Ja, Krist, kao Isus iz Nazareta poučavao

sam neke apostole i učenike koji su mogli

shvatiti, vječne Svete zakone. Unatoč njihovom

duhovnom znanju, morao sam ih

uvijek iznova hvatati prije pada u ljudsko, u

ne-realnost, i uvijek iznova razjašnjavati

im svetu misao - vječno sopstvo, koje su oni

uvijek iznova ispuštali iz svoje najdublje

nutrine, jer im se obmana, ne-realnost,

ljudska misao, činila bližom.

Po smislu Ja sam im govorio:

Svetu riječ koja je snaga Božja i koja je

bila rođena u vama, samo vi možete omotati

ljudskim ja koje se izgrađuje u svijesti i

podsvijesti - ako je ne čuvate kao istinsko

sopstvo u sebi, ako je, unatoč tomu što

znate, otpustite iz svoje najdublje nutrine

sumnjom, strahovima ili nestrpljivošću.

Jezgra ljudskih misli i riječi je riječ Božja.

Ona ostaje božanska. Omotač se međutim

166

usmjerava protiv vas i postaje vam optere-

ćenje.

Svaki zakonski osjećaj i svaka zakonska

misao izlazi iz vječne snage, Boga, i iz komunikacije

s Bogom. Premda su oni omotani

ljudskim "ja", jezgra, život, ostaje ipak u

Bogu.

Zakon, Bog, je: odašiljanje i primanje.

Vječni zakon odašilje samoga sebe i prima

samoga sebe. Zato se energija ne gubi.

Vječni zakon govori dakle samoga sebe, i

odgovor je ponovno zakon, sopstvo, jer sav

bitak je zakon i svi čisti životni oblici su

zakon, i svi oni imaju svoje postojanje u

tekućem zakonu.