Novo Doba izranja u našem vremenu - u to ne treba ni najmanje sumnjati - ali priroda i procesi njegova izvora trebaju se ispitati, jer i u toj prirodi i u tim procesima ima obilje iskrivljenja.

Izvor samozapažanja (self-awareness) pojavio se na ovoj sceni naše vrste vjerojatno prije 5 do 6 milijuna godina, dakle prije 250,000 generacija. U nekom trenutku, jednog lijepog dana, vjerojatno ne mnogo različitom od drugih, jedan mali, agilni pre-australopitek, vaš i moj predak, dosegao je taj nivo.

Zamislite visoku ravnicu istočne Afrike - nastanjenu divljim životom. Sezonski vjetar nosi prašinu, obitelj od oko tuce praljudi kreće se pažljivo po poznatoj stazi slijedeći kretanje čopora. Ove sposobne, oprezne individue počinju, kao što su to činili do tada, kroz mnoge generacije, tražiti prenoćište - par mužjaka uputili su se prema stijenju da provjere zaklon koji su posjećivali već i ranije. U međuvremenu ostali su iščekivali njihov povratak, neki odmarajući se, par njih stojeći gledajući brdašce, dvoje mlađih igrajući se u prašini. Uvijek dovoljno blizu vode, jedan važniji član, ne videći nikakvu opasnost od laganog skretanja velikog toka, polagano je došetao do obale. Nagnuvši se da uzme osvježujući gutljaj, ovo biće ugledalo je jasan odraz u vodi i iznenada zastalo. Iznenađen živopisnim odrazom, povuče se natrag, kao da se povlači u odsustvo zapažanja (awareness) o sebi.

Polako, u narednom pokušaju, naš daleki predak pogledava ponovo, dira površinu vode i ovoga se puta ne povlači. Čeka da se površina vode umiri, primiče ruku i gleda njen odraz, dira svoje lice i miče usnama, zatim stane mahati i vikati ostalima. Drugi prilaze žurno misleći da se radi o nekoj opasnosti, ali on može samo urlikati i nastojati povući ostale bliže vodenom toku, ne bi li im pokazao odraz u vodi. Međutim, ostali se začuđeno pogledavaju, ne znajući što bi trebale značiti ove neobične geste. Neki se odmiču, drugi piju vodu, a zatim odlaze prema stijenju da pripreme sklonište za noć.

Naša je jedinka ostala još neko vrijeme pored vode zapiljena u sliku, lice, shvaćanje. Jer, gledajući svoje ruke, odraz svojih očiju, pokrete koje može kontrolirati, shvatio je da postoji.

Taj scenarij se vjerojatno odigrao tisuću puta prije nego se neposredno shvaćanje moglo prenijeti potomcima, dakle, prije nego je postalo uobičajeno. Shvaćanje je naposlijetku postalo uobičajeno i tako je počelo doba samozapažanja (self-awareness). Ono se nastavlja i danas za većinu čovječanstva - ali to je shvaćanje daleko od krajnje stanice čovjekova putovanja, pošto samozapažanje (self-awareness) nije potpuna slika. I stvarno, znakovi koji pokazuju neadekvatnost samozapažanja (self-awareness) - bolest, glad, iscrpljivanje resursa, uništavanje vrsta, rat i nemiri u okruženju rastućeg obilja - živi su dokaz da nešto ovdje mora da je pogrešno.

A pogrešno jeste, ili možda preciznije formulirano, nekompletno. Samozapažanje (self-awareness) je korak iznad jednostavnog zapažanja (awareness) i predstavlja mentalno shvaćanje interakcije s okolinom. Ali samozapažanje (self-awareness) je samo po sebi limitirano. Ona jeste stvarno prepoznavanje u slikama uma, da ja, Sebstvo, postojim u stvarnom okruženju, ali veza između tog Sebstva i uočenog Reliteta nije jasna. A ograničenje stvara iluziju odijeljenosti, udaljenosti i podjele na Sebstvo i Realitet, na viđenje sebe kao jedne pojave i svijeta koji uočavam tamo vani, odijeljenog od mene.

Ovo samozapažanje (self-awareness) je sadržaj uma od Starog Doba - oko 6 milijuna godina stara nepotpuna slika o sebi prenošena kroz nebrojene generacije. Samosvijest je prošla doba premetanja kamenja i kostiju, proizvodnje kamenih alata, obrade metala i ušla u doba veoma kompliciranih mehanizama. Ali, unatoč enormnom rastu u sposobnostima kompleksnog, kreativnog mišljenja, osnovna slika o sebi ostala je zamjetno statična, jer samozapažanje (self-awareness) prepoznaje sebstvo u stvarnom okruženju, ali ne primjećuje tijesnu vezu između ovih dvaju aspekata.

Već neko vrijeme, samozapažanje (self-awareness) je počelo otvarati put potpuno novom nivou. Ponovo, u rijetkoj prilici u posljednjih nekoliko milenija, pojedinac je dosegao shvaćanje na stepenici višoj od prepoznavanja samog sebe. I ponovo, slično kao i njegov daleki predak koji je prepoznao svoj lik na površini vode, taj pojedinac ima velike teškoće da novo zapažanje (awareness) prenese svojim suvremenicima.

Novo Doba nije jedno od zvona, zvižduka i mističkih specijalnih efekata. To nije umišljeno stanje pokretano položajem planeta i snagom kristala, niti metafizičko uspinjanje na više nivoe zapažanja (awareness) pomoću ponavljanja nekih ezoteričkih mantri. Novo Doba je jednostavna, ali iznenađujuće duboka, svjesnost da su Sebstvo i sve što ono sreće dva aspekta iste, jedne biti.

Za one koji su došli do te spoznaje, bilo kojim putem, Novo Doba postoji ovdje i sada.