Važne informacije iz dubokog Svemira

 

Primateljica: Phvllis V. Schlemmer

 

Predgovor

 

 

Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom (SETI) sada je ozbiljan posao. Godine 1992. NASA je uložila mnogo truda, novca i nove tehnologije pretražujući zvijezde ili, zapravo, njihove planete, radio signalima koji bi mogli naznačiti prisutnost inteligentnih oblika života. U jednoj nedavnoj emisiji na britanskoj televiziji nazvanoj "ET, nazovi Zemlju", nekoliko je istaknutih profesora izrazilo vrlo malo sumnje u postojanje takvog života i željeli su da Zemlja nastavi i dalje tragati za njihovim signalima.

Oni se, međutim, ni izbliza nisu mogli složiti oko toga je li mudro da mi Zemljani otkrivamo Svemiru našu prisutnost. Kao što je jedan od profesora istaknuo, svi znamo što smo mi, ljudska bića, učinili društvima koja smo proglasili primitivnijima od našeg kad smo ih otkrili, pa što bi, onda, napredniji oblici života mogli učiniti nama? Taj strah temelji se na proturječnoj pretpostavci da bi ta "napredna" bića bila agresivna, nepromišljena, nesuosjećajna i primitivna poput ljudskih!

 

Bilo kako bilo, sada je prekasno, jer već desetljećima odašiljemo radio poruke, od kojih su prve već prošle susjedne sunčeve sustave. Bizarna narav moćnijih signala koji dolaze nakon onih prvih točkica i crtica, od sapunskih opera do evangelističkih propovjednika, mogla je, međutim, prouzročiti da se izvanzemaljci upitaju postoji li uopće inteligentan život na Zemlji! Kad su Mahatmu Gandhija zapitali što misli o zapadnoj civilizaciji, on je rekao "to bi bila dobra ideja". Takav bi mogao biti i pogled na Zemlju izdaleka!

 

Prijetnja koju za nas predstavljaju putnici iz drugih svjetova, a koju su stvorile prve knjige znanstvene fantastike, čuveni prijenos Orsona Wellesa i mnogi filmovi, danas je pojačana čudnim pričama o osakaćivanju stoke i otmicama koje čine NLO-i. U posljednje vrijeme, međutim, možda pod utjecajem Zvjezdanih staza Genea Roddenberrvja, događaju se neki filmski pokušaji u kojima se izvanzemaljski život predstavlja kao neopasan, što je svoj vrhunac postiglo u dražesnom filmu Stevena Spielberga ET.

 

U većini znanstvenofantastičnih priča bića, dobra ili loša, svojim su izgledom humanoidna, ali imaju sposbnost trenutačnog prolaženja kroz vrijeme i prostor. Cinici bi oba ta svojstva odbacili kao konvencionalna sredstva kojima se pripovjedač služi prilikom dovođenja izvanzemaljaca na Zemlju. Glumce je zasigurno najlakše pretvoriti u humanoidne pojave, a svi znamo da bi u stvarnosti ET-ijima trebalo jako puno vremena da ovdje doputuju konvencionalnim fizičkim svemirskim letjelicama ali, možemo li biti toliko uvjereni da ove priče ipak nisu postojeća činjenica?

 

Prije mnogo godina, fizičar John Wheeler iznio je pretpostavku o mnogo međusobno spojenih Svemira, a drugi su pioniri prekoračili njegove granice spekulacije do svojih granica vjerodostojnosti. Drugi svemiri naznačuju druge dimenzije temeljene na zakonima koji se nalaze izvan razumijevanja naših znanstvenika i mogućnosti da ih naša tehnologija otkrije. Sve što djeluje u tom području činilo bi nam se magično, a oni koji se čvrsto drže ograničenja postojeće znanosti to bi, naravno, odbacili kao nešto što se nije dogodilo ili kao iluziju. Nisu li se do prije samo jednog stoljeća električna rasvjeta, radio, televizija, letenje, a pogotovo svemirski letovi nalazili u području magičnog za sve, osim za posebno odvažne? Jesmo li toliko arogantni i zemljocentrični da mislimo da je naša znanost sada, samo stoljeće nakon toga, jedina znanost Svemira?

 

Dok je Wheeler teoretizirao o drugim sferama, Uri Geller krčio je putove drugim sredstvima. Njega su, što je bilo predvidivo, odbacili branitelji znanstvene vjere poput mađioničara Jamesa Randija, tragača za izvanzemaljskom inteligencijom Carla Sagana i maestra znanstvene fantastike Isaaca Asimova. Ipak, neki priznati znanstvenici uvažili su njegov rad, a sam se Geller počeo bogatiti određujući 4 5

nalazišta nafte i minerala za multinacionalna trgovačka poduzeća koja su bila manje osjetljiva na znanstvenu ispravnost njegovih moći.

 

U vjeri, naravno, otkrivamo mnoštvo događaja koji se opiru našem znanstvenom razmišljanju, a oni su posve simetrični s tipovima događaja u koje se uključuju fizičari poput Gellera. Samo u našoj Bibliji postoje mnogi primjeri vidovitosti, izuzetne osjetljivosti na zvukove, spiritizma, telekineze, izlječenja i radiestezije. Duboko je nelogično da naše biblijske priče prihvaćamo na puko povjerenje, a da ipak, negiramo mogućnost da se te stvari događaju i da se događaju i danas. Prolazak vremena postupa s povijesnim ljudima i događajima na isti način na koji to televizija čini sada, otežavajući nam zauzimanje uravnotežene perspektive prema dalekim vremenima i otkrivanje njihovih modernih paralela.

 

Religiju je, naravno, makar kršćansku religiju, prestigla znanost kao čuvar istine za nas male smrtnike. Od visokih svećenika znanosti tražimo znanje i razumijevanje, talar je ustuknuo pred bijelim ogrtačem, kalež pred epruvetom.

 

Prednost znanosti je u tome što nije obavezna odrediti što je dobro, a što zlo, premda vjerujem da bi nam svima bilo bolje kad bi tome bilo tako. Na prvi pogled, čak i na temelju morala, znanost može dobro objasniti svoj uspon jer je dosije koji je religija ostavila za sobom vrijedan žaljenja. I u biblijskim vremenima i danas, postoji obilje primjera čistog zla provedenog u ime Boga i religije. S vremena na vrijeme i fizičari se prokazuju kao varalice ili se njihove moći koriste u zle svrhe. Sto je tu novo, iznenađujuće ili različito? Gdjegod postoji dobro, tu je i zlo da mu se opire ili da ga iskrivi. Nije li znanost također stvorila svoja čudovišta? Ni znanost ni religija nisu, naravno, prirođeno zle, ali ono što neki ljudi čine baveći se njima, upravo je strašno.

 

Krščansko gledište na supostojanje dobra i zla možda nije predaleko od pravoga, ali ljudi često nalaze utjehu u jednostranom tumačenju koncepta koji se tiče izvanzemaljaca. Dok neki obožavaju i žure prigrliti sve oblike kozmičkog iskustva koje bi im pomoglo da pobjegnu iz našeg materijalnog postojanja, drugi sva djela izvanzemaljaca ili dodire s njima doživljavaju kao vražju rabotu. To, međutim, možda i nije prava podjela. Nije li razumno spekulirati o tome da u drugim dimenzijama mogu postojati tehnološki napredna bića, bića koja nisu zla, ali nas smatraju laboratorijom nižih životnih oblika u kojem oni mogu eksperimentirati? Imamo vrlo malo obzira prema onome što radimo životinjama na Zemlji u interesu znanstvenog napretka. Ne bi li i oni mogli činiti isto, i otuda otmice i sakaćenje stoke?

 

Takvi događaji mogu nas lako navesti da vjerujemo da su svi izvanzemaljski oblici života zli. Oni bi to zasigurno i mogli biti, osim ako mi ne postanemo sposobni prepoznati kakvo mnoštvo različitih tipova izvanzemaljaca postoji, i koliko se njih u svim vremenima nalazi oko nas. Ova ideja izravno se suprotstavlja znanstvenoj predožbi o fizičkom razvoju ET-ja na rijetkim evolutivnim paralelama nekolicine udaljenih planeta, ali ona odlično pristaje uz religiozna uvjerenja. Da, bića bijelog svjetla, mračnih sila između njih i ona siva, mogla bi sada biti ovdje, premda većinom u drugoj dimenziji koju mi ne možemo otkriti. Samo je naša slijepa logika ona koja postavlja pitanje: "Zašto ne dođu i spuste se na travnjak pred Bijelom kućom? Zašto ne dođu i srede nered u kojem se nalazimo?" Možda o svakom od nas pojedinačno ovisi da ih sami za sebe otkrijemo i učinimo našim vjernim saveznicima. Nije li to ono što je naznačeno u nekim religijama?

 

U našoj prevelikoj želji da prigrlimo čuda znanosti i steknemo nove tehnološke užitke, uzdigli smo znanstvenike do nezasluženih visina nepogrešivosti i nismo razmislili o tome traže li oni izvanzemaljski život na pravom mjestu. Taj život nalazi se sada među nama, a tu se nalazio sve od onog kratkog trenutka u univerzalnom vremenu, kad je započelo ono što nazivamo zabilježenom poviješću. Ako "anđeli" i druga kozmička bića postoje u nekoj drugoj dimenziji, siguran sam da se oni magično pojavljuju i nestaju, a nije li to upravo ono što i čine? Ne bi li oni 6 mogli doći u "Božjoj kočiji" koja bi osporila naše zakone gravitacije i zdravog razuma, upravo na način na koji, navodno, dolaze NLO-i?

 

Da čitamo između redaka religijske i znanstvene literature i da se manje obraćamo znanosti za razumijevanje izvanzemaljske inteligencije, možda bismo bili uspješniji. Sugeriram da niz radio teleskopa NASA-e ne može vidjeti stablo od šume. Oni je traže tamo negdje, a ona je upravo ovdje! Ona je čak voljna razgovarati s nama, ako smo voljni slušati. Da možda, zapitamo ET-je o njihovom postojanju i svrsi, oni bi nam možda, i rekli, a također bi otkrili i zašto svoje postojanje javno ne obznanjuju. Problem je u tome što nas religija poziva da razgovaramo s Bogom i njegovim četama, ali ako se usudimo tvrditi da su nam oni odgovorili, smatraju nas ludima.

 

Već gotovo dvadeset godina, razgovaram sa skupinom bića, ne-ljudskih i nevidljivih, koji su, s velikom ljubavlju i strpljenjem, meni i nekolicini kolega ispričali mnogo toga o ustroju inteligentnih životnih oblika u Svemiru, kako se Zemlja uklapa u tu shemu, koja je naša svrha i svrha našeg planeta, kako je naša zloupotreba religije i znanosti iskrivila naše razumijevanje do točke sljepila i što u vezi s time možemo učiniti. Moji partneri u ovoj pustolovini uključili su u nju nekoliko znanstvenika, teologa i, neko vrijeme, Genea Roddenberrvja, autora Zvjezdanih staza, koji je zatražio i dobio, vrlo detaljan opis bića iz cijelog Svemira. Gene je umro, ali većina drugih još uvijek je s nama.

 

Jedini planet izbora predstavlja odabrane dijelove razgovora s našim prijateljima iz Svemira. Nadam se da će, makar nekim ljudima, pomoći u razjašnjavanju velikog ponora koji međusobno dijeli religije, religije od znanosti i znanstvenike od medija. Tužno je što se moramo natjecati s određenim moćnim zemaljskim vlastima koje su u svojoj ludosti ili mudrosti, ovisno o vašoj točki gledišta, izabrali da nas štite (oštroumnom upotrebom dezinformacija i izrugivanja) od njihovog potpunijeg znanja o izvanzemaljskom životu. Pitamo se znaju li oni doista s kojom razinom kozmičke hijerarhije imaju posla i kome je od koga potrebna zaštita.

Ova knjiga, zajedno s drugim knjigama, s krugovima u žitu, novim žanrom znanstvenofantastičnih filmova, nekolicinom svjetskih kriza, obavještajcima, kontroliranim curenjem materijala i onim koje nije bilo baš toliko kontrolirano, dio je neophodnog buđenja Zemlje. To buđenje zahtijeva da se zaputimo onkraj sadašnjih ustroja, kako znanosti tako i religije. Izazov za znanost sastoji se od toga da je bit religije istinita, a izazov za religiju je u tome što postoji samo jedna istina. Sve što bilo koja religija posjeduje perspektiva je te istine, a ona je do sada već prilično iskrivljena. Osim nas samih, ne postoji drugi autoritet za istinsko razumijevanje. Trebamo biti hrabri, ali i vrlo izbirljivi.

 

Ne očekujem da će moja osobita logika izražena na ovih nekoliko stranica biti dovoljna da u potpunosti proširi um sumnjičavog čitatelja. Neki će se od nas, ne bez čvrstih razloga, usprotiviti svakoj poruci koja bi trebala potjecati iz kozmičkog izvora, posebno ako je objavljuje ili prenosi pogrešivo ljudsko biće. Od onoga što ne razumijemo ili ne možemo vjerovati možemo se braniti pretpostavkom, ili čak, optužbom o prevari. Prevara se, međutim, događa jedino ondje gdje postoji naslućeni ili stvarni novčani dobitak ili moć koja se može zadobiti. To se, jamačno, ne može primjeniti na Phvllis.

Uloga posrednika u uzajamnom djelovanju zemaljskih i svemirskih svijesti ispunjena je poteškoćama, samoćom i stresom i često je i fizički i emocionalno bolna. Phvllis je iskusila i to, ali i više od toga. Ona je obična američka gospođa, stručnjakinja za prehranu, majka i baka, s 7 izvanrednim darom za učitelja, iscjelitelja i medija, koja o sebi i o tome kako je sve počelo govori svojim vlastitim riječima u Izvještaju. Da biste više saznali o procesu prenošenja poruka, preporučam da prije no što počnete čitati sam tekst, pročitate drugi dio Izvještaja.

 

Još uvijek će biti onih koji će odbacivati prenošenje poruka ili prema tome osjećati snažnu odbojnost. Osobno se duboko suživljavam s njima, ali ne ovisimo li o poznavanju izvora poruke da bismo mogli prepoznati ili prihvatiti mudrost koja je u njoj sadržana? Poprima li dobar citat svoju moć tek onda kad ga pripišemo Abrahamu Lincolnu, Williamu Jamesu ili Shakespeareu? Ako nam je potrebno ime ili slava kazivatelja da bismo cijenili navod, ne osakaćujemo li time svoju vlastitu moć odabiranja? Jedini planet izbora naznačuje koliko može biti važan naš individualni izbor u nadolazećim godinama, za nas same i za Svemir. Sada, dok ovu knjigu niste pročitali, ne morate, niti možete, o tome odlučiti, ako se ponuđena mudrost prosuđuje prema njezinoj vlastitoj vrijednosti, niti ste sada sposobni odrediti stoje li informacije iznijete u ovoj knjizi kao razumna hipoteza. Nakon toga napravite svoj Izbor. Čitajte dalje.

 

John Whitmore