Majstor je jednom održao predavanje o OPASNOSTI RELIGIJE, potvrđujući, između ostalog, da religiozni ljudi olako koriste Boga kao pokriće za svoju sitničavost i traženje vlastite koristi.

Ovo je izazvalo oštar odgovor – u obliku knjige u kojoj je preko stotinu religioznih vođa napisalo članke u kojima su demantovali Majstorove riječi.

Majstor se nasmijao kad je vidio knjigu. „Ako je ono što sam rekao pogrešno, jedan članak bi bio dovoljan“, rekao je.

Nakon što je održao vatren politički govor na mitingu, učenik je upitao Majstora šta je mislio o njemu. Majstor reče: „Ako je ono što si rekao istina, zašto je bilo potrebno da vičeš?“

A kasnije reče svim učenicima:

„Istina ispašta više zbog vatrenosti svojih branilaca nego zbog svih napada svojih protivnika.“

Majstor je jednom razotkrio svoje učenike na sljedeći način:

Dao je svakome list papira i tražio da napišu dužinu sale u kojoj su se nalazili. Skoro svi su napisali cijele brojeve, kao npr. pedeset stopa. Dvoje ili troje su dodali riječ „približno“.

Majstor reče: „Niko nije dao tačan odgovor.“

„Koji je tačan odgovor?“, upitali su.

„Tačan odgovor je NE ZNAM“, reče Majstor.

Majstor je osuđivao zle osobine natjecanja.

„Ne iznosi li natjecanje ono što je najbolje u nama?“, upitali su ga.

„Ono iznosi ono što je najgore, jer vas uči da mrzite.“

„Da mrzimo šta?“

„Sebe – jer dozvoljavate da vašu aktivnost određuje vaš suparnik, a ne vaše potrebe ili ograničenja. Druge – jer nastojite da napredujete na njihovu štetu.“

„Ali to bi bilo posmrtno zvono promjenama i napretku“, usprotivi se neko. Majstor reče: „Jedini napredak koji postoji je napredak u ljubavi. Jedina promjena koja je vrijedna događanja je promjena srca.“

„Zašto više ljudi ne postiže prosvjetljenje?“, upita neko Majstora.

„Jer vide kao gubitak ono što je u stvari dobitak.“

Ispričao je tada priču o poznaniku koji se bacio u biznis. Trgovina je cvjetala. Kupci su stalno dolazili.

Kada mu je Majstor čestitao na uspjehu, on ojađeno reče: „Gledajmo na stvari realistično gospodine. Pogledajte ova ulazna vrata. Ako se toliki ljudi nastave gurati kroz njih, moraćemo uskoro zamijeniti šarke.“

Trgovcu koji je pobjegao od životnih nedaća i zaradio novac, Majstor je rekao: „Bio jednom čovjek koji se bojao otisaka vlastitih stopala. I tako je umjesto da hoda počeo da trči – što je samo povećalo broj otisaka koje je ostavljao. Ono što je trebalo da uradi je bilo da stane.“

„Moje su muke nepodnošljive.“

Majstor reče: „Sadašnji trenutak nikad nije nepodnošljiv. Ono što misliš da će doći za pet minuta ili za pet dana je ono što te vodi u očaj. Prestani da živiš u budućnosti.“

Kad su ga upitali kakav bi sprovod želio da mu bude priređen, Majstor je rekao:

„Ostavite moje tijelo u pustom mjestu i ne zamajavajte se kopanjem groba, tako da mi zemlja i nebo budu kovčeg, mjesec i zvijezde da mi budu svijeće a sve stvorenje da  mi bude pogrebno cvijeće.“

„Mi bismo radije kremirali tvoje tijelo“, rekoše učenici.

„To bi bilo previše truda“, reče Majstor. „A i zašto da lunjama i mravima uskratite pogrebni banket?“

Kad je neko objavio da je postao doktor teologije, Majstor koji je volio da začikava, s nedužnim prizvukom u glasu, reče: „Doktor teologije? Kakva je to bolest?“

Bilo je dobro poznato da je Majstor malo cijenio ‘teologiju’ u onom smislu u kojem se ta riječ obično koristi.

Kad su ga direktno upitali za to, on reče: „Teologija je postala zlo jer više nije toliko potraga za istinom koliko je održavanje sistema vjerovanja.“

Majstor je vjerovao da je teologe vjernost njihovim sistemima vjerovanja učinila vrlo podložnim tome da zažmire na istinu – i da odbace Mesiju kad se pojavio.

Filozofi su bolje stajali u njegovim očima. Pošto nisu bili vezani vjerovanjima, bili su otvoreniji u svojoj potrazi, znao je reći.

Ali i filozofija je, nažalost, bila ograničena jer se oslanjala na riječi i koncepte da bi prodrla u Stvarnost koja je bila otvorena jedino nekonceptualizirajućem umu.

„Filozofija“, primijetio je jednom, „jeste bolest koja se liječi jedino prosvjetljenjem. Tada se ona povlači pred parabolama i tišinom.“

„Zašto je tako teško bogatašu ući u Kraljevstvo Božije?“

Kao odgovor, Majstor je ispričao priču o čovjeku koji je stigao u hotel u svojoj limuzini i odnesen je u sobu na nosilima. Upravitelj hotela, misleći da je čovjek paralizovan, upitao je svoju ženu o čemu se radi. Žena odgovorila: „On je vrlo bogat. Ne mora da hoda.“

Učenici rekoše Majstoru o epitafu koji su smislili za njega: BILO JE LAKŠE

BITI BEZ STRAHA KAD JE ON BIO TU

Majstor reče: „Ako ste mene trebali da bi bili bez straha, onda je moje prisustvo služilo samo da sakrije vaš kukavičluk, a ne da ga izliječi.“

Guverner je najavio da će doći da vidi manastirski grm koji je bio pun egzotičnih ruža.

Stigavši u manastirsku baštu vidio je da je na grmu samo jedna ruža. Kada je saznao da je Majstor odsjekao sve ruže osim jedne zahtijevao je da zna zašto.

„Zato“, reče Majstor, „što da sam ih ostavio na grmu ti ne bi vidio nijednu od njih.“

A onda, nakon pauze, doda: „Navikao si na mnoštva prijatelju moj. Kada si zadnji put vidio osobu?“

„Šta moram činiti da bih dostigao božansko?“

„Božansko nije nešto što se dostiže kroz rad, već nešto što se ostvaruje kroz viđenje.“

„Kakva je onda svrha rada?“

„Izražavanje božanskog, a ne njegovo dostizanje.“

Ovako je Majstor ilustrovao ponašanje bogatih nacija današnjice:

Čovjeka iz sna probudi drmanje njegove žene: „Ustani i zatvori prozor. Vani je strašno hladno.“

Čovjek uzdahne: „Za ime Božije! Zar će vani biti toplije ako zatvorim prozor?“

Majstor je dozvoljavao učenicima da žive s njim samo ograničeno vrijeme.; potom bi ih odgurnuo od sebe da se staraju sami za sebe.

Kada je novopridošlica pitao jednog učenika o ovom Majstorovom običaju, dobio je ovaj odgovor: „Majstor je ogledalo koje odražava stvarnost i tebe. Kad jednom vidiš stvarnost, ogledalo mora biti odbačeno, da ne bi kroz tvoje obožavanje postalo zastor.“

„Kako se mogu promijeniti?“

„Ti si ti – tako da ne možeš promijeniti sebe ništa više nego što možeš odšetati od svojih stopala.“

„Zar onda ništa ne mogu uraditi?“

„Možeš shvatiti i prihvatiti ovo.“

„Kako ću se promijeniti ako to prihvatim?“

„Kako ćeš se promijeniti ako ne prihvatiš? Ono što ne prihvatiš to i ne mijenjaš, već samo uspijevaš potisnuti.“

Ženi koja je stalno govorila hvalospjeve o ljepoti ljubavi Majstor je ispričao priču o Nasrudinu koji je pokušavao utješiti svoju umiruću ženu na svaki mogući način. Žena je otvorila oči i rekla: „Sigurno je da mi je ovo zadnja noć. Ja više neću vidjeti sunca. Nasrudine, kako ćeš podnijeti moju smrt?“

„Kako ću podnijeti tvoju smrt? Poludjeću.“

Koliko god da je ozbiljno bilo njeno stanje, žena nije mogla suspregnuti osmijeh.

„Lukavče“, rekla je. „Znam te. Nećeš ostati neoženjen ni mjesec dana nakon moje smrti.“

„Šta hoćeš reći?“, reče Nasrudin uvrijeđeno. „Naravno da ću poludjeti – ali neću toliko poludjeti.“

„Zašto činim zlo?“

„Jer si začaran.“

„Čime?“

„Iluzijom koju nazivaš svojim ja.“

„Pa kako će zlo prestati?“

„Kroz saznanje da ja kako ga ti poznaješ u stvari ne postoji – pa nema potrebe da ga se štiti.“

„Šta je uzrok zla?“

„Neznanje“, reče Majstor.

„A kako ga odagnati?“

„Ne naporom već svjetlošću. Razumijevanjem a ne akcijom.“

Kasnije Majstor doda: „Znak prosvjetljenja je mir – prestaješ bježati kad uvidiš da te progone jedino fantazije koje su proizvod tvojih strahova.“

Majstor nije imao iluzija o onome što ljudi obično zovu ljubavlju. Sjetio se razgovora između političara i njegovog prijatelja, koji je čuo u mlađim danima;

„Znaš li da naš potpredsjednik namjerava da ti bude protivkandidat na predstojećim izborima?“

„Propalica! Ne bojim se ni malo. Svi znaju da taj čovjek nije u zatvoru jedino zbog svojih političkih veza.“

„I naš sekretar se namjerava kandidovati.“

„Šta? Zar se ne boji optužbi za pronevjeru?“

„Ma hajde, samo sam se šalio. U stvari, sreo sam ih maloprije i obojica podržavaju tvoju kampanju.“

„Vidi šta si uradio! Natjerao si me da kažem ružne stvari o dvojici najboljih ljudi u našem udruženju.“

„Zašto nikad ne propovijedaš pokajanje?“, upitao je propovjednik.

„To je jedina stvar koju i propovijedam“, reče Majstor.

„Ali nikad te nisam čuo da govoriš o žaljenju zbog grijeha.“

„Pokajanje nije žaljenje zbog prošlosti. Prošlost je mrtva i nije vrijedna ni trenutka žalosti. Pokajanje je promjena uma: radikalno drugačija vizija stvarnosti.“

Neki filozof iznio je Majstoru podugačko razlaganje o „objektivnoj stvarnosti“. Majstor reče: „Ono što ti znaš nije stvarnost već tvoje poimanje stvarnosti. Ono što ti iskustveno osjetiš nije svijet već tvoje vlastito stanje svijesti.“

„Može li se onda realnost uopšte spoznati?“

„Da – ali samo od onih koji prevaziđu svoje misli.“

„Kakvi su to ljudi?“

„Oni koji su izgubili veliki projektor zvani ja; jer kad se ja izgubi prestaje projiciranje

–  i svijet se vidi go u svojoj ljupkosti.“

Kad je Majstor čuo nekoga kako kaže: „Mnogo bih više volio svoju ženu da je drugačija“, sjetio se vremena kada se divio zalasku sunca na moru.

„Nije li divno?“, uzviknuo je najnapornijoj ženi na brodu koja je u blizini stajala uz ogradu.

„Jeste“, nevoljko odgovori žena. „Ali ne misliš li da bi trebalo biti malo više ružičastog s lijeve strane?“

Majstor reče: „Svako izgleda ljupko, kad odbacite svoja ljubomorna očekivanja o tome kako bi trebali da izgledaju.“

„Ponosim se time da dobro prosuđujem karaktere.“

„Je li to zaista nešto čime bi se trebalo ponositi?“, reče Majstor.

„Zar nije?“

„Nije. Postoji jedna mana koja je zajednička dobrom sudiji i lošem sudiji: Obojica sude.“

„Deprimira me potpuna običnost moje egzistencije. Nisam učinio nijednu stvar u svome životu koju bi svijet primijetio.“

„Griješiš kad misliš da je pažnja svijeta ono što daje važnost djelu“, reče Majstor. Uslijedila je poduža tišina.

„Pa nisam učinio ništa što bi utjecalo na druge, bilo na dobro ili na zlo.“

„Griješiš kad misliš da utjecaj na druge daje važnost djelu“, reče Majstor.

„Pa šta je to onda što daje važnost djelu?“

„Djelovanje radi djela samog, svim svojim bićem. Tada to postaje neprofitna aktivnost nalik božanskoj.“

Kada je jedan od njegovih učenika bio kriv za ozbiljan propust, svi su očekivali da ga Majstor za primjer kazni.

Kada se čitav mjesec ništa nije desilo, neko reče Majstoru: „Ne možemo ignorisati ono što se dogodilo. Na kraju krajeva, Bog nam je dao oči.“

„Jeste“, odgovori Majstor, „i kapke!“

„Zašto prenaglašavaš vrijednost patnje u svojim propovijedima?“, reče Majstor.

„Jer nas to priprema da se suočimo sa bilo čime što bi život mogao donijeti“, bio je propovjednikov odgovor.

Majstor na to ništa nije rekao.

Kasnije je neki učenik upitao: „Za suočavanje s čim nas patnja priprema?“

„Sa još patnje, pretpostavljam“, reče Majstor sa osmijehom.

„Zar patnja ne odgaja čovjeka?“

„Nije bitna patnja, već čovjekov pristup, jer patnja može zasladiti ili zagorčati isto kao grnčareva vatra može izgorjeti glinu ili je očvrsnuti.“

Kada su ga upitali zašto nikad ne raspravlja ni sa kim, Majstor je ispričao priču o kovaču koji se povjerio svom prijatelju, kako je njegov otac, kovač, htio da on nastavi porodični posao dok je njegova majka željela da on postane zubar. „I da znaš drago  mi je što je bilo po očevom, jer da sam postao zubar, umro bih od gladi. To mogu i dokazati.“

„Kako?“, upitao je prijatelj.

„Pa radim u ovoj kovačnici već trideset godina i nikad mi niko nije tražio da mu izvadim zub.“

„To je“, reče Majstor, „logika na kakvoj se zasnivaju rasprave. Kad vidite, ne treba vam logika.“

„Zašto si stalno na molitvi?“, reče Majstor.

„Zato što mi oslobađa um mnogih tereta.“

„To je nažalost ono ona obično i radi.“

„Šta je tu žalosno?“

„Odvraća ti pažnju da ne vidiš ko je te terete tamo i stavio“, reče Majstor.

„Slušate“, reče Majstor, „ne zato da biste nešto otkrili, već da biste našli nešto što će potvrditi vaše vlastite misli. Raspravljate ne zato da biste pronašli istinu, već da biste opravdali vaše razmišljanje.“

I ispriča priču o kralju koji je, prolazeći kroz mali grad, svuda vidio znake izvanrednog streljačkog umijeća. Drveće, ambari i ograde su na sebi imali nacrtane krugove sa rupom od metka u samom centru. Tražio je da vidi ovog neobičnog strijelca. Ispostavilo se da je to bilo desetogodišnje dijete.

„Ovo je nevjerovatno“, reče kralj u čudu. „Kako si to samo uspio?“

„Prosto k'o pasulj“, bio je odgovor. „Prvo pucam pa onda nacrtam krugove.“

„Tako i vi prvo dođete do svojih zaključaka, pa onda oko njih gradite svoje premise“, reče Majstor. „Nije li to način na koji se uspijevate držati svoje religije i svoje ideologije?“

Majstora je zabavljalo da sluša pretjerane izjave kako će moderna nauka promijeniti Univerzum.

„U sukobu ljudske volje i Prirode, budite na strani Prirode“, običavao je reći.

„Ali zar ne možemo promijeniti sve u Univerzumu?“

„Ne dok ne naučimo da mu se predamo.“

Svaki put kada bi propovjednik pomenuo Boga, Majstor bi rekao: „Ostavi Boga po strani.“

Dođe dan kada propovjednik to više nije mogao podnijeti. „Uvijek sam sumnjao da si ateist“, povikao je. „ZAŠTO da ostavim Boga po strani? ... ZAŠTO?“

Majstor mu je ljubazno ispričao sljedeću priču:

Neki sveštenik je otišao da utješi udovicu nakon smrti njenog muža.

„Vidi šta je tvoj Bog uradio“, povikala je žena.

„Smrt ne veseli Boga draga moja“, odgovori sveštenik. „On je osuđuje isto kao i ti.“

„Pa zašto je onda dozvoljava?“, rekla je ona ljutito.

„To ne možemo znati jer Bog je Misterija.“

„Otkud ti onda znaš da mu smrt nije po volji?“, vikala je ona.

„Pa, u stvari… ne baš… možemo pretpostaviti…“

„ZAČEPI“, povikala je udovica. „Ostavi Boga po strani, znaš!“

Aktiviste je ogorčilo to što je Majstor smatrao da im treba manje akcije a više svjetlosti.

„Svjetlosti na šta?“, htjeli su da znaju.

„Na ono oko čega se sav život vrti“, reče Majstor.

„Mi svakako znamo da život treba živjeti za druge“, rekoše aktivisti. „Kakvo nam još svjetlo treba?

„Treba da shvatite šta prijedlog ‘za’ znači“, reče Majstor.

Majstor je imao jednu parabolu za propovjednika:

Stonoga je otišla mudroj sovi i požalila se na kostobolju. Svaka od njenih sto nogu je boljela. Šta da radi? Nakon što je dobro razmislila, sova je posavjetovala stonogu da postane vjeverica. Sa samo četiri noge devedeset i šest posto njenih bolova će biti uklonjeno.

„Odlična ideja“, reče stonoga. „A sad mi reci kako da postanem vjeverica.“

„Ne zamajavaj me s time“, reče sova, „ja ovdje samo određujem politiku.“

„Čeznem da nađem neko čvrsto tlo, neki tvrd temelj za svoj život.“

„Gledaj na to ovako“, reče Majstor. „Šta je čvrsto tlo za ptice koje se sele preko kontinenata? Šta je tvrd temelj za ribe koje rijeka nosi ka moru?“

Aktivista se vratio da bi saznao kakva mu je to još svjetlost nedostajala.

„Svjetlost da saznaš razliku između onog koji voli i aktiviste“, rekao je Majstor.

„Onaj koji voli učestvuje u simfoniji.“

„A aktivista?“

„On je zaokupljen zvukom svog bubnja“, reče Majstor.

Majstor se nikad nije umarao podsjećajući one koji su se zaklinjali na svoja Pisma da se Istina ne može shvatiti niti izraziti konceptualizirajućim umom.

Ispričao je priču o rukovodiocu koji se požalio svojoj sekretarici na memorandum telefonskog poziva koji mu je dala. „Ja ovo ne mogu pročitati“, rekao je.

„Nisam baš dobro razumjela sagovornika na telefonu“, rekla je sekretarica, „Zato ga nisam jasno ni zapisala.“

„Zar zaista nema ničega što možemo uraditi da bismo postigli prosvjetljenje?“

„Pa“, rekao je Majstor raspoloženo, „mogli biste oponašati staricu koja gurala zid vagona da bi ubrzala voz.“

Propovjednik se žustro protivio Majstorovom učenju da nema ničega što možemo učiniti da bismo se prosvijetlili.

Majstor reče: „Ali baš ti, zar ne, propovijedaš da je sve dar od Boga, da je sve dobro njegova milost?“

„Da, ali ja takođe propovijedam da Bog zahtijeva našu saradnju.“

„A! Kao i čovjek koji je cijepao drva i tražio da njegov sinčić pomogne tako što će stenjati“, veselo reče Majstor.