Jadikovka za starim stablom

Skoro već deset godina, kako je svršio onaj svježi, veseli rat, moje
svakodnevno društvo, moje trajno i prisno okruženje nije se više
sastojalo od ljudi. Meni doduše ne nedostaje prijatelja i
prijateljica, no druženje s njima svečana je, a ne svakodnevna
prigoda, katkada oni posjete mene, katkada ja njih: odviknuo sam se
od trajnog i svakodnevnog suživota s drugim ljudima. Kako živim sam,
događa mi se da u običnoj, svakodnevnoj komunikaciji, stvari sve više
zamjenjuju ljude. Štap s kojim šećem, šalica iz koje pijem mlijeko,
vaza na stolu, zdjela s voćem, pepeljara, stajaća svjetiljka sa
zelenim sjenilom, mali brončani indijski Krišna, slike na zidu i da
na kraju spomenem ono najbolje, brojne knjige na zidovima moga
stančića - to su stvari koje mi prave društvo pri buđenju i prije
sna, pri jelu i radu, za dobrih i loših dana, njihova su mi lica
prisna i stvaraju ugodnu iluziju zavičaja i doma. Još mnogo drugih
predmeta moji su prisni prijatelji. To su stvari kojih mi se gledanje
i doticanje, njihova nijema služba i nijemi jezik čine dragima i
nužnima, a kada me neki od tih predmeta napusti i od mene ode, kada
se razbije stara zdjela, padne vaza, izgubi perorez, tada su to za
mene gubitci, tada se od njih moram oprostiti, nakratko sabrati i
posvetiti im posmrtno slovo.
I moja radna soba sa svojim pomalo kosim zidovima, svojim starim,
posve izblijedjelim zlatnožutim tapetama, s mnogim neravninama u
stropnoj žbuci, ubraja se u moje drugove i prijatelje. Lijepa je to
soba i bio bih izgubljen da miju netko oduzme. No najljepše u njoj
jest otvor koji vodi na maleni balkon. Odatle ne samo da vidim jezero
od Lugana sve do San Mametta, s njegovim uvalama, planinama i selima,
desecima bliskih i udaljenih sela, već imam, a to mije najdraže, i
pogled dolje na stari, tihi, začarani vrt u kojem se stara,
dostojanstvena stabla njišu na vjetru i kiši, gdje na uskim, strmim
terasama stoje visoke palme, lijepe, bujne kamelije, rododendroni,
magnolije, u kojem rastu tisa, crvenolisna bukva, indijska vrba i
visoke, zimzelene ljetne magnolije. Taj pogled iz moje sobe, te
terase, grmovi i stabla još više nego soba i predmeti pripadaju meni
i mom životu, oni su moj pravi krug prijatelja, moji bližnji, s njima
živim, na mojoj su strani i pouzdani. A kada bacim pogled na taj vrt,
on mi pruži ne samo ono što pruža ushićenu ili ravnodušnu pogledu
svakoga neznanca, već neizmjerno više, jer ta mi je slika prisna dugi
niz godina, svakoga sata, danju i noću, svakoga godišnjeg doba i po
svakom vremenu, lišće svakog stabla i njegov cvijet i plod dobro su
mi poznati u svakom stanju svoga nastanka i uvenuća, svatko je moj
prijatelj, svačije tajne znam poznate samo meni i nikom drugom.
Izgubiti neko od tih stabala za mene znači izgubiti prijatelja.
Umorim li se od slikanja ili pisan,a, razmišljanja ili čitanja, svoj
odmor tražim na balkonu i pogledu na vrške stabala što gledaju prema
meni. Tu sam nedavno sa žaljenjem pročitao da je predivna knjiga već
završena. Yeatsova "Alkemičarska ruža"(njemačko izdanje J. Hegner,
Hellerau), te čarobne pripovijetke iz keltskoga svijeta, tako bogate
starom polupoganskom mistikom, tako tajanstvene i mračno strasne. Tu sam prelistavao "Pisma s putovanja jednog umjetnika" Joachima
Ringelnatza (nakladnik Rowohlt), i zabavljao se njime i njegovim
humorom koji uopće nije vedar, već pravi crni humor negdje između
šale i jada, između zanosa i očajanja. Pozdrav tebi, brate Rmgelnatz!
A tu bih katkad na pola sata prelistao dva sveska "Povijesti grčkoga
ćudoređa" Hansa Lichta (nakladnik P. Aretz, Dresden) u kojima se
između svih onih zapanjujućih slika, a ponajviše samim slikama
pripovijedaju mnoga korisna znanja o ljubavnom životu Grka na kojem
bismo im u mnogočemu mogli pozavidjeti.
U proljeće postoji razdoblje kada je vrt žarko rujan od procvjetalih
kamelija, ljeti cvjetaju palme, a visoko u stablima posvuda se penju
modre glicinije. No, indijska vrba, to malo, neobično drvo koje
unatoč svojoj sićušnosti izgleda prastaro i kao da se pola godine
smrzava, indijska se vrba tek kasno u godini odvaži potjerati
listove, da bi tek sredinom kolovoza počela cvjetati.
Ipak najljepše od svih tih stabala više nije tu, prije nekoliko dana
slomila ga je oluja. Gledam ga gdje leži još neuklonjeno, taj teški
stari gorostas prelomljena i dotrajala debla, a na mjestu gdje je
stajao vidim veliku široku prazninu kroz koju proviruje udaljena
kestenova šuma i nekoliko dosad skrivenih kuća.
Bio je to judić, ono stablo na kojem se Isusov izdajnik objesio, no
na njemu se nije vidjelo njegovo tjeskobno podrijetlo, dapače, bilo
je to najljepše stablo u vrtu i zapravo sam zbog njega prije više
godina unajmio ovaj stan. U to vrijeme, kada je rat završio, stigao
sam u ovaj kraj sam i kao izbjeglica, moj se dotadašnji život bio
raspao i tražio sam smještaj kako bih ovdje radio i razmišljao i u
sebi obnovio razoreni svijet. Tražio sam manji stan, a kada sam
pogledao ovaj sadašnji, prilično mi se svidio, no odlučujuće je bilo
kada me gazdarica povela na mali balkon. Najednom je ispod mene ležao
Klingsorov vrt, a usred njega sjajilo se svijetloružičasto
procvjetalo golemo stablo. Odmah sam se raspitao o njegovu imenu i
gle, bio je to judić, i otad je iz godine u godinu cvalo milijunima
ružičastih cvjetova priljubljenih uz koru, slično kao kod likovca,
cvat je trajao četiri do šest tjedana, a tek nakon toga pojavilo se
svijetlozeleno lišće, da bi zatim u tom svijetlozelenom lišću visjelo
gusto mnoštvo tamnopurpurnih i tajanstvenih komušaka.
Upitate li rječnik za judić, nećete, dakako, saznati bogzna što. O
Judi i Kristu ni riječi! Ali zato u njemu stoji da to stablo pripada
rodu leguminoza, da se naziva cercis siliquastrum., da potječe iz
južne Europe i da se tamo javlja kao ukrasni grm, te da ga se također
naziva i "lažni rogač" - falsches Johannisbrot. Tko će ga znati kako
je došlo do te zbrke pravoga Jude i lažnoga Johannesa! No, kada
pročitam riječ "ukrasni grm", moram se nasmijati unatoč svom jadu.
Ukrasni grm! Bilo je to stablo, gorostasno stablo, trupca tako
debelog kakav ni sam u svojim "najboljim" godinama nisam bio, njegov
se vrh uspinjao iz dubokoga ponora vrta skoro do visine moga balkona,
bio je to prekrasan primjerak, pravi jarbol! Ne bih poželio stajati
ispod toga ukrasnoga grma kada se nedavno u oluji slomio i stropoštao
kao stari svjetionik.
Ovo posljednje vrijeme ionako nije bilo za pohvalu. Ljeto se iznenada
razboljelo i osjećalo se daje na umoru, a prvoga doista jesenjega
kišnog dana morao sam na posljednji počinak ispratiti najdražega
prijatelja (ne stablo, već čovjeka). Otada se, za već prohladnih noći
i čestih kiša, više nisam mogao dobro ugrijati i vrlo ozbiljno
razmišljah o odlasku. Mirisalo je na jesen, na propast, na ljesove i
grobne vijence.
A onda jedne noći, poput zakašnjelog odjeka nekih američkih i
oceanskih orkana, s juga zapuše bijesna oluja, polomi vinograde,
isprevrće dimnjake, demolira čak i moj mali kameni balkon, a onda još
u posljednjim satima uze i moj stari judić. Sjećam se kako sam kao
mladić volio kada su u prekrasnim romantičnim Hauffovim ili
Hoffmannovim pripovijetkama bješnjele strašne ekvinocijske oluje! Ah,
upravo je tako bilo; tako teško, tako strašno, tako bijesno kao da
dolazi iz pustinje u našu se mirnu dolinu natiskivao gust topao
vjetar i njoj nastavljao svoje američko divljanje. Bila je to ružna
noć, bez minute sna. Osim male djece u cijelome selu nitko nije oka
sklopio, a ujutro, uokolo su ležale razbijene opeke, polupana
prozorska stakla, slomljeni čokoti. No ono najgore, što se nikako ne
može nadoknaditi, za mene je judić. Njega će doduše zamijeniti
sadnica mlađega brata, o tome se vodi briga: no dok on bude i samo
napola tako stasit kao njegov prethodnik, mene davno više neće biti.
Kada sam nedavno po jesenjem pljusku pokapao dragog prijatelja i
gledao kako lijes nestaje u vlažnoj raci, postojalaje utjeha daje
pronašao svoj mir, daje otišao s ovoga svijeta koji mu nije bio
sklon. Napustivši borbu i brige prešao je na drugu obalu. Za judić
nema te utjehe. Samo mi jadni ljudi, kada se pokapa netko od nas,
možemo si kao slabu utjehu reći: "Pa, dobro mu je, i možemo mu u biti
pozavidjeti." Za svog judića ja to ne mogu reći. On zasigurno nije
želio umrijeti, do duboke je starosti iz godine u godinu raskošno i
razmetljivo tjerao milijune blistavih cvjetova, veselo i radišno ih
pretvarao u plodove, zelene komuške plodova bojio prvo smeđom, zatim
purpurnom bojom i nikada nikomu, koga je vidio umirati, nije
pozavidio na smrti. Vjerojatno nije osobito cijenilo nas ljude. Možda
nas je poznavao još iz Judinog doba. Sada njegovo golemo truplo leži
u vrtu satrvši u padu još čitave kolonije manjeg i mlađeg raslinja.
(1927.)