JEDNOMINUTNA BESMISLICA

Anthony De Mello S.J.

„Ovaj čovjek priča besmislice“, rekao je posjetilac nakon što je čuo Majstora kako govori.

Učenik reče: „I ti bi pričao besmislice kad bi pokušavao da iskažeš neiskazivo.“

Kada je posjetilac ovo provjerio kod samog Majstora, dobio je ovaj odgovor:

„Niko nije izuzet od pričanja besmislica. Velika je nesreća ako ih se priča svečano i dostojanstveno.“

Majstor u ovim pričama nije jedna osoba. On je hinduistički Guru, zen Roši, taoistički Mudrac, jevrejski Rabin, hrišćanski Monah, sufijski Mistik. On je i Lao Ce i Sokrat, Buda i Isus, Zaratustra i Muhamed. Njegovo učenje se može naći u sedmom stoljeću prije Hrista i u dvadesetom stoljeću naše ere. Njegova mudrost podjednako pripada i istoku i zapadu. Jesu li njegove istorijske anegdote stvarno bitne? Istorija je, na kraju krajeva, zapis pojava, a ne Stvarnosti; doktrina, a ne Tišine.

Trebaće vam po minuta da pročitate svaku od anegdota koje slijede. Vjerovatno će vam Majstorov riječnik biti zbunjujući, nervirajući pa čak i besmislen. Ovo, avaj, nije laka knjiga! Nije napisana da pouči, već da Probudi. Skrivena na njenim stranicama (ne u štampanim riječima, pa ni u pričama, već u njenom duhu, njenom raspoloženju, njenoj atmosferi) je Mudrost koja se ne može prenijeti ljudskim govorom. Dok budete čitali štampane stranice i borili se sa Majstorovim kriptičnim jezikom moguće je da ćete ne sumnjajući nabasati na Tihu Nauku koja vreba u ovoj knjizi, i biti Probuđeni – i preobraženi. Ovo je ono što Mudrost znači: Biti promijenjen bez i najmanjeg napora s vaše strane, biti preobražen, vjerovali ili ne, prostim buđenjem za stvarnost koja nije u riječima, koja leži izvan domašaja riječi.

Ako vam se posreći da budete ovako Probuđeni, znaćete zašto je najfiniji jezik onaj koji se ne govori, zašto je najfinije djelo ono koje se ne radi i zašto je najfinija promjena ona koja nije namjeravana.

Pažnja: Uzimajte ove priče u malim dozama – jednu do dvije. Predoziranje će umanjiti njihovu snagu.

Učenik reče novopridošlom u manastir: “Moram te upozoriti da nećeš razumjeti ni riječ od onoga što Majstor kaže ako ne budeš imao ispravan pristup.”

“Koji je ispravan pristup?”

“Budi kao učenik koji želi da nauči strani jezik. Riječi koje on govori zvuče poznato, ali neka te to ne zavara; one imaju potpuno strano značenje.”

Majstor je znao biti vrlo kritičan kad je smatrao za potrebno.

Ali na opšte čudo, niko nikad nije bio ogorčen zbog njegovih ukora. Kad su ga jednom upitali o tome, on reče: “Zavisi kako se to radi. Ljudi su cvijeće: otvoreni i prijemčivi za rosu koja lagano pada, a zatvoreni za silovitu kišu.”

“Dobar način za otkrivanje vlastitih nedostataka”, reče Majstor, “je posmatranje onog što te iritira kod drugih.”

Jednom je rekao kako je njegova žena ostavila kutiju slatkiša na kuhinjsku policu, da bi, sat kasnije, otkrila kako je kutija lagana. Cijeli donji sloj slatkiša je nestao, svi su bili uredno spremljeni u papirnatu kesu koja je stajala povrh stvari nove kuharice. Kako nije htjela da je posrami, dobrodušna žena je prosto vratila slatkiše u kutiju i ostavila ih u ormarić gdje neće predstavljati kušnju.

Poslije večere kuharica je objavila da napušta posao – još te večeri. “Zašto? Šta je bilo?”, upitao je Majstor.

“Neću da radim za ljude koji kradu ono što je ukradeno od njih”, bio je njen prkosni odgovor.

Sljedećeg je dana Majstor nastavio s pričom o lopovu koji je na vratima sefa koji je htio obiti ugledao ovakav natpis: “Molimo vas ne koristite dinamit. Ovaj sef nije zaključan. Samo okrenite ručicu.”

Onog momenta kad je on okrenuo ručicu na njega je pala vreća pijeska, cijela prostorija je osvijetljena a sirene su probudile cijelo susjedstvo.

Kad ga je Majstor posjetio u zatvoru, našao ga je ogorčenog: “Kako ću ponovo vjerovati ijednom ljudskom biću?”

Kad se gost dobrovoljno javio da opere suđe nakon večere Majstor je rekao: “Jesi li siguran da znaš prati suđe?”

Čovjek se pobunio rekavši da je prao suđe cijelog svog života. Majstor reče: “Ma ne sumnjam ja uopšte u tvoju sposobnost da suđe očistiš – sumnjam jedino u tvoju sposobnost da ga pereš.”

Ovo je objašnjenje kasnije dao svojim učenicima: “Postoje dva načina da se pere suđe: jedan je da ga se pere kako bi ga se očistilo; drugi je da ga se pere da bi ga se pralo.”

To je još uvijek bilo nejasno, pa je dodao: “Prvi način je mrtav jer dok tvoje tijelo pere suđe, tvoj um je fiksiran na cilj da ga se očisti; drugi je živ jer ti je um tamo gdje i tijelo.”

“Prosvjetljenje”, reče Majstor, “znači tačno znati gdje si u bilo kojem trenutku – nimalo lak zadatak!”

I onda ispriča o svom popularnom prijatelju koji je, čak i u svojim kasnim osamdesetim, bio pozivan na mnoge prijeme. Jednom kad ga vidješe na zabavi upitali su ga na koliko njih je pozvan to veče.

“Šest”, reče postariji gospodin, ne podižući pogled sa svoje sveščice. “Šta to radite? Gledate gdje trebate ići poslije?”, upitaše ga.

“Ne”, odgovori dinamični čova. “Gledam gdje sam sad.”

Majstor je bio alergičan na ideologije. “U ratu ideja”, rekao je, “ljudi su žrtve.”

Kasnije je objasnio: “Ljudi ubijaju radi novca ili radi moći. Ali najbeobzirnije ubice su oni koji ubijaju zbog svojih ideja.”

Bilo je vrijeme za predavanje i Majstor je rekao: “Kompozitorov genij se može naći u notama njegove muzike – ali analiziranje tih nota neće otkriti njegovu genijalnost. Veličina pjesnika je sadržana u njegovim riječima – ipak, proučavanje njegovih riječi neće otkriti njegovu inspiraciju. Bog se otkriva u stvaranju – ali analizirajte stvaranje detaljno koliko želite, pa opet nećete naći Boga, ništa više nego što ćete naći dušu pomnim ispitivanjem svoga tijela.”

Kad je bilo vrijeme za pitanja neko upita: “Kako ćemo onda naći Boga?” “Gledanjem stvaranja, a ne njegovim analiziranjem.”

“A kako treba gledati?”

“Seljak pođe da nađe ljepotu u smiraju sunca, ali sve što nađe su sunce i oblak i nebo i zemljin horizont – sve dok ne shvati da ljepota nije ‘stvar’ već poseban način  gledanja. Uzalud ćete tražiti Boga sve dok ne shvatite da se Bog ne može vidjeti kao ‘stvar’; potrebno ga je gledati na poseban način – slično djeci čiji pogled nije  iskrivljen unaprijed pripremljenim doktrinama i vjerovanjima.”

Otac jedne od učenica je upao u salu za predavanja gdje je Majstor govorio. Ignorišući sve prisutne povikao je na svoju kćer: “Napustila si univerzitetsku karijeru da bi sjedila do nogu ove budale! Čemu te je on naučio?”

Ona je ustala, smireno je izvukla svog oca napolje i rekla: “Boravak kod njega me je naučio nečemu čemu ni jedan univerzitet nije mogao – da te se ne bojim i da me ne postidi tvoje sramotno ponašanje.”

“Šta je čovjeku potrebno da se prosvijetli?”, upitao je jedan od učenika. Učitelj reče:

“Moraš otkriti

šta je to što padne u vodu i ne zatalasa je;

kreće se kroz drveće bez zvuka;

uđe u polje

a ne povije nijednu vlat trave.”

Nakon sedmica besplodnog razmišljanja, učenik reče: “Kakva je to stvar?” “Stvar?”, reče Majstor. “Ali to uopšte nije stvar.”

“Dakle, to je ništa?” “Moglo bi se tako reći.”

“Pa kako onda da ga tražimo?”

“Zar sam ti rekao da ga tražiš? To se može naći ali se ne može tražiti. Traži i promašit ćeš.”

Majstor je čuo jednu glumicu kako razgovara o horoskopima za večerom. Nagnuo se k njoj i rekao: “Ne vjerujete valjda u astrologiju?”

“Pa”, odgovori ona, “Ja u sve vjerujem pomalo.”

Neko je upitao Majstora vjeruje li u sreću.

“Naravno”, odgovori on sa sjajem u oku, “Kako bi inače čovjek objasnio uspjeh onih koje ne voli?”

Majstor nije štedio one koji su se prepuštali samosažaljenju i ogorčenosti.   “Nije ništa ako vam je nanesena nepravda”, rekao je, “osim ako insistirate da to pamtite.”