Jednom se dogodilo: Zen Majstor je živio na nekom brdu koje se nalazilo na par kilometara od grada. Lopov se ušuljao u njegovu kolibu; baš je bila noć punog mjeseca. Majstor je bio duboko zabrinut, jer nije imao što dati tom lopovu - samo jedan pokrivač koji mu je bio prebačen preko ramena - i sada, što da se radi? Kod vrata, odmah tu do njih, ostavio je pokrivač, i sam se sakrio u jednom uglu.

Čim je ušao, lopov se osvrnuo na sve strane - i zaista, nije bilo ničega. Poražen, osujećen neuspjehom, već se okrenuo da izađe, jer mraku nije ni vidio pokrivač kraj sebe. I onda, odjednom, pravo i svog ugla, shvativši da će ovaj uskoro otići, Majstor je povikao: “Ali čekaj malo! Čekaj! Pa uzmi bar ovaj pokrivač. Prešao si toliki put, i sada nije lijepo da se iz moje kolibe vratiš praznih ruku. Sljedeći put kada budeš dolazio, obvesti me da sredim neke stvari. Ja jesam siromah ali nešto ću dobaviti kako bi mogao da kradeš kao čovjek. Sažali se sada na mene... hajde, molim te, uzmi ovaj pokrivač - ne odbijaj me”

Lopov jednostavno nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Što se to dešava? Misleći i premišljajući - jer Majstor je postupio kao nitko do tada, njegovo ponašanje stvarno je bilo zapanjujuće – lopov je na kraj ipak uzeo pokrivač i istrčao u hladnu noć.

Majstor je te noći napisao pjesmu. Sjedeći kraj prozora - ledena noć pun Mjesec visoko na nebu - i riječi su krenule: “Kakav predivan Mjesec - kada bih mogao da ga poklonim jednom lopovu!” Majstor je plakao, iznutra osjećajući kako se lopov, sam u mrkloj noći udaljava, neznano kuda.

Poslije je saznao da su ga uhvatili. Bilo je nekoliko optužbi protiv njega - a i Majstorov pokrivač također je nađen. Taj pokrivač su svi znali, jer Majstor je bio nadaleko poznat. Zbog toga su ga pozvali na sud, i tužilac mu je samo rekao: “Ti trebaš reći tek jednu jedinu riječ - da je ovaj lopov ukrao iz tvoje kolibe to i to; samo reci da, to je sve”

“Ali on nije lopov”, uzviknuo je Majstor, “i od mene nije ukrao ništa. Ja ga dobro poznajem. Jednom me je posjetio, ali, naravno, ništa nije odnio. Ja sam mu poklonio pokrivač, i još uvijek negdje, duboko u sebi, osjećam krivicu, jer ništa drugo nisam imao da mu poklonim. A pokrivač je toliko star da ne vrijedi ni prebijene pare. Kažem vam da je čovjek dobar - prihvatio je pokrivač. I ne samo da ga je prihvatio čak sam u njegovom srcu osjetio neizmjernu zahvalnost”.