Majstor je postavio veliki znak za upozorenje sa mrtvačkom glavom u manastirskoj biblioteci. Na njemu je pisalo: KNJIGE UBIJAJU.

„Zašto?“, htio je znati neko.

„Zato što knjige uzgajaju ideje koje se mogu zalediti u vjerovanja izazivajući tako otvrdnjavanje uma i iskrivljeno shvatanje STVARNOSTI.“

Neki učenik se požalio na Majstorovu naviku da obara sva njegova uvjerenja do kojih je jako držao.

Majstor reče:

„Zapalio sam hram tvojih vjerovanja, jer kad on bude uništen, imaćeš nesmetan pogled na veliko, neograničeno nebo.“

Majstor je sreo vrlo starog susjeda koji je polagano hodao sa štapom u ruci.

„Dobro jutro“, reče mu, „kako ste ovih dana?“

„Nisam dobro“, reče čovjek slabim glasom. „Nekad sam obilazio krug oko cijelog bloka svakog jutra prije doručka. Sada sam toliko slab da mogu preći samo pola tog puta, a onda se moram okrenuti i vratiti nazad.“

Majstor je naglašavao svjesnost više od obožavanja.

„Ali zar se ne moramo oslanjati na Boga?“, upitali su ga.

Majstor reče: „Onaj koji voli želi dobro voljenoj osobi – što između ostalog, zahtijeva oslobođenje voljene osobe od Onog koji voli.“

Kasnije je predstavio izmišljeni dijalog između Boga i njegovog posvećenika: Posvećenik: Bože, molim te ne napuštaj me.

Bog: Odlazim da bi sveti duh mogao doći. Posvećenik: Šta je taj sveti duh?

Bog: Neustrašivost i sloboda koji dolaze od nezavisnosti.

Majstor je jednom ispričao priču o susjedu na selu koji je bio opsjednut kupovanjem zemljišta.

„Volio bih da imam više zemlje“, rekao je jednog dana.

„Ali zašto?“, upita Majstor. „Zar već nemaš dovoljno?“

„Kad bih imao više zemlje, mogao bih uzgajati više krava.“

„A šta bi radio s njima?“

„Prodao bih ih i zaradio novac.“

„Za šta?“

„Da kupim još zemlje i uzgojim mnogo krava...“

Neki propovjednik je jednom raspravljao s Majstorom o pitanju ovisnosti o Bogu.

„Bog je naš otac“, rekao je, „i uvijek trebamo njegovu pomoć.“

Majstor reče: „Kad otac pomogne svom malom djetetu, cijeli svijet se smiješi. Kad otac pomaže svom odraslom djetetu, cijeli svijet plače!“

Majstor je imao vrlo određena stajališta u pogledu planiranja porodice. Za sve one koji su smatrali da je veličina porodice privatna stvar roditelja ili unutrašnja stvar zemlje, imao je sljedeću usporedbu:

Bila jednom jedna zemlja gdje je svakom bilo moguće da nabavi vlastite nuklearne bombe – male, veličine ručnih bombi, ali dovoljno moćne da raznesu cijeli grad. Vodila se ogorčena rasprava o pravu privatnih lica da posjeduju takve eksplozive – dok se nije došlo do sljedećeg kompromisa: Niko nema pravo da nosi nuklearnu bombu u javnosti bez dozvole. A šta rade kod svoje kuće, to je njihova privatna stvar.

Neko je Majstoru ispričao o nevjerovatnom porastu tiraža Seks Magazina.

„Šteta“, bio je njegov komentar. „O seksu kao stvarnosti moglo bi se reći da što više čitate o njemu, to ga manje poznajete.“

Kasnije je dodao: „I manje uživate u njemu.“

„Savremeni svijet sve više pati od seksualne anoreksije“, rekao je neki psihijatar.

„Šta je to?“, upita Majstor.

„Nedostatak seksualnog apetita.“

„Grozno!“, reče Majstor. „Šta je tome lijek?“

„Ne znamo. Znaš li ti?“

„Mislim da znam.“

„Šta?“

„Učinite da seks ponovo bude grijeh“, reče Majstor s osmijehom.

Iako se Majstor nije protivio psihoterapiji i čak tvrdio da je nekim ljudima ona neophodna, nije krio svoje uvjerenje da psihoterapeut samo donosi olakšanje; on u stvari ne rješava problem – jednostavno ga zamjenjuje za drugi, udobniji.

Sjetio se kako je sjedio u autobusu nakon Rata, i kako ga je zaintrigirao putnik koji je nosio nešto teško umotano u novine.

„Šta to držite u krilu?“, htio je da zna kondukter.

„Neeksplodiranu bombu. Nosim je vatrogascima.“

„Za ime Boga, čovječe! Takve se stvari ne nose u krilu! Stavi je ispod sjedišta!“

Na dan izbora Majstor bi uvijek bio prvi na glasačkom mjestu.

Nikad nije mogao shvatiti zašto neki od učenika nisu koristili svoje pravo da glasaju.

„Ljudi su spremni da plaćaju poreze i da proliju svoju krv za demokratiju“, rekao je.

„Zašto neće da se potrude da glasaju i da joj pomognu da funkcioniše?“

Majstor je imao ovu priču o načinu na koji ljudi gledaju jedni na druge.

Ubrzo nakon vjenčanja živio je u stanu na desetom spratu. Njegova mlada žena jednom je izašla ispod tuša da dohvati peškir i zaledila se. Vani je bio perač prozora i gledao ju je. Prošla je cijela minuta dok je ona tako stajala prikovana za pod, previše ošamućena da bi pomjerila i mišić.

Čovjek je prekinuo šutnju. „Šta je bilo gospođo?“, rekao je. „Zar nikad niste vidjeli perača prozora?“

Kad je Majstor dobio prvo dijete, činilo se da mu nikad nije dosta gledanja u bebu.

„Šta bi želio da postane kad poraste?“, neko ga je upitao.

„Nevjerovatno sretan“, rekao je Majstor.

„Čestitaj mi!“

„Zašto?“

„Konačno sam našao posao koji pruža odlične mogućnosti za napredovanje.“ Majstor ozbiljno reče: „Juče si hodao u snu. I danas hodaš u snu. Hodaćeš u snu do dana svoje smrti. Kakvo je to napredovanje?“

„Govorio sam o finansijskom napredovanju, ne o duhovnom.“

„Aaaa! Jasno mi je. Mjesečar sa bankovnim računom koji ne može uživati u njemu jer nije budan!“

„Prosvjetljenje“, reče Majstor kada su ga upitali o njemu, „je buđenje.“

„Upravo sada vi spavate a toga niste svjesni.“

Tada im je ispričao o nedavno udatoj ženi koja se žalila na naviku svog muža da pije.

„Ako si znala da pije, zašto si se udala za njega?“, upitali su je.

„Nisam imala pojma da pije“, rekla je ona, „dok jedne večeri nije došao kući trijezan!“

Isus je dao ptice nebeske i cvijeće poljsko za primjer ljudima. I Majstor takođe. Često je pričao o pismu koje je primio od imućnog susjeda u kojem je pisalo:

„Dragi gospodine,

Pišem vam u vezi bazena za ptice koji sam poklonio manastiru. Želim vam reći da ga vrapci ne smiju koristiti.“

Jedan posjetilac, objašnjavajući svoju religiju Majstoru, reče: „Mi vjerujemo da smo božiji izabrani narod.“

„Šta to znači?“, reče Majstor.

„Da nas je Bog izabrao između svih ostalih naroda na zemlji.“

„Mislim da mogu pretpostaviti ko je od svih ljudi na zemlji, to otkrio“, suho odvrati Majstor.

„Dozvoli mi da objasnim Dobru Vijest koju moja religija donosi“, reče propovjednik. Majstor se sav pretvorio u uho.

„Bog je ljubav. I On nas voli nagrađuje nas zauvijek ako se pridržavamo Njegovih naredbi.“

„AKO?“, reče Majstor. „Onda vijest i nije tako dobra, je li?“

Loše zapakovan paket sa biblijama stigao je u poštu i pukao, rasuvši prelijepe u kožu uvezane knjige po podu.

Poštar nije odolio iskušenju da uzme jednu.

Kada je ovo kasnije priznao, Majstor reče: „Ali šta te je, za ime svega, navelo da ukradeš Bibliju?“

„Moja religiozna priroda“, pokajnički reče čovjek.

„Neki ljudi tvrde da poslije smrti nema života“, reče učenik.

„Je li?“, reče Majstor neobavezno.

„Zar ne bi bilo užasno umrijeti – i nikad više ne vidjeti ili voljeti ili kretati se?“

„Tebi je to užasno?“, reče Majstor. „Ali većini ljudi je tako i prije nego što umru.“

Učenica je odlučila da bude ličnija i izravnija.

„Da li ti vjeruješ u život poslije smrti?“, upitala je.

„Čudno je da se toliko držiš te teme!“, reče Majstor.

„Zašto misliš da je to čudno?“

„Evo je pred tobom divan aprilski dan“, reče Majstor, pokazujući kroz prozor, „a ti si kao dijete koje odbija da jede danas jer ne zna šta će sutra donijeti. Izgladnjuješ se. Jedi svoj svagdašnji hljeb!“

Majstor je ponekad zabavljao posjetioce pričama o poštovanom Mula Nasrudinu. Nasrudin se jednom prevrtao po krevetu. Žena mu reče: „Šta ti je? Spavaj!“

Mula je priznao da nije imao sedam srebrnjaka koje je dugovao susjedu Abdulahu i koje je trebalo da mu vrati sutradan. Bio je toliko zabrinut da nije mogao spavati. Njegova žena odmah ustade, baci šal preko ramena, pređe preko ulice i vikaše:

„Abdulah! Abdulah!“ dok stari Abdulah nije izašao na prozor trljajući pospane oči, i upitao: „Šta je? U čemu je stvar?“

„Samo hoću da ti kažem da nećeš sutra dobiti svojih sedam srebrnika. Moj ih muž nema.“

Tada se vratila kući i rekla: „Hajde spavaj Nasrudine. Sada Abdulah može da brine.“ Majstor zaključi: „Neko mora da plati. Da li iko mora da brine?“

Kako bi zaštitili usjeve farmeri su pobili nebrojene ptice. Dok je gledao njihova mrtva tijela kako leže posvuda, učenik se sjetio Isusove priče: „Nijedna od ovih ptica ne padne na zemlju bez dozvole Oca vašega“, i upitao Majstora da li je ta rečenica imala smisla.

„Ima“, reče Majstor. „Ali te riječi otkrivaju svoju unutrašnju ljepotu samo ako ih se gleda u svjetlu toga da se ove ptice množe na milione i da ih se onda pobije kao štetočine.“

„Šta je konkretno Prosvjetljenje?“

„Viđenje stvarnosti onakve kakva jeste.“

„Zar ne vidi svako realnost onakvu kakva je?“

„O, ne! Većina ljudi je vidi onakvu kakva misle da jest.“

„U čemu je razlika?“

„Razlika između mišljenja da se daviš u uzburkanom moru – i znanja da se ne možeš udaviti jer na kilometre uokolo nema vode.“

Psihijatar je došao da vidi Majstora.

„Šta ti radiš s neuroticima?“, upitao je. Majstor reče: „Oslobađam ih.“

„Ali kako?“

„Umjesto da riješim njihov problem, ja rastvorim ego koji ga je izazvao.“

„Kako bi ja to mogao uraditi?“

„Izađi iz zatvora svojih misli u svijet osjećanja“, reče Majstor.

Kad se propovjednik vratio na temu Dobre Vijesti, Majstor ga je prekinuo:

„Kakva je to Dobra Vijest“, upitao je, „kad ona odlazak u pakao čini tako lakim a odlazak u nebo tako teškim?“

Kako bi ilustrovao činjenicu da jednostavno nema odgovarajućih simbola za Boga, Majstor je ispričao o slučaju kada se njegova žena vozila s njim kroz zagušenu gradsku ulicu.

Udarila je u auto koji se približavao, a čiji je vozač spustio prozor i povikao:

„Gospođo, zašto niste signalizirali šta ćete uraditi?“

„Zato“, odgovori ona, „što nema signala za ono što sam htjela uraditi.“

Jednog je dana Majstor pogledao na propovjednika koji je sjedio pred njim, ohol u svojim uvjerenjima, uvjeren u sopstvenu pravednost u svojim dobrim djelima, i rekao:

„Prijatelju, ponekad osjećam da kad dođe čas da umreš, da ćeš umrijeti a da nikad nisi živio – biće kao da te je život mimoišao.“

Potom je dodao: „Ne – gore je od toga: život i ti ste išli u suprotnim smjerovima.“

Majstoru nije bilo strano ono što se dešavalo u svijetu.

Kada su ga upitali da objasni jednu od svojih omiljenih izreka, Nema dobra ni zla

Već ih mišljenje čini takvim Rekao je ovo:

„Jeste li ikad primijetili da ono što ljudi nazivaju gužvom u vozu, postaje atmosfera u noćnom klubu?“

Kako bi ilustrovao isti aksiom jednog je dana ispričao kako je, kada je bio dijete, čuo svog oca, poznatog političara, kako oštro kritikuje člana partije koji je prešao u opoziciju.

„Ali oče, neki dan si bio pun riječi hvale za ljude koji su napustili opoziciju i prešli u tvoju partiju.“

„Pa sine, mogao bi već sada dok si mlad naučiti ovu važnu istinu: oni koji pređu u drugu partiju su izdajnici. Oni koji dođu nama su obraćenici.“

„U zemlji Prosvjetljenja vaše je učenje podjednako beskorisno kao što su toljage beskorisne u savremenom ratovanju. Ono što je ovdje potrebno je svjesnost.“, reče Majstor.

I nastavio je pričom o učenici koja je zaposlila latvijsku izbjeglicu kao kućnu pomoćnicu, da bi na svoje zaprepaštenje ustanovila da djevojka ne zna koristiti usisavač, mikser ili veš mašinu.

„Šta znaš da radiš?“, upitala je očajno.

Djevojka se tiho i ponosno nasmiješila. „Znam pomusti košutu“, reče.

„Koliko će mi trebati da riješim svoj problem?“

„Ni minute više nego što će ti trebati da ga razumiješ“, reče Majstor.

Propovjednik je bio neuobičajen čovjek. Ljudi su drhtali kad bi ga vidjeli. Nikada se nije smijao i bio je uporan u svojoj asketskoj praksi jer je vjerovao u nanošenje bola samom sebi. Znalo se da često posti i da se slabo oblači zimi.

Jednog dana je Majstoru povjerio svoj tajnu muku: „Živio sam život odricanja i bio vjeran pogledima moje religije. Ali nešto mi izmiče a ne mogu otkriti šta. Možeš li ti ? “

Majstor ga je pogledao, tako tvrdog i suhog, i rekao: „Da. Duša.“

Evo priče koju je Majstor ispričao filozofu koji je tražio da zna zašto je pamet prepreka prosvjetljenju.

Bila tri putnika u avionu – Mudrac, Izviđač i Biskup. Motor aviona je otkazao i pilot je najavio da će iskočiti; u avionu su bila samo tri padobrana i on će uzeti jedan od njih. Ostali treba da odluče ko će se od njih spasiti. Mudrac reče: „Pošto sam ja neophodan zemlji smatram da je prirodno da bih ja morao dobiti padobran.“ Tako je zgrabio padobran i iskočio.

Biskup pogleda na Izviđača i reče: „Sinko ja sam se naživio, pa mislim da bi ti trebao uzeti preostali padobran. Ja sam spreman da umrem.“

„To neće biti potrebno Biskupe.“, reče Izviđač. „Tu su dva padobrana. Mudrac je iskočio s mojim ruksakom.“

Majstor doda: „Pamet obično ne ostavlja mjesta za svjesnost.“

Na posjetioce je uvijek ostavljala dojam majstorova ležernost.

„Naprosto nemam vremena da žurim“, rekao bi on.

„Zar nam nećeš poželjeti sretan Božić?“

Majstor je pogledao na kalendar, vidio da je četvrtak i rekao: „Radije bih vam poželio sretan četvrtak.“

Ovo je uvrijedilo Hrišćane u manastiru, dok Majstor nije objasnio: „Milioni će uživati ne u Danas već u Božiću – tako da će im radost biti kratkog vijeka. Ali za one koji su naučili uživati u Danas, svaki dan je Božić.“

Grupi društvenih aktivista koji su tražili njegov blagoslov za plan koji su namjeravali sprovesti u akciju, Majstor reče: „Ono što vam treba je, bojim se, svjetlo a ne akcija.“ Kasnije je objasnio: „Boriti se protiv zla aktivizmom je kao boriti se protiv tame rukama. Dakle ono što vam treba je svjetlost a ne borba.“

Bilo je nemoguće navesti Majstora da uzme ideje patriotizma ili nacionalizma ozbiljno.

Jednom je ispričao priču o Englezu kojeg je rođak ukorio zato što je postao američki građanin: „Šta si dobio time što si postao Amerikanac?“

„Pa“, reče on, „za početak pobijedio sam u Ratu za Nezavisnost.“