje, već i svih onih zlonamjernih. Ne sjećaj se samo svih muka kojim su nas podvrgli.

Sjeti se plodova koje smo donijeli zahvaljujući tim mukama – našeg drugarstva, naše odanosti, naše poniznosti, naše hrabrosti i velikodušnosti, veličine srca koju je sve ovo nadahnulo.

I kad oni dođu na sud, neka im svi ovi plodovi koje smo donijeli budu nagrada i oprost.“

Učenik je jednog dana direktno upitao Majstora: „Jesi li postigao svetost?“

„Kako bih ja to znao?“, bio je odgovor.

„Ko bi znao ako ti ne bi?“

Majstor reče: „Upitaj normalnog čovjeka je li normalan i on će te uvjeriti da jeste. Upitaj ludaka je li normalan i on će te uvjeriti da jeste!“

I nato se vragolasto nasmija.

Kasnije reče: „Ako shvatiš da si lud, onda i nisi baš tako lud, zar ne? Ako pretpostavljaš da si svet, onda i nisi baš tako svet, zar ne? Svetost je uvijek nesvjesna same sebe.

Jedan novopridošlica, nezadovoljan, reče jednom od učenika: „Ja stvarno moram znati je li Majstor svet ili nije.“

„Kakve to veze ima?“, reče učenik.

„Zašto bih ga slijedio ako on sam nije dostigao svetost?“

„A zašto bi ga slijedio ako jeste? Prema Majstorovim riječima, onog dana kad počneš slijediti nekoga, prestaješ slijediti Istinu.“

I doda: „Grešnici često govore istinu. A sveci su znali odvesti ljude na stranputicu. Ispitaj šta je rečeno, a ne onog koji je to rekao.“

Upitan o Božijem proviđenju, Majstor je ispričao priču o dva Jevreja koja su zadesila teška vremena.

„Znam da će Bog providjeti“, reče jedan vrlo uvjereno.

„Samo bih volio da providi DOK ne providi“, reče drugi.

Jedan od opakih efekata religije, prema Majstoru, je taj da je podijelila ljude u sekte. Rado je pričao o dječačiću koji pita svoju drugaricu: „Jesi li ti Prezbiterijanka?“

„Ne“, oholo reče malena, „mi pripadamo drugoj abominaciji!“

(igra riječi: abominacija znači grozota, užas, gadost, i liči na riječ denominacija koja znači vjeroispovjest)

Kada su ga upitali zašto je tako teško vidjeti Majstor je rekao ovo:

Kada se Sem vratio iz Evrope, njegov partner u preduzeću MUŠKI DONJI VEŠ

D.O.O. ga upita: „Jesi li uspio posjetiti Rim?“

„Naravno!“

„I jesi li vidio Papu?“

„Vidio ga? Imao sam privatnu audijenciju kod njega.“

„Nemoj pričati!“, uzviknu njegov partner razrogačenih očiju. „Pa kakav je?“

„Pa rekao bih da je broj trinaest i po“, reče Sem.

Kada se grupa hodočasnika požalila da je Majstor povrijedio njihova religiozna osjećanja, on je, smijući se, objasnio da je u stvari povrijedio njihov ego.

I ispriča im priču o Biskupu koji je proglasio Bogorodicu od Svetišta zaštitnicom Biskupije; na što su svi poklonici Bogorodice od Hrama, koji su neuspješno lobirali da ta čast bude dodijeljena njihovoj kandidatkinji, održali procesiju i proglasili jednodnevni post, kao odštetu Bogorodici od Hrama.

„Je li bila uvrijeđena Bogorodica ili njihova takozvana religiozna osjećanja?“, upitao je Majstor.

Neki filozof koji nije baš mogao shvatiti šta je Majstor podrazumijevao pod Svjesnošću, zamolio ga je da ju definiše.

„Ne može se definisati?“

„Je li to misao?“

„Ne koncepti i razmišljanja“, reče Majstor, „već ona vrsta misli koje misliš u trenucima velike opasnosti kad ti mozak zamre – ili u momentima velikog nadahnuća.“

Majstor reče:

„Postoje oni koji misle da se problemi rješavaju kroz napore. Ovi ljudi uspijevaju jedino da naprave dosta posla i sebi i drugima.

„Problemi se rješavaju jedino svjesnošću. U stvari, tamo gdje ima svjesnosti, problemi se ne javljaju.“

Propovjednik je bio na turneji kroz razne strane zemlje.   Učenici rekoše: „Misliš li da će putovanja proširiti njegov um?“

„Neće“, reče Majstor. „Samo će razvući njegovu uskogrudost na veće područje.“

Majstor se smijao ljudima koji su sebe postavljali za duhovne vodiče drugima, a sami su bili izgubljeni i zbunjeni.

Rado je spominjao pisca knjige VODIČ ZA PJEŠAKE kojeg je pregazio auto na dan kada je njegova knjiga objavljena.

Kada je diktator došao na vlast, Majstora su uhapsili dok je na uglu ulice dijelio letke usprkos propisima o cenzuri.

U komandi se pokazalo da u njegovom ruksaku nije bilo ništa opasnije od praznih listova papira.

„Šta ovo znači?“, pitali su policajci.

Majstor se nasmijao i odgovorio: „Ljudi znaju šta to znači.“

Ta se priča pročula širom zemlje, pa sveštenike nije nimalo zabavljalo kad su, godinama kasnije, vidjeli Majstora kako dijeli prazne listove papira po njihovim hramovima.

Majstor je jasno zagovarao kontemplaciju „bez misli“ i „bez znanja“ kao sredstvo da se spozna Stvarnost.

„Kako neko može spoznati stvarnost bez znanja?“, upitao je učenik.

„Onako kako se spoznaje muzika“, reče Majstor.