Majstor je objasnio učenicima da će prosvjetljenje doći ako postignu gledanje bez tumačenja.

Oni su htjeli da znaju šta je to gledanje bez tumačenja. Majstor je to ovako objasnio:

Par fizičkih radnika katolika su naporno radili na putu ispred javne kuće kad su vidjeli rabina kako se uvukao u tu kuću na lošem glasu.

„Pa, šta bi drugo i očekivali?“, rekoše jedan drugom.

Nakon nekog vremena protestantski sveštenik se ušulja unutra. Ništa čudno. „Šta bi drugo i očekivali?“

Onda dođe lokalni katolički sveštenik koji je pokrio lice kapuljačom prije nego što je ušao u zgradu. „Nije li to strašno? Sigurno se jedna od djevojaka razboljela.“

Učenik je jednom upitao Majstora kako bi mogao stupiti na Put.

„Čuješ li šum potoka koji protječe pored manastira?“

„Da.“

„To je odličan način da se stupi na Put.“

Majstor je volio da priča ovo o sebi:

Kada mu se rodilo prvo dijete otišao je u dječiju sobu i vidio svoju ženu kako stoji iznad kolijevke s bebom. Bezglasno ju je posmatrao dok je gledala u usnulu bebu. Na njenom licu je vidio čuđenje, nevjericu, zanesenost, ekstazu. Dirnut do suza, došao je do nje na prstima, stavio joj ruku oko struka prošaptao: „Znam tačno šta sad mora da osjećaš, draga.“

Došavši sebi njegova žena promrmlja: „Da. Nikako mi nije jasno kako su mogli napraviti takvu kolijevku za dvadeset dolara.“

Svaki put kad bi se pričalo o Bogu, Majstor je insistirao da je u suštini Bog izvan dosega ljudske misli – Misterija – i zato bilo šta što je rečeno o Bogu je bilo istina, ali ne o Njemu, već o konceptu Njega.

Učenici nikad nisu stvarno shvatili šta je to značilo dok im Majstor to jednom nije pokazao.

„Nije istina kad se kaže da je Bog stvorio svijet, ili da nas Bog voli, ili da je Bog veliki – jer se o Bogu ništa ne može reći. Zato bi u interesu istine trebalo reći: Naš koncept Boga je stvorio svijet, naš koncept Boga nas voli, naš koncept Boga je veliki.“

„Ako je to tačno, zar ne bismo trebali odbaciti sve koncepte koje imamo o božanskom?“

„Ne bi bilo potrebe da napustite svoje idole da ih prvo niste napravili?“, reče Majstor.

Nekim je učenicima smetalo što je Majstor vrlo malo mario za to da li ljudi vjeruju u Boga kao ličnost ili ne.

Jednom im je citirao rečenicu koja mu je postala omiljena. Bila je to rečenica iz dnevnika Generalnog Sekretara UN-a Dag-a Hammarskjold-a:

„Bog ne umire onog dana kad mi prestanemo da vjerujemo u lično božanstvo, ali mi umiremo kad naši životi prestanu biti osvjetljavani stalnim sjajem, svakodnevno obnavljanim, čuda, izvor kojega je izvan svakog razuma.“

Majstor je jednom vidio veliku gomilu koja se skupila kod manastirskih vrata i pjevala „mu“ držeći natpis na kojem je pisalo HRIST JE ODGOVOR.

Došao je do nekog čovjeka koji je držao znak i rekao: „Da, ali koje je pitanje?“ Čovjek je na tren ustuknuo ali je dovoljno brzo došao sebi da kaže: „Hrist nije odgovor na pitanje, već odgovor na naše probleme.“

„U tom slučaju, šta je problem?“

Kasnije je rekao učenicima: „Ako je Hrist zaista odgovor, onda Hrist znači ovo: jasno razumijevanje o tome ko stvara problem i kako.

„Šta mogu da učinim kako bih zadobio prosvjetljenje?“, upitao je jedan revni učenik.

„Vidi stvarnost onakvu kakva jeste“, rekao je Majstor.

„Pa, šta mogu učiniti da bih vidio stvarnost onakvu kakva jeste?“

Majstor se nasmiješio i rekao: „Prijatelju, imam dobru i lošu vijest za tebe.“

„Koja je loša vijest?“

„Ništa ne možeš učiniti da bi vidio – to je dar.“

„A koja je dobra vijest?“

„Ništa ne možeš učiniti da bi vidio – to je dar.“

Ljudski problemi tvrdoglavo odolijevaju ideološkim rješenjima, kako je borac za radnička prava otkrio kada je poveo Majstora da gleda kopanje rova modernim

metodama. „Ova mašina je oduzela posao mnoštvu ljudi. Trebali bi je uništiti i postaviti stotinu ljudi sa lopatama u taj rov.“

„Da“, reče Majstor. „Ili još bolje, hiljadu ljudi sa kašičicama.“

Propovjednik je čvrsto odlučio da izvuče nedvosmisleno priznanje vjere u Boga od Majstora.

„Vjeruješ li da Bog postoji?“

„Naravno da vjerujem“, rekao je Majstor.

„I On je stvorio sve. Vjeruješ li u to?“

„Da, da. Naravno da vjerujem.“

„A ko je stvorio Boga?“

„Ti“, reče Majstor.

Propovjednik je bio zaprepašten. „Da li ti ozbiljno kažeš da sam ja stvorio Boga?“

„Onog o kojem stalno misliš i pričaš – da!“, mirno reče Majstor.

Majstor je odbacivao ideologe iz prostog razloga što su njihove teorije zvučale razumno ali nikad nisu odgovarale stvarnosti.

Ispričao je priču o jednom ideologu koji je rekao: „Ovo je lud svijet. Bogati kupuju na kredit iako imaju obilje novca, a siromasi, koji nemaju para, moraju plaćati gotovinom.“

„Pa šta ti predlažeš?“, upita neko.

„Obrnite stvari. Neka bogati plaćaju gotovinom a dajte kredit siromasima.“

„Ali ako neki trgovac bude prodavao na kredit siromašnima, on će na kraju osiromašiti.“

„Odlično!“, reče ideolog, „Onda će i on moći kupovati na kredit!“

Majstora je zamaralo da razgovara s ljudima koji su uvijek nastojali da brane postojanje Boga ili da raspravljaju o Njegovoj prirodi, dok su zanemarivali nadasve važan zadatak svjesnosti sebe što im je jedino moglo donijeti ljubav i oslobođenje. Grupi ljudi koji su ga zamolili da im priča o Bogu, rekao je: „Ono što vi nažalost tražite je da pričate o Bogu, umjesto Ga vidite; a vidite Ga onakvog kakvog mislite da je, a ne onakvog kakav je stvarno. Jer Bog je objavljen, nije sakriven. Čemu priča, otvorite oči i vidite.“

Kasnije je dodao: „Viđenje je najlakša stvar na svijetu. Sve što treba da učinite je da podignete roletne vaših misli o Bogu.“

Jedan učenik reče: „Moramo se oblačiti i jesti – kako da se izbavimo od toga?“

„Jedemo. Pijemo.“, reče Majstor.

„Ne razumijem.“

„Ako ne razumiješ, obuci se i jedi svoju hranu.“

Kasnije je dodao: „Nikad se nećete izdići iznad onoga od čega bježite.“

A potom: „Ljudi koji hoće da se izdignu iznad dobro pripremljenog jela i dobro skrojene odjeće su duhovno ludi.“

Najčešći uzrok nesreće, tvrdio je Majstor, je odluka koju ljudi donesu da budu nesretni. Zbog toga je od dvije osobe koje se nađu u istoj situaciji jedna sretna a druga jadna.

Ispričao je kako se njegova kćerčica protivila odlasku u ljetnji kamp. Pokušavajući da ublaži njene sumnje, Majstor je adresirao nekoliko razglednica na samog sebe i dao ih njoj.

„Svaki dan“, rekao je, „samo napiši ‘Dobro sam’ na jednu od ovih razglednica i ubaci je u poštansko sanduče.

Djevojčica je razmišljala i upitala: „Kako se piše ‘jadno’?“

Majstor je izuzetno podržavao istorijska istraživanja. Međutim, njegov jedini prigovor studentima istorije bio je to što su uopšte uzevši zanemarivali najvažnije lekcije koje  je istorija imala da ponudi.

„Na primjer?“, upitao je jedan student.

„Na primjer, uvid u probleme, nekad vitalne, a danas samo hladne apstrakcije u knjigama. Likove u istorijskoj drami, nekad smatrane tako moćnima, a u stvari tek marionete na koncima nama tako očitim, a njima tako patetično neprimjetnim!“

Majstor reče: „Ono što smatrate prijateljstvom je u stvari poslovni aranžman: Živi u skladu sa mojim očekivanjima, daj mi ono što želim i voljeću te; odbij me i moja će se ljubav obratiti u ogorčenje i ravnodušnost.“

Ispričao je priču o čovjeku koji je došao kući, svojoj ženi i svojoj slatkoj trogodišnjoj kćerki, nakon napornog dana u kancelariji.

„Može li poljubac za tatu?“

„Ne.“

„Stidim te se. Tvoj tatica naporno radi da donese kući nešto novca a ti se tako ponašaš! Hajde, gdje je taj poljubac?“

Gledajući ga u oči, slatka trogodišnja djevojčica reče: „Gdje je novac?“ Jedan učenik reče: „Ja ne mijenjam svoju ljubav za novac.“

Majstor reče: „Nije li to jednako loše, ili čak i gore – da je mijenjaš za ljubav?“

„Šta znači biti prosvijetljen?“

„Vidjeti.“

„Šta?“

„Ispraznost uspjeha, prazninu postignuća, ništavnost ljudskih težnji“, reče Majstor. Učenik je bio zgrožen. „Zar to nije pesimizam i očajanje?“

„Nije. To je uzbuđenje i sloboda orla koji leti nad provalijom bez dna.“

Jedan malodušni učenik se požalio kako ga, zbog njegovih hendikepa, život zakida.

„Zakida?“, zavika Majstor. „Zakida? Pogledaj oko sebe čovječe! Svakim trenutkom svjesnosti, debelo si preplaćen!“

Majstor je nastavio pričom o vlasniku hotela koji se ogorčeno žalio na uticaj novog auto puta koji je sagradila vlada, na njegov biznis.

„Gledaj“, reče mu prijatelj. „Prosto te ne razumijem. Svake noći ispred tvog hotela vidim znak NEMAMO SLOBODNIH SOBA.“

„Ne možeš suditi prema tome. Prije izgradnje auto puta, vraćao sam trideset do četrdeset ljudi svaki dan. Sada nikad ne vratim više od dvadeset i pet.“

Majstor doda: „Kad ste odlučni da se osjećate loše i nepostojeće mušterije su stvarne.“

To je podsjetilo učenike na pesimistu koji je rekao: „Život je tako grozan, bilo bi bolje da se čovjek i ne rodi.“

„Da“, odgovorio je Majstor sa sjajem u oku, „ali koliko ih ima tu sreću? Možda jedan u deset hiljada.“

Majstor je morao znati da su njegove riječi često nerazumljive njegovim učenicima. Govorio im je ipak, znajući da će doći dan kada će one uhvatiti korijena i procvjetati u srcima koja su ga čula.

Jednog je dana rekao:

„Vrijeme uvijek izgleda tako dugo kad čekate – na godišnji odmor,

na pregled,

na nešto za čim žudite ili čega se bojite u budućnosti.

Ali onima koji se odvaže da se predaju iskustvu sadašnjeg trenutka – bez pomisli o iskustvu, bez želje da se ono ponovi ili da se izbjegne – vrijeme se pretvara u sjaj Vječnosti.“

„Uništava te spokoj života“, reče Majstor bezbrižnom učeniku. „Samo te nesreća može spasiti.“

I objasni to ovako:

„Bacite žabu u lonac pun kipuće vode i ona će odmah iskočiti van. Stavite je u lonac vode koja se polagano zagrijava i izgubiće moć da skoči kada dođe moment za skok.“

Guverner upita: „Ima li kakav savjet koji bi mi mogao dati u pogledu obavljanja moje službe?“

„Da. Nauči kako izdavati naređenja.“

„Kako?“

„Tako da ih drugi mogu primati a da se ne osjete nižima“, reče Majstor.

Kad su ga upitali kako čovjek otkriva Tišinu, Majstor je ispričao ovu priču:    Fabrika je bila zainteresovana za otkup koža jedne vrste žaba. Jedan farmer je javio kompaniji da on može obezbijediti bilo koju količinu do sto hiljada i više prema potrebi. Kompanija je odgovorila: „Pošaljite pedeset hiljada u prvoj pošiljci.“    Dvije sedmice potom, u poštanskoj pošiljci stigla je jedna bijedna žablja koža sa sljedećom porukom: „Gospodo, izvinjavam se. Ovo je sve žabljih koža što se moglo naći u mome susjedstvu. Prevarila me je buka.“

Kasnije Majstor reče: „Istražujte buku koju ljudi prave. Tada vidite kroz buku koju vi sami pravite i pronaći ćete ništa – prazninu i Tišinu.“

„Moj je život kao razbijeno staklo“, reče jedan posjetilac. Moja je duša okaljana zlom. Ima li nade za mene?“

„Da.“, reče Majstor. „Postoji nešto čime se svaka polomljena stvar ponovo sastavlja, i čime se svaka mrlja čisti.“

„Šta?“

„Opraštanje.“

„Kome da oprostim?“

„Svima: Životu, Bogu,

svom bližnjem

–  a naročito sebi.“

„Shvatanjem da nikoga ne treba kriviti“, reče Majstor. „NIKOGA.“

Ljudima je bilo skandalozno da čuju kako Majstor kaže da prava religija nije društvena stvar. On reče:

Bio jednom jedan mali polarni medvjedić, koji je upitao svoju majku: „Majko, je li i moj tata bio polarni medvjed?“

„Naravno da je bio polarni medvjed.“

Nešto kasnije, „Reci mi mama, je li i moj deda bio polarni medvjed?“

„Jeste, i on je bio polarni medvjed.“

„A moj pradjeda? Je li i on bio polarni medvjed?“

„Jeste. Zašto pitaš?“

„Jer mi je hladno.“

Majstor zaključi: „Religija niti je društvena niti naslijeđena. Ona je izrazito lična stvar.“

„Tražim smisao postojanja“, reče stranac.

„Ti dakako pretpostavljaš“, reče Majstor, „da postojanje ima smisao.“

„Zar nema?“

„Kad iskusiš postojanje onakvo kakvo jeste – a ne onakvo kakvo ti misliš da je – otkrićeš da tvoje pitanje nema smisla“, reče Majstor.

„Zar ne postoji socijalno oslobođenje?“

„Naravno da postoji“, reče Majstor.

„Kako biste ga opisali?“

„Oslobođenje od potrebe da se pripada krdu“, reče Majstor.

„Prijatelju moj“, reče Majstor borcu za slobodu zatočenom u zatvorskoj ćeliji, „sutra ćeš se hrabro suočiti sa svojim pogubljenjem. Samo te jedna stvar sprečava da se suočiš sa smrću radosno.“

„Koja?“

„Želja da tvoji poduhvati budu upamćeni. Žudnja da buduće generacije aplaudiraju tvojim herojskim djelima.“

„Ima li u tome nešto loše?“, upitao je osuđenik.

„Je li ti ikad palo na pamet da ako potomstvo i upamti, neće vezati tvoja djela za tebe već za tvoje IME?“

„Nije li to isto?“

„O ne prijatelju moj! Tvoje ime je zvuk na koji ti odgovaraš. Tvoja etiketa. Ko si TI?“ To sve što je tom čovjeku trebalo da umre te večeri – prije nego što je streljački stroj u zoru došao po njega.

Priča o Majstorovom razgovoru sa pogubljenim čovjekom je procurila do učenika.

„Svakako je čovjekovo ime više od prostog zvuka“, rekoše.

Kao odgovor na to, Majstor im je ispričao o uličnom prodavcu koji je postao multimilioner, samo je, umjesto potpisa, na čekove stavljao dva krstića, jer je bio nepismen.

Jednog se dana Bankar iznenadio vidjevši tri krstića na čeku. „To je zbog moje žene“, objasnio je milioner, „ona ima društvene ambicije. Drugo X u nizu je moje srednje ime.“

Učenici su sjedili na obali rijeke.

„Ako padnem sa ove obale hoću li se udaviti?“, upita jedan od njih.

„Nećeš“, reče Majstor. „Davljenje nije uzrokovano upadanjem u vodu, već ostajanjem u njoj.“

Kada je komentarisao Isusovu priču o ljudima koji cijede komarca a kamilu proždiru, Majstor je objasnio kako je jednom, tokom rata, stjerao sve ljude u manastirski podrum za vrijeme vazdušnog napada. Sjedili su tamo cijeli dan dok su oko njih padale bombe. Kad je došla večer, dvojica više nisu mogli izdržati. „Dosta nam je“, rekoše. „Bombe ili ne, mi idemo kući.“

Otišli su – i vratili su se u podrum nakon tri minute.

„Vidim da ste se predomislili“, reče Majstor smiješeći se.

„Da“, rekoše iznervirano, „počela je kiša.“

„Kako se radosnim Majstor čini“, primijetio je jedan posjetilac.

Jedan učenik reče: „Čovjek uvijek hoda radosno kad odbaci teret zvani ego.“

Upitaše Majstora o tome šta misli o dostignućima moderne tehnologije. Ovo bi njegov odgovor:

Rasijani profesor je kasnio na predavanje. Uskočio je u taksi i povikao: „Požurite! Najvećom brzinom!“

Dok je taksi jurio, on shvati da vozaču nije rekao gdje da ga vozi, pa povika: „Znate li gdje želim ići?“

„Ne gospodine“, reče taksista, „ali vozim najbrže što mogu.“

Velika grupa prijatelja i bivših učenika skupila se da proslavi Majstorov devedeseti rođendan.

Prije nego što se zabava završila, Majstor ustade da govori:

„Život“, reče on, „se mjeri kvalitetom a ne brojem dana.“

Kada je sazvan ogroman sastanak radi protesta protiv vladine proizvodnje atomskih bombi, Majstor i njegovi učenici su bili upadljivi u gomili.

Izjava „Bombe ubijaju ljude!“ dočekana je glasnim aplauzom. Majstor je odmahnuo glavom, i promrmljao: „To nije istina. Ljudi ubijaju ljude!“

Kada je shvatio da ga čovjek koji je stajao do njega nije čuo, nagnuo se i rekao:

„Ispravka – ideje ubijaju ljude.“

Majstor se postarao da manastirska biblioteka bude puna knjiga o svakoj zamislivoj temi – POLITICI, ARHITEKTURI, FILOZOFIJI, POEZIJI, AGRIKULTURI,

ISTORIJI, NAUCI, PSIHOLOGIJI, UMJETNOSTI... onoj koju je sam najviše koristio, FIKCIJI.

Stalno je ponavljao: „Sačuvaj nas Bože od ljudi koji ne RAZMIŠLJAJU, RAZMIŠLJAJU, RAZMIŠLJAJU!“

Ničega se nije više bojao, rekao je, nego jednosmjernog uma, fanatika koji se drži samo jedne knjige.

Ovo je zbunilo učenike jer je bilo tako daleko od PERCEPCIJE BEZ RAZMIŠLJANJA, NEKONCEPTUALNE SVJESNOSTI, koji su činili stožer Majstorovog učenja.

Kad su ga upitali za to, odgovorio je dvosmisleno: „Trn se može izvaditi drugim trnom, zar ne?“