Jedan zen-majstor po imenu Lin Ci je umirao. Tisuće učenika se okupilo da čuju poslednju propovijed, ali Lin Či je samo ležao - veseo, nasmijan, ne izgovanajući ni jednu riječ. Vidjevši da će on umrijcti a da neće izgovoriti nijednu riječ, netko je opomenuo Lin Čija. To je bio jedan stari prijatelj, također majstor. On nije bio učenik Lin Čija i zbog toga ga je mogao osloviti: “Lin Či, da nisi možda zaboravio na svoje poslednju riječi? Uvijek sam govorio da nemaš dobru memoriju. Ti umireš... nisi li zaboravio?”

Lin Či reče: “Samo oslušni.” Na krovu su dvije vjeverice skakutale, kričale. “Kako je divno”, i potom izdahnu. Na trenutak, kada, je rekao da oslušnu, bila je apsolutna tišina. Svi su mislili da on želi da kaže nešto veliko, ali to su se samo dvije vjeverice na krovu svađale, kričale, trčkarale. . . On se nasmijao i izdahnuo. No, on je ipak dao svoju poslednju poruku: ne činite stvari malim i velikim, trivijalnim i važnm. Sve je važno. U tom trenutku Lin Čiova smrt je bila važna isto toliko koliko i skakutanje i kričanje dvije vjeverice na krovu njegove kuće, nema nikakve razlike u tome.