VI Jedan drugi pokušaj interpretacije

Kakve  su  razlike u metodi  i u  sadržaju  između ove  studije i studije Theodora Reika koja obrađuje isto gradivo?

Reik metodološki postupa na sljedeći način: posebni pred met njegovog istraživanja je dogma, osobito kristološka. Bu dući da se on »zanima za traženje paralela između religije i pri silnih neuroza i za pokazivanje veze između ta dva fenomena u pojedinačnim  primjerima«,  on  pokušava  pokazati  »osobi to u tom reprezentativnom  primjeru da religijska dogma u razvojnoj historiji čovječanstva odgovara neurotičnoj opsesiv- noj misli, da je ona najznačajniji izraz iracionalnog prisilnog mišljenja«. Psihički procesi koji vode stvaranju i razvitku dogme potpuno slijede psihički mehanizam opsesivnog mišlje nja te isti motivi prevladavaju kod jednog i drugog. »U obliko vanju  dogme isti  su  obrambeni  mehanizmi  uključeni  kao  i u prisilnim procesima kod pojedinaca«.

Kako Reik nastavlja razvijanje  svoje  teze  koja  se  odnosi na  temeljnu  analogiju  između  dogme  i prisile?

Prvo, na osnovu svoje ideje o analogiji između religije i pri silne neuroze on očekuje da nađe podudarnosti u svim pojedi načnim  aspektima oba  fenomena, pa  stoga  i  između  religij skog i prisilnog mišljenja.  Zatim  se  okreće razvoju dogme  i gleda kako se ostvaruje uz neprekidne borbe oko malih razli ka; njemu ne izgleda nategnuto da protumači tu izrazitu slič nost između dogmatskog razvitka i opsesivnog mišljenja kao dokaz identičnosti ta dva fenomena. Tako se nepoznato treba objasniti poznatim; oblikovanje dogme treba se razumjeti kao slijeđenje  istih  zakona  koji  upravljaju  prisilno  neurotičnim

procesima. Hipoteza unutrašnjeg odnosa između ta dva feno mena potkrepljuje se činjenicom što naročito u kristološkoj dogmi, odnos prema Bogu-ocu, sa svojom osnovnom ambiva- lencijom, igra upadljivu i posebnu ulogu.

U Reikovom metodološkom stavu postoje određene pretpo stavke koje nisu eksplicitno spomenute, ali izlaganje kojih je nužno za kritiku njegove metode. Najvažnija je sljedeća: bu dući da se religija, u ovom slučaju kršćanstvo, poima i izlaže kao jedan entitet, pretpostavlja se da su sljedbenici te religije jedan jedinstveni subjekt  te  se  mase  tako obrađuju  kao  da su jedan čovjek, pojedinac. Poput organicističke  sociologije koja poima društvo kao živi entitet i objašnjava različite gru pe unutar društva kao različite dijelove organizma, pozivajući se tako na oči, kožu, glavu, i tako dalje, društva, Reik usvaja organicističko shvaćanje — ne u anatomskom već u psiholo škom smislu. Dalje, on ne pokušava da mase, čiju jedinstve nost pretpostavlja, istražuje u njihovoj stvarnoj životnoj situ aciji. On pretpostavlja da su mase identične i bavi se samo idejama i ideologijama koje su mase stvorile, i ne zanima se konkretno živim ljudima i  njihovom  psihičkom  situacijom. On ne tumači ideologije kao da su ih stvorili ljudi; on rekon struira ljude iz ideologija. Stoga je njegova metoda relevantna za historiju dogme a ne za proučavanje religijske i socijalne historije. Tako je ta metoda potpuno slična ne samo organici stičkoj sociologiji već također metodi religijskog istraživanja isključivo usmjerenoj  na historiju ideja,  što  su već napustili i mnogi historičari religije, na primjer Harnack. Svojom meto dom Reik implicitno podržava teološki pristup što ga sadržaj njegovog djela svjesno i eksplicitno odbija. Teološko stajali šte naglašava jedinstvo kršćanske religije — u stvari, katoli cizam tvrdi da je ona nepromjenljiva; i ako kao metodu usvo jimo analizu kršćanstva kao da je ono živi pojedinac, mi ćemo, logički, biti dovedeni do ortodoksne katoličke pozicije.

Metodologija o kojoj smo upravo raspravljali od velikog je značenja u istraživanju kršćanske  dogme jer je presudna za

shvaćanje ambivalencije koja zauzima centralno mjesto u Reikovom djelu. Da li je pretpostavka o jedinstvenom subjek tu prihvatljiva ili ne stvar je o kojoj se može odlučiti samo nakon istraživanja — čega nema u Reika — psihičke, društve ne i ekonomske situacije, »psihičkih površina« grupa. Termin ambivalencije primjenjuje se samo kad postoji sukob poriva unutar pojedinca ili možda unutar grupe relativno homogenih pojedinaca. Ako čovjek istovremeno voli i mrzi drugu osobu, možemo govoriti o ambivalenciji. Ali ako, kad postoje dva čovjeka, jedan voli a drugi mrzi trećeg čovjeka, ta su dva čovjeka  protivnici.  Mi  možemo  analizirati  zašto  jedan  voli a drugi mrzi, ali bi bilo prilično zbunjujuće da govorimo o ambivalenciji. Kad se unutar grupe suočimo s istovremenom prisutnošću kontradiktornih poriva, samo istraživanje stvarne situacije te grupe može pokazati nećemo li iza njihove privid ne jedinstvenosti možda naći različite podgrupe, od kojih sva ka ima različite želje i bori se protiv druge. Moglo bi se, u stvari, pokazati da je prividna ambivalencija sukob različitih podgrupa.

To možemo objasniti jednim primjerom. Zamislimo da za nekoliko stotina ili hiljadu godina psihoanalitičar, koristeći Reikovu metodu, napiše studiju o političkoj historiji Njema čke nakon revolucije 1918, i naročito o sporu oko boja njema čke zastave. On bi utvrdio da je u njemačkoj naciji bilo jed nih, monarhista, koji su favorizirali crno-bijelu-crvenu  zasta vu;  drugih, republikanaca,  koji  su inzistirali na crno-crveno-

-zlatnoj zastavi;  i opet onih koji su željeli crvenu zastavu — a  onda  se  postigao  sporazum  kojim  se  odlučilo  da  glavna zastava bude crno-crveno-zlatna, a trgovačka zastava na bro dovima crno-bijelo-crvena sa crno-crveno-zlatnom na uglu. Naš imaginarni analitičar najprije bi ispitao racionalizacije i našao da je jedna grupa tvrdila da želi da se sačuva crno-bijelo-crvena zastava jer su te boje vidljivije na oceanu od crno-crveno-zlat- ne. On bi pokazao kakvo je značenje u ovoj borbi imao stav prema ocu (monarhija ili republika), pa bi išao dalje i otkrio

analogiju s razmišljanjem prisilnog neurotičara. Zatim bi na veo primjere gdje je dvoumljenje o tome koja je boja prava (Reikov primjer pacijenta koji je razbijao glavu zbog bijele ili crne kravate ovdje odlično služi) ukorijenjeno u sukobu ambi valentnih poriva, i vidio bi u zbrci oko boja zastave i u ko načnom kompromisu u vezi sa zastavom fenomen analogan opsesivnom  mišljenju  uvjetovanom  istim  uzrocima.

Nitko tko razumije prave okolnosti neće posumnjati da će zaključak iz takve analogije biti lažan. Jasno je da su postojale različite grupe  čiji  su  različiti  racionalni i  afektivni  interesi u sukobu jedni s drugim, da je borba oko zastave bila borba između grupa različito orijentiranih i psihički i ekonomski, i da je ovdje u pitanju sve drugo osim »sukob ambivalencije«. Kompromis u pogledu zastave nije rezultat sukoba ambivalen cije već prije kompromis različitih zahtjeva društvenih grupa koje su se borile jedna protiv druge.

Kakve bitne razlike slijede iz metodološke razlike? I u tu mačenju sadržaja kristološke dogme i u psihološkom vredno vanju dogme kao takve, različita metoda dovodi do različitih rezultata.

Postoji zajednička polazna točka, tumačenje ranokršćanske vjere kao izraza neprijateljstva prema ocu. Međutim, tumače njem daljeg dogmatskog razvitka dolazimo  do zaključka koji je upravo suprotan Reikovom. Reik gnosticizam smatra po kretom u kojem su pobunjenički porivi, podržani kršćanskom religijom sina, prevladali do ekstrema, do degradiranja Boga-

-oca.  Naprotiv,  mi  smo pokušali  pokazati  da je  gnosticizam odbacio ranokršćanske revolucionarne tendencije. Čini nam se da je Reikova greška nastala iz činjenice što on, prema svojoj metodi, zapaža samo gnostičku formulu uklanjanja židovskog Boga-oca,  umjesto  da  na  gnosticizam  gleda  kao  na  cjelinu u kojoj se sasvim drukčije značenje može pripisati formuli ne prijateljstva prema Jahveu. Tumačenje daljeg razvitka dogme vodi drugim, jednako suprotnim rezultatima. U doktrini o pre- egzistenciji  Isusa Reik vidi  nadživljavanje  i pobjedu  kršćan-

skog neprijateljstva prema ocu. Sasvim suprotno toj ideji, po kušao sam pokazati da je u ideji o preegzistenciji Isusa prvot no neprijateljstvo prema ocu zamijenjeno suprotnom tendenci jom pomirenja. Vidimo da psihoanalitičko tumačenje ovdje vodi ka dva suprotna poimanja nesvjesnog značenja različitih formulacija dogme. Ta suprotnost zacijelo ne zavisi  od bilo koje razlike u psihoanalitičkim pretpostavkama kao takvim. Ona počiva samo na razlici  u  metodi  primjene  psihoanalize na društveno-psihološke fenomene. Ćini nam se da su zaključci do kojih dolazimo ispravni jer, za razliku od Reikovog, oni ne potječu od tumačenja izolirane religijske formule već prije od ispitivanja te formule u njenoj vezi sa stvarnom životnom si tuacijom ljudi koji je podržavaju.

Ništa manje nije važno naše neslaganje,  koje  rezultira  iz iste metodološke razlike, s obzirom na tumačenje psihološkog značenja dogme kao takve. U dogmi Reik  vidi najznačajniji izraz u narodu uobičajene prisilne misli  i pokušava pokazati

»da psihički procesi koji su doveli do uspostavljanja i razvit ka dogme konzistentno  slijede psihičke mehanizme prisilnog mišljenja, da isti motivi prevladavaju u jednom i u drugom«. On nalazi da je razvitak dogme uvjetovan ambivalentnim sta vom  prema  ocu.  Za Reika,  neprijateljstvo  prema  ocu nalazi svoj prvi vrhunac u gnosticizmu. Apologeti zatim razvijaju kri- stologiju Logosa, gdje je nesvjesni cilj zamjene Boga-oca Kri stom jasno simboliziran, premda je pobjeda nesvjesnih impul sa spriječena snažnim snagama obrane. Baš kao i u prisilnoj neurozi, gdje dvije suprotne tendencije naizmjenično pobjeđu ju, po Reiku se iste konfliktne tendencije javljaju u razvitku dogme koja slijedi iste zakone kao i neuroza. Upravo smo de taljno pokazali izvor Reikove greške. On prelazi preko činjeni ce  da psihološki  subjekt  ovdje  nije  čovjek i  da  čak  nije  ni grupa  koja  posjeduje relativno  jedinstvenu  i nepromjenljivu psihičku strukturu, već da se prije sastoji od različitih grupa s različitim društvenim i psihičkim interesima. Različite dogme izraz su upravo tih konfliktnih interesa a pobjeda dogme nije

rezultat unutrašnjeg psihičkog sukoba koji je analogan sukobu kod pojedinaca, nego je prije rezultat historijskog razvitka ko ji, uslijed sasvim različitih vanjskih okolnosti kao što je stag nacija i nazadovanje ekonomije te društvenih i političkih sna ga koje su s tim povezane, vodi pobjedi jednog pokreta i po razu drugoga.

Reik gleda na dogmu kao na izraz prisilnog mišljenja, a na ritual kao na izraz kolektivne prisilne radnje. Zacijelo je toč no da u kršćanskoj dogmi, kao i u mnogim drugim dogmama, ambivalencija prema ocu igra veliku ulogu,  ali to nikako ne pokazuje  da  je  dogma  prisilno  mišljenje.  Mi  smo  nastojali precizno pokazati  kako varijacije u  razvitku  dogme,  koje u početku nagovještaju prisilno  mišljenje,  zahtijevaju, zapravo, drukčije  objašnjenje.  Dogma  je  u  velikoj  mjeri  uvjetovana stvarnim,  političkim i  društvenim  motivima.  Ona  služi  kao jedna vrsta zastave  a priznavanje zastave znači naglašavanje pripadnosti određenoj  grupi. Na toj osnovi razumljivo je da su religije koje  su se dovoljno učvrstile izvanreligijskim ele mentima  (kao  što  je  židovstvo  etničkim  elementom)  mogle biti gotovo potpuno bez sistema dogma u katoličkom smislu.

Ali je očigledno da ta organizirajuća funkcija dogme nije najena jedina funkcija, pa smo u ovoj studiji pokušali pokazati kakvo društveno značenje treba pripisati dogmi na osnovi činjenice da u fantaziji ona zadovoljava zahtjeve ljudi i da djeluje umjesto stvarnog zadovoljenja. Ako je činjenica da su simbolička zadovoljenja zgusnuta u formi dogme u koju ma sa vjeruje jer to od nje traži autoritet svećenika i gospodara, čini nam se da dogmu možemo usporediti sa snažnom sugesti jom koja se subjektivno doživljava kao realnost zbog opće suglasnosti među vjernicima. Da bi dogma dosegla nesvjesno, oni sadržaji koji se ne mogu svjesno zapaziti moraju se odba citi i iznijeti u racionaliziranim i prihvatljivim formama.

VII                                               Zaključak

Sažmimo ono što je naša studija pokazala u vezi sa značenjem promjena koje su nastale u razvoju dogme o Kristu.

Ranokršćanska vjera u čovjeka patnika koji je postao Bog imala je svoj glavni smisao u  impliciranoj želji da se zbaci Bog-otac ili njegovi zemaljski predstavnici. Lik Isusa-patnika nastao je prvenstveno iz potreba napaćenih masa za identifi kacijom, a tek je u drugom redu bio određen potrebom is- kupljenja za zločin agresije protiv  oca.  Sljedbenici  te  vjere bili su ljudi koji su, zbog svoje životne situacije, bili prožeti mržnjom prema gospodarima i nadom u vlastitu sreću. Pro mjena u ekonomskim prilikama i u društvenom sastavu krš ćanske zajednice izmijenila je psihički stav vjernika. Razvila se dogma; ideja o čovjeku koji postaje bog mijenja se u ide ju o bogu koji postaje čovjek. Ne bi trebalo više da se otac svrgne; nisu gospodari ti koji su krivi, već mase koje pate. Agresija nije više usmjerena protiv vlasti već protiv osoba samih patnika. Zadovoljstvo je u oprostu i ljubavi koje otac nudi svojim pokornim sinovima i istovremeno u carskom, očin skom položaju koji Isus-patnik preuzima iako ostaje predstav nik masa koje pate. Isus je konačno postao Bog a da nije zbacio Boga, jer je uvijek bio Bog.

Iza toga leži još dublja regresija koja nalazi izraz u homo- usijskoj  dogmi:  očinski Bog, čiji oprost treba zadobiti samo kroz vlastitu  patnju,  transformiran  je u  majku  punu  milosti koja  hrani  dijete,  čuva  ga u  svojoj  utrobi  i  tako  osigurava oprost. Opisano psihološki, promjena koja se ovdje dešava je promjena od stava koji je neprijateljski prema ocu u stav ko-

ji je pasivno i mazohistički poslušan i konačno u stav djete- ta koga voli njegova majka. Kad bi se taj razvitak dogodio kod pojedinca, on bi ukazivao na psihičku bolest. Međutim, on se događa kroz period stoljeća i ne utječe na cjelovitu psihičku strukturu pojedinaca već samo na segment koji je zajednički svima; on nije izraz patološkog poremećaja nego prije prila- gođavanja datoj društvenoj situaciji. Ranokršćanska fantazija, bila je za mase koje su zadržale tračak nade u zbacivanje go spodara kao  i katolička dogma za mase srednjeg vijeka pri kladna i zadovoljavala je njihove želje. Uzrok za takav razvi tak leži u promjeni društveno-ekonomske situacije ili u naza dovanju ekonomskih snaga i njihovih društvenih posljedica. Ideolozi vladajućih klasa pojačali su i ubrzali taj razvitak nu đenjem masama simboličkih zadovoljstava, usmjeravajući nji hovu agresiju u društveno neškodljive tokove.

Katolicizam je značio prikriveni povratak religiji Velike Ma rije koju je porazio Jahve. Samo se protestantizam vratio Bogu- ocu.1 On se nalazi na početku društvene epohe koja, za razliku od pasivno infantilnog stava srednjeg vijeka, dozvoljava akti van stav masa.2

BILJEŠKE  UZ SEDMO  POGLAVLJE

1.   Za Luthera osobno bio je karakterističan ambivalentan stav prema ocu; djelomično ljubazan, djelomično neprijateljski susret između njega i likova-oca sačinjavao je glavno svojstvo njegove psihičke situacije.

2.   Usp. Frazer, The Golden Bough (Zlatna grana); a i koncepcija,, slična našoj, kod Storfera op. cit.