JEDNA ČAŠA VINA: ATEISTIČKI SALTOMORTALE

 

Svako umovanje treba započeti osjetilima, kaže Baader.

Uvidjevši razumnost njegova savjeta, ja sam filozofiju

vina započeo s ustima. Jer sve ono što o vinu mogu

spoznati oko i uho beznačajno je prema onome što mogu

usta. Usta znaju o vinu da je hijeratička maska, i znaju

čija hijeratička maska.

Na ovom mjestu, na ovoj osnovi i s ovime u svezi,

potrebno je očito zauzeti stav u prilog neposrednome, a

protiv apstraktnoga života. Apstraktni život živi samo

očima i najviše ušima. Ne živi ustima. Oko i uho su stoga

egzoterički organi.

Čovjek apstrakcije, međutim, nema povjerenja čak ni

u oči ili uši. Voli koristiti ovu izreku: osjetilna obmana,

naznačujući tako stvari kao da nas osjetila, bilo svojom

bijednom bespomoćnošću, bilo pak hotimičnim promišljajem,

varaju. Apstraktni čovjek, nadalje, nadoknađuje

osjetilni svijet izmišljajući jezovite utvare, bezbojno,

bezmirisno, bezoblično, bezokusno i bezglasno ništa. Od

toga, pak, naročito u posljednje vrijeme, stvara znanost,

moral, zakone, državu. Naravno, što god on učinio, od

toga uvijek ostaje samo ništa.

Apstrakni život teorijski je organiziran svijet koji se ne

izgrađuje na stvarnim osjetilnim iskustvima, već na

takozvanim principima. U modemom dobu poznajemo

dva takva apstraktna čovjeka: jedan je scijentifist,

drugi puritanac. Ne treba ni reći da su obojica podvrste

ateista.

’Obilježje je scijentifista da ne poznaje ljubav, već

seksualni nagon; on ne radi, nego proizvodi; ne hrani se,

nego troši hranu; ne spava, nego obnavlja svoju biološku

energiju; ne jede meso, krumpir, šljive, kruške, jabuke,

kruh s medom i maslacem, nego uzima kalorije, vitamine,

ugljične hidra te i bjelančevine; ne pije vino, nego alkohol;

svakog tjedna mjeri svoju tjelesnu težinu, ako ga zaboli

glava pije osam vrsti praškova, kada od mošta dobije

proljev trči liječniku, raspravlja o produžavanju ljudskog

života, pitanje higijene smatra nerješivim jer četkicu za

nokte može oprati sapunicom, sapun može oprati vodom,

a vodu ne može oprati ničim.

Scijentifist je bezopasniji, nespretniji i komičniji tip

ateista. )

Puritanac je pak agresivan čovjek. Njegovoj

agresivnosti nemalu snagu daje to što on misli kako je

pronašao jedini pravi način življenja. Netko može biti

puritancem i ako je materijalist, i ako je idealist, buddhist

ili talmudist, jer puritanizam nije pogled na svijet nego

temperament. Tome treba dodati još dvije stvari: slijepu

vjeru u stanovite utvrđene principe te mračnu

ograničenost i suludu i podmuklu borbenu spremnost u

ime tih istih principa. Istinsku snagu puritancu daje to

što je on očajni ateist. Svaku bi ženu koja je ljepša od

prosjeka poslao na lomaču; isto bi tako svaki masni

zalogaj bacio svinjama; onoga tko se smije osudio bi na

doživotnu robiju; ništa ne mrzi više od vina, to jest,

ustvari, ničega se toliko ne boji kao vina.

Puritanac je apstraktni čovjek. Bezdušan.'Kod ateista

je uvijek veći problem sa srcem nego s pameću. Puritanac

je istinski duševni bolesnik. Najkrvavije bitke i najstrašnije

revolucije svjetska povijest može zahvaliti

jedino puritancima. I sve to zbog toga što je on, jadnik,

umjesto Boga otkrio princip. I on to zna. Zna i da je

očajan. Vidi kako to dalje ne ide, ali ipak to i dalje čini!)

Kada bi jedan jedini put prisustvovao svinjokolji, temeljito

se najeo svježeg pečenja, krvavica, svježih kobasica,

uz to kiselih paprika u octu, luka, uštipaka s pekmezom

od kajsija, i popio dvije boce seksardija, mogao bi se

spasiti. Ali ne postoji sila koja bi ga mogla na to nagnati.

Ta spoznaja, kako život ima samo onda smisla ako se

žrtvuje, rađa se sa svakim. Život se, dakle, ostvaruje

žrtvovanjem. Trijezan i ozbiljan čovjek sam od sebe

razrješava taj zadatak kada svoj život stavlja na

raspolaganje Bogu. Ateist se, međutim, boji. Izbezumljen

je od straha što se i on mora žrtvovati. I žrtvuje se,

ali ne prirodnim načinom Bogu kao Abel, već nekoj

besmislenoj gluposti; samome sebi? Da je bar tako!

Nasladi. Vlasti. Bogatstvu. Makar da je nepromišljeno, to

se još ipak može na neki način razumjeti. Puritanac,

međutim, sebe žrtvuje principu. Čovječanstvo! - kaže on.

Hi: Sloboda! Ili: Moral! Možda: Budućnost! Progres! Što

su to sloboda i budućnost i humanizam? Nadomjesci

Boga. I što se krije iza tih ludorija koje su po svojim

razmjerima užasna samoodricanja? Nitko drugi doli on

sam, očajan čovjek. Znade da to ne ide, ali on to ipak i

dalje radi. Zna da je nesretna budala, i svejedno u tom

ustrajava. I otud je strog, otud razdražljiv, otud borben,

otud mračan i otud nasilan jer je očajan. Ne ide, ah on to

i dalje radi. Ipak radi i dalje.

Zna, ali si ne želi pomoći i zbog toga postaje sve

očajniji, još očajniji, još apstraktniji, još razdražljiviji, još

komičniji, još podmukliji, sumnjičaviji i mračniji. On

svejedno i dalje u tome ustrajava. Nesretnik.

Scijentifistom se nije potrebno tako puno baviti. Sa

svojim mušicama i praznovjerjima, on je u stvari nedužan

čovjek. S puritancem, naprotiv, treba postupati vrlo

oprezno. Po mome sudu tu postoji samo jedan lijek.

Vino. Baš kao iza pijetista. Jer puritanac je pijetist koji već

postaje teroristom; a pijetist je pak puritanac koji cmizdri.

Pijetist koluta očima i pobožan je. Potajno skuplja bestidne

slike, kada ga ne gledaju pije ponajviše rakiju jer to drži

većim grijehom, te zato pada u još veći ponor. Pijetist živi

tako da mu od srama zidovi sobe neprekidno plamte

crvenim plamom. Sobe puri tanca su samrtnički žute, jer

on se ne smije odati čak ni kada je sam. Samo iznutra! O,

jadniče, kakva te milost može spasiti ako ne vino?