GLAVA IX

Jačanje moći mišljenja

Sada ćemo preći na to, da praktički iskoristimo posljedice  našega istraživanja o moći mišljenja, jer svaki studij, koji ne vodi ni do kakvog praktičkog iskorišćivanja,  jest  i  ostaje  neplodan.  Još  uvijek  vrijedi  ona  stara  rečenica:

»Konačan cilj svake filozofije jest, da učini kraj svakoj nevolji«. Mi moramo naučiti, kako ćemo razviti svoje umne sile tako, do ćemo moći pomoći onima, koji su u našoj okolini, svim živima, kao i takozvanim mrtvima, t. j. da podupremo razvoj čovječanstva i da uzmognemo ubrzali vlastiti svoj razvoj.

Samo stalnom i ustrajnom vježbom može nam uspjeti, da ojačamo svoju moć mišljenja. Kao što nam je moguće postići razvoj svojih mišićnih snaga samo tako, da mišice, koje već imamo, još i dalje vježbamo, isto je tako i razvoj naše mentalne snage ovisan o tom, u koliko nam uspije, da intelekt, koji također već posjedujemo, dovedemo do još jačeg izražaja.

Životni je zakon, da rastenje dolazi vježbom. Život, t. j. naš nutarnji Ego, teži stalno za tim, da s pomoću forme, u kojoj je zatvoren, dovede sebe do jačeg vanjskog izražaja. Ako izazivamo život vježbom, onda će on pokušati, da proširi formu pojačanim pritiskom, friška materija biva u formi istovarena, i to uslijed toga nastalo proširenje ostati će djelomično stalnim. Kad se mišicu vježbanjem protegne, onda utiče u nju više života, stanice se umnažaju i tako mišica raste. Isto će tako iz mentalne sfere biti povučena svježa materija u titrajuće mentalno tijelo, koje stoji pod uplivom misli, pa će biti u njega staložena tako, da će narasti obujam kao i zamršenost strukture. Isto tako raste i mentalno tijelo, kad uslijed mišljenja stoji u stalnoj vježbi i to bez obzira na to dali su misli, koje mu se dovode dobre ili zle. Za porast tijela mjerodavna je suma misli, dok kvaliteta misli određuje vrst materije, koja se kod tog rastenja upotrjebljuje.

Ako se dakle mozak vježba u mišljenju, onda se umnožavaju stanice sive supstance u fizičkom mozgu. Istraživanja poslije smrti dokazala su, da mozak

misaonog čovjeka ne samo da je veći i teži od mozga seljaka, već da on posjeduje i mnogo veći broj zavoja. Ovi omogućuju znatno veću površinu sive živčane supstance, koja zapravo sačinjava neposredno fizičko oruđe mišljenja.

Pošto dakle i mentalno tijelo, kao i fizički mozak vježbom rastu, to bi oni, koji bi htjeli, da poprave i povećaju svoje misaono oruđe, morali služiti se svakidašnjim pravilnim vježbama u mišljenju i ove izvoditi sa čvrstom nakanom, da će sebi, usavršiti svoja mentalna svojstva. Samo se po sebi razumije, da će se sile, koje se nalaze u spoznavatelju takovim vježbama brže razvijati, pa će onda s potenciranom energijom moći djelovati na vehikel.

Da bi ipak te praktične vježbe mogle postići svoje puno djelovanje, morali bismo ih metodički izvoditi. Onaj, koji za tim ide, trebao bi da se prihvati jedne valjane knjige, koja se bavi predmetom, koji ima za njega neku osobitu privlačivost. Dotična knjiga mora imati autora, koji je kompetentan u pitanjima, knja se ovdje raspredaju i moraju imati snažnih misli, koje su za čitaoca nove. U takovoj knjizi neka polagano pročita jednu rečenicu ili par rečenica, o zatim treba da o čitavom razmišlja oštro i živo. Dobro bi bilo da sebi postavi pravilo, da dvaput tako dugo razmišlja koliko je čitao, jer svrha čitanja nije, da se obogati s novim idejama, već naprotiv, da se jača moć mišljenja. Takovom vježbanju trebalo bi, ako je moguće, posvetiti danomice pol sata. Početnik neka se ograniči na četvrt sata, on će pri tom iskusiti, da će ga tako naporna paž1jivost u početku dosta iscrpiti.

Svatko, koji je takove vježbe kroz nekoliko mjeseci pravilno provodio, naći će, da mu je nakon tog vremena njegova mentalna snaga znatno napredovala i da je podoban, da prema običnim zadaćama i životnim problemima sada mnogo snažnije nastupa, nego prije toga. — Priroda je pravedan platac, koji isplaćuje svakomu točno njegovu plaću, ali niti jedne pare više. — Tko bi htio da ubere plaću jake misaone moći, taj ju mora najprije da zasluži teškim misaonim radom.

Taj misaoni rad je, kako je prije istaknuto, dvostruk, s jedne strane moraju sile svijesti biti van izvučene, s druge sirane moraju opet forme, putem kojih to dolazi do izražaja, biti razvijene. Napose se ne smije zaboraviti na prvu točku.

Mnogi priznaju dragovoljno utjecaj, koji vrši oštro mišljenje na mozak, ali pri tome rado zaboravljaju, da je nerođeni, besmrtni Ego izvor svega mišljenja, i dn oni imaju izvući samo ono, što već od prije posjeduju. Sva ta snaga već je i

onako u njima samima, oni treba samo da se njom posluže, jer životna klica u svakom čovjeku jest njegov božanski Ego. Ovaj Egov aspekt, koji predstavlja spoznaju i koji u svakomu od nas živi, uvijek traži priliku da snažnije dođe do izražaja. Sila nije stvorenu, ona od uvijek postoji u čovjeku, dok se forma stvara i ona je promjenljiva, ali život je po svojoj snazi neograničeni Ego u čovjeku. Ova sila koja se u svakom od nas nalazi, jest ona ista sila, koja je izgradila i taj univerzum; ona je božanske, nipošto ljudske naravi; ona je jedan dio Logosova života i od Njega neodjeljiva.

Kad bi istraživalac to sebi predočio i sjetio se, da nije nedostatak sile ono što uzrokuje teškoće, nego da krivnja leži na nesavršenosti oruđa, onda bi on na posao išao sa više odvažnosti i prema tomu s većim uspjehom. Zato neka mu uvijek lebdi pred očima osjećaj, da je njegova narav, po njezinoj najdubljoj biti spoznaja, te da jedino o njemu samomu ovisi, kako daleko ova duboka bit nalazi svoj izražaj u njegovom sadašnjem utjelovljenju. Taj izražaj je bez dvojbe, uslijed mišljenja u prošlosti ograničen, ali se može istom onom silom koja je u prošlosti stvarala sadašnjost dovesti do daljnjeg procvata i djelovanja. Forme su plastične tvorevine i njih se može životnim titrajima preinačiti, ma da to ide samo posve postepeno.

Prije svega trebao bi istraživalac uvažiti da, ako tkogod želi postići stalno napredovanje, za toga je nadasve važno, da te vježbe provodi redovito. Izostane li vježba jedan dan, to treba — bar za vrijeme prvih stepena, u kojima raste — tri do četiri dana rada, da popravi ono, u koliko se je natrag pokliznuo. Kad je nasuprot postignuta navika na postojano mišljenje, onda je redovitost vježbanja manje važna.

Dok međutim ta navika nije definitivno nastupila, dotle redovitost čini bitan moment. Inače bi se opet pojavila stara navika rastresenosti; materija mentalnoga tijela pada opet natrag u svoje stare forme i nju se mora s nova prodrmati. Bolje je dakle, da se takve vježbe vrše redovito, svaki dan po pet minuta, nego da se neredovito radi makar i po pol sata.

Brige, njihovo značenje i svladavanje

Ima nešto istinito u rečenici, da ljudi više i brže stare od briga, koje ih tište, nego od duševnog rada. Ako taj rad nije pretjeran, onda on ni najmanje ne će

oštetiti misaoni aparat, već će ga ojačati. Naprotiv onaj mentalni napor, pod kojim se razumijeva izraz »činim sebi brige«, jako će ga oštetiti i nakon izvjesnog vremena izazvati će živčanu malaksalost i razdražljivost čime će stalni mentalni rad postati nemoguć.

Što se ima razumjeti pod »činim sebi brige? «To je mentalni rad pri kojem se neprestano ponavlja isti misaoni proces, koji u većini slučajeva ne vodi ni do kakvog rezultata, pače se za takovim uopće i ne teži.

To je neprestano izazivanje misaonih formi, koje ne stvara svijest već mentalno tijelo i mozak, a ovi ih nameću svijesti.

Kao što mišica, kad je odviše izmučena, ne može da mirno stoji, već se pače i protiv vlastite volje dalje giba, tako mentalno tijelu i mozak neprestano opetuju jedne te iste vibracije, koje ih muče, a mislilac se onda uzalud bori, da ih utiša i uspostavi mir. Tako se ovdje opet sastajemo sa automatizmom, to jest, sa tendencijom, da se gibanje nastavlja u istom smjeru, u kojem je bilo započeto.

Mislilac je razmišljao o nekom mučnom predmetu i trsio se, da dođe do što povoljnijeg konačnog rješenja. To mu nije uspjelo i on napušta daljnje mozganje, ali ostaje nezadovoljan, jer gori od želje za rješenjem, pa ga je još i strah, da će morati ponovno iskusiti sve neugodnosti, kroz koje je već prošao. Taj strah ga dovodi u plašljivo, nemirna stanje, koje je skopčano s neurednim izljevom energije. Pod utjecajem te energije i potaknuto željom, ali bez upravljanja sa strane mislioca, nastavlja sad mentalno tijelo i mozak svoje kretnje, pa ponovno iznose one već izrađene ali zabačene slike. Ove se opet nameću pažljivosti i taj se redoslijed opetuje neprestano. S pojačanim umorom pojavljuje se razdražljivost, a to opet unatrag djeluje na izmorene forme tako, da djelovanje i  protudjelovanje sačinjavaju neprestani circulus vitiosus (lat. začarani krug). — I tako ove patničke misli, koje mi zovemo brige, čine čovjeka robom tjelesa, koja su zapravo određena, da mu služe tako, da on trpi pod njihovom tiranijom.

No baš taj automatizam mentalnog tijela i mozga, to nagnuće, da se uvijek i uvijek ponavlja jedanput izazvane vibracije, dade se upotrijebili za to, da se spriječi beskorisno opetovanje mučnih misli. Kad je misaona struja sebi izgradila kanal, — jednu misaonu formu, — onda i nove misaone struje kušaju udariti istim putem, jer on predstavlja liniju, koja pravi najslabiji otpor. Misao, koja nam uzrokuje boli,

lako se opet vraća pod zasljepljujućim uplivom straha; isto se tako i misao, koja nam sprema užitak, lako vraća pod fascinirajućim uplivom ljubavi. Predmet straha, — slika onoga što će nastati, ako ono postane zbiljom, što predviđamo da će doći,  —  kopa sebi u  mentalnom tijelu  kanal,  jednu  formu,  koja  odgovara dotičnoj misli i stvara sebi u mozgu svoju brazdu. U mentalnom tijelu isto kao i u mozgu — u vrijeme kad smo slobodni od neposrednog rada — postoji nagnuće, da se opetuje forma, koja je jedanput prihvaćena i da se ona neizrabljena energija izlije u kanale, koji su već iskopani.

Najbolji način, kuko da se riješimo takovog kanala za brižne misli, jest taj, da iskapamo drugi jedan kanal od točno protivnog karaktera. Takav kanal, kako smo vidjeli, biti će izveden točnim, ustrajnim i pravilnim mišljenjem. Čovjek, koji trpi uslijed tako teških i bolnih misli, morao bi prema tomu, da svakog jutra, odmah nakon što je ustao, posveti tri ili četiri minuta bilo kakvoj plemenitoj misli, koja će ga bodriti n. pr. »Ego je mir, taj Ego sam ja«.

On neka sebi pri tom u mislima dovede pred oči, da je on u najdubljoj srži svoje biti »jedno« sa Najvišim, da je on po toj nutarnjoj biti besmrtan, nepromjenljiv, bez straha i slobodan, čist i jak; da je odjeven u prolazne haljine, koje on pogrešno drži za samoga sebe. Pa kad se je u te misli potpuno udubio, onda će mir i spokojnost ući u njega i on će osjećati, da se nalazi u svojoj vlastitoj, za njega posve prirodnoj atmosferi.

Ako će on tako svaki dan činiti, te će misliti iskopali sebi u mentalnom tijelu i u mozgu svoj posebni kanal, pa onda ne će proći mnogo vremena, a misao na Ego, — šio znači mir i snagu, — pojaviti će se u intelektu, bez posebnog napora i to u času, kad je on inače zaposlen, te će usred svjetovne žurbe i buke raširiti nad njim svoja krila. U taj će se kanal prirodno izliti mentalna energija, a bolnim brigama biti će za uvijek zatvorena vrata.

Druga jedna metoda, kako možemo intelekt školovati, da se drži »dobrog zakona«, jest ta, da se priučimo, da budemo zadovoljni. Čovjek, u tu svrhu, treba da ima pred očima misao, da se sve prilike u svijetu odvijaju samo po pravilima zakonitosti i da se ništa ne događa slučajno. Nas dakle može da pogodi samo ono, što nam donosi Zakon, pa ma koja ruka to bila, preko koje to izvana dolazi. — Ništa nas ne može oštetiti, što nas pa Zakonu ne bi išlo, što nas uslijed našeg

prijašnjeg htijenja ili našeg rada ne bi pripadalo; nitko nam ne može nanijeti nepravde, ako nije oruđe Zakona, koji utjeruje dug, koji mi moramo platiti. — Pače i onda, ako u intelektu iskrsne slutnja na dolazeće boli, dolazeće brige, čovjek će učiniti dobro, da im sabrano gleda u oči i da ih mirno prihvati.

Nestati će većim dijelom sve gorčine takovih predosjećaja, čim smo se sagnuli pred ispunjenjem Zakona, pogodio nas on, bilo gdje i kako. A nama će to još lakše poći za rukom, ako se sjetimo, da Zakon radi uvijek u korist našeg oslobođenja, jer ou trži od nas samo dug, koji nas drži u ropstvu i svaka bol, koju nam on zadaje, zapravo je put, koji nas vodi do našeg spasenja. — Svaka bol, bila ona koje vrsti mu drago, vodi konačna do sreće i blaženstva i njena je svrha, da se rastrgnu svi lanci, koji nas drže prikovanima uz vrteće se kolo poroda i smrti.

Čim nam jednom takove misli postanu navikom, prestaju i sve brige, koje nas muče, a njihove pandže okliznu se na jakom oklopu mira.

Mišljenje i kako se ono može obustaviti

Želimo li postignuti snagu, onda to možemo pospješili tako, da ne samo naučimo, kako se misli, već i da znamo kako možemo obustaviti svoje misli, kad god nam se to prohtije.

Tako dugo, dok mislimo, morali bismo svu snagu svoga intelekta staviti u to, da mislimo dobro, koliko je to samo moguće. — Kad je rad mišljenja jednom dovršen, onda bismo morali daljnje mišljenje potpuno obustaviti. Prema tomu mi ne bismo više smjeli dozvoliti, da sile neodređeno produžuju mišljenje, t. j. da s jednom, netom napuštenom, misli najprije započnemo, a odmah zatim, da ju napustimo. Ta mi ne dozvoljavamo ni stroju, da dalje ide, kad on nema više što da radi, jer će se inače beskorisno istrošiti njegov mehanizam. A neprocjenjivom mehanizmu našeg intelekta dozvoljavamo, da se stavi u pogon i da bespotrebno dalje radi, ma da se pri tom troši i ma da nam ne nosi nikakve koristi.

I baš zato je za nas velika tečevina, ako znamo svoj intelekt potpuno obustaviti i dati mu, da se odmori. Kao što izmorenom tijelu vanredno godi, kad se može ispruženo odmoriti, isto tako može i izmoreni intelekt naći potpunu okrjepu samo u potpunom miru. Iznemoglost i prerano propadanje neminovne su posljedice nepotrebnog trošenja energije. Bezuvjetno ćemo svoje mentalno tijelo i

svoj mozak uzdržati dulje intaktnim, ako budemo naučili da ga obustavljamo, napose onda, ako on nije upravljen da postigne koristonosan rezultat.

Potpuno obustaviti svoje mišljenje nije baš tako lako. To je pače, još teža zadaća, nego samo mišljenje. Zato bi trebalo, dok se na to ne priučimo, vježbati samo kratko vrijeme; jer tko hoće da mu intelekt miruje, mora iz početka na to utrošiti dosta snage. Zadaća se sastoji u tom da se nakon ustrajnog mišljenja, predmet, o kojem se je razmišljalo, napusti, a čim onda u intelektu izbije bilo koja druga misao, treba svu pažnju od nje odvratiti. Svakom takovom nasrtniku trebalo bi stalno okrenuti leđa i ako je potrebno, predstaviti sebi prazan prostor ili misliti samo na tišinu i tamu. — Ako se ta praksa provodi kroz dulje vrijeme postati će cijela stvar mnogo jasnijom i kod čovjeka, koji za tim ciljem teži, razvit će se uz osjećaj mira i spokojnosti još i odvažnost i postojanost.

Pored toga ne smijemo međutim zaboraviti, da je obustava mišljenja, koje je bilo upravljena na vanjsku djelatnost, nužna stepenica u radu u višim sferama. Kad je mozak naučio, da se može prenijeti u stanje potpunog mira, kad je prestao da nemirno i opetovano iznosi prekidane slike prijašnjeg djelovanja, onda se otvara mogućnost, da se svijest izvuče iz svoje fizičke haljine i da može slobodno djelovati u svom vlastitom svijetu. Onaj, koji gaji nadu, da bi već u ovom sadašnjem životu mogao učiniti taj korak naprijed, trebao bi naučiti, kako se mišljenje posvema obustavlja,  jer  samo  onda,  kad  u  nižim  sferama  možemo  zapovijedati,  da  se

»izmjene misaonog principa« obustave, samo se onda dade izvojštiti sloboda za jednu višu sferu.

Druga jedna metoda, da se mentalno tijelo i mozak dovedu do mira, što je znatno lakše provesti, nego li da se misli obustave, jest ta, da se mislima dade jedan novi smjer. Čovjek, koji je naučio, da u stanovitom smjeru marljivo i ustrajno misli, morao bi da svoje misli uposli još u jednom drugom potpuno različitom misaonom pravcu tako, da može kad zaželi, svoj intelekt osvježiti odvrativši ga od jednog i uposlivši ga u drugom pravcu.

Svoju izvanrednu duševnu svježinu i mladenaštvo, koja je W. E. Gladstona, engleskog premijer-ministra, resila još u visokoj starosti, ima on u glavnom zahvaliti činjenici, da se je za vrijeme cijelog svog života bavio osim politike još i s drugim stvarima. Najjače i najintenzivnije bile su mu misli zaposlene politikom,

dok je časove svoje dokolice ispunjavao najviše teološkim i filološkim studijama. Kao teolog izgleda da nije odveć daleko dotjerao i u koliko se istaknuo kao učitelj grčkog jezika, nisam u stanju da potvrdim. Ako se dakle ne može reći, da je sa svojim teološkim radnjama svijet osobito obogatio, to ipak te studije imaju isto tako kao i radnje u grčkom za njega samoga tu prednost, da su njegov mozak održali svježim i osjetljivim. Charles Darwin se je nasuprot u visokoj starosti gorko tužio da je dozvolio, da sposobnosti, koje su se protezale na stvari, koje su ležale izvan njegovog specijalnog studija, posve atrofiraju, jer ih je skroz zanemario. Umjetnost i lijepa literatura nisu za njega imale nikakve privlačivosti, i on je bolno osjećao ograničenost, koju je sam sebi nametnuo time, što se potpuno apsorbirao od svojih specijalnih studija. Čovjeku treba promjene, koliko za razvoj njegovog; misaonog života, toliko i za izobrazbu njegovog tijela, inače postoji za njega opasnost, da ga zahvate »mentalni grčevi« — slično, kao kad neki boluju na grčevima kod pisanja. Za ljude, koji su mnogo okupirani svjetskim poslovima, osobito je važno, da se usporedo još bave sa stvarima, koje iziskuju osobite intelektualne sposobnosti i koje se uz radin život ne mogu razvijati, n. pr. umjetnost, znanost ili lijepa literatura, jer se mogu njima osvježiti i izgladiti. Prije svega trebalo bi mladež, da si postavi takove zadatke, dok je mozak još svjež i sposoban za rad, dok još nije oslabio i istrošio se; time će si osigurati pomoćna vrela za kasnija vremena, koja će im obogatiti i uljepšati dane, kad će bili slabi. Mozak će mnogo dulje zadržati svoj elasticitet, ako mu se na takav način priušti mir.

Tajna nutarnjega mira

Mnogo toga, što je bilo do sad izneseno, daje nam naslućivati, kojim putem treba da udarimo, ako želimo da sebi osiguramo svoj mir. Pri tomu je glavno, da dobijemo jasan odgovor na pitanje: — »Koje mjesto zauzimamo mi u svemiru?«

Mi sačinjavamo jedan dio jednog velikog života, koji ne pozna neuspjeha, koji ne pozna gubitka na snazi ili naprezanju, koji »moćno i blago upravlja sa svim stvarima«, koji pokreće sve svjetove i dovodi ih do njihovog cilja. Ako mi svoj maleni život smatramo kao jednu za sebe postojeću neovisnu jedinicu, koja se ima boriti za svoj opstanak zajedno sa bezbrojnim neovisnim jedinicama, onda mi na najokrutniji način varamo sami srbe. Dok mi o životu i svijetu imamo ovakvo shvaćanje, dotle će nutarnji mir ostati za nas nedostiživo udaljen. Čim ćemo naprotiv moći osjetiti i pojmiti, da naš Ego zajedno su svim ostalim Egoima oko nas sačinjava samo jedno veliko jedinstvo, nutarnji će se mir vratiti u nas i onda više ne postoji opasnost, da ćemo ga ikada izgubiti.

Sve unutarnje brige i nemiri potječu odatle, jer si umišljamo, da smo jedinice, koje postoje same za sebe, da se neprestano vrtimo oko svoje vlastite mentalne osi, i pri tom mislimo samo na svoje odijeljene interese, na svoje odijeljene čežnje, na brige i užitke svoje vlastite, malene, odijeljene egzistencije. Jedni to čine iz obzira na niske životne prilike i baš oni su, usprkos svega gramženja za materijalnim blagom, usprkos svega gomilanja bespotrebnih dobara, najmanje zadovoljni. Drugi opet teže uvijek samo za vlastitim napretkom u višim životima. To su dobri i čestiti ljudi, koji su uvijek nezadovoljni i bojažljivi. Uvijek su zabavljeni time, da promatraju sami sebe i da se neprestano analiziraju, pitajući se: »Idem li ja uistinu naprijed? Znadem li zaista štogod više, nego prošle godine?« itd. Oni se formalno izgrizaju u neprestanom traženju za napretkom i cijelo im je mišljenje upravljeno samo na to, da sami u svojoj nutrini rastu.

Mir se, međutim ne nalazi u neprestanom nastojanju za samoudovoljenjem, ma da je ono i više vrsti. Mir ćemo uistinu naći samo onda, kad ćemo se odreći svoga odijeljenog Ega, držati se onog Ega, koji sačinjava dio onog velikog jedinstva. Ega, koji se otkriva na svakoj stepenici, na našoj vlastitoj, kao i na svakoj drugoj, u kratko, koji se nalazi u svemu i u svakomu.

Čežnja za duševnim razvojem za aspiranta je tako dugo od vrijednosti, dok ga još u mrežama drže niže požude i dok ga one još sapinju. Uslijed strastvenog čeznuća za duševnim napretkom njegova snaga za samo-oslobođenje, raste, međutim ta ga čežnja ne će, a i ne može usrećiti, jer taj osjećaj, da on postaje sretan, pojavljuje se tek onda, kad je odbacio svoj odijeljeni Ego, a veliki Ego je spoznao kao ono, radi čega mi na svijetu živimo. Pa i u običnom svijetu najsretniji su nesebični ljudi, oni koji rade, da mogu druge učiniti sretnima, oni koji zaboravljaju sami sebe. Nezadovoljni su naprotiv oni ljudi, koji neprestano traže sumo svoju vlastitu sreću.

Tomu velikom Egosu pripadamo mi svi, pa su prema tomu i užici, kao i brige drugih isto tako naši, kao i njihovi. U onoj mjeri, koliko mi to osjećamo, koliko smo naučili tako živjeti, da cijeli svijet učestvuje u istom životu, koji i u nama samima klije, toliko će nam se otkriti tajna unutarnjeg mira. »Onaj, u koga se izlijevaju sve čežnje, kao rijeke u Ocean, koji neprestano biva punjen vodom, ali ipak ostaje u svojim granicama, takav će postići mir, a ne onaj, koji čezne za požudama«. (Bhagavad Gita It. 70). Čim više čeznemo, tim više mora da raste traženje za srećom t. j. osjećaj neraspoloženja. Tajna mira osniva se dakle na spoznaji Ega i pomisao »Taj Ego sam ja.« pomoći će nam, da postignemo nutarnji mir, kojem ništa više ne može da smeta.