Poglavlje peto

"Ja predlažem, ti uvjeravaš, on ispire mozak"

Od prirode ovo nosimo u krvi

Svi bi bili tirani - kad bi samo mogli.

Daniel Defoe, The History of the Kentish Petition

U prethodnim poglavljima razmotrila sam navode o ispiranju mozga upućene na račun mnogih oblika društvene prakse: religije, politike, re- klamne industrije, obrazovanja, psihijatrije i psihoterapije. Sve institucije koje ih utjelovljuju bave se mijenjanjem tuđeg mišljenja i predstavljaju ono što bi Louis Althusser nazvao ideološkim i represivnim aparatima države; nastoje širiti - silom, potajice ili uvjeravanjem - niz ideja koje utječu na ponašanje (drugim riječima, ideologiju). U ovom poglavlju, u nešto kraćem obliku i pozivajući se na ideje iz prethodnih poglavlja, razmotrit ću još dvije društvene institucije: vojsku i kazneno pravosu- đe. U nešto dubljoj diskusiji o temeljnoj društvenoj jedinici, obitelji, poslužit ću se primjerom nasilja u vezi između odraslih ljudi kako bih progovorila o problemu ispiranja mozga "jedan na jedan". Napokon, razmotrit ću jednu od najzloćudnijih društvenih praksi: mučenje.

Vojska

Vojnik stari brže nego pravnik ili filozof; u vojsci je čovjek više izložen klicama, koje oslabljuju i uništavaju, a bolje je zaštićen od misli, koje stimuliraju i čuvaju.

H. G. Wells, Bealby

Oružane snage neke države pružaju toj državi primarno sredstvo i obrane i agresije prema onima koje državna ideologija definira kao neprijatelje, bilo unutarnje ili vanjske. Konkretna ideološka funkcija vojske jest da preobražava građane - koji uglavnom od malih nogu uče da je ubijanje nešto loše - u ljude koji su spremni ubiti. Kako bi to postigla, vojska ističe važnost poslušnosti autoritetu. Kao što su pokazali eksperimenti Stanleya Milgrama, čak i visokosocijalizirane, liberalne i inače blage ljude zastrašujuće je lako nagovoriti da naude drugima u ime nekog cilja, ako prihvaćaju autoritet koji im daje upute. Elias Canetti kaže da je taj "zapovjedni sustav možda najjasnije izražen u vojsci, ali da praktički ne postoji nijedna sfera civiliziranog života do koje zapovijedi ne sežu i ne postoji čovjek kojega ne dotiču".1

Afirmirana društvena uloga autoriteta - koja se vojsci dodjeljuje na temelju njezine uloge u obrani zemlje - olakšava njegovo prihvaćanje. Sveobuhvatno opravdanje za to obično pruža država, a ne sama vojska. Ovisno o situaciji, to opravdanje može biti jasno i konkretno: primje- rice, nužnost obrane teritorija, svojih građana ili građana savezničkih snaga. Ako se ne može naći konkretno opravdanje, primijenit će se neka apstraktnija, koja će se pozivati na prijetnju slobodi, vrijednostima ili "našem načinu života". Kada je vjerojatno da će se opravdanja naći pod udarom kritika - to jest kada autoritet političara koji se za njih zauzimaju nije nužno prihvaćen - što su konkretnija, to bolje. Kada je politički autoritet snažan, eterične ideje su dovoljne.

Ako se zna da su vojne akcije potrebne i da ih država odobrava, to može povećati poslušnost i ublažiti stres povezan s njihovim pro- vođenjem. Kada stvari pođu po zlu, vojnici mogu reći da su samo izvršavali zapovijedi, kao što su se opravdavali nacistički vojnici nakon Drugog svjetskog rata. Vojnici neke države obično djeluju u okolišu u kojem mogu pretpostavljati kako njihove zapovijedi ne prelaze priznate

zakonske i političke okvire u kojima vladaju općeprihvaćena pravila. No ekstremne akcije poput ubijanja, čak i u ratu koji se vodi u skladu sa Ženevskom konvencijom, ipak mogu biti ekstremno stresne za one koji ubijaju.

Vojska je stoga razvila nekoliko načina za ublažavanje stresa. Kao što bismo i očekivali, vojna izobrazba stavlja naglasak na poslušnost, odanost i disciplinu - vrline koje pomažu očuvati i propagirati aktualnu ideologiju te omogućuju difuziju odgovornosti u vojnoj i političkoj hijerarhiji. Visoka razina tjelesne aktivnosti dio je obuke, individualna misao je nepoželjna a osobna sloboda ograničena. Osobito kad je riječ o suvremenom ratovanju, izrazito naglašena primjena tehnologije može poslužiti kako bi se agresor, koji povlači okidač ili baca bombu, distancirao od žrtve koja je pogođena metkom ili raznesena bombom. Sto je distanca veća, to krvožedniji može biti agresor. Štoviše, kao što je zabilježila povjesničarka Joanna Bourke, opširna anketa provedena medu pripadnicima američke pješadije za vrijeme Drugog svjetskog rata pokazala je da "pripadnici oružanih snaga koji nisu napustili Ameriku najviše mrze neprijatelja, a da vojnici koji služe u Europi više mrze Japance nego oni koji su zapravo ubijali japanske trupe na Pacifiku".2 Ili, kao što je romanopisac John Buchan rekao osamdeset godina prije: "Više mržnje ima medu novinarima i političarima kod kuće, nego medu borcima."3

Tehnologija također omogućuje bavljenje kompliciranim aktivno- stima koje zahtijevaju pozornost i vještinu. Takve aktivnosti pak vode do onoga što socijalni psiholog Roy Baumeister zove "razmišljanje na razini konkretnih operacija", koje opisuje kao "vrlo konkretan, uzak i krut način razmišljanja, fokusiran na sada i ovdje, na pojedinosti onoga što čovjek radi".4 Svatko tko je ikada bio potpuno zaokupljem nekom aktivnošću iskusio je to; Baumeisterov opis podsjeća na "stanje pokor- nog izvršavanja" Stanleya Milgrama o kojem je bilo riječi u četvrtom poglavlju. Filozof iz devetnaestog stoljeća, William Hamilton, navodi nekoliko primjera u svojoj Metafizici, uključujući i primjer grčkog matematičara koji je imao nesreću da se zatekne u Sirakuzi 212. godine prije Krista, kada su taj grad napali i osvojili Rimljani.

Arhimed je, kao što je dobro poznato, bio tako zaokupljen medi- tiranjem o geometriji da je napada na Sirakuzu postao svjestan tek kada je smrtno ranjen, a rimskim vojnicima koji su upali u grad doviknuo je: Noli turbare circulos meos [latinski za "ne smetaj", barem za matematičare].5

Psiholozi Robin Vallacher i Daniel Wegner stavili su tu nižu razinu razmišljanja o ponašanju u širi okvir koji nazivaju teorijom identifikacije ponašanja. Ta teorija počinje od opservacije da je većina postupaka neodređena, to jest da ih se može opisati na različite načine, služeći se različitim razinama opisa i različitom terminologijom. Tako, na primjer, o pokretima svog prsta mogu govoriti u okviru zglobova i kontrakcije mišića (mehanički opis u kojem se moj prst tretira kao stroj). Mogu pokret prsta opisati kao pritiskanje tipke miša (funkcijski opis pokreta koji upućuje na njegovu neposrednu svrhu - interakciju s mišem), ili mogu reći da sam pomaknula kursor do dijela teksta koji sam željela staviti u kurziv (namjerni opis koji se odnosi na moje stanje svijesti). Ta su tri opisa sasvim različita, ali sva tri opisuju jednu te istu aktivnost.

Vallacher i Wegner tvrde da "iako ljudi mogu o svakoj akciji raz- mišljati na mnogo načina, obično o jednoj akciji razmišljaju na samo jedan način".6 To jest ja načelno mogu biti svjesna mnogih mogućih opisa pokreta svog prsta; ako bih morala, mogla bih navesti nekoliko njih. Međutim, u datom trenutku samo će jedan opis biti aktivan u mojim mislima i samo taj konkretan opis je relevantan za razloge zbog kojih postupam onako kako postupam. Kad pomičem prst, razmišljam o tome kamo želim premjestiti kursor; misli o mišićima i zglobovima ne zadiru u taj proces.

Određeni pokreti prstiju - primjerice oni kojim se oružjem citja druga osoba - povezani su s moralnim opisima ("ubiti je pogrešno"). Ti opisi ovise o stajalištu da su ljudi sami po sebi cilj - vrijedne neovisne jedinke - a ne samo sredstvo koje može poslužiti za ostvarenje nečijih ciljeva. Ako bi moralni opis bio aktivan kad bih se spremala pomaknuti prst, to bi znatno umanjilo izglede da ću izvršiti akciju, budući da su moje moralne inhibicije snažne kad je u pitanju ubojstvo. Ako bih ipak željela ubiti osobu koju sam naciljala pištoljem, morala bih umjesto moralnog opisa aktivirati drugi opis. Fokusiranje na konkretne poje-

dinosti postupka umjesto na apstraktne implikacije pomoglo hi mi da lakše povučem okidač. Wegner navodi primjer nervoznog provalnik;) kojega omete vlasnik kuće u koju je provalio:

Na taj način, akcija koja je u prvim fazama planiranja započela kao "zaštitit ću se" [tako što ću se naoružati], u žaru trenutka može se ostvariti kao puko "povlačenje okidača", da bi se tek u nekom kasnijem trenutku shvatila u širem i moralno obojenom značenju "oduzimanja života", lako je provalnik možda učinio sve što je potrebno kako bi se njegovo ponašanje naknadno moglo protumačiti kao namjerno [nošenje oružja, povlačenje okidača], izravna namjera ["oduzeti život"] nije morala biti u njemu prisutna unaprijed ili za vrijeme izvršenja same akcije.

Wegner, The Illusion of Conscious Will

To fokusiranje na pojedinosti omogućuje ubojici da izbjegne razmišlja- nje o ljudskom statusu žrtve. Kao što kaže Baumeister: "Ne samo da im taj način razmišljanja pomaže da budu djelotvorniji, nego sprečava da se bilo kakav osjećaj krivnje" umiješa u izvršenje akcije. U tome je banalnost zla, kako se slavno izrazila Hannah Arendt. Opsesivno zanimanje za pojedinosti i birokraciju može znatno olakšati odluku o slanju ljudi u smrt, a isto vrijedi i za ubijanje u ratu.

Kao što konstatira Joanna Bourke, priča o vojnoj obuci nije samo priča o poslušnosti bez razmišljanja. Vojnici doista jesu obučeni da budu poslušni, ali mnogi od njih ustraju na osobnoj odgovornosti za svoje postupke, a čak i neviđene neprijatelje poimaju kao ljudska bića. Da bismo shvatili zašto, trebamo se sjetiti da pripadnost vojsci nije uvijek prisilno i negativno iskustvo, osobito kada je služba dobrovoljna, a ne propisana. Uspješan vojnik imat će od vojske mnoge koristi: steći će dobru tjelesnu formu, tehničke vještine, društveni status, osjećaj grupnog identiteta i potpore koji može biti jednako jak ili jači od onoga što ga pružaju kultovi. Osobito u elitnim jedinicama, pripadnike uče da

0 sebi razmišljaju kao o superiornim bićima, a o svojoj jedinici kao o obitelji (u kojoj katkada nalaze više emocionalne potpore nego što su je ikada dobili u vlastitoj obitelji). Bourkeova, koja detaljno piše o Prvom 1 Drugom svjetskom te Vijetnamskom ratu, tvrdi da su se negativne

emocije poput mržnje smatrale manje djelotvornima u stvaranju dobrih vojnika, za razliku od ljubavi i prijateljstva, koje se poticalo. Mržnja negativno utječe na samokontrolu i efikasnost, pa vojnicima "ruka zna zadrhtati kad pucaju na neprijatelja"; ona također umanjuje sigurnost vojnika u pravednost njihove borbe, što pak pojačava nesigurnost i psihološki konflikt. Nasuprot toga, Bourkeova ističe da je ljubav prema suborcima izvrsna motivacija, "koju se općenito smatra najjačim poticajem za ubojitu agresiju protiv neprijatelja, koji se identificira kao prijetnja tom odnosu". Analogije s bratskom, očinskom ili čak seksualnom ljubavi koristile su se za opis bliskosti medu vojnicima. Te pozitivne emocije znale su biti iznimno snažne, a, kao u slučaju smrtonosnih kultova poput Mansonove Obitelji, gorljivo ozračje unutar skupine, s jasno definiranim vanjskim neprijateljem služilo je kao snažna motivacija i opravdanje za ubijanje.

Je li vojna obuka ispiranje mozga? I ovdje, kao i u prethodnim po- glavljima, mogu se uočiti različite primjene termina "ispiranje mozga": kao uvreda, proces(i), jedino preostalo rješenje ili totalitaristički ideal. Kritičari vojnih metoda obično imaju izrazito pacifističke namjere, ili žele smanjiti vojne ovlasti. Takvim kritičarima pojam ispiranja mozga služi kao uvreda kad govore o vojsci u kojoj obvezno služenje vojnog roka, budući da ispiranje mozga uključuje odricanje svojevoljnog izbora (moguće je zamisliti da netko dobrovoljno pristane na ispiranje mozga, ali uspješan čin ispiranja mozga eliminirao bi slobodu, što znači da bi izbor bio pod kontrolom onoga tko vrši ispiranje mozga). Premda vojna obuka može promijeniti ljude, ona ih ne pretvara u robote; štoviše, obično podrazumijeva visok stupanj osobne autonomije i slobode od- lučivanja. U funkcionalnom smislu, procesi kojim se civili pretvaraju u vojnike bili su predmet intenzivnog proučavanja i socijalna psihologija sve ih bolje razumije. Možemo dodati i da socijalna psihologija, barem u Sjedinjenim Državama, velik dio financijskih sredstava dobiva od vojske. U skladu s tim, "ispiranje mozga" sve se rjeđe spominje kao jedino preostalo rješenje.

Ako se shvaća kao pojam totalitarističkog ideala, ispiranje mozga može poslužiti kao upozorenje na opasnost od onih koji bi željeli proširiti vojne ovlasti na civilnu sferu, ograničiti građanske slobode i ojačati kontrolu države. Sve dok se ne istroši, može poticati javnost da vodi računa o mogućnosti represije. Na Zapadu, mnoštvo glasova

koji se deklariraju kao čuvari naše slobode često je više privid nego stvarnost; kao što smo vidjeli u trećem poglavlju, gdje se govori o reklamiranju, mišljenje medija često je krajnje homogeno, osobito u vrijeme krize. Vjerojatno nije zgorega imati nešto što će nas držati na oprezu od ideologije koja bi zadirala u naša prava. Ipak, zapadne države imaju mnoga važna obilježja koja ih čine netotalitarnima.

Kazneno  pravosuđe

Fiat iustitia,  pereat mundus.

[Neka se izvrši pravda, pa makar svijet propao.]

(Izreka se pripisuje caru Svetog Rimskog Carstva Ferdinandu I.)

Još jedno područje gdje se često čini da država zadire u slobode svojih građana je sustav kaznenog pravosuđa. Zakoni definiraju kriminalitet ne samo u prihvaćenim okvirima (ubojstvo, silovanje, pronevjera), nego su te definicije katkada vrlo specifične i kontroverzne. Jedan od aktualnih primjera donose zbunjujući britanski zakoni o drogama, koji, uvelike iz povijesnih razloga, zabranjuju široko rasprostranjene droge marihuanu i ecstasy, dok toleriraju alkohol i duhan. Naravno, karikirana bi bila tvrdnja da od ecstasyja postanete raznježani, od marihuane samo zurite u strop, dok od alkohola postanete agresivni a od duhana vam bude zlo. Međutim, objektivna mjerenja statistike smrtnosti donose sličan argument, kao što dokazuje Richard Davenport-Hines u svojoj elokventnoj kritici zapadnjačke politike prema drogama, The Pursuit of Oblivion. Kritizirajući jednu grupu za pritisak čiji su pripadnici 1996. izjavili kako su "stotine Skota u protekloj godini umrle od droge",7 Davenport-Hines ističe sljedeće: "Stvarna brojka za 1995. godinu iznosi 251, uključujući 155 prekomjernih doza narkotika i 96 samoubojstava uzimanjem analgetika kao što je paracetamol, za razliku od 20.000 Skota koji su umrli od bolesti povezanih s duhanom i 4.000 koji su umrli od bolesti povezanih s konzumiranjem alkohola." Dakle, broj umrlih od narkotika (uključujući lijekove) u 1995. sačinjavao je manje od dva posto broja umrlih od duhana i manje od sedam posto broja umrlih od alkohola. Pritom ni godina ni država na koju se odnose podaci nisu nereprezentativne:

U Velikoj Britaniji godišnje oko 100.000 ljudi umire od bolesti povezanih s konzumiranjem duhana, 30-40.000 ih umire od bolesti i nesreća povezanih s konzumiranjem alkohola, a 500 od para- cetamola. U prosjeku, zlouporaba heroina i sredstava ovisnosti inhaliranjem odnose svaki po 150 života na godinu, dok ih od

/.louporabe amfetamina umire oko dvadeset pet. U prvih deset godina britanskog ravea, a na vrhuncu tog razdoblja oko 500.000 ljudi uzimalo je ecstasy svakog vikenda, ta je droga bila povezana s otprilike šezdeset smrtnih slučajeva: u prosjeku šest godišnje.

Davenport-Hines, The Pursuit of Oblivion

Te brojke navode na sumnju da histerija povezana s ilegalnim drogama ne proizlazi iz racionalne procjene statističkih podataka, nego iz nekih drugih faktora. Tih droga se ne bojimo samo zato što mijenjaju stanje uma (i alkohol mijenja stanje uma), nego zato što ih se povezuje s mnogim nepoželjnim karakteristikama: siromaštvom, prljavštinom, društvenom izolacijom, nasiljem i kriminalom. Cesto ih se opisuje jezikom tabloida koji je obično rezerviran za mrske neprijatelje, serijske ubojice ili smrtonosne zaraze. Konzumenti droge prikazuju se kao opasni i prljavi; budući da nemaju uobičajenih društvenih kočnica jer su "ušlagirani" ili "ovisni", nepredvidivi su i zato ulijevaju strah. Njih, dakle, treba eliminirati, izolirati ili možda rehabilitirati (ni u kom slučaju legalizirati). Sva ta rješenja podrazumijevaju gubitak slobode i pretpostavku da konzumenti droge nisu u stanju postupati u svom najboljem interesu. To su značajke ideologijskog definiranja ne-osobe, autsajdera koji se nudi kao prihvatljiv fokus grupne antipatije.

Golemi napor uložen je u promoviranje stajališta da su ilegalne droge zlo, a legalne nisu. Je li uzrok tome dijelom i činjenica da konzumenti droga uglavnom pripadaju najmanje moćnim društvenim skupinama, pa su stoga laka meta za državnu ideologiju? Poput svake druge skupine, i društvo je kohezivnije, sljedbenici poslušniji, a vode sigurniji kad imaju dobro definirane protivnike nad kojima se mogu gnušati. Zakoni protiv droge jedan su aspekt sustava kaznenog pravosuđa u kojem se funkcija zaštite, odvraćanja i redukcije štete doima neuvjerljivo. Ta neuvjerljivost općenito slabi potporu sustavu kaznenog pravosuđa, zato što ostavlja prostora za argument kako je glavna funkcija sustava povećati kontrolu države nad građanima. Michel Foucault tvrdi da: "Idealni bi domet

današnjeg kaznenog sustava bila beskrajna disciplina: propitkivanje kojemu ne bi bilo kraja, istraga koja bi se neograničeno nastavljala u podrobnom i stalno sve analitičkijem promatranju, suđenje koje bi u isto vrijeme značilo i vođenje dosjea koji se nikada ne zatvara..."8 Sto država pomnije regulira postupke nekog pojedinca, to se preciznije može predvidjeti ponašanje tog pojedinca i to djelotvornije vlada može voditi svoje poslove.

Je li takva kontrola ispiranje mozga? Kao što je rečeno u prethodnim poglavljima, strah u srcu ideje o ispiranju mozga je strah od gubitka kontrole; od toga da će ne samo naši postupci nego i same naše misli postati predmet manipuliranja neke vanjske sile. Misli su i same po sebi već dovoljno neuhvatljive; što više gledamo, to više sumnjamo u vlast nad onim što nazivamo svojim ja. No čeznemo za tim da se možemo identificirati s onom viktorijanskom samouvjerenošću kakvu izražava

W. E. Henley u pjesmi Invictus:

Ja sam gospodar svoje sudbine: Ja sam kapetan svoje duše.

Ne želimo o sebi misliti kao o slamkama koje naokolo raznose vjetrovi slučajnosti, nego kao o racionalnim bićima koja djeluju slobodno i pažljivo slijede zadani kurs. Svijet možda nije potpuno predvidljiv; svoje postupke možda ne možemo potpuno predvidjeti ni mi sami, ali bolje i tako nego da ih predviđa netko drugi - naročito kada taj netko drugi svoju moć predviđanja koristiti kako bi nas kontrolirao i onemogućio ostvarenje onoga što je za nas najbolje. Ljudska bića možda se zarana socijaliziraju u duhu ideje poslušnosti, ali ako osjete da njihove postupke predviđa ili kontrolira netko drugi (osobito ako taj netko nije prihvaćeni autoritet) često reagiraju vrlo negativno. Taj fenomen je socijalni psiholog Jack Brehm nazvao "reaktancijom".9 Međutim, da bi došlo do reaktancije, "reaktant" mora vjerovati da je neka vrsta otpora moguća; u protivnom će prihvatiti set depresivnih i potčinjenih stavova i ponašanja (naučena bespomoćnost).

Te reakcije - otpor ili naučena bespomoćnost - mogu se uočiti u različitim kršćanskim tradicijama kada je riječ o predodredenosti, ideji da Bog, vrhunski (svemoćni) kontrolor, cijelo vrijeme zna sud-

binu svakoga od nas. Mogu se naći i u reakcijama na njezin sekularni ekvivalent, doktrinu krutog determinizma (predodredenosti za ateiste) tvrdnji da je sve što radimo odredeno dogadajima koji su se zbili dugo prije našeg rođenja, unatrag sve do nastanka svemira. Neki kršćani naglašavaju Božje milosrđe: "U redu, On povlači sve konce, ali On te voli i želi ti najbolje. Budući da je sveznajuć, puno bolje od tebe zna što je za tebe najbolje, pa čemu se onda brinuti?" Drugi veću važnost pridaju ideji prema kojoj smo dužni poslušnost Bogu kao Autoritetu (//<- na onaj način koji nas zabavlja dok čitamo Njegove tamne stvari l'hilipa Pullmana, nego kao istinskom i jedinstvenom izvoru sveukupne moći), praktički zahtijevajući naučenu bespomoćnost. Ateistu, koji kaže: "Nitko ne povlači konce, ali smo svejedno lutke", teško je argumentirati dobrotvornost, budući da se uzrok i slučaj ne mogu personificirati, te on tradicionalno pribjegava fatalizmu ili nekoj verziji kompatibilizma, što je generičko ime za argumente kojima se nastoje pomiriti slobodna volja i determinizam (na tu temu ću se vratiti u jedanaestom poglavlju.) Sve te tradicije, ma kako međusobno različite, reakcije su na naš strah od gubitka kontrole, najveći strah koji se skriva u pojmu "ispiranje

mozga".

Zlostavljanje  u obitelji

Dosada se u ovom poglavlju govorilo o situacijama koje uključuju društvene institucije i njihov odnos s pojedincem. Međutim, teoretičari koji raspravljaju o ideologiji često na svoj popis ideoloških aparata uvrštavaju i obitelj, tu "školu despotizma" (kako ju je opisao John Stuart Mill).10  Različite vrste zlostavljanja koje se mogu naći unutar obitelji mogu svesti odnos snaga moći na njezin najjednostavniji oblik: moć jednog ljudskog bića nad drugim.

Temeljna društvena interakcija može biti jedna od najintenzivnijih  i najštetnijih.11 Vješt zlostavljač zna se služiti svakim trikom iz reper- toara vršitelja utjecaja - od autoriteta, preko zamki obveze, do čiste brutalne sile - tako da se čak i početno neznatna neravnopravnost u odnosu snaga s vremenom pretvori u tako golemu neravnotežu da zlostavljani partner praktički postaje rob. Stupanj kontrole koji takvi zlostavljači postižu nad svojim žrtvama veći je od onoga koji postiže bilo koja institucija koju smo dosad spominjali (uz mogući izuzetak

najekstremnijih kultova) i najviše se približava tradicionalnom poimanju ispiranja mozga. Sve što je potrebno jest neravnoteža potreba, kada žrtva cijeni partnerovu "ljubav" više nego on njezinu i spremna je pristajati na kompromise kako bi on bio sretan.12 Ona može biti naviknuta na socijalne interakcije u kojima na kompromis jednog partnera drugi uzvraća ustupcima; vjerojatno je i da je socijalizirana tako da se pokor- nije ponaša prema onima koji su joj društveno superiorni. Zlostavljač će paziti da se ponaša kao da je superioran u svakoj domeni koju ona poštuje: ako je ponosna na svoju inteligenciju, on će biti pametniji; ako je ponosna na svoju plaću, njegova će biti veća (ili će pronaći dobar razlog zašto nije). Također će nemilosrdno iskorištavati njezinu sklonost kompromisu, umanjujući vrijednost njezinih doprinosa i pretjerano ističući svaki ustupak koji sam napravi.

Zlostavljanje jasno ilustrira postupnost psiholoških metoda kontrole. Ljudski mozak dobar je u detektiranju novih elemenata, ali postoji prag ispod kojeg nije u stanju otkriti promjenu, a poseban napor treba uložiti da bi se pratile percepcije tijekom dugog vremenskog razdoblja. To znači da mozak neće lako uočiti dugoročnu, kumulativnu promjenu ako je svaki pojedini korak te promjene vrlo sitan. Zlostavljač može od samog početka iskorištavati tu slabost i iskušavati partneričinu toleran- ciju na sitnicama, možda tako što će joj s vremena na vrijeme dobaciti poneku zajedljivu primjedbu. Žrtva zlostavljanja može ispočetka svako takvo potejenjivanje registrirati kao sitnicu ("Umoran je, imao je loš dan, nije tako mislio"), i osim ako ne uloži onaj dodatni napor i ne konceptualizira primjedbe kao dio cjeline (kao usklađenu kampanju zlostavljača, planiranu ili ne), neće ih uvijek uočiti - i neće biti svjesna njihovog kumulativnog djelovanja na njezino samopoštovanje. Sjećate li se urbane legende o kuhanju žabe: ako se voda zagrijava dovoljno sporo, žaba neće iskočiti i skuhat će se. Zlostavljač na sličan način postupno jača stisak svoje kontrole. Svaki put kad se njegova žrtva ne usprotivi, ne postavi granice svoje tolerancije i ne drži ih se, sljedeće omalovažavanje bit će za nijansu uvredljivije, polagano slabeći žrtvinu vjeru u vlastite sposobnosti i jačajući njezin doživljaj zlostavljačeve nadmoći. Ako je on fizički jači, ona će možda usvojiti naučenu bespo- moćnost. Neprestano verbalno zlostavljanje usredotočeno na njezinu slabost, bezvrijednost i izoliranost potvrdit će takav oblik ponašanja. Možda će postati ovisna o zlostavljaču u svakom smislu, naročito ako

je zahtijevao od nje, kao što to čine neki kultovi, da prekine veze s prijateljima i obitelji.

Ako se žrtva usprotivi, zlostavljač će se ispričati, zaigrati na svoj šarm, a onda će malo poslije pokušati ponovno. Ili će joj zaprijetiti: napuštanjem, siromaštvom, poniženjem, nasiljem nad njom ili njezinom djecom. Ako ona zaprijeti njemu, on će znati kako zaigrati na njezinu krivnju; predstava bespomoćnog dječačića često je vrlo djelotvorna. No kako veza bude napredovala, smanjivat će se izgledi da žrtva bude tako proaktivna. Neprestano ocrnjivanje njezinih sposobnosti od strane nekoga koga je nekad možda voljela, ili ga još voli, ali ga se počela i bojati, promijenit će njezinu sliku o sebi, sve dok ne bude više o sebi razmišljala kao o osobi koja je sposobna nekome zaprijetiti. Mi doista sebe vidimo onako kako nas vide drugi. Reći nekome da nema pojma o svom poslu, primjerice, djelotvoran je način da smanjite njegovu uspješnost u obavljanju istog tog posla.

Zlostavljač može s vremenom partnericu tako promijeniti da se ona iz osobe koja normalno funkcionira pretvori u užasnuto stvorenje zarobljeno u stupici, čiji se kognitivni obzor toliko suzio da ne može ni pojmiti mogućnost bijega iz te situacije. Zlostavljači ne samo da kontroliraju koristeći se verbalnim ili emocionalnim zlostavljanjem i/ili fizičkim nasiljem, nego također kreiraju okolinu u kojoj žrtva sebe ne može doživjeti drugačije nego kao bespomoćno biće. Oni koji gledaju sa strane mogu se zaprepastiti kad vide što sve žrtva tolerira, ali to ne znači da ima nešto izuzetno u tome kako je ta osoba, bila ona žena, dijete ili muškarac, postala žrtva. Svi znamo da neke stvari često smatramo izuzetnima kad ne razumijemo proces kojim su nastale. Paun ili koraljni greben zadivljuju nas, ali kad bismo mogli poznavati njihovu povijest i povijest njihovih vrsta, svaki korak te duge evolucijske priče prihvatili bismo kao ni po čemu izniman, premda nam se iz ove perspektive doimaju kao čuda prirode. Ono što vrijedi za paune i koraljne grebene vrijedi također za zlostavljače i njihove žrtve.

Zlostavljanje  i ispiranje  mozga

Kao što sam već spominjala u drugim kontekstima, socijalni psiholozi sve bolje objašnjavaju procese u temelju ispiranja mozga, pa je ono sve rjeđe u funkciji jedinog preostalog rješenja: tajanstveni proces postao

je niz manje tajanstvenih procesa. Još uvijek nam služi kao pogrdni izraz koji označava našu osudu odnosa u kojem zlostavljač kontrolira svoju žrtvu, a možda označava i naše nerazumijevanje specifičnih puteva razvoja ugnjetavačkog odnosa. Prihvaćamo, međutim, da bi se koraci tog razvoja u načelu mogli shvatiti; znamo da nije na djelu neki čarobni proces ispiranja mozga.

Prepoznatljive su i sličnosti između ponašanja zlostavljača i totali- tarnog režima, kako ga je opisao psihijatar Robert Lifton (vidi tablicu 1). Kontroliranjem miljea, zlostavljač nastoji dominirati sredinom 11 kojoj žrtva živi, podražajima koji dopiru do njezinog mozga, a time i sadržajem njezinih misli. Zlostavljači se također često služe kultom ispovijedanja, što znači da je žrtva potpuno lišena privatnosti i mora podnositi detaljan izvještaj o svojim postupcima i mislima.

Totalitarne režime karakterizira konkretna i čvrsta ideologija. Oni prakticiraju mističnu manipulaciju i opterećivanje jezika te inzistiraju na svojim zahtjevima za čistoćom, svetome znanju i prednosti doktrine pred osobom. Ideologija je dobra, ono što joj je protivno je loše. Koja je onda ideologija zlostavljača? Poput svih drugih ideologija, i to je niz vjerovanja, u ovom slučaju usredotočen na superiornost zlostavljača. Zlostavljač će djelovati kako bi potvrdio ta uvjerenja, dijelom tako da maksimalno pojačava kontrast između svoje moći i žrtvine bespo- moćnosti, dijelom tako da demonstrira svoju kontrolu nad njom, i na silu ako treba.

Roy Baumeister je ustvrdio kako je mnogo vjerojatnije da će neki pojedinac biti nasilan ako ima visoko mišljenje o sebi i to se mišljenje nađe ugroženo, nego ako ima nisko samopoštovanje (njegova knjiga Evil raspravlja detaljno o toj tezi, koja je suprotna uobičajenom shvaćanju). Drugim riječima, nasilje je reakcija na prijetnju egu. Do te reakcije dolazi kada se osoba suoči s nekim pogledom na sebe koji je nepovoljan u usporedbi s njezinom vlastitom slikom o sebi. Ljudi koji imaju visoko samopoštovanje, a postignuća su im prosječna, imaju velike šanse da će naići na takvu prijetnju svom egu; oni koji su doista izvanredni i oni prosječni koji prihvaćaju svoju prosječnost neće biti tako često ugroženi. Ta teza implicira da će neproporcionalno velik dio nasilnih zločina počiniti pojedinci čije je samopoštovanje dostiglo psihopatsku razinu. Kao što kaže Robert Hare u Without  Conscience, psihopati

imaju "narcisistički i neumjereno napuhan pogled na vlastitu vrijednost i važnost, zapanjujuće su egoistični, duboko uvjereni da je cijeli svijet dužan ispunjavati njihove želje i očekivanja. Psihopat sebe doživljava kao središte svemira, kao superiorno biće koje ima svako pravo živjeti prema vlastitim pravilima." Implikacija je točna: stručnjaci procjenjuju da psihopati čine jedan do dva posto stanovništva Sjeverne Amerike i da su odgovorni za otprilike polovicu ozbiljnih zločina. Kao što Hare komentira: "prevalencija psihopatije u našem društvu otprilike je jednaka kao i prevalencija shizofrenije, vrlo teškog mentalnog pore- mećaja koji duboko pogađa ne samo pacijenta nego i njegovu obitelj. No duševne boli i tjeskoba koje sa sobom donosi shizofrenija nisu velike u usporedbi s golemim štetnim utjecajem psihopata u osobnoj, društvenoj i ekonomskoj sferi života. Njihov utjecaj je velik i gotovo svatko se na ovaj ili onaj način može zaplesti u njihovu mrežu."

Psihopatija je stanje koje još uvijek ne razumijemo dobro, no jasno je, izgleda, da se temeljne značajke tog sindroma mogu u različitim stupnjevima naći u općoj populaciji, uključujući zlostavljače. Možda nisu svi zlostavljači psihopati (premda neki jesu), no mnogi od njih imaju karakteristično visoko, ali ranjivo, samopoštovanje o kojem govori Baumeister, sklonost eksploatiranju (tretiraju druge ljude kao sredstva, a ne kao ciljeve) i nesposobnost empatije.

Vratimo li se na analogiju između totalitarnih režima i zlostavlja- ča, vidimo da zlostavljači, kao i režimi, prakticiraju različite oblike mistične manipulacije, svetog znanja i opterećivanja jezika, te da in- zistiraju na čistoći i prvenstvu doktrine pred osobom. Prijetnje egu (izrazi alternativnih ideologija) minimaliziraju se što je moguće više (zahtjev za čistoćom). Totalistička ideologija osuđuje sve osim same sebe, pa će zlostavljač često opteretiti jezik simplicističkim, pogrdnim primjedbama, često neutemeljenim na stvarnom znanju, koje ocrnjuju ne samo žrtvu nego i njezinu obitelj, prijatelje, podrijetlo i stajališta. Psihološko i fizičko zdravlje žrtve nije toliki prioritet kao održavanje krhkog ega zlostavljača (prednost doktrine pred osobom), a žrtvi nije dopušteno preispitivati tu situaciju, iako zlostavljač ne mora dati nikakvo racionalno opravdanje za svoje ponašanje. Kao i sveto znanje, njegova superiornost uzima se zdravo za gotovo - prvo se tako postavlja on, a zatim i njegova žrtva - a mističnom manipulacijom zlostavljač se služi kako bi unutar veze utvrdio status što je moguće bliži statusu

svemogućeg, nadnaravnog bića. Konačno, za krojenje sudbine ne treba tražiti analogiju: zlostavljači se mogu poslužiti ubojitom silom protiv svojih žrtava - odraslih ili djece. U Engleskoj i Walesu, na primjer, vladine statistike pokazuju da približno 79 djece svake godine strada od nasilja. Većina tih ubojstava posljedica su nasilja u obitelji."

Prihvatiti te argumente ne znači, dakako, poreći da su uzroci nasilnog ponašanja brojni i raznovrsni.14  Slično tomu, domišljatost koju ljudi pokazuju u svojim nastojanjima da kontroliraju jedni druge jednako je zadivljujuća kao paun ili koraljni greben, iako ne tako ugodna za gledanje. No pitanja čovjekovog ja, slike o sebi, kao i pitanja slobode, nalaze se u središtu svake rasprave o metodama kontrole uma. Kako bismo razumjeli mogućnosti kontrole uma, od presudne je važnosti da pobliže promotrimo te teme, što ću ja i učiniti u drugom dijelu knjige. No prije toga vratimo sa na primjer koji nam je još preostao.

Mučenje

U prvom poglavlju, na primjeru Thomasa Cranmera vidjeli smo kako su metode koje se povezuju s ispiranjem mozga nastale iz metoda koje su se razvile za primjenu kod mučenja, dok je iskustvo velečasnog Luce poslužilo kao primjer kontinuirane primjene metoda mučenja kao dijela procesa ispiranja mozga. Kao što Peter Suedfeld ističe u svojoj knjizi Torture, takve metode imaju dugu povijest: "Iako ni u kom slučaju nije univerzalno, mučenje u svrhu izvlačenja priznanja od osumnjičenih za zločin primjenjuje se barem od razdoblja drevnog Egipta", uključujući grčku i rimsku civilizaciju te srednjovjekovno europsko pravo. Djelo Malleus Maleficarum  ("Malj za vještice") objavljeno oko ili točno I486., daleko najpoznatiji srednjovjekovni vodič za lov na vještice, krcat je opisima metoda mučenja. U drugoj polovici osamnaestog stoljeća dolazi do općenitog opadanja broja dosudenih (javnih) mučenja i ponižavanja (Foucaultov Nadzor i kazna opisuje te promjene). Od

9. prosinca 2002. Ujedinjeni narodi na svojim internetskim stranica- ma bilježe da su tri četvrtine od ukupno 193 države pristupile ili su potpisale Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv mučenja.15 Međutim, mučenje još uvijek "neslužbeno" koriste mnogi režimi. Izvješće za tisak Amnesty Internationala, jedne od najistaknutijih organizacija koje se

hore protiv mučenja i drugih oblika kršenja ljudskih prava, navodi da "godišnji izvještaj Amnesty Internationala za 2001. dokumentira smaknuća bez sudske presude u 47 zemalja; izvršenja smrtne kazne u 31 zemlji; "nestanke" u 35 zemalja; slučajeve mučenja i maltretiranja u 111 zemalja te zatvorenike savjesti u barem 56 zemalja." Amnesty "vjeruje da su stvarne brojke mnogo više".16

Treba također istaknuti da je mučenje donekle fluidan koncept, lako postoji opći konsenzus da je njegova glavna značajka namjerno nanošenje velike boli ili neugode, često od strane predstavnika Drža- ve, klasificiranje pojedinačnih slučajeva može se znatno razlikovati s obzirom na perspektivu. Proučavanje komunističkih metoda ispitivanja za vrijeme Korejskog rata pokazuje da su mnogi američki zarobljenici kineskih komunista "paklenskim mučenjem" smatrali zatvorsku hranu, i osobito činjenicu da se od njih očekivalo da obavljaju nuždu u javnosti, za vrijeme kratkih, odredenih razdoblja. Međutim, kao što ističu Hinkle i Wolff  u  Communist  interrogation  and  indoctrination  of  "Enemies of the States", "otvoreni zahodi i defekacija u javnosti su običaj u ruralnoj Kini i većina Kineza ne smatra to osobito neugodnim". Isto tako, "namjera kineskih komunista je zatvorenicima ponuditi ishranu jednaku onoj prosječnog kineskog seljaka ili vojnika".

U opisima "klasične" paradigme ispiranja mozga, primjerice onima koje donosi tvorac izraza, Edward Hunter, sličnost s mučenjem je očita. Uobičajene su bile različite metode psihološkog i fizičkog mučenja, unatoč činjenici da, kao što navode Hinkle i Wolff, "KGB gotovo nikada ne koristi lisičine ili lance i rijetko pribjegava batinama. Prave su batine, dakako, odbojne formalnim komunističkim načelima, a protivne su i propisima KGB-a. Tobožnji razlog za te propise je po- štivanje komunističkih načela, a praktični razlog je činjenica da KGB smatra kako izravna fizička brutalnost nije djelotvorna metoda ako se zatvorenika želi natjerati na suradnju".

No batine su samo jedan aspekt tjelesnog mučenja. "Još jedan oblik mučenja koji se često primjenjuje jest tjeranje zatvorenika da stoji za vrijeme cijelog ispitivanja ili da zauzme neki drugi položaj koji s vremenom postane bolan."17 Lišavanje sna, izolacija, ograničavanje vida, kretanja, ishrane, uriniranja/defekacije također se mogu koristiti. Takva praksa zamagljuje granicu između psihološkog i fizičkog muče-

nja. Njihovi učinci mogu biti katastrofalni, kao što je pokazao Arthur Koestler u Pomračenju o podne. Hinkle i Wolffe ističu da su "glavna obilježja režima izolacije u Kini jednaka kao i u Sovjetskom Savezu: totalna izolacija, krajnja dosada, tjeskoba, nesigurnost, iscrpljenost i neispavanost; neprihvaćanje, neprijateljsko postupanje i nepodnošljiv pritisak; nagrada i odobravanje kao reakcija na poslušnost" - popis faktora u kojima se miješaju fizički i psihološki elementi. Dakako, postoje i metode psihološke manipulacije koje ne uključuju fizičko mučenje, no fizičko mučenje nedvojbeno djeluje na psihu.

Mučenje je totalitarno: kao i u slučaju ispiranja mozga, njegov krajnji cilj je dominacija nad žrtvom. U svojoj knjizi o mučenju u tri zapadne demokracije (Velikoj Britaniji, SAD-u i Izraelu), John Conroy navodi ciljeve mučitelja ovim redoslijedom: "dobiti informaciju, kazniti, prisiliti pojedinca da promijeni svoja uvjerenja ili odanost, zastrašiti zajednicu".18 Treći cilj najviše podsjeća na ispiranje mozga. Psiholog Ervin Staub konstatira da motivi za mučenje mogu biti pragmatični, primjerice zastrašivanje u svrhu jačanja političke kontrole, ili "u većoj mjeri psihološki", kao što je "osveta za stvarnu ili zamišljenu štetu ili želja da se dokaže vlastita superiornost i uzdigne sama sebe".191 opet, ovaj naglasak na kontroli podsjeća na želju za totalnom dominacijom koja karakterizira san o kontroli uma.

Mučenje, kao i drugi ekstremni oblici nanošenja zla, mogu se, kaže Staub, "analizirati na tri razine. Na jednoj razini je psihologija pojedinih počinitelja. Na drugoj razini, počinitelji i donositelji odluka mogu se proučavati kao skupina. [...] Treća razina analize je istraživanje karakteristika kulture i povijesnih procesa unutar društva koji uzrokuju psihološke procese i motivacije za koje je vjerojatno da će dovesti do ekstremnih oblika nanošenja zla." Staub zatim raspravlja o društveno- psihološkim faktorima: poslušnosti autoritetu, razlikovanju vlastitih i vanjskih grupa, ulozi ideologije, difuziji odgovornosti i postupnoj, evolucijskoj naravi procesa kojim netko postaje mučitelj.

Conroy također naglašava društvene aspekte mučenja. Primjerice, raspravlja o onome što naziva "kategorijom primjerenom za mučenje": mučenje ljudi koji pripadaju toj skupini prosuđuje se kao društveno prihvatljivo. Teoretski, da nas netko pita, svi bismo mogli reći da nitko ne bi smio biti podvrgnut mučenju; no u praksi, ljudi su fleksibilniji.

(ionroy tvrdi da je "lako osuditi mučenje kada je žrtva netko tko nije v.iš neprijatelj", da mučenje "ne izaziva mnogo protesta sve dok je defi- nicija kategorije primjerene za mučenje ograničena na pripadnike nižih slojeva; što nam se ta definicija više približava, jača i naše protivljenje mučenju", da "kategorija ljudi koje društvo smatra primjerenima za mučenje ima tendenciju širenja", i da "ondje gdje je mučenje uobičajena pojava, sudstvo obično staje na stranu počinitelja, a ne žrtava". Drugim riječima, mučenje se često provodi u okolnostima u kojima počinitelj zna da društvo ili eksplicitno odobrava njegove postupke, ili pak zatvara oči pred njima. Cesto je prisutna "pretpostavka o pravednom svijetu": promatrači pretpostavljaju da vlasti koje provode mučenje zacijelo znaju što rade i da nije vjerojatno da su sadisti - to jest pretpostavljaju da je njihovo ponašanje racionalno i pravedno. Stoga promatrači zaključuju, svjesno ili nesvjesno, da je žrtva mučenja zacijelo zaslužila takav tretman i da je riječ o osobi vrijednoj prezira. Taj zaključak može dovesti do ekstremnog neprijateljstva prema žrtvi, kao što pokazuje putnik iz pjesme Roberta Browninga:

Ne vidjeh nikad tako mrska divljaka: Sigurno je opak kad bol toliku zasluži.

Browning, Childe Roland to the Dark Tower Came

Ta devalvacija nevinih je uobičajena, tragična popratna pojava mu- čenja.

Sažetak  i zaključci

Kao što je istaknuto u prethodnim poglavljima, ispiranje mozga je u znatnoj mjeri društvena pojava, koja zahtijeva i provoditelja i žrtvu. Sve društvene situacije razmatrane u ovoj knjizi uključivale su ideološke provoditelje, predstavnike onih oblika moći koji se u društvu općenito shvaćaju i prihvaćaju. Takav društveni pristanak, prešutan ili eksplicitan, pruža ključnu potporu za aktivnosti vršitelja utjecaja.

Ispiranje mozga uključuje prikriveno djelovanje ili prisilu prije nego racionalno uvjeravanje. Ima mnogo sličnosti s mučenjem, iz kojeg se

razvilo, a mnogi opisi situacija navodnog ispiranja mozga uključuju psihološko ili fizičko mučenje. I ispiranje mozga i mučenje imaju za cilj dominaciju nad žrtvom. Mučenje u manjoj mjeri vodi računa o dobrobiti žrtve nego ispiranje mozga - primjerice kada mučitelj unaprijed zna da će žrtva biti ubijena. Oboje, međutim, dijele totalistički mentalni sklop, promatraju žrtvu iz birokratske, a ne osobne perspektive, smatrajući je oruđem kojim se treba manipulirati. Isto tako, oboma je cilj eliminirati žrtvin neovisni identitet, jer je takva neovisnost nekompatibilna s totalnom kontrolom, bilo tijela ili uma.

U sljedećem poglavlju istražit ću različite stupnjeve utjecaja, uvje- ravanja i prisile, istražujući na koji način tehnike kontrole uma mogu varirati.