16. POGLAVLJE
JEDNOM U TISUĆU GODINA
"A kada prođe tisuću godina Sotona će biti pušten iz svoje tamnice."
Ivanovo otkrivenje 20,7
Napola izgladnio, u okovima iščekujući smrtnu kaznu, u ćeliji zatvora u Lehrterstraße u Berlinu sjedio je mladi njemački stožerni bojnik imenom Abbrecht Haushofer i razmišljao o sudbini njemačke nacije.
Albrecht Haushofer uhićen je kao jedan od suurotnika koji su planirali neuspjeli atentat na Adolfa Hitlera od 20. srpnja 1944.
Dan za danom u drugoj polovici 1944. i na proljeće 1945. dok je čekao na izvršenje smrtne kazne, prodirale su novosti o strahovitoj sudbini svih onih zatvorenika koji su i neizravno imali bilo kakve veze s bombaškim atentatom.
"Obračunat ću sa zločincima po kratkom postupku", bjesnio je Hitler u svojoj neutaživoj žeđi za krvavom osvetom. "Nikakvi dugi govori. Nikakvi vojni sudovi. Proces treba na brzinu okončati... I u roku od dva sata nakon donošenja presude moraju visjeti bez milosti!"
Na prvom od tih okrutnih procesa pred Narodnim sudom na vješanje su osuđeni jedan feldmaršal, tri generala i četiri mlađa stožerna časnika.
Svi su oni bili Haushoferovi prijatelji. Iste večeri Hitler je pogledao film o njihovom smaknuću i zadovoljno pljeskao dok je osam golih muškaraca na kukama za meso visjelo u omčama od klavirskih žica polagano umirući.
Dva mjeseca prije kraja rata popis kandidata za smrtnu kaznu sadržavao je nekih 4000 imena osoba osumnjičenih da su na neki način bile povezane s pokušajem prevrata protiv nacističkog režima. Nije pošteđen čak ni feldmaršal Rommel. Prema nagodbi s Hitlerom morao je izvršiti samoubojstvo kako bi mu žena i obitelj izbjegli optužbu pred Narodnim sudom.
Henning von Tresckow, general na Istočnoj bojišnici, glava zavjere, sažeo je osjećaje suzavjerenika kada je rekao: "Sada će se svi okrenuti protiv nas i psovati nas. Ali moje je uvjerenje nepokolebljivo - ispravno smo postupili. Hitler nije samo zakleti neprijatelj Njemačke, on je zakleti neprijatelj cijeloga svijeta. Kroz nekoliko sati bit ću pred Bogom i opravdavati se za svoja djela i propuste. Zahvaljujem Bogu da čiste savjesti mogu odgovarati za ono što sam učinio u borbi protiv Hitlera."
Najstrašnije je bilo da je pokolj slomio kičmu moralnog otpora protiv nacističke partije, koji je do tada proizlazio iz elite časničkog zbora.
Vodeći generali sada su, kako bi spasili vlastitu kožu, Gestapou izručivali stotine svojih časničkih drugova koji su podvrgavani okrutnim mučenjima i ubijani od strane "udruga" s mrtvačkim glavama.
Budući da je Glavni stožer propustio pravovremeno se suprotstaviti prijetnjama brutalnog bivšeg kaplara i njegovih tajnih pristalica, sada su okaljani i obeščašćeni časni običaji njemačke armije. Svi vojnici prisiljeni su ubuduće pozdravljati uzdignutom rukom i zakleti se na bezuvjetnu vjernost Adolfu Hitleru u nacionalsocijalizmu. Palo je posljednje moralno uporište u Trećem Reichu.
Ono što je Albrechta Haushofera, koji je studirao orijentalnu filozofiju i godinu dana proveo kod lama u Tibetu, najviše čudilo, bila je činjenica da je jedna tako sirova i nerazumna osoba poput Hitlera, svjesno oruđe zlih sila, kao čudom ostala neozlijeđena, iako je njeno preživljavanje za posljedicu moralo imati produženje rata i nezamislivo razaranje Njemačke.
No, iznenadnom spoznajom postalo mu je jasno zašto je Adolf Hitler morao ostati na životu dok neprijatelj definitivno ne porazi Njemačku.
Na koji bi inače način svaki Nijemac naučio kolika je cijena ignoriranja vrijednosti individualne duhovne slobode i izbjegavanja preuzimanja potrebne doze odgovornosti za svoga bližnjega, ne bude li svaki grad, svako selo u Njemačkoj razrušeno i pretvoreno u prah i pepeo te okupirano od stranih postrojbi? Samo na taj način cijelom se stanovništvu moglo trajno utuviti u glavu kamo vodi podnošenje takvog demonskog režima.
Sada je jasno shvaćao da bi Hitlerovom smrću Njemačka bila prerano oslobođena, da bi se ponovno rodila ideja podmuklog "uboda bodežom"i da bi na taj način bilo pripremano tlo budućim diktaturama i daljnjim planovima o osvajanju svijeta. I, povrh toga, shvaćao je zašto njegov voljeni časnički zbor i Glavni stožer u očima nacije moraju biti toliko po niženi; jer upravo su taj časnički zbor i Glavni stožer pothranjivali tu opasnu legendu o ubodu bodeža, nakon što ju je, kao prvi, formulirao general Ludendorff.
U Njemačkoj je bilo opće poznato da je Hitler, kada je u vrhovnom
zapovjedništvu Wehrmachta eksplozijom bombe zapravo trebao biti raznesen
na komade, spašen slučajem što je graničio s čudom.
Smioni vođa atentatora, pukovnik Stauffenberg, tempiranu bombu
položio je u torbu sa spisima ispod stola za kojim se nalazio Hitler. Nekoliko
sekundi prije nego što je bomba eksplodirala, aktovka je zasmetala
nogama časnika iz Hitlerovog stožera. Ne znajući što radi, nogom je gurnuo
aktovku iza čvrste noge stola. Ta gotovo mehanička radnja spasila je
Hitlera od trenutnog uništenja.
Adolf Hitler javno je razglasio da je njegov život sačuvan providnošću
kako bi kao Führer njemačkog naroda mogao do kraja sprovesti svoju
povijesnu zadaću od svjetskog značaja. Ali Albrecht Haushofer predobro
je poznavao pravu prirodu zlih sila što su djelovale kroz Hitlera i oko njega:
jer njegov otac, profesor Karl Haushofer, majstor magije nacističke
partije, sudjelovao je u podučavanju Hitlera kako zle sile djeluju u povijesnom
procesu. Njegov otac također je bio taj koji je Hitleru nesmotreno
savjetovao da Koplje sudbine ukloni iz bečkog Hofburga i prenese ga u
Nürnberg, tako da su njegove zle sile ubuduće mogle zračiti izravno iz srca
nacističkog pokreta.
Slijedom s njim povezane stare legende, život zlog čovjeka smatrao se
zaštićenim toliko dugo dok je Koplje sudbine držao u svojim rukama. Tako
se moglo objasniti da su sile crne magije Führera očuvale od njegovih
protivnika. No, ono što je Albrechta Haushofera čudilo jest da se, dakle,
još više i dobrohotne sile služe silama zla kako bi ostvarile vlastite moralne
ciljeve i namjere za dobrobit čovječanstva. U ovom slučaju produžavanje Hitlerova života kroz sile zla trebalo je dovesti do one mjere razaranja i poniženja koja je konačno bila potrebna za spas nacije. Takvim razmišljanjima Albrecht Haushofer stekao je dubok uvid u to kako zakon karme djeluje kada je u pitanju sudbina cijelog naroda.Albrecht, koji je u početku bio uvjereni nacist, razočarano se okrenuo
tek kada je spoznao pravu prirodu i razmjere Hitlerovih ambicija. Nije potrajalo dugo dok se uvjerio da je Njemačka upala u ruke đavolskih sila. Njegovo razočaranje poprimilo je tragične razmjere kada je morao uvidjeti da je upravo njegov otac apokaliptičku zvijer pustio na čovječanstvo.U posljednje četiri godine svog života svoje je misli sažimao u sonete,
koji će jednoga dana možda zauzeti dostojno mjesto u povijesti njemačke književnosti. Svoj posljednji sonet napisao je u ćeliji za osuđenike na smrt. Pronađen je u njegovoj jakni nakon što ga je odjeljenje SS-a ustrijelilo svojim strojnicama. Pored njega umrli su Klaus Bonhöfer, njegov brat, protestantski svećenik Dietrich Bonhöfer, jedan od vrlo malo svećenika u Njemačkoj koji su za svoje kršćansko uvjerenje bili spremni platiti najvišu cijenu.Sonet pod naslovom Otac podsjeća na jednu staru orijentalnu legendu
koja ima iznenađujućih sličnosti s jednim stihom u Knjizi otkrivenja:"A kada prođe tisuću godina Sotona će biti pušten iz svoje tamnice."
Prema toj orijentalnoj legendi što ju je Albrecht Haushofer čuo u Tibetu,
duhovi zlih sila bili su zatočeni u dubinama i mraku oceana. Ondje su ostali, zatvoreni milosrdnom rukom Božjom, dok ih jednom u tisuću godina ne pronađe ribar koji je imao mogućnost izbora - tako je bilo sudbinomodređeno - strašnog neprijatelja osloboditi ili ga ponovno baciti
u ponor."Mog oca snašla je zla kob.
Snagom njegove volje
opet je demon mogao postati rob.
Moj otac pečat je slomio.
Dašak zla nije primijetio.
Demon u svijet je otprhnuo."
bglavac
edin.kecanovic
