Osamnaesto poglavlje

IZVLAČENJA ASTRALNOG TIJELA

 

 

Kada mi je princ ispričao o tom zaustavljenom pokušaju da se objavi istina, shvatio sam koliko je vlada u sjeni opasna, manijakalna i — ne volim koristiti tu riječ — zla. Toliko su opijeni moću da su spremni učiniti apsolutno sve da bi te informacije zadržali tajnima.

Rekao sam princu da sam, budući da smo imali otvoreni kontakt s izvanzemaljcima te da su naše informacije suprotne njegovima, sasvim siguran daje bio meta dezinformiranja. Imali smo opušten razgovor o inicijativi bliskih susreta pete vrste i pokazao je zanimanje za CSETI. Ono što mi je sljedeće rekao bilo je vrlo poučno:

 »Znate, išao sam širom svijeta po mjestima gdje je izvještavano o NLO-ima. Ljudi bi ih vidjeli prije nego što sam ja došao i NLO-i bi se vratili nakon što sam ja otišao, no dok sam ja bio tamo nikada ih nije bilo. Pitam se ima li to veze s mojim stavom.«

»Vaša Visosti,« rekao sam, »uz dužno poštovanje, mislim da ste pogodili.

Mi smo otkrili da će, ako je čovjek neopterećen predrasudama i spreman stupiti u odnos s izvanzemaljskim ljudima na potpuno iskren način, oni biti tamo. I komunicirat će.«

Tajna je skupina, naravno, nadzirala svaku minutu tog sastanka. Te smo se večeri moja kći i ja vratili u naš hotel St. Moritz, smješten odmah preko puta južne strane Central Parka.

Probudio sam se nakon nekoliko sati čvrstog sna. Nisam mogao podići ruke, nisam se mogao prevrnuti; nisam se mogao micati! Bio sam u stanju potpune fizičke paralize. Znao sam što se zbiva: bio sam pogođen usmjerenom elektromagnetskom zrakom. Dolazila je kroz prozor iznad kreveta. U sobu je bio projiciran najekstremniji oblik zla i užasa što sam ga osjetio ikad u životu. Znao sam da pokušavaju

izvući moje astralno tijelo iz fizičkog. (Uzgred, upravo to su većina pseudootmica — izvlačenja astralnog tijela.)

Vlada iz sjene mi je pokazivala da misli ozbiljno i bili su pred time da me otmu. Pokušavali su me uvjeriti, kao što su uvjerili princa, da trebam mrziti »izvanzemaljce« i bojati ih se. Željeli su me uvjeriti da su izvanzemaljci zli; da potječu od Sotone; da trebamo započeti sveti rat protiv njih. Ne uspjevši milom, sada su me u to pokušavali uvjeriti silom.

No ja sam znao da su me napali ljudi, a ne izvanzemaljci. Jedino što sam mogao učiniti je obratiti se Bogu. Ušao sam u stanje transcendentalne božanske svijesti i pri tome je moja osobnost nestala u beskrajnom Bogu — i ta nasilna skupina izgubila je vlast nada mnom.

Kada sam ušao u Bezgranično, taj sustav (naoružanja; op. prev.) nije više mogao vladati mnome. Nije bilo »mene«; shvaćate što govorim?

»Sebe ostavi iza i hodaj po vodi.« Budi poput ništa i bit ćeš svugdje.

Ljudima koji su bili napadnuti istim oružjem rekao sam: »Jedini način da mu pobjegnete je da spoznate moć nadilaženja vlastitog ja i pustite da se vaša osobnost stopi s oceanom Bezgraničnosti.«

No, čim bih se vratio u svoju osobnost i svijest, napad bi opet počeo.

To je bilo jedno od najgorih iskustava koje sam ikada doživio. Bilo je očito da pokušavaju zgrabiti moju osobnost, izvući moje astralno tijelo i podvrgnuti me svom slijedu za otmice. Dakle, sjetite se, ako u dovoljnoj mjeri traumatizirate astralno tijelo, trauma se može očitovati na fizičkom tijelu.

Mnogi to ne razumiju. Većina tih otmica provodi se tehnologijama koje izvlače astralno tijelo iz fizičkog.

U sklopu projekta Ametist, pod vodstvom crne skupine iz agencije NSA, ljude se ubijalo kidanjem veze između astralnog i fizičkog tijela. Poznajem čovjeka koji je vodio taj program.

To mi je iskustvo na neki način bilo dar — jer su se odali i pokazali mi što su točno napravili glavnom tajniku UN-a i što su napravili bratu saudijskog princa.

Tada sam uspio gledati na daljinu prema izvoru te elektroničke zrake i vidjeti

ljude u postrojenju koji su njome upravljali. Vidite, sve što vas napadne — ako ostanete mirni i usredotočeni u transcendentalnom stanju svijesti — možete slijediti do njegova izvora i razotkriti počinitelje. To sam, dakle, učinio svaki put kada su me pogodili. Na taj način vidio sam što rade.

Moram priznati, to je bila jedna od najtežih stvari koje sam morao učiniti — zadržati kontrolu nad svojim umom i osjetilima dok se to događalo, tako da se mogu brzo osloboditi spona relativnosti i ući u zrakoplov Apsoluta, gdje ne mogu do mene — jer više ne postojim.

Moja kći je, hvala Bogu, bila zaštićena od svega toga i nije znala da se išta dogodilo. Dakle, to je bilo naše malo putovanje u New York!

Iz više nezavisnih izvora potvrđeno mi je da su neki od nižih aparatčika te tajne, mračne skupine — uključujući jednog bivšeg predsjednika SAD-a — krajem 1980-ih bili skloni razotkrivanju tih informacija.

Međutim, postojala je druga skupina, koja ih je nadjačala — a to je frakcija unutar te veće, krovne skupine. Ta ćelija posjeduje tehnologiju za izvođenje otmica te skalarno-psihotroničke i radioničke sustave naoružanja. Posjeduju i ARV-ove —Reprodukcije izvanzemaljskih letjelica (Alien Reproduction Vehicles) — koje izgledaju kao NLO-i i imaju pogonske sustave zasnovane na novoj energiji i antigravitaciji.

Ta ćelija upotrebljava te napredne tehnologije da bi spriječila razotkrivanje na službenoj razini, pri čemu ne prežu čak ni od prijetnji vodstvu svijeta i otimanja svjetskog vođe kao što je glavni tajnik Ujedinjenih naroda.

Nakon tog iskustva neuspjele pseudootmice u New Yorku, sjetio sam se lucidnog sna što sam ga imao 1990. ili 1991. godine. U snu sam lebdio iznad Kennebunkporta u saveznoj državi Maine i vidio nešto doista vrlo uznemirujuće.

Vidio sam predsjednika Sjedinjenih Država, Georga Busha, na njegovom tamošnjem posjedu. Na nebu su se nalazili objekti koji su izgledali kao NLO-i, no njima su u stvari upravljali paravojni odmetnički elementi. Letjeli su iznad posjeda te prema moru i ugrožavali američkog predsjednika.

Tajna služba i George Bush bili su iznimno zabrinuti zbog toga. Tada mi ono što sam vidio nije imalo smisla. Međutim, nakon tog sastanka, na kojem sam saznao ono što mi je princ ispričao o otmici Pereza de Cuellara, shvatio sam tko to radi i zašto.

Također, otkrio sam da je pri kraju Hladnog rata došlo do iskrenog pokušaja da se te informacije iznesu u javnost i da ga je ta ćelija unutar ćelije unutar ćelije — ta odmetnička, nasilna i vrlo opasna skupina — zaustavila.

To je bilo krajem 1989. godine. A u siječnju 1990. godine meni je bilo rečeno da se »nanovo latim onoga što sam prekinuo. ..«Iako sam ja toj odmetničkoj skupini nevažna osoba i nemam svjetovnu moć niti službeni položaj, budući da je državna administracija bila zaustavljena na mjestu, nekako sam, na tajanstven način, ja pozvan da pomognem.

Ljudi poput pukovnika M. K., koji je poznat kao dr. Smrt i ima doktorat iz tanatologije, znanosti o smrti, majstori su psihotronike i naprednih elektroničkih sustava koji su odgovorni za otmice, kontrolu uma i slične napade.

 Dakle, kada shvatite s čime su suočeni naši vođe — bez obzira na to jesu li članovi Reda lubanje i kostiju

5 ili bivši direktor CIA-e — ako pokušaju izaći iz zadanih im okvira, sudarit će se s tom drugom skupinom. To unutrašnje visoko tajno društvo ne preže ni od čega u držanju te teme pod ključem sve dok se ne ostvari najgori scenarij.

Njihov je cilj eliminacija barem četiri ili pet milijardi od šest milijardi ljudi na Zemlji.

Vrativši se nakon tog događaja u New Yorku 1994. godine, iskusio sam grozomornu silu vlade iz sjene. Svake noći u četiri sata i dvadeset minuta, dok sam spavao kod kuće u spavaćoj sobi, čuo bi se gotovo nečujan klik i bio bih pogođen elektroničkim sustavom naoružanja.

Od toga bi mi bilo silno loše, bio sam tako bolestan da bih se ustao i imao snažnu mučninu, dijareju, povraćao bih i bio dijaforetičan. Pod kupaonice bio bi doslovno natopljen znojem budući da nisam imao gotovo nikakav krvni tlak. Srušio bih se na pod spavaće sobe, gotovo na samrti. To mi se događalo mnoge noći za redom, opet iznova. Bilo je užasno. Trajalo je samo deset do petnaest minuta.

 Znam da me je ta odmetnička skupina pokušavala zaustaviti u onome što radim — međutim, ja sam odbio stati.

Sjećam se kako sam jedne noći lijekom tog razdoblja otišao spavati te odjednom vidio nekoga iz te skupine kako stoji za elektroničkom upravljačkom pločom. To je bila napredna psihotronička i radionička oprema u podzemnom postrojenju negdje na zapadu. 5 The Order of the Scull and Bones (Red lubanje i kostiju), nekoć poznato kao Bratstvo smrti, tajno je društvo sa sjediStem na sveučilištu Vale. Osnovano 1832. godine, to je jedno od najstarijih tajnih studentskih društava u Sjedinjenim Državama, članovi su mu, jzmeđu ostalih, George W. Bush i njegov protukandidat na američkim predsjedničkim izborima 2004. godine, John Kerry; op. prev.

Jasno sam

vidio voditelja te konkretne operacije kako stoji pokraj, s vanjske strane ulaza u postrojenje s oružanim sustavima. To je bio sredovječan čovjek s brkovima i prosijedom kosom — znam točno kako izgleda: njemu je bio dodijeljen moj slučaj,

Unutar tog postrojenja bilo je nekoliko mladića koji su bili potrkala, topovsko meso, i upravljali tim sustavom koji me je pogodio. Kada sam ih vidio, obratio sam se Bogu i rekao: »Dragi Bože, oprosti im!« i poslao im blagoslov.

 Vidio sam ih vrlo jasno — i zatim vidio kako gledaju mene. U očima im se moglo vidjeti koliko su posramljeni.

Skrenuli su pogled i sve se okončalo. Nakon toga su zaustavili te noćne napade.

Kasnije sam saznao da jadni ljudi koji upravljaju tim uređajima često skončaju od onoga što rade — da bolest koju projiciraju na nekoga dobiju i sami. Kao i obično, operateri i niže osoblje su topovsko meso. Oni to, dakako, ne znaju kada prihvaćaju zaduženje. Nadalje, zato su voditelji bili izvan zgrade iz koje se upravljalo sustavom.

Iz tog sam iskustva saznao da, dok je to oružje upereno u mene, mogu otkriti izvor skalarnog elektroničkog sustava i vidjeti što rade.

Zatim bih nas sve obavio božanskom svjetlošću i zamolio Boga da im oprosti — oprostio bih im i sam.

Negdje u to vrijeme saznao sam da se Colinu Andrewsu, engleskom istraživaču krugova u žitu, također rano ujutro događalo nešto čudno, a događaju bi također prethodio taj neobični, jedva čujni klik.

Tijekom tih godina bio sam na ozbiljnim kušnjama da li da nastavim tim putem. U ljeto 1994. godine bio sam izuzetno blizu toga da zatvorim CSETI (Centar za proučavanje izvanzemaljske inteligencije), okončam Projekt Razotkrivanje i jednostavno se maknem od svega toga.

Govorim ljudima: Vizualizirajte si ono što se dogodilo posljednjeg dana, posljednjeg sata, u posljednjih pet minuta moje zadnje smjene na odjelu hitne službe, gdje sam radio deset godina.

 Dječačić je bio na pikniku i ugušio se. Nisu ga mogli oživjeti na licu mjesta te je doveden u hitnu pomoć. Bio je to prekrasan dječačić plave kose, star tri ili četiri godine.

Radili smo na njemu otprilike sat vremena, no imao je ravnu liniju već pri dolasku. Preminuo mi je na rukama. A onda je došao gorostas od njegova oca koji mi se, kada sam mu rekao da mu je sin mrtav, srušio u ruke, ridao i jaukao tako da vam se ledila krv u žilama.

Svakodnevno bavljenje ovim problemom bilo mi je mnogo traumatičnije od opisanog događaja. A što se tiče medicinskih sestara i mene, kada vam malo dijete umre na rukama, to je nešto najgore što se može dogoditi.

Slušanje o CSETI-jevim iskustvima je kao da gledate X-files, ali ovo nije Hollywood; ovo je prava stvar. Ima aspekata mog posla koji su lijepi i krasni, no ima i aspekata u ovom radu koji su izuzetno bolni i tragični. To je možda savršena metafora vremena u kojem živimo; mnogo je ljepote i obećanja, ali i mnogo patnje.

 

Astral Projection An Energy Probe - The top video clips of the week are here