Majstor je jednom ispričao priču o ženi koja se požalila policiji da je bila silovana. “Opišite čovjeka”, rekao je policajac.

“Pa, za početak, bio je idiot!” “Idiot gospođo?”

“Da. Ništa nije znao pa sam mu morala pomagati!”

To je zvučalo manje zabavno kad je Majstor dodao: “Svaki put kad se uvrijedite nađite kako ste pomogli onom ko vas je uvrijedio.”

To je podiglo buru negodovanja, pa je dodao: “Može li vas iko uvrijediti ako odbijete da budete uvrijeđeni?”

Kad su ga upitali kako treba koristiti Pismo, Majstor je ispričao kako je nekad bio učitelj u školi i kako je postavio pitanje svojim učenicima: “Kako biste odredili visinu zgrade uspomoć aneroid barometra?”

Jedan bistri dječko je odgovorio: “Spustio bih barometar na užetu i onda izmjerio uže.”

“Snalažljiv u svom neznanju”, bio je Majstorov komentar.

Tada je dodao: “Takva je snalažljivost onih koji koriste mozak da bi razumjeli Pismo koje se može ‘razumjeti’ mozgom taman koliko i smiraj sunca ili okean ili šapat noćnog vjetra u drveću.”

“Ljudi se ne žele odreći svojih ljubomora, tjeskoba, gorčine i krivice, jer ih te negativne emocije snabdijevaju ‘stimulansima’ osjećajem da su živi.”, rekao je Majstor.

I ilustrovao je to:

Lokalni poštar je pošao prečicom kroz livadu na svom biciklu. Na sredini puta primijetio ga je bik i poganjao ga. Jadnik je jedva stigao do ograde.

“Zamalo da te stigne, zar ne?”, rekao je Majstor koji je posmatrao tu scenu. “Da”, rekao je stari čovjek, dahćući, “Svaki put me zamalo stigne.”

Naučnik je došao da prigovori da je Majstorov prezir prema pojmovima u za razliku od “bespojmovnog znanja” nije fer prema nauci.

Majstor se mučio da mu objasni da je on prijatelj nauke. “Ali”, rekao je, “bolje bi bilo da vaše poznavanje vaše supruge ide dalje od naučnog pojmovnog znanja!”

Kasnije, u razgovoru s učenicima, bio je još oštriji. “Pojmovi definišu”, rekao je. “Definisati znači uništiti. Pojmovi seciraju Stvarnost. A ono što secirate – ubijate.”

“Jesu li onda pojmovi potpuno beskorisni?”

“Ne. Secirate li ružu dobićete korisne informacije i nimalo znanja – o ruži. Postanete li učenjak, imaćete mnogo informacija i nimalo znanja – o Stvarnosti.”

Majstor je tvrdio da svijet koji većina ljudi vidi nije svijet Stvarnosti, već svijet koji stvara njihova glava.

Kad je jedan učenjak (intelektualac) došao da to ospori, Majstor je postavio dva štapića na pod, u obliku slova T i upitao: “Šta vidite ovdje?”

“Slovo T”, odgovori učenjak.

“Baš kako sam i mislio”, reče Majstor. “Slovo T ne postoji; to je simbol u vašoj glavi. Ovdje imate dvije odlomljene grančice u obliku štapića.”

“Kad govorite o Stvarnosti”, reče Majstor, “pokušavate smjestiti neizrecivo u riječi, tako da će vaše riječi sigurno biti pogrešno protumačene. Tako ljudi koji čitaju iskaz Stvarnosti zvani Pisma postaju glupi i okrutni jer ne slijede zdrav razum već ono što misle da Pisma govore. Za ilustraciju je imao savršenu usporedbu:

Seoski kovač našao je šegrta voljnog da naporno radi za malu platu. Odmah ga je počeo podučavati: “Kad izvučem kovinu iz vatre, položiću je na nakovanj; i kad klimnem glavom ti udri po njoj čekićem.” Šegrt je učinio tačno ono što je mislio da mu je rečeno. Sljedećeg dana on je bio seoski kovač.

Učeniku koji se bojao da će pogriješiti, Majstor reče:

“Oni koji ne čine greške čine najveću moguću grešku – ne pokušavaju ništa novo.”

“Reci mi”, reče ateist, “Da li stvarno ima Boga?”

Majstor reče: “Ako želiš da budem potpuno iskren prema tebi, neću ti odgovoriti.” Kasnije su učenici zahtijevali da znaju zašto mu nije odgovorio.

“Zato što se na njegovo pitanje ne može odgovoriti”, reče Majstor. “Dakle ti si ateist?”

“Naravno da nisam. Ateist griješi poričući ono o čemu se ništa ne može izreći.” Nakon što je dozvolio da se to malo slegne, dodao je: “A teist griješi potvrđujući to.”

“U čemu je tajna tvoje smirenosti?”

Majstor reče: “U svesrdnoj saradnji sa neizbježnim.”

Majstor i učenik naiđoše na slijepca koji je sjedio na pločniku i prosio. Majstor reče: “Daj čovjeku milostinju.”

Učenik spusti novčić u prosjakov šešir.

Majstor reče: “Trebao si dodirnuti svoj šešir u znak poštovanja.” “Zašto?”, upita učenik.

“To uvijek treba činiti kad se daje milostinja.” “Ali čovjek je bio slijep.”

“Nikad se ne zna”, reče Majstor. “Možda je bio varalica.”

Manastir je postajao tijesan i bila je potrebna veća zgrada, pa je trgovac napisao ček na milion dolara i stavio ga pred Majstora, koji ga je podigao i rekao, “Vrlo dobro. Prihvatiću ga.”

Trgovac je bio nezadovoljan. Bila je to velika svota novca a Majstor mu se nije ni zahvalio.

“Tu ima milion dolara”, rekao je. “Da. Primijetio sam.”

“Iako sam ja imućan čovjek, milion dolara je mnogo novca.” “Hoćete li se da vam se zahvalim za to?”

“Trebali biste.”

“Zašto? Davalac bi trebao biti zahvalan”, reče Majstor.

Majstorov odnos prema društvenoj službi je bio zbunjujući. Nekad je u potpunosti bio za to. Nekad se činilo da mu je svejedno.

Objašnjenja koja je nekad davao za ovu nedosljednost su bila podjednako zagonetna. Rekao je:

“Onaj koji želi činiti dobro mora pokucati na vrata.” “Za onog koji voli, vrata su uvijek otvorena.”

Turista reče: “Ljudi u vašoj zemlji su siromašni. Ali nikad ne izgledaju obuzeti mislima.”

Majstor reče: “To je zato što nikad ne gledaju na sat.”

Učenik je morao pohitati kući kad je čuo da mu je kuća izgorjela.

Bio je star čovjek i svako je suosjećao s njim po njegovom povratku. Sve što je Majstor rekao bilo je: “Ovo će olakšati umiranje.”

“Prosvijetljena osoba”, reče Majstor, “je ona koja vidi da je sve na svijetu savršeno baš onakvo kakvo jeste.”

“A šta je s našim baštovanom?”, upita neko. “Je li i on savršen?” Manastirski baštovan je bio grbav.

“Za ono što treba da bude u životu”, reče Majstor, “baštovan je savršen grbavac.”

Ideja da je sve na svijetu savršeno bila je više nego što su učenici mogli prihvatiti. Zato ju je Majstor iznio u pojmovima koje su mogli shvatiti. “Bog tka savršene šare nitima naših života”, reče on, “čak i sa našim grijesima. Razlog zbog kojeg to ne možemo vidjeti je što gledamo sa stražnje strane tapiserije.”

I još sažetije, “Ono što je nekima sjajni kamen, draguljar prepoznaje kao dijamant.”

Učenike je pogodilo kad su vidjeli kako se majstorovim učenjima izruguju u nacionalnom magazinu.

Majstor nije bio uznemiren. “Može li išta biti stvarno istinito”, rekao je, “ako se niko tome ne smije?”

U svojim mlađim danima Majstor je bio politički aktivista i vodio je protestni marš protiv vlade. Hiljade su ljudi napustile domove i poslove da bi se pridružili demonstracijama.

Marš tek što je počeo kada je on sve otkazao. “To naprosto ne možeš učiniti; ovaj marš je planiran mjesecima i mnogo je koštao ljude. Optužiće te za nedosljednost”, rekli su njegovi uznemireni sljedbenici.

To nije dirnulo majstora. “Ja nisam posvećen dosljednosti”, rekao je, “već Istini.”

Majstor je naučavao da je jedan razlog što su ljudi tako nesretni to što misle da nema ničeg sto ne mogu promijeniti.

Osobito je uživao u priči o čovjeku koji kaže trgovcu: “Ovaj tranzistor koji ste mi prodali ima izvanredan kvalitet zvuka; ali hoću da ga zamijenim za neki sa boljim programima.”

“Za čim tragaš?”

“Za mirom”, reče posjetilac

“Onima koji hoće da zaštite svoj ego istinski mir donosi samo uznemirenje.”

A jednoj religioznoj grupi koja je došla da bulji u njega i da traži blagoslov, rekao je sa šeretskim osmijehom: “Neka vas mir Božiji uvijek uznemiruje!”

Kad se vratio s puta Majstor je ispričao jedno iskustvo za koje je smatrao da je parabola o životu:

Za vrijeme jedne pauze otšetao je do jednog finog restorančića. Bilo je tamo ukusnih supa i ljutih karija i svakojakih primamljivih jela.

Naručio je supu.

“Jeste li vi iz autobusa?”, upitala je gazdarica. Majstor klimnu glavom. “Ne može supa.”

“Ljuti kari sa rižom?”, upita Majstor zbunjeno.

“Ne ako ste iz autobusa. Možete dobiti sendviče. Trebalo mi je cijelo jutro da pripremim tu hranu a vi nemate više od deset minuta da je pojedete. Neću vam dati da jedete hranu u kojoj nemate vremena uživati.”

Nije bilo ničeg pompeznog u vezi majstora. Divlji, neobuzdani smijeh razlijegao se svaki put kad je govorio, na zaprepaštenje onih koji su svoju duhovnost – i sebe same držali uzvišenim.

Jedan razočarani posjetilac reče: “Taj čovjek je klaun!”

“Ne, ne”, reče učenik. “Pogrešno ste razumjeli: klaun vas navodi da se smijete njemu, Majstor vas navodi da se smijete sebi.”

“Kako čovjek da nauči uzdati se u Proviđenje?”

“Uzdanje u Proviđenje”, reče Majstor, “je kao kad uđete u skupi restoran bez pare u džepu i pojedete gomile ostriga nadajući se da ćete naći biser kojim ćete platiti račun!”

Učenike je zaprepašćivalo kolikoje Majstor malo važnosti pridavao obožavanju. “Nađite si objekt poštovanja”, govorio je on, “i pobožno ćete se udaljiti od onog što je

suštinski bitno – svjesnosti koja vodi k ljubavi.”

I u svoju odbranu je naveo Isusov prezir prema onima koji su vikali: “Gospode, Gospode”, a bili nesvjesni zla koje su činili.

Jednom je dao bananu jednom posjetiocu prepunom poštovanja koji je taj poklon toliko cijenio da nije znao šta će s njim.

Kad su Majstoru rekli za to on je, sebi svojstveno, rekao: “Recite glupanu da je pojede.”

Skoropridošli učenik reče jednom sa više iskustva: “Kako to da dobijam tako malo od živjenja s Majstorom?”

“Je li to možda zato što si došao da se od njega učiš duhovnosti?” “A zašto si, ako smijem pitati, ti došao?”

“Da ga vidim kako vezuje sandale!”

Bilo je uživanje gledati Majstora kako izvodi i najjednostavnije stvari – kako sjedi ili šeta ili ispija šolju čaja ili tjera muhu. U svemu što je činio bilo je ljepote zbog koje je izgledalo da je u skladu s Prirodom, kao da njegova djela nisu bila njegova, već proizvod Univerzuma.

Jednom kad je primio paket, učenici su ga, očarani, gledali kako s poštovanjem raspliće kanap, odmotava papir i uzima sadržaj paketa kao da je paket bio živo biće.

Religiozna žena reče Majstoru da je to jutro bila na ispovijedi.

“Ne mogu zamisliti da bi ti počinila težak grijeh”, reče Majstor. “Šta si ispovijedila?” “Pa, bila sam suviše lijena da odem na misu jedne nedjelje, i jednom sam psovala

baštovana. A jednom sam svekrvu izbacila iz kuće na čitavu sedmicu.” “Ali to je bilo prije pet godina, zar ne? Sigurno si bila na ispovijedi otad.” “Jesam. Ali ispovijedam to svaki put. Prosto se volim sjetiti toga.”

Jednog ćete dana shvatiti da tragatš za onim što već imatš”, reče Majstor vrijednom učeniku.

“Pa zašto to onda sad ne vidim?” “Zato što pokušavaš.”

“Zar se onda ne smijem truditi?”

“Ako se opustiš i daš mu vremena, samo će ti se objaviti.”

Za ljude koji su živjeli u vrlini kako bi zadobili Božije prijateljstvo ili naklonost, Majstor je govorio ovo:

Velika masa ljudi učestvovala je u nagradnom natječaju koji je organizovao proizvođač sapuna, a u kojem je nagrada bila Kadilak.

Pitali su ih: “Zašto volite sapun ‘Nebeski Miris’?”

Jedna je žena pošteno odgovorila: “Jer bih voljela posjedovati Kadilak.”

“Već sam četiri mjeseca s tobom i još mi nisi dao nikakav metod ili tehniku.” “Metod?”, upita Majstor. “Za šta ti, pobogu, treba metod?”

“Da zadobijem unutrašnju slobodu.”

Majstor se valjao od smijeha. “Trebaće ti zaista velika vještina da se oslobodiš uspomoć zamke zvane ‘metod’”, rekao je.

Kad je jedan učenik prigovorio da Majstorovoj duhovnosti treba obnavljanje, Majstor se glasno nasmijao. Tada je ispričao priču o studentu koji je rekao: “Zar nemate nekih novijih knjiga o anatomiji? Ove su stare bar deset godina.”

Prodavac knjiga mu reče: “Pazi sinko, u zadnjih deset godina nijedna kost nije dodata ljudskom tijelu.”

“Niti je”, doda Majstor, “bilo kakvih dodataka ljudskoj prirodi u zadnjih deset hiljada godina.”

Majstor je jednom zadao zagonetku: “Šta umjetnik i muzičar imaju zajedničko sa mistikom?”

Svi su se predali.

“Uvid da najfiniji govor ne dolazi od jezika”, reče Majstor.

Majstor je išao niz ulicu kad je neki čovjek izletio kroz vrata i njih se dvojica snažno sudariše.

Čovjek je bio van sebe od gnjeva i eksplodirao je sipajući uvrede. Majstor se malo nakloni, prijatno se nasmija, i reče: “Prijatelju moj, ja ne znam koji je od nas odgovoran za ovaj susret, ali nemam namjeru da traćim vrijeme na istragu. Ako sam ja naletio na tebe, molim te oprosti mi; ako si ti naletio na mene, nema veze.”

Tada se, uz još jedan osmijeh i naklon, udalji.

Majstor reče slikaru: “Da bi bio uspješan, svaki slikar mora provesti sate u neumornom trudu i naporu.

“Nekima će biti dano da se oslobode ega dok slikaju. Kad se to dogodi, rađa se remek-djelo.”

Kasnije, jedan učenik upita: “Ko je Majstor?”

Majstor odgovori: “Bilo ko kome je dano da se oslobodi od ega. Život te osobe je tad remek-djelo.”

Majstor je uvijek naučavao da je Istina pred našim očima i da je ne vidimo jer nam nedostaje perspektiva.

Jednom je poveo učenika na put po planini. Kad su bili na pola puta uz planinu, čovjek je pogledao dole i prigovorio: “Gdje je taj predivni krajolik o kojem uvijek govoriš?”

Majstor se naceri: “Stojiš na njemu, što ćeš i vidjeti kad dođemo do vrha.”

“Gdje ću naći dostojnog Majstora kad se vratim u svoju zamlju?” “Nijednog trenutka nisi bez njega.”

Učenik je bio zbunjen.

“Samo posmatranje tvojih reakcija na sve – pticu, list, suzu, osmijeh – pretvara sve u tvog

Majstora.”

Majstor svakako nije mnogo držao do etikete i manira ali u njegovom odnosu prema drugima bilo je uvijek prirodne ljubaznosti i blagosti.

Jedan je mladi učenik jednom bio vrlo nepristojan prema saobraćajnom policajcu dok je jedne večeri vozio Majstora kući. U svoju odbranu rekao je: “Radije ću biti ono što sam i dati ljudima do znanja kako se osjećam. Ljubaznost nije ništa doli zrak.”

“Istina”, reče Majstor prijatno, “ali zrak je ono što je u automobilskim gumama i vidiš kako ublažava džombe.”

Rijetko je Majstor bio tako rječit kao kad je upozoravao na začaravajuću moć riječi: “Čuvajte se riječi”, govorio je, “čim odvratite pogled one će početi vlastiti život;

zasljepljivaće, očaravaće, zastrašivaće – odvući će vas stranputicom od stvarnosti koju predstavljaju – navešće vas da vjerujete da su stvarne.

“Svijet koji vidite nije Kraljevstvo koje vide djeca veće iscjepkan svijet, razbijen u hiljadu komadiće riječju... To je kao kad bi ste vidjeli kako se svaki okeanski talas odvaja od okeana.”

“Kad se riječi i misli utišaju Univerzum procvjeta – stvaran i cio i jedan – i riječi postaju ono što su uvijek i trebale biti: notni zapis – ne muzika, meni – ne hrana, putokaz – ne kraj puta.”

Jednom kad je Majstor govorio o hipnotičkoj moći riječi neko iz pozadine povika: “Pričaš besmislice! Ako kažem Bog, Bog, Bog, hoće li me to učiniti božanskim? A ako kažem Grijeh, Grijeh, Grijeh, hoće li me to učiniti zlim?”

“Sjedi, kopile jedno!”, reče Majstor.

Čovjek se toliko razbjesnio da mu je trebalo vremena da povrati govor. Tada je prosuo kišu uvreda na Majstora.

Majstor, pokajnički, reč2: “Oprostite gospodine, zanio sam se. Istinski se izvinjavam za svoju neoprostivu omašku.”

Čovjek se odmah smiri.

“Pa, eto vam odgovora: trebala je samo jedna riječ da pobjesnite i još jedna da vas smiri.”, reče Majstor.

Guverner je napustio svoju uzvišenu službu i došao Majstoru tražeći pouku. “Šta hoćete da vas naučim?”, reče Majstor.

“Mudrost.”, bi odgovor.

“E moj prijatelju! Kako bih to rado učinio da nije jedne velike prepreke.” “Koje?”

“Mudrost se ne može poučavati.” “Znači ovdje ništa ne mogu da naučim.”

“Mudrost se može naučiti. Ali se ne može poučavati.”

Neki učenici su bili na ekskurziji na snijegom okovanoj planini. Svuda je vladala kosmička tišina. Htjeli su vidjeti ima li ikakvih zvukova tokom noći pa su pritisnuli dugme za snimanje na kasetofonu, ostavili ga na ulazu u šator i otišli na spavanje.

Vratili su se u manastir i pustili traku. Ni zvuka; potpuna, nepomućena tišina. Majstor, koji je slušao traku, ubaci: “Čujete li?”

“Čujemo li šta?”

“Harmoniju galaksija u pokretu.”, reče Majstor. Učenici se začuđeno pogledaše.

Privrženost iskrivljuje našu percepciju – to je bila česta tema Majstorovih diskusija. Jednom je učenike zabavio savršen primjer toga kad su čuli Majstora kako pita majku:

“Kako ti je kćer?”

“Moja mila kćer! Kako je sretna! Ima tako divnog muža! Dao joj je auto, sav nakit koji želi, poslugu. Donosi joj doručak u krevet i ona ne mora ustajati do podneva. Kakav princ!”

“A sin?”

“O, jadnik! Kakvom gujom se oženio! Dao joj je auto, sav nakit koji želi i vojsku slugu. I ne ustaje iz kreveta do podneva! Neće ni doručak da mu spremi!”

Svi su pričali o religioznom čovjeku koji je izgubio život u masovnom samoubistvu. Iako niko u manastiru nije odobravao njegov postupak, neki su se divili njegovoj

vjeri.

“Vjeri?”, reče Majstor.

“Pa, imao je hrabrost svojih uvjerenja, zar ne?”

“To je bio fanatizam, ne vjera. Vjera pak zahtjeva još veću hrabrost: da se preispitaju vlastita uvjerenja i da se odbace ako se ne uklapaju u činjenice.”

Kad je Majstor bio još dječak u školi, jedan kolega iz razreda ga je bio osobito okrutan prema njemu.

Sada, stariji i raskajan, došao je u manastir gdje su ga primili otvorenih ruku.    Jednom je pomenuo svoje nekadašnje okrutno ponašanje ali se činilo da ga se Majstor ne sjeća.

Posjetilac reče: “Zar se ne sjećaš?”

Majstor reče: “Jasno se sjećam kako sam to zaboravio?” I obojica se prepustiše nevinom smijehu.

Majka je upitala kad bi trebala početi s obrazovanjem svog djeteta. “Koliko joj je godina?”, upita Majstor.

“Pet.”

“Pet! Pohitaj kući! Već kasniš pet godina!”

Kad je Majstor čuo da je susjednu šumu uništio požar, okupio je svoje učenike. “Moramo ponovo posaditi kedre.”, rekao je.

“Kedre?”, uzviknu jedan učenik u nevjerici. “Ali njima treba dvije hiljade godina da narastu!”

“U tom slučaju”, reče Majstor, “nemamo ni minute za gubljenje. Moramo odmah krenuti.”

Prijatelj upita studenta sa univerziteta: “Zbog čega ideš kod Majstora? Hoće li ti on pomoći da zaradiš za život?” (engleska fraza doslovno znači ‘zaraditi život’)

“Ne, ali zahvaljujući njemu znaću šta da radim sa životom kad ga zaradim.”, bio je odgovor.

“Vaše religiozne vođe su jednako slijepi i zbunjeni kao i vi.”, reče Majstor. “Suočeni sa životnim problemima sve što mogu smisliti su odgovori iz Knjige. Ali život je prevelik da bi stao i u jednu knjigu.”

Kao ilustraciju je naveo siledžiju koji je rekao: “Ovo je pljačka! Dajte mi novac ili...” “Ili šta?”

“Nemojte me zbunjivati. Ovo mi je prvi posao.”