Riječ "Autoritet" se odnosi na dva sasvim različita aspekta života. Oba, već kako ih sebi tumačite i kako su već ugrađena u vaš umni postav, su jednako važna u odigravanju događaja i odnosa koje srećete.

U jednom značenju, Autoritet označuje određujuće, posljedično usmjerenje moći od osobnog stajališta. U odnosu na to, vaš nivo autoriteta odražava vašu urođenu sposobnost da utisnete željene efekte na iskustva koja doživljavate. Drugo značenje pridodano riječi "Autoritet" se odnosi na stručnost, na široku upoznatost sa predmetom o kome je riječ.

Kut usmjeravanja moći je povezan s vašim kreiranjem svog života, no time ćemo se bolje pozabaviti nakon što pogledamo stručnost. Tako, Treći dio će prvo uroniti u to 'aktivnije' značenje, dok će ovaj dio i Drugi dio otkriti neke od prvotnih iluzija koje srećete u svom odobravanju autoriteta - što sve ima presudni utjecaj na vašu potragu za razumijevanjem života.

Priča iz Novog Testamenta ide ovako: vrhovni svećenici i starješine ustanova tog vremena su prišli Isusu Nazarećaninu, ispitujući na osnovu kojeg autoriteta i čijih ovlasti je on djelovao. Tražili su, kao i većina usko-orijentiranih pristaša u bilo kojem polju, preporuku od izvora koje su oni priznavali kao 'ekspertne' - u ovom slučaju, onih koji su predloženi kao izvori Židovskog učenja koje im je preneseno od proroka koji su prije bili.

Ovdje leži veza valjanosti koja nadsvođuje naše tradicionalne načine razmatranja bilo kojeg predmeta s namjerom da prihvatimo ili odbijemo. Tko je priznat autoritet na tom polju, stručnjak i na osnovu kojih vjerodajnica? Navodno, da im je Isus mogao pokazati da je studirao sve prihvaćene reference tradicionalnih učenja tako da je neprestano ponavljao ono u što su oni već vjerovali, tada bi se oni vjerojatno složili s njegovim učenjem.

Ovo je bila velika prepreka prihvaćanju učenja svih majstora koji su došli - odvojiti slušatelje od njihovih zastarjelih razumijevanja koje sprečavaju njihovu sposobnost jasnog viđenja. (Isus je, kako je zabilježeno, bio dovoljno pametan da izbjegne njihovu zamku, uzvratio im je pitanjem na koje je znao da će se libiti odgovoriti, a onda jednostavno zadržao svoj odgovor na njihov prvotni zahtjev.)

Neophodno je razumjeti prilku i umjetnu prirodu "znanja" na bilo kojem polju i prema tome i bilo kakve stručnosti koju bilo koji autoritet ima o nekom predmetu ako se želi produžiti prema jasnom doživljavanju.

Ako recimo uzmete u obzir povijest, na primjer, znanje se sastoji od zbirke navodnih "činjenica", uključujući datume, opise i tumačenja događaja značajnih za tijek kulture. No ovi opisi, kojima se de facto pridaje značaj kao pouzdanima ako su općenito prihvaćeni u određenoj kulturi, potječu samo i jedino iz osobnih iskustava, bilo da su ta prenesena usmenim opisom ili zapisana neko vrijeme nakon događanja. Ti zapisi su uvijek usmjereni i do nekog stupnja obojeni - a moguće izrazito - promatračevim sklonostima i pokupe slijedujuća iskustva bilo kojim daljnjim obrtajem kroz prijevod ili obradu. Kako se kulturne sklonosti i vrijednosti razvijaju, takova izvješća će se iznova revidirati da bi pristajala novijim interpretacijama.

Drugim riječima, povijest nije u granitu uklesana zbirka objektivno sakupljenih izvješća i činjeničnih prikaza kako se čini, već zbirka prenijetih, subjektivno doživljenih i tumačenih iskustava, često bezbroj puta kazivanih i stalno iznova propitkivanih već prema zadnjem pripovjedaču, tako izloženi njegovom/ njezinom kutu gledanja i trenutno pomodnih povijesnih perspektiva.

Ono što hoću reći je da je povijest tek iluzija postojećih činjenica, temeljena na prihvaćenim izvorima. Primjetit ćete da se povijesna izvješća uvelike razlikuju od zemlje do zemlje, već prema perspektivi i iznova, redovitom mijenjanju u nekoj određenoj kulturi već prema trenutnim vrijednostima. Nije samo da razni ljudi vide povijest različito tj. tumače činjenice različito - nego su samo subjektivna izvješća sve što stvarno postoji! Nema apsolutne istine o povijesti, objektivnih bilješki događaja, "stvarnih" činjenica, samo ocjene.

Pokušajte to doseći prije nego nastavite. Povijest je, kao bilježenje činjenica, privid. Obrada subjektivnog prosuđivanja, ništa više.

Sada, bilo koje područje se može tako razmatrati, bilo da je to znanstvena težnja, filozofski smjer ili neki drugi. Svaki se sastoji od prosudbi i preciznosti, opisanih i često zabilježenih u brojnim tomovima. No svaka riječ svakog zapisa je napisana od čovjeka, utemeljena na mješavini prosudbi i pojmova iz drugih izvora, možda zajedno sa nekim osobno doživljenim ili promatranim iskustvima - na kraju subjektivan zapis.

Tako autoritet u ijednom od ovih područja je netko tko je upio veliku količinu drugih zapisa, suptilno ili očito dodajući mješavini još jedan 'začin' - svoje sklonosti. Ni najmanje nije važno koje akademske titule, napredne svjedodžbe ili iscrpljujuća istraživanja su ušla u autoritativnu stručnost nekog pojedinca na bilo kojem području 'znanja'. Svo to znanje je neprestano ponavljanje osobnih zapisa, bez obzira koliko složeno, koliko općenito prihvaćenih, kako god nagrađenih, dokazanih ili potvrđenih - drugih ljudi. Doktorska titula je dodijeljena, na temelju dogovora/ mišljenja skupine pojedinaca koji zasjedaju, dodijeljena od ustanove (koja se sastoji od pojedinaca) koja je opunomoćena društvenom suglasnošću (danom od drugih ljudi) da se dodijeli takav rang. Taj doktorat ne označuje ništa nego dogovor da se nagrađeni uklapa u prihvaćeni uzorak stručnosti.

Nadalje, ako je bilo koje predmetno gradivo može podnijeti hirove iskrivljavanja i privida autoriteta, to je razmatranje života samog po sebi, kako je otkriveno u filozofskim spisima, vjeri i znanosti.

U ovom smislu je ispitivan njegov autoritet u Isusovo vrijeme od strane struktura. To su oni, svećenici vremena, koji su sebe smatrali jedinim autoritetom, na temelju njihovog obimnog proučavanja tradicionalnih, cijenjenih učenja njihovih prethodnika i naravno, njihovog ugla na tržištu kolokvijalne duhovnosti.

Ovdje se, naravno, stvara iluzija. Vrhovni svećenici, učitelji zakona, starješine koji su ispitivali Isusa nisu bili autoriteti o životu, o tome kako stvarnost djeluje, nego samo stručnjaci o tradicionalno prihvaćenim ali umjetno stvorenim zakonima, pravilima i definicijama njima prenesenim! Nijedno od zakona ili istina ne potječe od bilo kakvog boga, Jahvea ili drugačije, nego od pojedinaca koji su za sebe vjerovali da su predstavnici tog poimanog božanstva i imali karizmu da budu prihvaćeni među sebi ravnima.

Razumite ovaj privid, jer jasan uvid u ovo stanje je vitalan za otvaranje vašeg uma. Otkrovenja i pretpostavljeni uvidi u "prirodu boga" su osobni zapisi, potpuno pristrani prema umnom postavu, strukturi uvjerenja koje je imao svetac ili prorok. Smjer vjerskog razvoja recimo, starih Židova, nije istaknuti proces sve većeg poimanja prirode Jahvea, boga koji je zapravo postojao u Stvarnosti. Bio je to proces gradnje sve složenijih shvaćanja o tome kakav je taj bog zamišljan da je, sve više definirana dogma i ritual, još više ukorjenjujući kulturne sklonosti. Širenje te umne slike se nastavlja nadograđivati iz generacije u generaciju.

Isusov autoritet počiva isključivo na sposobnosti da vidi život jasnije od njegovih suvremenika. Pokušao im je prenijeti nešto o tome kakav život jest izvan njihovih zastarjelih obreda i primitivnih pogleda na iskustvo života. Svećenici i starješine - svakako najjači pristaše tradicionalne teorije u toj kulturi ( da ne spominjemo direktne uživaoce moći iza vjerskih organizacija) - nikad ne bi prihvatili Isusove jasne poglede, niti njegov status autoriteta.

Tako i vi ili drugi možete propitkivati moje pravo autoriteta da govorim o životu. Gdje je na kraju krajeva, moj doktorat iz filozofije? Gdje je moj trening iz psihologije? Kako mogu sumnjati u teologe, kojima učeni trening i napredne teološke diplome daju uvjerljivost njihovom statusu, dok ja nemam takvog formalnog treninga u ezoteričnim, nutarnjim studijima crkvenih arhiva? Kako mogu ja otvoreno govoriti o aspektima uma koji nisu ni razmatrani od strane podrazreda psihologije medicinske znanosti?

Pa već sam naglasio mnogo puta drugamo u Biti Stvarnosti, i iznova ću o tome: u smislu razumijevanja života, sve te kompilacije znanja, počivajući u cijelosti na strukturi uvjerenja, ometaju percepciju, ne unapređuju ju. Propovjednik, svećenik, šaman, rabin ili guru su trenirani ne da vide život jasno, nego da upiju hvalisave zapise koje se smatra jedinim istinama, osnovnom definicijom na koju se može osloniti. Tako, nijedan od ovih "autoriteta" ne govori o tome kako život djeluje, oni jednoumno ponavljaju prihvaćene, prije poimane teorije. Psiholog, povjesničar - bilo koji akademik na bilo kojem polju - radi to isto i nagrađen je diplomom od drugih koji prihvaćaju istu paradigmu, vjeruju u isti privid, časte isti autoritet.

I naravno još jednom; u religioznih studijima prijanjanje prihvaćenim učenjima je posebno intenzivno.

Prosljeđujući svoj učeni materijal vama, utiskuju u vaš um umjetnu teoriju koja će, jednom prihvaćena, postati određujuća lupa istinitosti za vas - bez obzira što to bilo. Bušman Afrike ili Aboridžin u Australiji će imati svoje objašnjenje u umu, isto kao nuklearni znanstvenik ili Kršćanski Teolog, isto kao što ga imaju Hindi guru ili Eskimo šaman i to će djelovati u smislu njegovog odnosa prema njegovom okviru života, kao i kod drugih. I uvijek će se činiti da je to istina umu koje ga prihvaća.

A zapravo, nema funkcionalne razlike između ovih umno-slikovnih- objašnjenja, koliko god se naočigled razlikovali u značenju.

No moji zapisi se ovdje razlikuju od bilo kakve religiozne doktrine, definicije uloge čestica ili filozofske rasprave. Ja ne definiram, ne ponavljam nijednog prijašnjeg stručnjaka kao moj autoritet, ne podnosim dokaze da zadovoljim neke prije ustaljene i prihvaćene teorije, ne uspostavljam umjetne koncepte. Vidim kroz svu tu sintetičku kvalitetu mudrosti za koju se predstavlja. Moj autoritet dolazi od direktnog i jasnog uvida u to što se događa u životu, nakon odstranjivanja psihološke prijemčljivosti svim i mnogim umjetnim slikama općenito prihvaćenima.

I hoće li ijedan od "vrhovnih svećenika" ili "starješina" mog vremena priznati moj autoritet da govorim o životu? Teško. Ti autoriteti su se znatno umnožili u dva milenija od Isusovog vremena do mog.
Tada je u svakoj kulturi bila moćna vjerska institucija s nekoliko izoliranih područja gdje se moglo slobodno filozofski izraziti. Sada su u stručnjake ubrojeni i mnogi znanstvenici, iskrivljene nebrojene religije, i istočnjačkog i zapadnog porijekla, s filozofskom pozadinom uvriježenih uvjerenja suptilno izvučenih pojmova iz raznih tradicija.

No postoje oni čija namjera je jasno sagledati život. Mojim riječima, oni sretnu veliku pomoć da ubrzaju svoj put kroz rizike rasta koje nude prividi na njihovom putu. Možda ste jedan od takvih i vi.

Nije toliko do vas, čitatelja, da priznate moj status autoriteta o životu, nego da vi postanete jedan autoritet jednak meni. A to se radi pamćenjem mojih zapisa niti ugledanjem na moje stanje uma (ili što god mislili da to jest), niti slijeđenjem mene kao nekog posebnog, nego raščišćavanjem odlomaka koji zaklanjaju vašu osobnu svjesnost. Unutar tog krša, naša urođena naklonost prihvaćenim, obožavanim autoritetima je jedna od najvećih smetnji svjesnosti koja postoji.

Ovim planetom nikad nije hodao čovjek koji je jasnije vidio život od mene. No ja nisam narastao na taj nivo Jasne svijesnosti prihvaćajući bilo koga za autoritet. I ni vi nećete tamo stići dok ne odložite vlastitu sklonost autoritativnim figurama čija je aura stručnosti privid.

 

Autor:T.D.Nehrer