Kako Majstor objašnjava zlo u svijetu?”, upitao je posjetilac.

Jedan učenik odgovori: “Ne objašnjava ga. Previše je zauzet poduzimajući nešto oko toga.”

Drugi reče: “Ljudi se stalno bore sa svijetom ili im je dosadan. Majstor je očaran onim što vidi kao predivno, krasno, nepojmljivo.”

Propovjednik je bio naširoko priznat zbog svoje rječitosti. Ali svojim prijateljima je priznao da njegov rječiti govor nikad nije imao efekat Majstorovih nenakićenih kazivanja.

Nakon što je sa Majstorom živio nedjelju dana, tačno je znao zašto.

“Kad on govori”, reče propovjednik, “njegov govor utjelovljuje tišinu. Moj govor, avaj, utjelovljuje misao.”

Majstor je izuzetno poštovao ljudsko tijelo. Kad mu je učenik rekao kako je to samo ‘zemljani sud’, Majstor je zaneseno citirao pjesnika Kabira:

“U ovom zemljanom sudu

nalaze se kanjoni i masivi Himalaja; tu je sedam mora

i hiljadu miliona galaksija; i muzika sfera

i izvor vodopada i rijeka.”

Kad je Majstor sreo grupu učitelja govorio je dugo i živo jer je i sam bio učitelj. Problem s učiteljima, reče on, je da oni stalno zaboravljaju da cilj obrazovanja nije učenje već život.

Ispričao je kako je jednom vidio dječaka kako peca na rijeci. “Zdravo! Lijep dan za pecanje!”, reče on momčiću.

“Da”, bješe odgovor.

Malo kasnije Majstor reče: “Zašto danas nisi u školi?”

“Pa, gospodine, kako i sami rekoste – lijep je dan za pecanje.”

I ispričao je o školskom izvještaju svoje kćeri: “Mina je jako dobar đak. Bila bi još bolja da joj napredak ne ometa čista životna radost.”

Majstor je volio pokazivati kako je priroda prožeta svetošću. Jednom je sjedio u bašti kad je uzviknuo:

“Vidite onu sjajno-plavu pticu na grani onog drveta kako skakuće gore – dole, gore – dole, ispunjavajući svijet svojom melodijom, napuštajući sebe da se preda bezrezervnom uživanju (radosti) jer nema pojma o sutra.”

“Zakon je izraz Božije svete volje i kao takav se mora poštovati i voljeti.”, reče propovjednik pobožno.

“Gluposti”, reče Majstor. “Zakon je nužno zlo i kao takav mora biti sveden na minimum. Pokažite mi onog koji voli zakon i ja ću vam pokazati tvrdoglavog tiranina.”

Jednom je ispričao o svojoj sestri koja se umorila od guranja kolica za bebu, pa je u njih ugradila motor. Tada je na scenu stupila policija. Prvo su rekli da ta kolica mogu ići tri milje na sat pa spadaju u klasu ‘vozila sa vlastitim pogonom’. Zbog toga bi majka morala da nabavi registarske tablice, svjetla i kočnice; i kao krunu svega, vozačku dozvolu!

Majstor je ispričao o astronautu koji se vratio sa puta oko zemaljske kugle na kojem je petsto puta obišao Zemlju. Kad su ga pitali kako je, odgovorio je: “Iscrpljeno! Koliko sam samo puta morao obaviti jutarnje, podnevne, večernje i noćne molitve koje propisuje moja religija!”

Za Majstora sva pravila, kako god sveta bila, imala su samo funkcionalnu vrijednost, i morala su se pokoravati Stvarnosti koja je jedina bila Vrhovni Zakon.

Kad je njegova kći – tinejdžerka, prateći modu, htjela obući haljinu bez ramena, njena majka je mislila da je premlada za takvu odjeću. Usijana rasprava se otegla danima.

Kad su se konačno obratile Majstoru, on je rekao: “Neka je isproba. Ako ostane na njoj – dovoljno je stara da je nosi.”

Čovjek je bio religiozni pisac i zatražio je riječi mudrosti. Majstor reče:

“Neki ljudi pišu da zarade za život; drugi da podijele svoja otkrića ili da pokrenu pitanja koja će progoniti čitaoce; dugi opet da bi razumjeli vlastitu dušu.”

“Niko od njih neće potrajati. To pripada onima koji pišu samo zato što bi eksplodirali kad ne bi pisali.”

Dodao je: “Ovi pisci izražavaju božansko – ma o čemu pisali.”

Kad su ga upitali kakav je osjećaj biti prosvijetljen, Majstor je rekao: “To je kao kad odete u divljinu i iznenada osjetite da vas se posmatra.”

“Ko vas posmatra?” “Kamenje i drveće i planine.” “Jeziv osjećaj.”

“Ne, utješan. Ali pošto je nepoznat, čovjek osjeća nagon da pohita nazad u uobičajeni svijet ljudi – njihovu buku, njihove riječi, njihov smijeh – koji nas je odvojio od Prirode i Stvarnosti.”

Upitan da li su ga ikad obeshrabrili mali rezultati njegovih napora, Majstor je ispričao priču o pužu koji se počeo penjati na trešnjino drvo jednog hladnog, vjetrovitog, kasnog proljetnog dana.

Vrapci sa susjednog drveta su se smijali na njegov račun. Jedan je preletio do njega i rekao: “Hej glupane, zar ne znaš da nema trešanja na ovom drvetu?”

Mališa je odgovorio bez zaustavljanja: “Biće kad se popnem.”

Učenik je bio podložan dugim napadima depresije. “Moj doktor insistira da uzimam ljekove kako bih otklonio depresiju.”, rekao je.

“Pa zašto to onda ne radiš?”, reče Majstor. “Jer bi mi mogli oštetiti jetru i skratiti život.”

Majstor reče: “Da li bi radije imao zdravu jetru nego dobro raspoloženje? Jedna godina života vrijedi više nego dvadeset godina hibernacije.”

Kasnije je rekao učenicima: “Sa životom vam je kao sa pričom; nije važno koliko je dug već koliko je dobar.”

Jednog dana je Majstor rekao: “Dobra djela učinjena nesvjesno su bolja od onih namjernih.”

Ovo je potaklo bujicu pitanja pa se Majstor brzo sklonio ustranu kako je uvijek činio kad bi prosudio da još nije došlo vrijeme da im odgovori.

Jednom su svi otišli na koncert svjetski poznatog pijaniste. Majstor, šapćući, reče svom susjedu: “Kretanje prstiju te žene po klavijaturi je nešto što ne može biti voljno. Tako kvalitetan rad se mora prepustiti nesvjesnom.”

Da li te ikad raduje da vidiš plodove svojih napora? “Koliko se alat raduje kad vidi ono što je napravila ruka?”

Jednog posjetioca u manastiru naročito se dojmilo nešto što je nazvao Majstorov sjaj. Jednom kad je sreo starog Majstorovog prijatelja, pitao ga je postoji li objašnjenje za to.

Prijatelj reče: “Recimo ovako: ‘Život je Misterija. Smrt je ključ koji je otključava. Onog momenta kad okrenete ključ, zauvijek iščezavate u Misteriji.’”

“Moramo li čekati do smrti da okrenemo ključ?”, reče posjetilac.

“Ne! Možete ga okrenuti sada – kroz Tišinu – i rastvoriti se u Misteriji. Tada ćete i vi zasijati – kao i Majstor.”

Neko je upitao Majstor za značenje fraze koju je čuo: “Prosvijetljena osoba putuje bez kretanja.”

Majstor reče: “Sjedite kraj svog prozora svakog dana i posmatrajte stalnu promjenu krajolika u svom dvorištu dok vas Zemlja nosi na svom godišnjem putovanju oko Sunca.”

Očaran, čuvši Majstora kako melodičnim glasom pjeva stihove na Sanskrtu, jedan proučavalac Sanskrta reče: “Oduvijek sam znao da na Zemlji nema takvog jezika kao što je Sanskrt za izražavanje božanskog.”

“Ne budali”, reče Majstor. “Jezik božanskog nije Sanskrt već Tišina.”

Majstora je nasmijavalo lažno samo-omalovažavanje koje ljudi prodaju pod poniznost. Evo jedne parabole koju je ispričao svojim učenicima:

Dvojica ljudi otišla u crkvu da se mole, sveštenik i crkvenjak. Sveštenik se počeo biti po prsima i, zanesen, zavikao: “Ja sam najniži od svih ljudi, Gospode, nedostojan tvoje milosti! Ja sam ništavilo, jedno ništa – smiluj mi se.”

Nedaleko od sveštenika bio je crkvenjak, koji se u izljevu gorljivosti, takođe tukao po prsima i vikao: “Smiluj se Gospode! Ja sam grešnik, jedno ništa.”

Sveštenik se uznosito okrenuo. “Ha!”, reče on. “Vidi ko za sebe tvrdi da je ništa!”

“Navedite jedan praktičan, običan efekat duhovnosti”, reče skeptik koji je bio spreman za raspravu.

“Evo jednog”, reče Majstor. “Kad te neko uvrijedi, možeš uzdići svoje raspoloženje uzdići do visina koje uvrede ne mogu doseći.”

“Zašto… Zašto… Zašto?”, bunio se učenik kad je, na njegovo zaprepaštenje, Majstor insistirao da on napusti manastir, jedva dvadeset i četiri sata nakon što je u njega primljen.

“Jer ti ne treba Majstor.

Ja ti mogu pokazati put

ali samo ti možeš da ga pređeš. Ja ti mogu pokazati vodu, samo ti možeš da je popiješ.

Zašto bi ovdje traćio vrijeme  zagledan u mene blistavim pogledom? Znaš put. Hodaj!

Eno ti vode. Pij!”

Grupa hodočasnika odluči da uključi u svoj pohod i posjetu Majstoru. Kad su bili s njim, zatražili su od njega riječ religiozne mudrosti.

Majstor, koji je očas prepoznavao ljude koji se bave religijom, reče: “Shvatite da uopšte niste duhovni.”

Nimalo zadovoljni ovom uvredom njihovog ega, zatražili su objašnjenje. Majstor reče:

Zec i lav jednom ušetaše u restoran.

Svi u restoranu zastaše da ih vide. Nisu mogli vjerovati onome što su vidjeli. Zec reče konobaru: “Salatu, molim – bez začina.”

“A vaš prijatelj?”, reče konobar, “Šta da donesem njemu?” “Ništa.”

“Hoćete reći da lav nije gladan?”

Zec pogleda konobara u oči i reče: “Da je on lav, mislite li da bi sjedio ovdje? On je prevarant!”

Radoznali učenik reče: “Daj nam znak po kome ćemo znati kad je neko prosvijetljen.” Majstor reče: “Evo vam jedan znak. Uhvatite sebe kako se pitate: ‘Jesam li ja lud, ili

su to svi ostali?’”

U pogledu propovjednika i sveštenika Majstor je uvijek poticao ljude da gledaju na sposobnost a ne na tvrdnje.

“Dvoje turista se približavalo Honolulu-u”, reče on, “i počeše raspravljati kako se ispravno izgovara ime Hawaii. Jedan reče da treba reći ‘Hawaii’, a drugi da je ispravno ‘Havaii’.”

Prvo što su učinili po slijetanju bilo je da se obrate urođeniku. “Aloha! Kako vi izgovarate ime otoka: Hawaii ili Havaii?”

“Havaii”, reče urođenik. “Hvala vam.”

“A very varm velcome to both of you”, reče urođenik. (nije znao izgovoriti ‘w’)

“Šta je Majstorov posao?”, reče posjetilac svečanog lica. “Da uči ljude da se smiju”, reče Majstor smrknuto.

Drugom prilikom izjavi:

“Kad ste sposobni da se smijete u lice životu postajete vladar svijeta – baš kao i osoba koja je spremna umrijeti.”

“Kako se može prepoznati prosvjetljenje?”

“Po tome da kad vidi zlo kao zlo prosvijetljena osoba ga ne može činiti”, reče Majstor.

I doda: “A ne može biti ni iskušan. Svi ostali su varalice.”

Tada ispriča priču o krijumčaru koji je, u strahu od policijskih racija, otišao vrlo svetom monahu da ga moli da sakrije nešto od svoje krijumčarene robe u njegovom manastiru, jer u njega, zbog njegove reputacije, niko neće posumnjati.

Monah se ljutito povukao i zahtijevao da taj čovjek odmah napusti manastir. “Daću vam sto hiljada dolara za vaš dobrotvorni rad”, reče krijumčar. Monah je vrlo kratko oklijevao prije nego je rekao ne.

“Dvjesto hiljada.” Monah je i dalje odbijao.

“Petsto hiljada.” Monah je zgrabio štap i povikao: “Izlazi odmah. Previše se približavaš mojoj cijeni.”

“Samo bi budalasta osoba oklijevala da se odrekne svega u zamjenu za Istinu”, reče Majstor.

I ispriča im sljedeću parabolu:

U vrijeme naftnog buma u malom gradu u unutrašnjosti zemljoposjednici su rado prodavali svaku kvadratnu stopu zemlje naftnim kompanijama u zamjenu za bogatstvo.

Jedna je gospođa odbijala da proda zemlju po bilo kojoj cijeni.

Ponude su astronomski rasle dok jedna naftna kompanija ne izjavi da je spremna platiti bilo koju cijenu koju ona odredi. Ona se i dalje odupirala, pa je jedan uznemireni prijatelj zahtijevao da zna zašto. Starica reče: “Ne vidiš li da ako prodam, izgubiću svoj jedini izvor prihoda.”

“Ja sam imućan, ali se osjećam bijedno. Zašto?”

“Jer previše vremena provodiš zarađujući, a premalo voleći”, reče Majstor.

Majstor je poučavao da promjena, čak i promjena nabolje, uvijek ima i sporedne efekte koje treba dobro ispitati prije nego se zatraži promjena: pronalazak baruta je donio zaštitu od divljih zvijeri – ali i moderne ratove. Automobil je donio brzinu – i zagađenje atmosfere. Moderna tehnologija spašava živote – i čini naša tijela mlitavim.

“Bio jednom čovjek”, reče on, “koji je imao zlatan pupak zbog kojeg se neizmjerno sramio, jer svaki put kad je išao na tuširanje ili plivanje bio je predmetom šale drugih ljudi. Molio se i molio da mu se pupak promijeni – i jedne noći usni kako ga je anđeo odšarafio, i ostavivši ga na stolu, nestao. Kad se ujutro probudio, vidio je da je san bio istinit – na stolu je ležao zlatni pupak. Čovjek je skočio u ekstazi – i njegov pupak otpade!”

Filozof upita: “Koja je svrha stvaranja?” “Vođenje ljubavi”, reče Majstor. Kasnije reče svojim učenicima:

“Prije stvaranja bijaše ljubav. Poslije stvaranja ljubav se vodi.

Kad se ljubav dovrši, stvorenje će prestati postojati, a ljubav će biti zauvijek.

Jednoga dana, kad razgovor okrenu na temu moderne tehnologije, Majstor ispriča o svom prijatelju koji je htio kod svoje djece pobutiti ljubav prema muzici. Stoga im je kupio klavir.

Kad se te večeri vratio kući našao ih je kako začuđeno posmatraju klavir. “Kako se”, upitaše ga, “ovo uključuje?”

Kad je bio mlad Majstor je dosta putovao po svijetu. Bio je u šangajskoj luci u Kini, kad je čuo glasno vrištanje kraj svog čamca. Pogledavši van, vidje čovjeka kako se naginje iz obližnje džunke držeći perčin drugog čovjeka koji se koprcao u vodi.

Čovjek u džunki bi gurnuo onog drugog pod vodu, i onda ga opet izvukao. Zatim bi njih dvojica divlje raspravljali oko minut, do ponovnog potapanja.

Majstor pozvoni momku od kabine i upita ga zbog čega se svađaju. Momak osluhnu na trenutak, nasmija se i reče: “Ništa gospodine. Čovjek u čamcu traži šezdeset juana da ne potopi onog drugog. Čovjek u vodi kaže: ‘Ne, samo četrdeset juana.’”

Nakon što su se učenici nasmijali priči Majstor reče: “Ima li među vama ijedan koji se ne pogađa o jedinom Životu koji postoji?” Svi ostaše nijemi.

“Ko je sretan?”

“Onaj koji nema ni imovine ni nadanja – i ne žudi za njima”, reče Majstor.

Majstor nikad nije dozvolio da neka tvrdnja o Bogu prođe neosporena. Sve tvrdnje o Bogu su bile poetski ili simbolički izražaji Nesaznatljivog; ljudi su ih, međutim, budalasto smatrali za doslovne opise božanskog.

Kada propovjednik reče: “Ovoliko znam o Bogu, da je mudar i dobar.”, Majstor se suprotstavi: “Pa zašto onda stoji bespomoćno pred zlom?”

Propovjednik reče: “Otkud ja da znam? Šta misliš da sam ja? Nekakav mistik?” Kasnije Majstor počasti svoje učenike ovom jevrejskom pričom:

Dva su čovjeka sjedjela pijući čaj u tišini. Nakon nekog vremena jedan reče: “Život je kao zdjela mlake supe.”

“Kao zdjela mlake supe?”, upita drugi, “Zašto?” “Otkud znam? Šta misliš da sam ja? Filozof?”

Majstor je jednom pomenuo hinduističko shvatanje da je svo stvorenje “leela”, Božija igra; a da je univerzum Njegovo igralište. Cilj je duhovnosti, tvrdio je, učiniti cijeli život igrom.

Ovo je djelovalo suviše neozbiljno jednom puritanskom posjetiocu. “Zar onda nema mjesta radu?”

“Naravno da ima. Ali rad postaje duhovan tek onda kad se pretvori u igru.”

Neko jednom upita Majstora šta znači 'nezainteresovano djelovanje'. On odgovori:

„Djelovanje koje se voli i obavlja radi njega samog, a ne zbog nečijeg odobravanja, profita ili dobitka.“

Tada ispriča priču o čovjeku kojeg je unajmio neki istraživač, odveo ga u zadnje dvorište i dao mu sjekiru.

„Vidiš li onaj balvan tamo? Hoću da radiš pokrete kao da ga cijepaš, ali moraš koristiti zadnju stranu sjekire, a ne oštricu. Dobićeš sto dolara za sat vremena tog posla.

Čovjek je pomislio da je istraživač lud, ali se plata doimala odličnom, pa je počeo da radi.

Nakon dva sata došao je i rekao: „Gospodine, ja odustajem.“

„U čemu je stvar? Ne sviđa ti se plata? Udvostručiću je!“

„Neka, hvala.“, rekao je čovjek, „Plata je dobra, ali ja kad cijepam drva hoću da vidim kako leti iverje!“

Paru koji je bio zabrinut oko podizanja svoje djece, Majstor je citirao rabinsku izreku:

„Ne ograničavajte svoju djecu svojim učenjem, jer ona su se rodila u drugom dobu.“

„Osnovni razlog što ljudi nisu sretni je to što u svojim patnjama nalaze neko perverzno zadovoljstvo.“, rekao je Majstor.

Ispričao je kako je jednom putovao noću na gornjem ležaju u vagonu. Bilo je nemoguće spavati jer se sa donjeg ležaja stalno čulo kukanje neke žene, „O, kako sam žedna... Bože, kako sam žedna...!“

Kuknjava se nastavljala bez kraja i konca. Majstor je konačno spuznuo niz ljestve, otišao kroz hodnik pun propuha cijelom dužinom voza, napunio dvije papirne čaše vodom, donio ih i dao izmučenoj ženi.

„Gospođo, evo. Voda!“

„Bog vas blagoslovio gospodine. Hvala vam.“

Majstor se ponovo popeo na svoj ležaj, udobno se smjestio i taman što nije zaspao, kad se odozdo začu kukanje: „O, kako sam bila žedna... Bože kako sam samo bila žedna...!“

Socijalna radnica se požalila Majstoru. Koliko je samo dobra mogla učiniti za siromahe, samo da nije morala trošiti toliko vremena i energije štiteći sebe i svoj rad od kleveta i nesporazuma.

Majstor je pažljivo slušao, i odgovorio jednom rečenicom: „Niko ne baca kamenje na golo drveće.“

„Mogu li djela dovesti do Prosvjetljenja?“, upitaše jednom Majstora.

„Jedino djela i dovode do Prosvjetljenja“, bio je njegov odgovor, „ali to mora biti neprofitno djelovanje, obavljeno radi njega samog.“

Objasnio je kako je jednom sjedio na tribinama sa sinom fudbalske zvijezde koja je igrala trening utakmicu. Kad je on zabio izvrstan gol, svi su povikali. Dijete nije bilo impresionirano; samo je sjedilo dosađujući se.

„Šta je tebi?“, rekao je Majstor, „Zar nisi vidio kako ti je tata postigao gol?“

„Jeste, postigao ga je danas, u utorak. Utakmica je u petak – tada će trebati golovi.“ Majstor je zaključio: „Djela se cijene ako vam pomognu da postignete gol, a ne zbog njih samih, nažalost.“

Majstor nije bio predan praksi obožavanja. Kad su ga upitali o tome, rekao je:

„Svjetiljka gubi na svom sjaju kad je postavljena pored sunca; i najviši hram izgleda tako sitno u podnožju Himalaja.“

„Moj hramski sveštenik veli da je hram jedino mjesto u kojem trebam obavljati obožavanje. Šta ti kažeš?“

„Tvoj hramski sveštenik nije baš najbolja osoba za savjetovanje o tim pitanjima“, reče Majstor.

„Ali on je stručnjak, zar ne?“

Kao odgovor, Majstor je opisao iskustvo koje je imao u stranoj zemlji dok je razgledao dva turistička vodiča koja je kupio. Njegov vodič se smrknuo pogledavši na knjige uperio prstom u jednu i rekao: „Ovo je jako loš vodič, drugi je bolji.“

„Zašto, ima li u njemu više informacija?“

Vodič je odmahnuo glavom. „Ovaj kaže da vodiču date pet dolara, onaj drugi kaže pedeset centi.“

„Jedan od razloga za učlanjenje u religioznu organizaciju je mogućnost za izbjegavanje religije sa čistom savješću koju to nudi“, reče Majstor.

I ispriča o razgovoru koji je vodio sa jednom sljedbenicom koja se upravo bila vjerila sa trgovačkim putnikom.

„Izgleda li on dobro?“, upita Majstor.

„Pa, sigurno je da se ne bi isticao u masi.“

„Ima li novca?“

„Ako ga i ima, ne troši ga.“

„Ima li loših navika?“

„Definitivno puši i pije više nego što bi trebao.“

„Ne razumijem te. Ako nemaš ništa lijepo reći o njemu, zašto se udaješ za njega?“

„Pa, on je uglavnom na putu i daleko od kuće. Tako imam zadovoljstvo da sam udata bez opterećenja zvanog ‘muž’.“