JE LI SVE ODREĐENO?*

U PREDSTAVI Julije Cezar kaže Kasije Brutu: "Ljudi su
u nekim trenucima gospodari svojih sudbina." Ali,
jesmo li stvarno gospodari naših sudbina? Ili je sve
što činimo određeno i predodređeno? Upotrebljavani
dokaz za to je da je Bog svemoćan i izvan vremena, dakle
Bog zna što se treba dogoditi. Ali kako bismo mi u tom
slučaju mogli imati bilo kakvu slobodnu volju? A ako nemamo
slobodnu volju, kako možemo biti odgovorni za
naše djelovanje? Teško da može biti kriv čovjek kojeg je
sudbina predodredila da opljačka banku. Zašto bi ga se
onda za to kažnjavalo?
U posljednje vrijeme, dokaz za determinizam počeo
*Predavanje održano na seminaru Sigma kluba pri Sveučilištu
Cambridge, travanj 1990.
se temeljiti na znanosti. Čini se da postoje dobro određeni
zakoni koji upravljaju razvojem svemira i svega u njemu.
Premda još nismo našli točan oblik svih tih zakona, znamo
već dovoljno da bismo odredili što će se dogoditi u svim
osim u najekstremnijim prilikama. Mišljenja se razilaze po
pitanju hoćemo li u nekoj, ne predalekoj budućnosti, naći
preostale zakone. Ja sam optimist: mislim da su izgledu
50:50 da ćemo ih naći tijekom sljedećih dvadeset godina.
No čak i ako ne, to za dokaz determinizma neće ništa
značiti. Glavna stvar je da bi trebao postojati skup zakona
koji potpuno određuju razvoj svemira iz njegovog
početnog stanja. Zakone je možda bio predodredio Bog. No
čini se da se On (ili Ona) ne miješa više u poslove svemira
tako da krši te zakone.
Početni oblik svemira možda je bio Bogom izabran,
ili je možda sam sebe odredio zakonima znanosti. U oba
slučaja, izgledalo bi da je sve u svemiru dalje bilo određeno
razvojem u skladu sa zakonima znanosti, pa je teško
vidjeti kako možemo biti gospodari naše sudbine.
Zamisao da postoji neka velika jedinstvena teorija
koja određuje sve u svemiru izaziva mnoge poteškoće.
Prije svega, velika jedinstvena teorija je vjerojatno u
matematičnom obliku čvrsta i elegantna. Teorija svega
morala bi biti nešto posebno i jednostavno. Ali kako može
neki broj jednadžbi objasniti svu složenost i beznačajne
pojedinosti što ih vidimo oko nas? Može li se doista povjerovati
da je velika jedinstvena teorija odredila da će
Sinead O'Connor voditi na top listi ovotjednih hitova ili
da će Madonna biti na naslovnoj stranici Cosmopolita-
Drugi problem s idejom da je sve utvrđeno velikom
jedinstvenom teorijom je to da štogod mi rekli, također
je određeno tom teorijom. Ali zašto bi bilo određeno da
to bude točno? Zar nije vjerojatnije da bude pogrešno,
budući da ima mnogo mogućih netočnih izjava za svaku
jednu istinitu. Svakoga tjedna, moja pošta sadrži neki
broj teorija koje mi ljudi šalju. Sve se one razlikuju, većina
njih su međusobno protuslovne. A opet, po svoj prilici je
velika jedinstvena teorija odredila da ti autori misle da
misle ispravno. Zašto bi dakle nešto što ja kažem imalo
neku veću vrijednost? Jesam li ja jednako tako određen
velikom jedinstvenom teorijom?
Treći problem s idejom da je sve određeno je što osjećamo
da imamo slobodnu volju — da imamo slobodu
nešto učiniti ili ne. No ako je sve utvrđeno zakonima
znanosti, tada slobodna volja mora biti obmana, a ako
nemamo slobodnu volju, što je temelj naše odgovornosti
za naše čine? Ljude ne kažnjavamo zbog zločina ukoliko
su umobolni, jer smo uvidjeti da si oni ne mogu u tome
pomoći. No ako je sve sa svima nama utvrđeno velikom
jedinstvenom teorijom, nitko od nas ne može si pomoći u
onome što čini, pa zašto bi bilo tko snosio odgovornost za
ono što čini?
Ova pitanja determinizma bijahu razmatrana stoljećima.
Rasprava je, međutim, bila prilično akademska,
budući da smo bili daleko o potpunog poznavanja znanstvenih
zakona i nismo znali kako je zadano početno stanje
svemira. Problemi su sada hitniji, jer postoji mogućnost
iznalaženja potpune jedinstvene teorije za samo dvadesetak
godina. Osim toga, uvidjeli smo da i samo početno stanje
može biti određeno znanstvenim zakonima. Ovo što sada
slijedi je moj osobni pokušaj nagoditi se s tim problemima.
Ne polažem pravo na neku veliku originalnost ili dubinu,
no to je najbolje što ovog trenutka mogu činiti.
Krenimo s prvim pitanjem. Kako može jedna razmjerno
jednostavna i jezgrovita teorija stajati iza jednog
svemira koji je tako složen kao ovaj što ga promatramo,
sa svim njegovim svakodnevnim i nevažnim pojedinostima?
Ključ odgovora na to je načelo neodređenosti kvantne
mehanike koje izriče da se ne može točno izmjeriti i
položaj i brzina čestice; što točnije mjerite položaj, to je
manja točnost kojom možete izmjeriti brzinu, i obratno.
Ova neodređenost nije tako važna u sadašnje vrijeme,
kad su stvari međusobno daleko razdvojene, tako da malena
neodređenost u položaju ne mijenja bitno situaciju.
Ali u najranijem svemiru se sve nalazilo zajedno i vrlo
blizu, tako da je bilo poprilično neodređenosti i postojao je
izvjestan broj mogućih stanja svemira. Ova razna moguća
rana stanja razvila bi se u čitavu obitelj raznih prikaza
svemira. Najveći broj tih prikaza bio je sličan glede
njihovih značajki širokih razmjera. Svi bi oni odgovarali
glatkom i jednolikom svemiru koji se bio širio. Međutim,
razlikovali bi se u pojedinostima, kao što je na primjer
raspored zvijezda i, štoviše, što je izlazilo na naslovnim
stranicama njihovih časopisa (dakako, ako su ti prikazi, ili
povijesti, uopće sadržavali časopise). Prema tome, složenost
svemira oko nas i sve njegove pojedinosti potječu
iz načela neodređenosti u najranijim fazama svemira.
Ovo nam daje čitavu obitelj mogućih prikaza, mogućih
razvoja svemira. Postojala bi neka povijest svemira u kojoj
su nacisti pobijedili u drugom svjetskom ratu, premda je
vjerojatnost malena. Ali nama se upravo događa da živimo
u priči svemira u kojoj su taj rat dobili Saveznici i u
kojem je Madonna bila na naslovnoj stranici
Cosmopolitana.
A sad se okrenimo drugom pitanju: Ako je to što činimo
određeno nekom velikom jedinstvenom teorijom,
zašto bi ta teorija odredila donošenje ispravnih zaključaka
o svemiru, umjesto nekih pogrešnih? Zašto bi nešto, bilo
što, što izjavimo imalo ikakvu vrijednost? Moj odgovor na
to temelji se na Darwinovoj ideji prirodnog odabiranja.
Prihvaćam da su neki vrlo jednostavni oblici života
samonikli na Zemlji zahvaljujući slučajnim spajanjima
atoma. Taj najraniji oblik života vjerojatno je bila neka
velika molekula. Ali to vjerojatno nije bila DNK, budući
da su vrlo mali izgledi da bi se oblikovala cijela DNK
molekula tek nasumičnim spajanjima.
Već i najraniji oblik života se razmnožavao. Kvantno
načelo neodređenosti i slučajna termalna gibanja atoma
vodila su tome da se javljao izvjestan broj pogrešaka pri
tom razmnožavanju, pravljenju jednakih otisaka. Većina
tih pogrešaka bila je kobna za preživljavanje organizama
ili za njihovu sposobnost daljnjeg množenja. Takve se
pogreške stoga ne bi prenijele na buduće generacije već
bi izumrle. Pukom igrom slučaja, vrlo malen broj pogrešaka
imao bi dobročiniteljski učinak. Organizmi s takvim
pogreškama imali bi veće izglede za preživljavanje i
razmnožavanje. Oni bi dakle nastojali zauzeti mjesto prvotnih,
još nepoboljšanih organizama.
Razvoj građe dvostruke zavojnice DNK molekule mogao
je biti takvo jedno poboljšanje u najranijim razdobljima.
Bijaše to vjerojatno takav napredak da je posve nadomjestio
bilo kakav raniji oblik života, kakav god da on
bijaše bio. Kako je evolucija napredovala, vodila je prema
razvoju središnjeg živčanog sustava. Stvorenja koja su
točno prepoznavala posljedice podataka prikupljenih
pomoću svojih osjetila te poduzela na temelju toga odgovarajuće
korake, imahu više izgleda za preživljavanje i
reprodukciju. Ljudska vrsta je sve to dovela do novog
razdoblja razvoja. Mi smo vrlo slični čovjekolikim majmunima,
i po našim tijelima i po našim DNK; ali neznatne
promjene u našim DNK omogućiše nam razviti jezik. To je
značilo da možemo prenositi informaciju i prikupljati
iskustvo s generacije na generaciju, prvo u govornom, a
zatim i u pisanom obliku. Prije toga bi se poslje
dice nekog pokusa mogle dalje predavati samo putem vrlo
sporog postupka kodiranja u DNK molekulu nasumičnih
pogrešaka pri razmnožavanju. Učinak novih mogućnosti
bijaše dramatično ubrzavanje evolucije. Ukupno je bilo
potrebno više od tri milijarde godina da razvoj stigne do
ljudske vrste. Ali tijekom posljednjih deset tisuća godina
razvili smo pismo kao zapis jezika. To nam je omogućilo
napredovanje od stanovnika špilja do sadašnjeg trenutka
kad se možemo raspitivati o konačnoj teoriji svemira.
Tijekom posljednjih deset tisuća godina nije bilo
značajne biološke evolucije ili promjena u ljudskoj DNK.
Prema tome, naša inteligencija, naša sposobnost donošenja
ispravnih zaključaka iz informacija što ih prikupljaju
naša osjetila, ista je kao i u naših špiljskih predaka. Ona
bijaše brušena na temelju sposobnosti ubiti neku životinju
za hranu i izbjeći biti ubijen od druge životinje za (njenu)
hranu. Značajno je da su se mentalne kvalitete koje bijahu
izabirane u ove svrhe pokazale od tako velike koristi u vrlo
različitim okolnostima današnjice. U borbi za
preživljavanje ne bi se dobila neka velika prednost otkrićem
velike jedinstvene teorije i odgovaranjem na pitanja
o determinizmu. Unatoč tomu, inteligencija koju smo bili
razvili u druge svrhe može nam biti dobar jamac da ćemo
naći prave odgovore i na ta pitanja.
Prelazim sada na treći problem, na pitanja slobodne
volje i odgovornosti za čine. Subjektivno osjećamo da smo
sposobni odabrati ono što smo i što radimo. Ali to može
biti samo obmana. Neki ljudi misle da su Isus Krist ili
Napoleon, ali ne mogu biti svi u pravu. Ono što nam treba
je objektivni test kojeg možemo primjeniti izvana da
bismo razabrali ima li neki organizam slobodnu volju.
Na primjer, pretpostavimo da nas je posjetila jedna "mala
zelena osoba" s druge zvijezde. Kako bismo mogli odlučiti
ima li ona slobodnu volju ili je tek robot programiran
odgovarati kao da je poput nas?
Konačni objektivni test slobodne volje čini se da je
sljedeći: Može li se predvidjeti ponašanje organizma? Ako
se može, tada on očito nema slobodnu volju nego mu je
ponašanje predodređeno. S druge strane, ukoliko se ponašanje
ne može predvidjeti, to bi se moglo smatrati
operativnom definicijom da taj organizam ima slobodnu
volju.
Prigovor na ovakvu definiciju slobodne volje je da
ćemo jednom, kad nađemo potpunu jedinstvenu teoriju,
biti u stanju predvidjeti što će ljudi činiti. Međutim, ljudske
je mozak također podanik načela neodređenost. Dakle, u
ljudskom ponašanju je prisutan element nasumično-sti
spojen s načelom neodređenosti. Ali energije s kojima radi
mozak niske su pa kvantnomehanička neodređenost slabo
dolazi do izražaja. Pravi razlog zašto ne možemo
predvidjeti ljudsko ponašanje je da je to jednostavno
pre-složeno. Mi već znamo osnovne fizičke zakone koji
upravljaju radom našeg mozga, i oni su zapravo
jednostavni. No jednostavno je preteško riješiti
jednadžbe ako je u njih uključeno više od nekoliko čestica.
Čak i u jednostavnijoj Newtonovoj teoriji gravitacije
jednadžbe se mogu posve točno riješiti samo za slučaj dvije
čestice (tijela). Za tri ili više čestica treba pribjeći
približnim rješenjima, a brojem čestica brzo rastu i
poteškoće. Naš mozak sadrži oko IO26 odnosno sto milijuna
milijardi milijardi čestica. To je daleko previše da bismo
ikad bili u stanju riješiti jednadžbe i predvidjeti kako bi se
mozak ponašao u njegovom zadanom početnom stanju i s
ner-vnim podacima koji ulaze u njega. Dakako, mi
zapravo ne možemo ni izmjeriti što bi bilo to početno
stanje, jer da bismo to učinili morali bismo mozak
izdvojiti. Čak i ako bismo bili spremni to učiniti, bilo bi
jednostavno
previše čestica za snimanje. Također, mozak je vjerojatno
vrlo osjetljiv glede početnoga stanja— malene promjene u
početnom stanju mogu izazvati velike razlike u kasnijem
ponašanju. Premda dakle poznamo temeljne jednadžbe koje
upravljaju mozgom, nismo ih u stanju upotrijebiti za
predviđanje ljudskog ponašanja.
Ova situacija nastaje u znanosti kadgod imamo posla
s makroskopskim sustavom, jer je broj čestica ondje uvijek
prevelik za bilo kakve izglede na uspjeh u rješavanju
osnovnih jednadžbi. Ono što u tim slučajevima činimo je
upotreba nekih djelotvornih teorija. One su aproksimacije
u kojima se vrlo velik broj čestica nadomješta s nekoliko
veličina. Jedan primjer je mehanika fluida. Tekućina poput
vode sastoji se od milijardi milijardi molekula koje su pak
građene od elektrona, protona i neutrona. Ipak, dobra je
aproksimacija ako tekućinu smatramo za neprekinut
medij prikazan samo brzinom, gustoćom i temperaturom.
Rezultati teorije mehanike fluida nisu potpuno točni —
dovoljno je poslušati meteorološke prognoze pa se u to
uvjeriti — ali su dovoljno točne da omoguće projektiranje
brodova ili naftovoda.
Želim ovime dozvati predodžbu da su pojmovi poput
slobodne volje i moralne odgovornosti za naše čine zaista
djelotvorne teorije, u smislu gore spomenute mehanike
fluida. Možda je sve što činimo utvrđeno nekom velikom
jedinstvenom teorijom. Ako je ta teorija odredila da ćemo
biti obješeni, znači da se nećemo utopiti. No morali biste
biti prokleto sigurni u to da vam je sudbina namijenila
vješala pa da se u malom čamcu uputite na debelo more za
vrijeme žestoke oluje. Zamijetio sam da čak i oni ljudi koji
pričaju da je sve u životu predodređeno te da ne možemo
učiniti ništa da bismo to izmijenili, gledaju lijevo i desno
prije negoli prijeđu cestu. Možda je to samo stoga što oni
koji ne gledaju ne prežive pa ni ne pričaju.
Ne može se nečije ponašanje zasnivati na poimanju da je
sve predodređeno, budući da se ni ne zna što je bilo
predodređeno. Umjesto toga, treba prihvatiti djelotvornu
teoriju da se posjeduje slobodna volja i da se odgovara za
svoje čine. Ova teorija nije baš dobra za predviđanje ljudskog
ponašanja, ali usvajamo je jer nema izgleda da bismo
riješili jednadžbe koje proizlaze iz temeljnih zakona.
Postoji također i jedan darvinijanski razlog zašto vjerovati
u slobodnu volju: Društvo u kojem pojedinac osjeća
odgovornost za svoje čine ima veće izglede za suživot, a
time i preživljavanje da bi dalje nastavilo i širilo svoje
moralne vrijednosti. Dakako, i mravi rade dobro zajedno.
Ali takvo neko društvo je statično. Nije u stanju odgovoriti
na neobične izazove ili razviti nove povoljne prilike.
Skupina slobodnih pojedinaca koji dijele izvjesne
zajednički želje može, međutim, raditi zajedno na postizanju
općih ciljeva i ipak zadržati otvorenost prema uvođenju
inovacija. Prema tome, u takvom društvu je vjerojatniji
napredak i širenje njegovog sustava vrijednosti.
Pojam slobodne volje spada u arenu drukčiju od one u
kojoj su temeljni zakoni znanosti. Ako netko ljudsko
ponašanja pokuša izvoditi iz zakona znanosti, upada u
logični paradoks sustava upućenih sami na sebe. Kao
kad bi se moglo predviđati iz temeljnih zakona znanosti, a
zatim bi činjenica da je napravljeno predviđanje moglo
promijeniti to što se događa. To je i poput problema u
koje bi se upalo kad bi bila moguća vremenska putovanja,
za koje ja mislim da ih nikad neće biti. Kad biste mogli
vidjeti što će se događati u budućnosti, mogli biste to
mijenjati. Kad biste znali koji će konj pobijediti na Velikoj
nacionalnoj utrci, mogli biste se obogatiti kladeći se na
njega. Ali taj postupak bi promijenio vjerojatnost. Dovoljno
je samo pogledati film Povratak u budućnost pa da
shvatite kakvi se problemi mogu pojaviti.
Paradoks vezan uz mogućnost pretkazivanja nečijih
čina u uskoj je svezi s problemom što sam ga ranije spomenuo:
Hoće li konačna teorija ustanoviti da dođosmo
do pravih zaključaka o konačnoj teoriji. U tom slučaju,
slažem se da bi nas Darwinova ideja prirodnog odabiranja
vodila k ispravnome odgovoru. Možda ispravni odgovor
nije pravi način za opisivanje toga, ali prirodno odabiranje
bi nas barem vodilo do skupa fizikalnih zakona koji
rješavaju zadatak sasvim dobro. Međutim, ne možemo
primijeniti te fizikalne zakone za izvođenje zaključaka o
ljudskom ponašanju i to iz dva razloga. Prvo, ne možemo
riješiti jednadžbe. Druga, kad bismo i mogli, dobivanje
predviđanja poremetilo bi sustav. Umjesto toga, prirodno
odabiranje izgleda da nas vodi prihvaćanju djelotvorne
teorije slobodne volje. Ako se prihvaća da za čine neke
osobe vrijedi sloboda izbora, tada se ne možemo složiti da
su u nekimslučajevima ti čini određeni vanjskim silama. Ali
ljudi su skloni pobrkati činjenicu o možebitnom dobrom
pogađanju što bi neka osoba najradije izabrala s
predodžbom da izbor nije slobodan. Pogodio bih ako bih
rekao da će većina vas danas navečer večerati, ali stvar je
vašeg slobodnog izbora hoćete li leći gladni u krevet.
Primjer takvog brkanja pojmova je i doktrina smanjene
odgovornosti: zamisao da osobe ne bi smjele biti
kažnjene za svoja djela ukoliko su ih počinile dok su bile
pod stresom. Može biti da kad je netko u stresnom stanju
vjerojatnije počini neko zlodjelo. Ali to ne znači da bismo
ublažavanjem kažnjavanja trebali povećavati vjerojatnost
da on ili ona počine zlodjelo pod stresom, jer će im stoga
progledati kroz prste.
Istraživanja osnovnih zakona znanosti te proučavanje
ljudskog ponašanja predmeti su za posve odvojene odjele.
Zbog razloga koje sam bio naveo, ne može se upotrebljavati
temeljne zakone znanosti za izvođenje zaključaka
o ljudskom ponašanju. Ali mogla bi se gajiti nada
da bismo bili u stanju upotrijebiti i inteligenciju i moć logičkog
mišljenja koje smo bili razvili prirodnim odabiranjem
tijekom evolucije. Na nesreću, prirodno odabiranje
je također razvilo i druge značajke, poput agresivnosti.
Agresivnost je nešto što je moglo dati izvjesnu prednost
pri preživljavanju u vrijeme špiljskih ljudi i ranije, pa je
stoga kod prirodnog odabiranja bila povlaštena. Međutim,
silne razaralačke moći što su ih iznjedrile suvremena
znanost i tehnika učinile su agresivnost vrlo opasnom
osobinom i prijetnjom opstanku čitave ljudske vrste. Nevolja
je u tome što su naši agresivni instinkti, čini se, kodirani
u našim genima. DNK se mijenja samo biološkom
evolucijom u vremenskom rasponu od milijuna godina,
ali naša razaralačka moć se povećava u vremenskom rasponu
od samo dvadeset ili trideset godina. Osim ako ne
uzmognemo iskoristiti našu inteligenciju za nadzor nad
našom agresivnošću, za ljudsku vrstu nema mnogo izgleda.
Ipak, dok god je života, postoji i nada. Uspije li nam
preživjeti sljedećih stotinu ili tako nekako godina, proši-rit
ćemo se do drugih planeta i, možda, drugih zvijezda. Time
će biti smanjena vjerojatnost istrebljenja čitave ljudske
vrste u nekoj nesreći poput nuklearnog rata.
Da kratko ponovimo: Razmotrio sam neka pitanja
koja se javljaju kad se vjeruje da je sve u svemiru predodređeno,
da u njemu vlada determinizam. Nema neke bitne
razlike je li izvorište tog determinizma neki svemogući
Bog ili prirodni zakoni. Štoviše, uvijek se može reći da su
ti zakoni izražavanje Božje volje.
Razmatrao sam tri pitanja: Prvo, kako može jednostavan
skup nekih jednadžbi odlučiti o svoj složenosti
svemira i svih njegovih beznačajni dnevnih pojedinosti?
Ili, za one kojima je Bog miliji od jednadžbi, može li se
doista povjerovati da Bog odabire sve one beznačajne
148 Stephen W. Hawking Je li sve određeno? 149
pojedinosti, poput toga tko će biti na naslovnoj stranici
sljedećeg broja Cosmopolitana? Odgovor je, čini se, da
načelo neodređenosti kvantne mehanike znači da ne postoji
tek jedan jedini prikaz svemira već čitava obitelj
mogućih prikaza. Ovi prikazi mogu biti slični u velikim
razmjerima svemira, ali će se jako razlikovati u običnim,
svakodnevnim razmjerima. Mi živimo u jednom osobitom
prikazu, posebnoj povijesti svemira koji ima svoje
osobitosti i pojedinosti. Ali postoje vrlo slična inteligentna
bića koja žive u svemirskim pričama koja se razlikuju po
tome tko je dobio neki rat i tko je na top listi pop-glazbe
ovoga tjedna. Prema tome, beznačajne pojedinosti našeg
svemira nastaju zato jer temeljni zakoni sadrže kvantnu
mehaniku s njenim elementom neodređenosti ili
nasumičnosti.
Drugo pitanje je bilo: Ako je sve (pred)određeno nekomtemeljnomteorijom,
tada je sve što kažemo o toj teoriji
također određeno tom teorijom — a zašto bi to bilo
određeno kao točno, umjesto da bude posve pogrešno ili
nevažno? Moj odgovor na to je bio pozivanje na
Darwi-novu teoriju prirodnog odabiranja: Vjerojatnost za
pre-življanje i reprodukciju imali bi samo oni pojedinci
koji su izvlačili primjerene zaključke o svijetu oko sebe.
Treće pitanje je bilo: Ako je sve (pred)određeno, što je
sa slobodnom voljom i s našom odgovornošću za naše
čine? Ali jedini objektivni test ima li neki organizam slobodnu
volju ili ne je predvidivost njegovog ponašanja. U
slučaju ljudskih bića, nikako nismo u stanju upotrijebiti
temeljne zakone znanosti za predviđanje ljudskih čina, i
to iz dva razloga. Prvo, ne možemo riješiti jednadžbe za
vrlo velik broj čestica koje su u igri. Drugo, čak kad bismo
i riješili te jednadžbe, činjenica da je učinjeno predviđanje
poremetilo bi sustav i dovelo do drukčijeg po-sljetka. Pa
ako ne možemo pretkazati ljudsko ponašanje,
možemo osim toga prihvatiti djelotvornu teoriju da su
ljudi slobodni čimbenici koji izabiru što će činiti. Izgleda
da postoje jasne prednosti za preživljavanje pri vjeri u
slobodnu volju i odgovornost za svoje čine. To znači da bi
ovo vjerovanje trebalo biti ojačano metodom prirodnog
odabiranja. Ostaje za istražiti je li osjećaj odgovornosti,
generacijski prenošen putem jezika, dovoljan za nadzor
nad instinktom agresivnosti koji je nasljeđivan DNK
putem. Ako nije, ljudska vrsta će biti jedna od slijepih ulica
prirodnog odabiranja. Možda će neka druga vrsta
inteligentnih bića negdje drugdje u Galaktici uspjeti
postići bolju ravnotežu između odgovornosti i agresivnosti.
A ako je tako, mogli bismo očekivati susret s njima, ili
barem otkriti njihove radiosignale. Možda su i svjesni
našeg postojanja, ali ne žele nam se otkriti. To bi moglo
biti mudro, uzevši u obzir našu povijest. Ukratko, naslov
ovog eseja je bilo pitanje: Je li sve određeno? Odgovor: da,
je. Ali moglo bi isto tako i ne biti, jer ne možemo nikad
znati što je određeno.