Učenje i razumijevanje u prisustvu Spasitelja i dalje se nastavljalo. Nakon što sam doznala za postojanje dviju glavnih energija, naučila sam kako one na nas djeluju u fizičkom smislu. Prisjećajući se da duša i um neizmjerno utječu na naše tijelo, shvatila sam da bukvalno možemo djelovati na vlastito zdravlje. Doznala sam da duša ima takvu moć koja može tijelo čuvati od bolesti, a ako je bolest već napala organizam duša će ga svojom moći izliječiti. Duša ima moć da zavlada umom, a um da vlada tijelom. Razmišljajući o ovoj interakciji sjetila sam se stiha iz Biblije: 'Jer on (čovjek) je ono što u srcu nosi'.

Naše misli raspolažu izuzetnom snagom koja može privući pozitivne ili negativne energije koje se oko nas nalaze. Kada se dulje vrijeme hrane negativnom energijom naši će obrambeni mehanizmi oslabiti. To će naročito doći do izražaja onda kad se negativne misli usredotoče na nas same. Shvatila sam da smo sebi najviše okrenuti u trenucima depresije. No, potrudimo li se da svoje misli odagnamo od sebe i da mislimo o potrebama drugih, na putu smo ozdravljenja. Pružanje pomoći onima koji nas okružuju melem je za dušu i tijelo.

Proces izlječenja kreće iznutra. Naša duša liječi naše tijelo. Sigurna ruka kirurga izvršit će i najsloženiju operaciju, a lijekovi će omogućiti da se stvore idealni uvjeti za zdravlje, ali duša je ta koja će odigrati odlučujuću ulogu u izlječenju. Tijelo bez duše neće moći ozdraviti i neće dugo živjeti. Pokazali su mi da su ćelije našeg organizma građene tako da osiguraju vječni život. U početku su programirane tako da se mogu regenerirati, da mogu zamijeniti stare stanice koje više ne funkcioniraju kako treba ili su, pak, oštećene. Ali desilo se nešto što je sve izmijenilo; nisu mi rekli o čemu se točno radi, ali sam shvatila da se 'smrt' ušuljala u Rajski vrt. Pokazali su mi da Rajski vrt postoji i rekli su mi za odluku koja je onemogućila da život na zemlji bude vječan.

Naša tijela moraju umrijeti, ali moć nam je i dalje ostavljena. Ona se koristi vjerom i pozitivnom energijom te nam pomaže da mijenjamo naše stanice i tako stignemo do ozdravljenja  ukoliko je ono opravdano.

Moramo upamtiti da je Božja volja uvijek uključena u proces izlječenja i ozdravljenja.

Uvidjela sam da su mnoge moje bolesti bile rezultat mog depresivnog stanja ili osjećanja da nisam voljena. Ukazano mi je na moje često samosažaljevanje koje se izražavalo rečenicama poput 'Oh, koliko samo moram patiti', 'Nitko me ne voli', 'Ja to više ne mogu izdržati' i tome slično. Bilo je u tim mojim kuknjavama previše egocentrizma. Ja, pa ja i opet ja. Takvim sam stavom širom otvarala vrata negativnoj energiji. Naprosto sam prisvojila svu negativnu energiju koja se oko mene nalazila. Bila sam sama sebi prorok. Rekavši 'Teško meni', ustvari sam priznala: 'Ja sam bolesna'. Tada sam shvatila koliko je moje učešće u vlastitoj bolesti, i koliko je za ozdravljenje važan takozvani 'pozitivni govor'. Kad ustanovimo gdje je problem, moramo početi s procesom verbalnog liječenja. Razmišljanje o bolesti moramo zamijeniti razmišljanjem o traženju lijeka, a izgovorenim riječima jačat ćemo misao o izlječenju. Takvim ponašanjem uzbudit ćemo inteligenciju koja nas okružuje i potaknuti je da poradi na našem ozdravljenju. Najbolja verbalizacija, kako sam shvatila, je ona koja se vrši kroz molitvu. Ako se ustanovi da je naše ozdravljenje opravdano Bog će nam pomoći da do njega i dođe.

Nije na nama da poričemo postojanje bolesti ili problema, već da poreknemo da je moć bolesti snažnija od našeg božanskog prava da je izliječimo. Kroz život nas vodi vjera a ne vid. Vid je povezan s kognitivnim, analitičkim umom. On racionalizira i opravdava. Vjerom upravlja duša. Duša je emotivna, ona prihvaća i usvaja. I baš kao i sa svim drugim stvarima, tako je i sa vjerom: budemo li je prakticirali steći ćemo je. Naučimo li koristiti ono što imamo, dobit ćemo još. To je zakon duše.

Razvijanje vjere je poput sijanja sjemena. Čak i onda kad neke sjemenke padnu daleko od brazde, rod neće izostati. Svaki čin vjere bit će blagoslov. I što upućeniji u vjeru budemo (a bit ćemo budemo li je prakticirali) to će urod biti bolji. Jer, dobro će uroditi dobrim. I to je zakon duše.

Sad sam stvarno počinjala shvaćati moć koju duša ima nad tijelom i da duša djeluje na nivou kog većina nas uopće nije svjesna. Naravno, znala sam da su moje misli proizvod mog uma, i da se moje tijelo povodi za mojim mislima, ali duša je za mene uvijek bila tajna. Sada znam da je duša tajna za većinu ljudi. Shvatila sam, sada, da duša djeluje, a da um o tome, uglavnom, pojma nema. Duša komunicira s Bogom, pri čemu vrši funkciju prijemnika koji od Boga prima znanje i pronicavost. Bilo je važno da upravo to shvatim i da zamislim našu dušu kao fluoroscentnu cijev smještenu u našem tijelu. Kad ta cijev svijetli i mi bivamo ispunjeni svjetlom i ljubavlju i upravo ta energija daje našem tijelu život i snagu. Negativna iskustva - poput nedostatka ljubavi, nasilja, i sličnih pojava  mogu tu svjetlost prigušiti i tako oslabiti našu dušu. A kad je oslabljena duša, onda je oslabljeno i tijelo. Rezultat ne mora biti oboljenje, ali u svakom slučaju naše tijelo postaje neotporno, i ostaje oslabljeno sve dok se duša ne oporavi. Našu dušu možemo obnoviti pomažući drugima, vjerom u Boga ili jednostavnim otvaranjem prema pozitivnim energijama, služeći se pritom pozitivnim mislima. Svim tim aktivnostima sami upravljamo. Izvor energije je Bog koji je uvijek tu, samo ga moramo pronaći. Želimo li uživati u plodovima Božje moći moramo znati prihvatiti tu moć.

Iznenadilo me kad sam ustanovila koliki od nas radije prihvaćaju patnju i bolest, pa čak i smrt. Ponekad do izlječenja ne dolazi odmah, a ponekad nikako. To se događa zbog potrebe našeg razvoja, jer svako proživljeno iskustvo je tu samo za naše dobro, pa se dešava da nam je za razvoj naše duše potrebno i negativno iskustvo. Često nam se, kao dušama, dešavalo da upravo željno i nestrpljivo dočekujemo nevolje, bolesti i nesreće samo zato da bismo se što više usavršili. Shvatila sam da je naš zemaljski život, u duhovnom pogledu, potpuno beznačajan. Bol koja nas u životu snađe kratko traje, i duša je vrlo rado izdržava, a naša je smrt samo jedna stepenica na putu razvoja naše duše. Kad, na primjer, čovjek umire od raka, on užasno pati uslijed velikih bolova. Ti bolovi su, očigledno, nužni za razvoj njegove duše. Znam da je moja majka umrla od raka i sjećam se da je tada, umirući, sa svojom porodicom uspostavila odnos koji ranije nije imala. Odnosi su se popravili, ozdravili. Dakle, ona je umiranjem razvijala svoju dušu. Neki ljudi izabiru takav način umiranja kojim će pomoći nekom drugom.

Netko će, na primjer, odabrati da umre tako što će zakoračiti na ulicu i dopustiti da ga udare kola kojima upravlja pijanac. To će nam se učiniti strašnim. Ali, uz Božju providnost, njegova je duša znala da na taj način spašava pijanca mnogo težih muka. Taj isti pijani vozač bi, na primjer, mogao samo sedam dana kasnije naletjeti na grupu mladića i djevojaka i unakaziti ih za cio život. Tako bi nevolja bila mnogo veća. Ovako, on će biti u zatvoru zbog onog prvog prekršaja u kom je zgazio čovjeka čija je misija na ovom svijetu ionako već bila okončana. Na taj način, gledano iz nutarnje perspektive, spriječena je veća i nepotrebna bol, a pijanac u zatvoru možda krene putem razvoja vlastite duše.

Na zemlji ima mnogo manje nesreće nego što mi to mislimo, posebno ako na stvari gledamo iz perspektive vječnosti. Ruka Boga, i put koji sami odabiremo prije dolaska na ovaj svijet, vode nas čak i onda kad mislimo da se sve odigrava pukim slučajem. Bilo bi besmisleno da pokušamo identificirati sva naša iskustva, ali budite uvjereni da nam se sve događa s nekom svrhom. Čak i razvod, iznenadna nezaposlenost, fizički napad, ili neke druge neugode, imaju svrhu da nam podare neko novo saznanje i doprinesu našem duhovnom usavršavanju. Makoliko bila bolna, ta iskustva nam koriste u našem razvoju. Kao što je i sam Isus kazao, dok je još boravio na zemlji, jer sablazni moraju da dođu, ali teško onome koji ih donosi!' (Mateja 18:7).

Pod vodstvom Spasitelja naučila sam da je važno da sva iskustva prihvaćamo kao potencijalno korisna. Bilo je nužno da prihvatim sve zadatke koji su mi povjereni za mog boravka na zemlji. Na taj sam način mogla izdvojiti negativne stvari i poništiti njihove učinke; mogla sam oprostiti svojim neprijateljima, čak sam ih mogla i voljeti, i tako potpuno izbrisati svaki loš utjecaj koji su na mene mogli imati; mogla sam potražiti dobre misli i lijepe riječi, i tako staviti melem na vlastitu dušu, ali i na duše  drugih. Shvatila sam da sam u stanju samu sebe liječiti, najprije u duhovnom smislu, a potom i emocionalno, mentalno i fizički. Shvatila sam da sam u stanju da se poštedim razornih učinaka očaja. Imala sam pravo na potpun život.

Shvatila sam kakvo se zlo krije u predavanju krivnji i strahu - najmoćnijem oružju Sotone; shvatila sam da se moram otarasiti prošlosti. Ako sam kršila zakone i sagriješila, na meni je bilo da se promijenim, da sebi oprostim i da krenem naprijed. Ako sam nekoga povrijedila, na meni je bilo da se okrenem iskrenoj ljubavi i da zatražim njegov oprost. Ako sam povrijedila vlastitu dušu, na meni je bilo da se primaknem Bogu i ponovo osjetim njegovu ljubav koja iscjeljuje. Pokajanje može biti jako jednostavno, ali i teško, ako ga sami takvim učinimo. Padnemo li, na nama je da se podignemo, sa sebe otresemo prašinu i krenemo dalje. Padnemo li opet, i još milion puta, opet ćemo se pridići i nastaviti dalje, jer samo tako ćemo nekud stići. U svijetu duša grijeh nije isto što i na zemlji. Sva iskustva mogu biti pozitivna, jer sva su iskustva poučna.

Nikad ne smijemo razmišljati o samoubistvu, jer će nas taj čin lišiti prilike da se još više usavršimo u zemaljskom životu, pa će nam kasnije, kad budemo u prilici da razmislimo o tim propuštenim prilikama, biti žao.  Ipak, važno je znati da je - Bog taj koji donosi konačni sud o svakoj duši i njenim iskušenjima. Zato potražite nadu u nekom pozitivnom činu, pa ćete, možda, ugledati plamičak svjetla koje ste ranije propustili. Očaj nikad nema opravdanja, jer nam je nepotreban. Ovdje smo da učimo, eksperimentiramo i činimo greške. Nemojmo sebi presuđivati; kroz život treba ići korak po korak, ne vodeći računa o tome što drugi misle o nama i ne mjereći se tuđim aršinom. Sebi treba da praštamo i da budemo zahvalni za sve ono što nam pomaže da se razvijamo. Ispostavit će se da su najteži izazovi bili i naši najbolji učitelji.

Kako znam da svako stvaranje započinje u mislima, tako znam da se stvaranje grijeha, krivnje, očaja, nade i ljubavi začinje u nama. Svako ozdravljenje dolazi iz nas samih. Sve nevolje izviru iz nas samih. Naše misli imaju nevjerovatnu moć.

Mi smo poput beba što puze naokolo i pokušavaju dokučiti kako iskoristiti sve svoje potencijale. A ti potencijali su moćni; njima upravljaju zakoni koji nas štite od nas samih. Međutim, tragajući za pozitivnim oko nas, otkrit ćemo i same zakone. Dobit ćemo sve što nam je namijenjeno.