Ja nisam OK, ti nisi OK – i to je OK

SYLVIA BOORSTEIN

Nisam znala da li da se ovome radujem ili da očajavam. Pomislila sam: "Naravno, to ima smisla. Svako kupuje i svakome je potreban neko s kim bi raspravljao o tome šta je za njega važno, šta ga dira u srce, šta ga muči." Ali onda sam takođe pomislila: "U šta smo se mi to pretvorili?" Da li mi, kao što kaže Vordsvort, "traćimo svoje moći" ne radeći ništa drugo sem "zarađivanja i trošenja" i zapravo nikada ne napuštamo tržni centar?

Ili smo, što je još tužnije, zaboravili kako da razgovaramo sa ljudima koje znamo?

Jesmo li zaboravili da slušamo jedni druge, ili čak i sebe, na način koji ima neki smisao?

Mislim da postoji znak kada slušamo na način koji komunikaciju čini smislenom. Taj znak, vjerujem, isti je u psihoterapeutskim situacijama, u odnosima sa duhovnim učiteljem i u meditaciji.

Smatram da je to univerzalan znak. On funkcionira svugdje. Da bih ilustrirala taj znak ispričat ću jednu priču:

Nedavno sam putujući od Philadelphie do New Yorka čitala u vlaku jutarnje novine i odjednom su me toliko obuzeli tuga i strah pred zastrašujućom situacijom u svijetu da sam se okrenula prema mladoj ženi do mene i rekla: 'Moram sada malo da odrijemam. Hoćete li me, molim vas, probuditi za dvadeset minuta?'

"Da, naravno", rekla je. A onda nastavila: "Jeste li OK?"

"Ja sam OK", odgovorih. "A jeste li vi OK?"

"Ne", rekla je. "Ja nisam."

Iznenada me je prošla pospanost i ona je primjetila da sam vrlo pažljiva i da je slušam. "Već sam pročitala vijesti", reče pokazujući na novine u mom krilu. "I bojim se." Razgovarale smo. Razgovarale smo malo o politici, ali uglavnom o tome kako je teško nastaviti da živite kao da je sa vama sve u redu ako se u stvari osjećate uplašeni i bespomoćni. Što smo više razgovarali to sam se življa osjećala. 

Onda, dok sam pomišljala da se naš razgovor privodi kraju, ona reče: "Brinem se i za svoj posao." Nedavno je bila prihvatila radno mjesto koje je vidjela kao priznanje za svoje sposobnosti, ali i kao izazov. "Mislim da sam mu dorasla. Ali je ovo vrlo važno, ovaj sastanak u New Yorku. Mnoge stvari mogu krenuti naopako. Brinem se da ga neću dobro odraditi." 

Samo sam slušala, nisam morala znati mnogo o njezinom poslu. Trebalo je samo slušati. Pomislila sam kako mi svi imamo neke brige, o svijetu oko nas i o sebi u isto vrijeme.

Pošto smo se rastale na Pen stanici, shvatih da nismo ni rekle jedna drugoj svoja imena. Nije bilo važno. Ali uspostavivši vezu, ohrabrile smo jedna drugu. To je bilo dovoljno.

A onaj znak bilo je pitanje: jeste li OK?

Nijedna od nas dvije nije bila. Buda je to objasnio kao istinu o patnji. Pošto smo se rodili, svi smo mi postali podložni bolu gubitka, žalosti, tuge i čak običnog razočarenja.

Život je težak. Čak i naši užici, u svojoj privremenosti, podsjećaju nas na prolaznost. Poput francuskog pjesnika Vijona, i mi zamišljeni lamentiramo: "Gdje li su snijegovi minulih ljeta?" Znamo da su sva minula ljeta nepovratno otišla.

Psiholozi bi nas isto tako uvjeravali u primjerenost naše "ne-OK-ejnosti".

Svako od nas nosi u sebi darove svoga naslijeđa, svoju obitelj i svoju kulturu, kao i njegove rane. Drugačije ne može biti.

Jedan moj prijatelj psiholog jednom reče: "Ako si htjela da to bude savršeno, onda si se rodila na pogrešnoj planeti".

Ovaj uvid, podrazumijevan ili iskazan, shvaćam kao kamen temeljac svakog međuljudskog odnosa koji nas liječi.

"Jeste li OK?"

"Ne. Ne baš. A vi?"

"Ni ja. Ali sam OK da govorimo o tome. To ovo putovanje čini manje usamljeničkim. Razgovarajmo."

I blago započinjemo razgovor sa samim sobom. Onima koji prakticiraju meditaciju kažem da osluškuju ton koji njihov unutrašnji glas koristi da bi prokomentirao nešto što su iskusili.

Predlažem im da razmotre da li bi, ako bi imali prijatelja koji govori na takav način, zadržali takvog prijatelja. 

Trenutak u kojem ljudi otkriju da ne iskazuju prema sebi suosjećanje, da ne govore sebi ljubazno, uvijek izaziva iznenađenje, ali i tugu. Ta svjesnost ponekad je dovoljna da kritičarski glas omekša i da se čuje i onaj drugi, ohrabrujući glas.

SYLVIA BOORSTEIN je dugogodišnji učitelj vipasana meditacije i osnivač Spirit Rock Meditation Centra u Woodacre, Kalifornija. Njezina najnovija knjiga je Pazi, za ime svijeta: Vježbanje savršenstva srca, budistička meditacija ljubavi.