Katkad čudotvorna ozdravljenja nisu povezana samo sa živim ljudima, već i s mrtvima, kao što su slučajevi izlječenja od strane preminulih svetaca.

To se dogodilo i Johnu Faganu, lučkom radniku iz Glasgowa (Rogo, 1982., str. 266-271). Sredovječni je Fagan 26. 04. 1967., počeo povraćati krv. Primljen je u bolnicu 'Glasgow Royal Infirmary', gdje je bio podvrgnut medicinskim testovima, koji su pokazali da Fagan boluje od raka želuca.

Liječnici, koji mu nisu rekli da boluje od raka, preporučili su Faganu operaciju. Rogo primjećuje (1982., str. 267): "Operacijom je utvrđeno da mu je rak zahvatio želudac i debelo crijevo. Želudac je bio teško nagrizen čirevima, a rak se do trenutka operacije očito proširio. Budući da tumor nisu mogli u potpunosti ukloniti, liječnici su rekli gospođi Faganu da je njezinu suprugu preostalo još samo 6 mjeseci do godine dana života. Fagana nisu ni tada izvijestili o njegovu stanju." Nakon što je otpušten iz bolnice, Faganovo se stanje počelo pogoršavati. Kada se 21. 12. 1967., ponovno vratio u bolnicu, liječnici su obavijestili gospođu Fagan da se u organizmu njezina supruga razvio drugi tumor koji ne mogu operirati.

Rekli su joj, stoga, da mu mogu prepisati samo lijekove za smanjenje bolova.

Gospođa Fagan je skrbila o svom suprugu kod kuće, gdje je ležao u krevetu iščekujući smrt. Otac John Fitzgibbon, svećenik katoličke crkve Blaženog Johna Ogilviea, počeo je posjećivati supružnike Fagan, koji su bili katolici. Očekujući najgori ishod, otac Fitzgibbon je dao Faganu posljednju pomast, a gospođi Fagan medalju blaženog Johna Ogilviea, škotskog katoličkog mučenika kojeg su protestanti ubili 1614., te joj preporučio da mu upućuje svoje molitve. Gospoda Fagan ga je poslušala, a često su joj se u tim molitvama pridružili Faganovi prijatelji. Rogo primjećuje (1982., str. 268): "Fagan je do 3.mj. toliko oslabio da nije mogao ustati iz kreveta, jesti, čak ni govoriti. Neprestano je povraćao, budući da mu se želudac tada doslovno raspadao ... Liječnik Faganovih, Archibald MacDonald došao je ... [6. 03.] ... pri čemu ga je stanje njegova pacijenta toliko potreslo, da je mogao samo priopćiti gospodi Fagan da će se nakon vikenda ponovno vratiti kako bi potpisao potvrdu o smrti. Njezinu je suprugu prepisao tablete protiv bolova i otišao. Fagan je nakon toga zaspao dubokim snom."

Sljedećeg dana Faganovo se stanje potpuno promijenilo. Bolovi i povraćanje su prestali i izrazio je želju za hranom. Dr. MacDonald bio je zapanjen njegovim oporavkom, koji je uskoro rezultiralo potpunim ozdravljenjem.

Kada se vijest o Faganovu čudesnom ozdravljenju proširila, dostojanstvenici Katoličke crkve u Škotskoj nadali su se da će konačno uvjeriti Vatikan da kanonizira Johna Ogilviea. U tu svrhu su morali podrobno dokumentirati slučaj Johna Fagana. Organizirali su raspravu, koju je predvodio otac Thomas Reilly, a na kojoj je dr. MacDonald iznio svoje izvješće o tom slučaju, i nakon čega je izabran odbor sastavljen od 3 glasgowska liječnika, koji su imali zadatak dalje istražiti slučaj. Nakon dvogodišnjeg istraživanja, odbor nije pronašao nijedno medicinsko objašnjenje Faganova ozdravljenja.

Godine 1971., Vatikan je u Škotsku poslao dr. Livija Capacaccija, stručnjaka za bolesti želuca i crijeva sa Sveučilišta u Rimu. Premda je dr. Capaccia vjerovao da je Faganovo ozdravljenje čudotvorno, otac Reilly ga je ohrabrivao da pažljivo razmotri moguća prirodna objašnjenja. Doktor Capaccia je, stoga, odboru iznio nekoliko mogućih objašnjenja na razmatranje.

Naprimjer, rekao je da je kod tumornih izraslina, koje su se poslije pojavile, možda bila riječ o spontanoj remisiji. Odbor je ustvrdio da medicinski dokazi isključuju tu mogućnost. Prema drugoj teoriji, uzrok pogoršanja Faganova zdravstvenog stanja nisu bile sekundarne tumorske izrasline.

U svezi toga, dr. Gerard Crean, stručnjak za bolesti želuca i crijeva iz Edinburgha, zaključio je da su prvom operacijom bile uklonjene sve tumorske izrasline, te da je pogoršanje zdravstvenog stanja bila posljedica gnojnih izlučevina iz apscesa, koji se poslije spontano zaliječio. Rogo primjećuje (1982., str. 270): "Creanova teorija odbačena je iz sljedećih razloga:

1.) Fagan je bio preblizu smrti da je bolovao od običnog čira;

2.) Nakon prve operacije potvrđeno je da nisu odstranjene sve tumorske izrasline iz Fagaonva tijela;

3.) Pogoršanje Faganova stanja podudaralo se s prvotnom dijagnozom i prognozom njegova liječnika. Raspravom nije utvrđeno nijedno alternativno objašnjenje, i zaključeno je da je Fagan bolovao od sekundarnog malignog tumora koji se - bez očitog medicinskog objašnjenja - iznenada spontano izliječio."

U 05. 1971., Fagan je podvrgnut podrobnim medicinskim ispitivanjima u bolnici 'Western General' u Edinburghu. Stručnjaci su zaključili da je pogoršanje Faganova zdravstvenog stanja: "posve dosljedno anamnezi pacijenta koji boluje od recidiva karcinoma želuca", i da se njegovo ozdravljenje: "ne može zadovoljavajuće objasniti." (Rogo, 1982., str. 270).

Doktor Capacaccia se vratio u Glasgow u 10.mj. 1971., gdje je pregledao sve medicinske dokaze uz savjetovanje s liječnicima, koji su proveli istragu.

Zaključio je da je Faganovo izlječenje čudotvorno i o tome izvijestio Vatikan.

Papa Pavao VI. obznanio je da je za to čudotvorno izlječenje odgovoran John Ogilvie, koji je ubrzo potom proglašen svecem.

Posmrtna izlječenja pripisuju se i peruanskom svecu, sv. Martinu de Porresu, koji je rođen 1579., a umro je 1639. Postupak kanonizacije, koji provodi Katolička crkva, odvija se u dvije osnovne faze. Prva obuhvaća beatifikaciju, a druga kanonizaciju. Sveti Martin de Porres beatinciran je 1837., a kanoniziran 1857., godine. Prilikom procesa beatifikacije, papa Grgur XVI. je 19. 03. 1836., priznao sljedeće ozdravljenje kao čudotvorno.

Kada je jedna žena iz Lime razbila posudu, komadić srebra uletio joj je u očnu jabučicu, iz koje je potom potekla sva tekućina. Žena je uslijed te ozljede nepovratno oslijepila. Rogo primjećuje (1982., str. 265): "Poglavar obližnjeg samostana poslao joj je komadić kosti, relikviju Martina de Porresa i rekao joj da je drži na oboljelom oku. Žena ga je poslušala i sljedeće joj je jutro oko posve ozdravilo i ponovno je progledala. Premda je s medicinskog gledišta to bilo posve nemoguće, ženin osobni liječnik, koji je prethodno pregledao ozljedu, potvrdio je njezin oporavak." Drugo ozdravljenje povezano s beatifikacijom sv. Martina iz Porresa također se dogodilo u Limi. Jednom je djetetu napuknula lubanja nakon što je palo s balkona s visine od 5 m, što je izazvalo grčeve u njegovu tijelu. Liječnik koji ga je pregledao ustanovio je da mu je stanje neizlječivo. Djetetova majka i španjolska plemkinja, kod koje je radila, molile su se Martinu de Porresu. Nekoliko sati poslije, dijete je posve oporavljeno ustalo iz kreveta.

Vatikan je 1962., priznao kao čudotvorna još dva slučaja ozdravljenja. Godine 1948., u Portugalu, starica Dorothy Caballero Escalante patila je od neoperabilnog zapletaja crijeva. Njezina kći, koja je saznala da joj je majka smrtno bolesna, počela se moliti Martinu de Porresu, nakon čega joj je majka ubrzo potpuno ozdravila. Godine 1956., na Kanarskim otocima, četverogodišnji Anthony Cabrera Perez igrao se na gradilištu u Tenrifeu, kada mu je velik betonski blok pao na nogu razmrskavši je. Na mjestu udarca poslije se razvila gangrena. Nakon neuspješnih medicinskih tretmana, liječnici u bolnici 'St. Eulalia' odlučili su dječaku amputirati nogu kako bi mu spasili život. No, dječakovi su se roditelji molili Martinu de Porresu.

Sljedeće jutro, gangrena se povukla, a nedugo potom i dječakova je noga potpuno ozdravila.