3. POGLAVLJE

IZNIMNA STAROST

NELJUDSKIH VRSTA

Mnogi su na dokaz o iznimnoj starosti ljudske vrste predstavlien u

Zabranjenoj arheologiji, prirodno reagirali postavljanjem sljedećeg pitanja: "Iziskuje li preispitivanje samo naša slika o podrijetlu čovjeka? Što je s poviješću drugih živih bića na Zemlji?"

Na Zemlji, naravno, postoji više milijuna vrsta. No. odlučio sam prije svega razmotriti fosilni dokaz o starosti ljudske vrste jer mnogi znanstvenici tvrde da on pruža najbolji dokaz evolucije. Taj je pothvat obuhvaćao osmogodišnje istraživanje, tijekom kojega sam razdoblja proučavao izvorna arheološka izvješća iz proteklih sto pedeset godina, napisana na engleskom i mnogim drugim jezicima. Prvotno nisam očekivao da ću pronaći tako mnogo dokaza o iznimnoj starosti čovjeka. Na temelju tog iskustva, ne mogu unaprijed predvidjeti što bi se dogodilo da nekoliko godina posvetim proučavanju cjelokupne znanstvene literature o otkrićima fosila povezanih s drugim vrstama. Međutim, neka preliminarna istraživanja pokazuju da se u znanstvenoj literaturi mogu pronaći otkrića koja osporavaju darvinističko objašnjenje podrijetla drugih vrsta. U ovom ću poglavlju navesti jedan primjer, koji se osniva na radu koji sam predstavio na XXI.

Međunarodnom kongresu o povijesti znanosti, održanom u srpnju 2001. u Mexico Cityju. Esej je bio naslovljen "Paleobotaničke anomalije koje se odnose na starost lanca slane formacije u Pakistanu: Povijesni pregled neriješene znanstvene kontroverzije." U tom je radu predstavljen dokaz koji potvrđuje da su cvjetnice i kukci postojali na Zemlji dugo prije nego li to priznaju današnji darvinisti.

Pakistanske Slane planine već više od stoljeća privlače veliku pozornost geologa. Taj planinski lanac, koji počinje na obroncima Himalaje u sjeveroistočnom Pakistanu, prostire se oko 240 km prema zapadu, otprilike usporedo s rijekom Jhelum, do mjesta na kojemu se ona ulijeva u Ind, odakle se nastavljaju na određenoj udaljenosti od Inda. Južni kraj istočnih Slanih planina strmo se spušta oko 600 do 900 m do nizine rijeke Jhelum.

Na toj strmini, kao i na drugim mjestima, Slane planine obiluju nizom formacija koje potječu od kambrija do najmlađih geoloških razdoblja. Takve su formacije veoma rijetke i stoga veoma zanimljive geolozima i drugim znanstvenicima koji proučavaju povijest Zemlje. Na dnu, ispod sloja ljubičastog kambrijskog pješčenjaka, nalazi se slana formacija, sastavljena od debelih slojeva crvenkastog, glinastog materijala (slani lapor), u kojemu su otkriveni slojevi kamene soli, sadre, škriljevca i dolomita. Sol se ondje stoljećima vadila i njome se posvuda trgovalo u sjevernom dijelu Indijskog potkontinenta. Još od druge polovice 19. st, kada su geolozi počeli istraživati Slane planine, starost slane formacije bila je predmet čestih sporova.

Neki su tvrdili da potječe iz ranog kambrija, dok su drugi bili uvjereni da je mnogo mlađeg podrijetla. Polemike su se zaoštrile u 20. st., kada su znanstvenici u lancu slane formacije otkrili ostatke razvijenih vrsta biljaka.

Povijest kontroverzije

Znanstveno istraživanje slane formacije počelo je u 19. st., kada je Pakistan još uvijek bio britanska kolonija. Kambrijsko podrijetlo gornjeg sloja ljubičastog pješčenjaka, koji sadrži trilobite općenito se nije dovodilo u pitanje.

No, postojala su razilaženja oko starosti i podrijetla slane formacije, koja se obično nalazi ispod ljubičastog pješčenjaka. Sporilo se i o starosti lanca slane formacije i kohatskih naslaga soli, koje se nalaze sjeverno od Slanih planina.

A. B. Wynne (1878., str. 83) istraživao je Slane planine 1869.-1871. i zaključio da je slana formacija uobičajena sedimentacijska nakupina iz paleozoika. Isto stajalište dijeli i H. Warth, koji je tijekom dvadeset godina istraživanja detaljno upoznao to područje (Wynne, 1878., str. 73). Wynne i Warth su smatrali da su kohatske slane formacije mlađeg, možda tercijarnog podrijetla (Wynne, 1875., str. 32-37). Isto je smatrao i W T. Blandford (Medlicott i Blandford, 1879., str. 488).

C. S. Middlemiss, s Indijskog instituta za geološka mjerenja (1891., str. 42), poslije je pretpostavio da slani lapor nije sedimentna formacija, već izlučevina nižeg sloja magme, koja se uvukla ispod kambrijskog ljubičastog pješčenjaka. Slično je zaključio i upravitelj Indijskog instituta za geološka mjerenja, R. D. Oldham (1893., str. 112). To je otvorilo mogućnost da je lanac slane formacije mlađi od gornjeg sloja ljubičastog pješčenjaka iz kambrija.

Njemački geolog F. Noetling prvotno je mislio da se slana formacija oblikovala u prekambriju (Zuber, 1914., str. 334). No, u radu objavljenom 1903., (Koken i Noetling, str. 35), Noetling je rekao da je kambrijski ljubičasti pješčenjak najstarija formacija u Slanim planinama i, bez jasnog objašnjenja, donjoj slanoj formaciji pripisao je mnogo mlade podrijetlo. Holland je izvijestio (1903., str. 26) da je Noetling vjerovao da su kambrijski ljubičasti pješčenjak i druge gornje formacije gurnuti preko slane formacije uslijed snažnog geološkog potiska. Prema toj teoriji, lanac slane formacije bio je uobičajena sedimentna naslaga, jednake starosti kao i eocenske slane naslage u području Kohata, koje se nalaze sjeverno od Slanih planina. Tu teoriju o geološkom potisku prihvatio je Zuber (1914.).

Kemičar Indijskog instituta za geološka mjerenja, W. Christie (1914.), smatrao je da lanac slane formacije nije vulkanskog podrijetla, kako je pretpostavio Middlemiss. On je utvrdio da je riječ o uobičajenom sedimentnom talogu, koji je nastao isparavanjem mora, no nije rekao kada.

Murray Stuart (1919.) složio se s Christijem da je slana formacija uobičajena sedimentna naslaga. Prema Stuartu. slane naslage u području Slanih planina i Kohata potječu iz ranog kambrija ih prekambrija. Sol se u području Kohata nalazi izravno ispod mnogo mlađeg 'numulitskog' vapnenca iz eocena. Stuart je to objasnio pretpostavkom da su slane naslage u području Kohata i u lancu slane formacije izvorno bile prekrivene slojevima iz paleozoika i mezozoika. Uslijed velikog geološkog pritiska, slojeve iz paleozoika i mezozoika u Kohatu potisnuo je eocenski vapnenac, koji se potom nataložio iznad kambrijske ili prekambrijske kohatske soli. No, u Slanim planinama, kambrijske i prekambrijske slane naslage ostale su prekrivene slojevima iz paleozoika i mezozoika.

Razmatrajući sva dotadašnja izvješća, E. H. Pascoe je 1920. stigao do sljedećeg zaključka. Lanac slane formacije bio je uobičajena sedimentna naslaga iz tercijara (eocena), kao i slana naslaga u Kohatu. Pascoe je vjerovao i da je ljubičasti pješčenjak koji prekriva lanac slane formacije eocenskog podrijetla. Položaj slane formacije i ljubičastog pješčenjaka ispod drugih kambrijskih formacija, pripisan je snažnom geološkom pritisku.

Robert Van Vleck Anderson (1927.) prvi je izvijestio o botaničkim fosilnim ostacima iz lanca slane formacije u kojoj je zamijetio prisutnost: ''djelomice sačuvanih otisaka lišća iz tercijara ili, najranije, mezozoika." Ti su otisci potjecali iz naslaga škriljevca u kanjonu Khewra u Slanom lancu.

Uzorak je predao dr. Ralphu W. Chaneyu iz Instituta Carnegie, koji je rekao:

"Ovaj uzorak sadrži jasne fragmente nekoliko primjeraka lišća dikotiledone [biljka dvosupnica, nap. prev.]. To upućuje na zaključak da potječu najranije iz razdoblja niže krede, kada su se pojavile prve dvosupnice. Jedan list najvjerojatnije pripada hrastu

(Quercus), a svojom veličinom i rubom izrazito podsjeća na oligocensku vrstu Quercus clarnensis iz zapadne Amerike. Zanimljivo je istaknuti da sam veoma slične vrste pronašao u oligocenskim naslagama u Mandžuriji. Vaš uzorak gotovo sigurno potječe iz tercijara." (Anderson, 1927., str. 672). Na temelju toga dokaza, Anderson je utvrdio da su se lanac slane formacije, kao i kohatska slana formacija oblikovale u tercijaru. Prisutnost kambrijskih slojeva iznad lanca slane formacije pripisao je djelovanju geološkog pritiska.

Cyril S. Fox je 1928., objavio studiju, u kojoj je zaključio da su se slane naslage u području slanog lanca i Kohata nataložile u ranom kambriju ili prekambriju. Nije zamijetio tragove geološkog potiska, niti je spomenuo Andersonova otkrića.

U svom govoru povodom inauguracije za predsjednika geološkog odsjeka na Osamnaestom znanstvenom kongresu Indije, G. Cotter (1931., str. 296) pobio je Andersonovo izvješće o otiscima lišća otkrivenima u formaciji slanog lanca. Istaknuo je da je isto područje u 1.mj. 1929., istražio E. R. Gee, pri čemu nije otkrio nove primjerke. Cotter se pridružio Geeju u drugom istraživanju u 3.mj. 1929., pri čemu također nije otkrio nove primjerke. Cotter je istaknuo da su otkrili: "tragove ugljena, od kojih su neki nalikovali otiscima širokog lišća." No, kako je smatrao, nije bila riječ o: "fosilima biljaka."

Anderson je nakon toga poslao uredu Indijskog instituta za geološka mjerenja svoj najbolji primjerak

quercusa (hrasta). Cotter ga je označio 'dvojbenim'. No, Pascoe je rekao (1930., str. 25) daje primjerak 'neodrediv', jer je vjerojatno uništen trenjem prilikom prijenosa. Pascoe je izrazio nadu da će primjerak prije otpremanja biti fotografiran, no u Andersonovim izvješćima se takav snimak ne sporhinje. Neki Andersonovi primjerci poslani su u Oxford prof. B. Sahniju, koji je, kako tvrdi Cotter, smatrao da su: "primjerci, ako je uopće riječ o biljkama, neodređeni."

Cotter je iznio i sljedeću zanimljivu primjedbu (1931., str. 299): "Otprilike 1924., u naslagama soli u gornjem tunelu rudnika u Khewri, otkriveno je veliko i gotovo posve neraspadnuto deblo suvremenog tipa. Dr. Dunn, koji je pregledao to drvo, izjavio je da je promjer debla oko 60 cm, te da se na njemu nalazi nekoliko grana, promjera oko 76 do 101 mm. Profesor Sahni je to drvo označio suvremenim, tvrdeći da nalikuje akaciji, koja danas raste u području lanca Slanih planina."

Razmotrivši sve pozitivne i negativne argumente, Cotter je rekao da je formaciji slanog lanca sklon pripisati prekambrijsko podrijetlo (1931., str. 300). Prije objavljivanja svoga rada u kojemu je izložio navedeno stajalište, Cotter je proučavao čestu prisutnost numulita, fosilnih krednjaka karakterističnih za tercijar, koje je E. R. Gee otkrio u slanom laporu u Khewri.

Cotter, koji je prvotno mislio da su u formaciju slanog lanca nanesene iz mlađih naslaga, zaključio je da su se u toj formaciji izvorno nalazile. U bilješci dodanoj prije objavljivanja njegova rada, Cotter je promijenio prvotno stajalište (1931., str. 300) i izjavio da se formacija slanog lanca oblikovala u tercijaru. No, smatrao je da je intruzivna. što bi moglo objasniti njezinu prisutnost ispod kambrijskog ljubičastog pješčenjaka. Prema Cotteru (1933., str. 151), plastična sol eocenskog podrijetla, na neki se način, uslijed geološkog pritiska i djelovanjem drugih sila, stisnula u neuobičajen oblik.

Cotter je rekao (1933., str. 150) da su se numuliti u Khewri, koje je otkrio Gee: "nalazili pokraj biljnih fragmenata." Dalje je dodao (Cotter, 1933., str. 150-151) da je: "biljne ostatke otkrio i gospodin Gee u slanom laporu u Nila Wahanu." Pascoe je citirao izvješće iz 1933., (1959., str. 569) prema kojemu uzorak slanog lapora u Kaira Wahanu: "nije sadržavao samo fragmente pougljenjene stabljike, nego. kako se čini, i nekoliko listića dikotiledone."

Pascoe je istaknuo (1930., str. 132) i da je Gee otkrio komadić fosiliziranog drveta u crvenkastim laporima slane formacije.

Gee je iznio svoje mišljenje (1934.) o starosti slane formacije, koju je nazvao 'nizovima slaništa'. Zaključio je da su spomenuta formacija, kao i slane naslage u Kohatu, eocenskog podrijetla. Sol u Kohatu nalazila se na svom uobičajenom mjestu, no Gee je primijetio (1934., str. 461): "... sadašnji položaj nizova slaništa ispod slojeva iz ranog paleozoika (ili prekambrija) može se objasniti samo pretpostavkom veoma pravilnog geološkog potiska golemih razmjera." Što se tiče krednjaka koje je pronašao u naslagama slane formacije, priznao je da su ondje možda pristigli iz mlađih formacija (Gee, 1934., str. 463; Fermor, 1935., str. 64). Ali, Gee je primijetio (1934., str. 463): "Biljni fragmenti, međutim, nisu otkriveni samo u slojevima dvojbene starosti, već i u slojevima za koje se neprijeporno smatra da su

in situ u nizovima slaništa." To je istaknuo kao dokaz da slana formacija nije kambrijskog podrijetla.

Nekoliko godina poslije, B. Sahni, koji je tada bio paleobotaničar pri Sveučilištu u Lucknowu, izvijestio je o postojanju brojnih biljnih mikrofosila u uzorcima uzetima iz slane formacije u Khewri i slanih rudnika u Warchi. Do tada se sumnjalo u biljne fosile iz slane formacije. Kritičari su isticali, rekao je Sahni (1944., str. 462) da je: "... u takvu iznimno topljivu i plastičnu tvar, kao što je slani lapor, vanjski materijal mogao prodrijeti kroz šupljine nastale otapanjem ili je bio posve prekriven u relativno novijem razdoblju pomicanja zemlje."

No, duboko u rudnicima, Sahni je otkrio naslage na koje se takve primjedbe nisu mogle primijeniti. Sol je na tim mjestima bila slojevita, a slojevi su bili međusobno odvojeni tankim slojevima slane zemlje, koja se u tom području naziva 'kallar'. Sahni je istaknuo (1944., str. 462): "...kallar je gusto izmiješan sa solju, u slojevima koji se prostiru na velike udaljenosti i koji, premda su izrazito nakošeni, ne pokazuju druge vidljive tragove djelovanja."

Prema Sahniju, sol se slojevito nataložila isparavanjem morske vode u obalnim lagunama, pri čemu je kallar bio prašina i mulj koje je na osušenu sol nanio vjetar. Sahni je pretpostavio da je kallar možda sadržavao pelud i druge biljne mikrofosile. To je potvrdio kada je pregledao uzorke (Sahni, 1944., str. 462): "Svaki je komadić sadržavao mikrofosile ... Većini se ne može utvrditi rod i vrsta, budući da je uglavnom riječ o krhotinama stabla kritosjemenjače, no postoje i traheide golosjemenjača s velikim kružnim, omeđenim jamama, te najmanje jedan dobar primjerak krilatog, šestonožnog kukca sastavljenih očiju." Sahni je na temelju toga zaključio da se slana formacija oblikovala u eocenu, a ne u kambriju. Poslije je u kallaru, ali i u s njime povezanim stjenovitim slojevima sastavljenima od dolomita i škriljevca, otkrio fragmente biljaka.