Majstor je jedva ikada govorio o duhovnim temama. Zadovoljavao se time da jede, radi i igra se sa učenicima – i da s njima razgovara o hiljadu drugih tema od političke situacije u zemlji do najnovijeg vica.

Neki posjetilac jednom reče: „Kako vas on može poučavati, kad radije priča viceve nego što govori o Bogu?“

Učenik odvrati: „Postoje drugi načini poučavanja, osim korištenja riječi.“

Majstor je volio igrati karte i jednom je presjedio cijelonoćno bombardovanje potpuno unesen u igranje pokera sa nekim od svojih učenika. Kad su napravili pauzu da nešto popiju, razgovor se okrenuo ka temi smrti.

„Kad bih umro usred ove igre, šta biste vi uradili?“, upitao je Majstor.

„Šta bi ti volio da uradimo?“

„Dvije stvari. Prvo: da sklonite tijelo.“

„A drugo?“

„Da podijelite karte“, reče Majstor.

„Zašto si došao Majstoru?“

„Zato što moj život nije vodio nigdje i nije mi pružao ništa.“

„A gdje sada ide?“

„Nigdje.“

„A šta ti pruža?“

„Ništa.“

„Pa u čemu je razlika?“

„Sad ne idem nigdje jer nema gdje da se ide; ne dobijam ništa jer nema ničega za čime da se žudi.“

Čovjeku koji je proveo godine učeći Zakon svoje religije Majstor je rekao: „Ljubav je ključ dobrog života, a ne religija ili zakon.“

A onda je ispričao o dvojici učenika u nedjeljnoj školi kojima se smučila religiozna nastava, pa su odlučili da pobjegnu.

„Da pobjegnemo?... Ali naši očevi će nas uhvatiti i prebiće nas.“

„Udarićemo i mi njih.“

„Šta? Da udariš svog oca? Mora da si lud. Jesi li zaboravio da Bog naređuje da poštujemo oca i majku?“

„Tačno. OK, ti udri mog oca ja a ću udariti tvog.“

Majstor je tvrdio da nema nikakvog smisla da se definišemo kao Indijci, Kinezi, Afrikanci, Amerikanci, Hindusi, Hrišćani, Muslimani, jer to su samo etikete.  Učeniku koji je tvrdio da je Jevrej, prije svega, poslije svega i iznad svega, Majstor je dobroćudno odgovorio: „Tvoja uslovljenost je jevrejska, a ne tvoj identitet.“

„Šta je moj identitet?“

„Ništa“, odgovori Majstor.

„Misliš da sam praznina i ništavilo?“, rekao je sumnjičavi učenik.

„Ništa što se može etiketirati“, odgovorio je Majstor.

Na Majstorovoj rođendanskoj zabavi jedan je učenik prilično naglašeno odbio čašu vina.

Dok je išao po sobi naletio je na Majstora koji mu je namignuo i šapnuo: „Još ti prijatelju imaš da naučiš nekih zanimljivih stvari.“

„Šta na primjer?“

„Na primjer ovo: Mogao bi da obojiš svoju molitvenu prostirku vinom a ona će i dalje biti natopljena Bogom.“

Majstor je zahtijevao ne strogost već umjerenost. Kad bismo zaista uživali u stvarima, tvrdio je, spontano bismo bili umjereni.

Upitan zašto se toliko protivio asketskoj praksi, odgovorio je: „Jer ona proizvodi mrzitelje zadovoljstava koji uvijek postanu mrzitelji ljudi – kruti i okrutni.“

„Ali i mnogi ljubitelji zadovoljstava su takođe kruti i okrutni.“

„Nije tako. Nije zadovoljstvo to što oni vole jer se njime pretrpavaju. Ono što oni vole je kazna koju nameću svojim tijelima kroz pretjerano zadovoljstvo.“

Majstor je uglavnom poučavao kroz usporedbe i priče. Neko je jednom upitao jednog učenika otkuda mu.

„Od Boga“, bješe njegov odgovor. „Kad Bog hoće da budete iscjelitelj šalje vam pacijente; kada vas učini učiteljem šalje vam učenike; kad vam odredi da budete Majstor šalje vam priče.“

Kad su ga upitali o Isusovoj naredbi učenicima da mrze svoje roditelje, Majstor je rekao: „Rijetko ćete naći većeg neprijatelja od roditelja.“

I ispriča kako je jednom u supermarketu sreo ženu koja je gurala kolica sa dva dječaka u njima.

„Kako slatku dječicu imate“, rekao je Majstor. „Koliko su stari?“

„Doktoru su tri godine“, rekla je gospođa, „a advokatu dvije.“

Oni učenici koji su bili naivno uvjereni da nije bilo ničega što ne bi mogli postići ako bi se tome odlučno posvetili, Majstor je običavao reći: „Najbolje stvari u životu se ne mogu voljom natjerati da postoje.“

„Možete odlučiti staviti hranu u usta ali ne možete odlučiti da imate apetit.

Možete odlučiti da legnete u krevet ali ne možete odlučiti da zaspite.

Možete odlučiti da nekome date kompliment ali ne možete odlučiti da mu se divite.

Možete odlučiti da kažete tajnu

ali ne možete odlučiti da imate povjerenje.

Možete odlučiti da služite

ali ne možete odlučiti da volite.“

„Kad god poželite da promijenite nekoga“, reče Majstor, „upitajte se ovo: ‘Čemu će poslužiti ova promjena – mom ponosu, mojem zadovoljstvu ili mom profitu?’“

I ispriča im sljedeću priču:

Neki čovjek se spremao da skoči s mosta kad mu je pritrčao policajac. „Ne, ne!“, povikao je, „Molim vas ne činite to. Zašto bi mladić poput vas koji još nije ni živio pomislio na skakanje u vodu?“

„Jer mi se smučio život.“

„Poslušaj me molim te. Ako skočiš u vodu, ja ću morati da skočim za tobom da te spasim. Je li tako? E pa voda je led ledena, a ja sam se upravo oporavio od upale pluća. Znaš li šta to znači? Znači da ću umrijeti. Ja imam ženu i četvoro djece. Da li bi htio živjeti s tim na savjesti? Naravno da ne bi. Prema tome poslušaj me. Budi dobar. Pokaj se i Bog će ti oprostiti. Vrati se kući. I objesi se u miru i tišini svoga doma.“

Iznerviran Majstorovim paradoksalnim govorom, filozof iz Evrope je uzviknuo: „Čuo sam da istočno od Sueskog Kanala dvije suprotstavljene izjave mogu istovremeno biti tačne.“

Majstoru se to svidjelo.

„Istočno od Sueza“, rekao je, „i mrvicu bliže Stvarnosti. Zbog toga je stvarnost nerazjašnjiva misterija.“

U manastiru nije bilo satova. Kada se poslovni čovjek požalio na nedostatak tačnosti, Majstor je rekao: „Naša je tačnost kosmička, a ne poslovna.“

Ovo poslovnom čovjeku nije imalo smisla, pa je dodao: „Sve zavisi od tvog gledišta. Sa stanovišta šume, šta je gubitak jednog lista? Sa stanovišta Kosmosa, šta je gubitak tvog poslovnog rasporeda?“

„Zašto više ljudi nije prosvijetljeno?“

„Zato što ne traže istinu nego ono što im paše“, reče Majstor. Ovo je objasnio pomoću jedne sufijske priče:

Čovjek kojem je trebao novac htio je da proda ćilim na ulici. Prvi čovjek kojem ga je pokazao, rekao je: „To je grub ćilim i vrlo pohaban.“

I kupio ga je vrlo jeftino.

Samo minutu kasnije kupac reče drugom čovjeku koji je naišao: „Evo ćilima mekog kao svila, nema ga takvog nigdje.“

Sufi koji je vidio tu scenu reče: „Molim te ćilimaru, stavi me u svoju čarobnu kutiju koja pretvara grubi ćilim u meki, a kamenčić u dragulj.“

„Čarobna se kutija, naravno“, doda Majstor, „zove vlastiti interes; najefikasnije oruđe na svijetu za pretvaranje istine u obmanu.“

„Mislio sam da duhovnost nema ništa sa politikom“, reče pomalo zapanjena učenica kad je čula o Majstorovim političkim aktivnostima.

„To je zato što nemaš pojma šta je duhovnost“, bio je Majstorov odgovor. Drugog dana je dozva i reče: „A nemaš pojma ni o politici.“

„Postoji li tako nešto kao što je nesebična ljubav?“, upitao je neko. Kao odgovor, Majstor reče:

Gospodin Dobrić stajao je tjeskobno dok su anđeli na nebesima pregledali njegov dosije. Konačno anđeo bilježnik pogleda i uzviknu: „Ali ovo je fenomenalno. Nečuveno! Za cijeli život nisi učinio ni jedan, mali, najmanji grijeh... ni mrvicu za cijeli život! Sve što si radio bila su djela milosrđa. Pod kojom kategorijom da te sad pustimo na nebo? Ne kao anđela jer anđeo nisi. Niti kao čovjeka jer nemaš ni jednu slabost. Poslaćemo te nazad na zemlju na koji dan da učiniš bar jedan grijeh – i da nam se vratih kao ljudsko biće!“

Jadni bezgrešni gospodin Dobrić se nađe na uglu ulice u svom rodnom gradu, nesretan i bijesan, odlučan da bar malo odluta sa pravog puta. Prošao je sat, pa dva, a gospodin Dobrić je još uvijek bespomoćno stajao, pitajući se šta da uradi.

Kad mu je jedna solidno građena žena namignula, odmah je reagovao. Gospođa je bila daleko od mladosti i ljepote ali ona mu je bila pasoš za nebo, pa je otišao s njom na jednu noć. Kad je svanulo gospodin Dobrić je pogledao na sat. Mora požuriti! Još pola sata i ponovo će ga odnijeti na nebo. Dok se oblačio, sledio se, jer mu je stara

gospođa iz kreveta rekla: „O dragi predragi gospodine Dobriću, kakvo ste divno djelo milosrđa učinili noćas!“

Umjetnički kritičar je držao predavanje u manastiru.

„Umjetnost se može naći u muzeju“, rekao je, „ali ljepota se može naći svuda, u vazduhu, na zemlji, posvuda, svima na raspolaganju – i bez nekog imena koje je zakačeno za nju.“

„Baš kao i duhovnost“, rekao je Majstor sljedećeg dana, kad je bio nasamo sa učenicima. „Njeni simboli se mogu naći u muzeju koji se zove hram, ali njena je suština svuda, svima na raspolaganju, neprepoznata, i bez nekog imena zakačenog za nju.“

Majstor, fasciniran kakav je bio, modernom tehnologijom, odbijao je da je nazove napretkom.

Istinski napredak za njega bio je „napredak srca“, „napredak sreće“, a ne „napredak mozga“ ili „napredak spravica“.

„Šta mislite o modernoj civilizaciji?“, upitao ga je jednom novinar.

„Mislim da bi to bila vrlo dobra ideja“, bio je njegov odgovor.

Kad se jednog dana počelo razgovarati o savremenom napretku, Majstor je ispričao priču o dvojici posjetilaca iz zemlje u razvoju.

Upitao ih je o ekonomskom stanju njihovog naroda. Jedan od posjetilaca se uvrijedio.

„Čovječe“, rekao je, „pa mi smo civilizovani; imamo i nekoliko fabrika municije!“

Socijalnom radniku Majstor je rekao: „Bojim se da praviš više štete nego koristi.“

„Zašto?“

„Zato što naglašavaš samo jedan od dva imperativa pravde.“

„A to je?“

„Siromasi imaju pravo na kruh.“

„A koji je drugi?“

„Siromasi imaju pravo na ljepotu.“

Majstorov prigovor većini društvenih aktivista bio je ovaj: ono za čim su oni težili bila je reforma, ne revolucija.

„Bio jednom jedan vrlo mudar i blag kralj“, rekao je, „koji je saznao da je bilo nekoliko nevinih ljudi u njegovom državnom zatvoru. Zato je naredio da se za nevine sagradi drugi, udobniji zatvor.“

Učenik, u svome poštovanju prema Majstoru, gledao je na njega kao na inkarnaciju Boga.

„Reci mi, o Učitelju“, rekao je on, „zašto si došao na ovaj svijet?“

„Da naučim budale poput tebe da ne traće vrijeme obožavajući Učitelje“, bio je odgovor koji je dobio.

Kad se jednom neko hvalio ekonomskim i kulturnim dostignućima svoje zemlje, Majstor je bio prilično neimpresioniran. „Jesu li sva ta postignuća dovela do makar i najmanje promjene u srcima tvojih zemljaka?“, upitao je.

I ispričao je priču o čovjeku kojeg su zarobili ljudožderi i doveli ga poglavici prije nego što će ga živog ispeći. Zamislite njegovo zaprepaštenje kada je čuo kako poglavica govori sa čistim harvardskim akcentom.

„Zar te sve te godine na Harvardu nisu nimalo promijenile?“, upitao je bijelac.

„Naravno da jesu. Civilizovale su me. Kad te ispečemo, obući ću se za večeru i pojesti te sa nožem i viljuškom.

„U ovome je tvoja greška, tražiš Boga izvan sebe“, reče Majstor.

„Trebam li ga onda tražiti unutar sebe?“

„Zar ne vidiš da je to tvoje ‘unutar’ u stvari izvan tebe?“, reče Majstor.

Majstor je stalno podsjećao ljude da im je egzistencija poput robotske: „Kako se možete nazivati ljudima ako je svaka vaša misao, svako osjećanje i svako djelovanje mehaničko, i proizilazi ne iz vas već iz vaše uslovljenosti?“

„Može li išta razbiti tu uslovljenost i osloboditi nas?“

„Da. Svjesnost.“

I onda, pošto je promislio na trenutak, doda: „I katastrofa.“

„Katastrofa?“

„Da. Jedan vrlo engleski Englez mi je jednom ispričao kako je nakon brodoloma usred okeana i čitavog sata plivanja sa drugim Englezom, konačno uspio da se oslobodi svoje uslovljenosti i da progovori a da ga nisu predstavili!“

„Šta je rekao?“

„Rekao je: ‘Izvinite što vam se obraćam a da me nisu predstavili, ali je li ovo put za Southampton?’“

Majstor je uporno upozoravao na pokušaje da se Stvarnost obuhvati nekim konceptom ili imenom.

Neki mističar je jednom upitao: „Kada govorite o BIĆU gospodine, radi li se o vječnom, transcendentnom biću ili o prolaznom i uslovljenom biću?“

Majstor je na tren zatvorio oči, razmišljajući.

Tada ih je otvorio, zauzeo najprijazniji stav i rekao „Da!“

Kasnije je rekao: „Čim prišijete neko ime Stvarnosti, ona prestaje biti Stvarnost.“

„Čak i kada je zovete Stvarnost?“, upita nestašni učenik.

„Tačno, čak i kada je zovete ‘to’.“

Majstor si je stavio u zadatak da sistematski uništi svaku doktrinu, svako vjerovanje, svaki koncept božanskog, jer su ove stvari, koje su izvorno bile namijenjene kao pokazivači, počele da se koriste kao opisi.

Volio je da citira istočnjačku izreku:

„Kada mudrac pokaže na mjesec, idiot vidi samo prst.“

Majstor nije raspravljao ni sa kim, jer je znao da ‘raspravljač’ traži potvrdu svojih uvjerenja, a ne Istinu.

Jednom im je pokazao vrijednost rasprave:

„Pada li kriška hljeba namazanom stranom prema gore ili prema dole?“

„Naravno, namazanom stranom dole.“

„Ne, namazanom stranom gore.“

„Hajde da to provjerimo.“

I tako su namazali krišku hljeba i bacili je u vazduh. I pala je namazanom stranom prema gore!

„Ja sam pobijedio!“

„Samo zato što sam ja napravio grešku.“

„Kakvu grešku?“

„Očito je da sam namazao pogrešnu stranu.“

„Religiozno vjerovanje“, rekao je Majstor, „nije izraz Stvarnosti, već nagovještaj, natuknica za nešto što je misterija, izvan dosega ljudske misli. Ukratko, religiozno vjerovanje je samo prst koji pokazuje prema mjesecu.

„Neki religiozni ljudi se nikad ne odmaknu od proučavanja prsta.“

„Drugi su zauzeti sisajući ga.“

„Neki upotrijebe prst da si iskopaju oči. Ovo su licemjeri koje je religija oslijepila.“

„Rijedak je uistinu religiozan čovjek koji je dovoljno nevezan za prst da vidi na šta on pokazuje – ovo su oni koje, pošto su prevazišli vjerovanje, smatraju huliteljima.“

Jedne noći je Majstor poveo učenike na otvoreno polje, pod nebo posuto zvijezdama. Tada je, pokazujući ka zvijezdama, rekao: „A sada se svi koncentrišite na moj prst.“ Shvatili su poruku.

Uznemiren Majstorovom težnjom da uništi svaki izraz vjerovanja u Boga, jedan je učenik povikao: „Nije mi ostalo ništa za šta ću da se uhvatim.“

„To ptić kaže kad ga gurnu iz gnijezda!“, reče Majstor.

Kasnije je rekao: „Zar očekuješ da letiš dok si bezbjedno smešten u gnijezdo svojih uvjerenja? To nije letenje. To je mahanje krilima!“

„Poniznost nije budalasto omalovažavanje samog sebe“, reče Majstor, „Ona dolazi iz razumijevanja da sve što uspijevaš postići svojim naporima jeste promjena vlastitog ponašanja – a ne sebe.“

„Dakle prava promjena je bez napora?“

„Tako je“, reče Majstor.

„A kako se to događa?“

„Kroz svjesnost“, reče Majstor.

„A šta da čovjek radi da bi postao svjestan?“

„Šta čovjek radi, kad spava, kako bi se probudio?“, reče Majstor.

„Dakle nema istinskog dobra kojim bi se neko mogao ponositi?“ Kao odgovor, Majstor je prepričao razgovor koji je čuo:

„Naš Učitelj – kako divan glas ima Kako božanski pjeva!“

„Pih! Da je meni njegov glas, ja bih

Pjevao jednako dobro!“

Kada je vladar susjednog kraljevstva najavio da namjerava posjetiti manastir, svi su bili uzbuđeni. Samo je Majstor bio onakav kakav i obično.

Kralj je doveden pred Majstora; poklonio mu se kao znak pozdrava, i rekao:

„Vjerujem da si ti postigao mistično savršenstvo pa sam došao da te upitam o suštini mističnog.“

„Zašto?“, upita Majstor.

„Želja mi je da proniknem u prirodu postojanja kako bih mogao kontrolisati svoje vlastito postojanje a i postojanje mojih podanika te dovesti moj narod u sklad.“

„Dobro“, reče Majstor, „ali moram te upozoriti da kad zađeš dovoljno duboko u svoje istraživanje otkrićeš da se sklad koji tražiš ne postiže kontrolom nego predavanjem.“

Jedan propovjednik koji smatraše sebe pravednim reče: „Koji je po tvom sudu najveći grijeh na svijetu?“

„Grijeh osobe koja druge ljude vidi kao grešnike.“, reče Majstor.

„Postoje zaista dvije vrste ljudskih bića: fariseji i carinici“, rekao je Majstor nakon što je pročitao Isusovu parabolu.

„Kako prepoznati fariseje?“

„Jednostavno. Oni su ti koji klasifikuju!“, reče Majstor.

„Sva ljudska bića su otprilike podjednako dobra ili loša“, rekao je Majstor koji je mrzio koristiti te etikete.

„Kako neko može izjednačiti sveca sa grešnikom?“, pobunio se jedan učenik.

„Jer su svi na jednakoj udaljenosti od sunca. Zar tu udaljenost smanjuje ako neko živi na neboderu?“

Majstor je tvrdio da je ono što cijeli svijet smatra istinitim, lažno; tako da je pionir uvijek sam. Rekao je:

„Vi mislite o Istini kao je to formula koju možete pokupiti iz knjiga. Cijena koja se plaća za Istinu je usamljenost. Ako hoćete da slijedite Istinu, morate naučiti da hodate sami.“

„Spreman sam poći bilo gdje u potrazi za Istinom“, izjavio je revni učenik. Majstora je to zabavljalo. „Kad namjeravaš poći?“, upitao je.

„Čim mi kažete gdje da idem.“

„Predlažem da ideš u smjeru u kojem pokazuje tvoj nos.“

„Da. Ali gdje da se zaustavim?“

„Gdje god želiš.“

„I hoće li istina biti tamo?“

„Hoće. Tačno pred tvojim nosom, gledajući u tvoje oči koje ništa ne vide.“

„Je li prosvjetljenje lako ili teško?“

„Jednako je lako i jednako teško kao viđenje nečega što ti je pred očima.“

„Kako može biti teško vidjeti nešto što je pred očima?“ Na to je Majstor odgovorio sljedećom anegdotom: Djevojka je pozdravila svog momka rekavši:

„Primjećuješ li išta drugačije na meni?“

„Nova haljina?“

„Ne.“

„Nove cipele?“

„Ne. Nešto drugo“

„Predajem se.“

„Nosim gas masku.“

Učenik je bio budist. „Šta je u umu Bude?“, upitao je.

„Što ne upitaš o svom vlastitom umu ili sopstvu umjesto o nečijem drugom?“, rekao je Majstor.

„Onda, šta je moje sopstvo, o Učitelju?“

„Za to moraš naučiti ono što je poznato kao ‘tajni čin’“

„Šta je tajni čin?“

„Ovo.“, rekao je Majstor zatvorivši i otvorivši oči.