POGLAVLJE  IV

Dakle, uvidjeli smo da nema slučajnosti u pogledu bolesti, bilo po njenoj vrsti ili po dijelu tijela koji je zahvaćen bolešću, kao i sve druge posljedice energije podlježu zakonu uzroka i posljedice. Neke bolesti mogu biti uzrokovane direktnim fizičkim putem kao što su to trovanja, nesreće i povrede, i krajnjom neumjerenošću, ali bole-sti općenito nastaju zbog neke osnovne greške u našem ustroj-stvu, kao što je to već prikazano u datim primjerima. Za kompletno izlječenje trebaju biti korišteni ne samo fizički načini, birajući uvijek najbolje poznate metode umjetno-sti liječenja, već i sami moramo uložiti svoj vlastiti napor do kraj-njih sposobnosti da odstranimo bilo koju grešku u našoj prirodi-zato jer konačno i potpuno izlje-čenje dolazi iznutra, iz same Duše, koja sa Njegovom dobrotvornošću zrači harmoniju kroz cijelu ličnost, kada to sami dopuštamo da bude učinjeno. Kao što postoji jedan korijen uzrok za sve bolesti, a to je sebičnost, isto tako postoji jedan veliki siguran metod ozdravljenja od svih patnji, a to je preobraćanje sebičnosti u obožavanje drugih.

Ako razvijemo dovoljno svojstvo zaboravljanja sebe kroz ljubav i brigu za one koji su oko nas, uživajući veličanstvenu avanturu sticanja znanja kroz pomaganje drugih, onda će našem razočaranju i patnji vrlo brzo doći kraj. To je veliki konačni cilj, gubljenje naših vlastitih interesa u interesima i služenju čovječanstvu. Nema veze koji je naš položaj u životu u koji nas je naše Božansko postavilo. Da li smo uključeni u trgovinu ili neki posao, da li smo bogati ili siroma-šni, da li smo vladar ili prosjak, za svakoga je moguće da radi u svom odgovarajućem zvanju i da bude ipak pravi blagoslov za one koji su oko njega prenoseći im Bratsku Božansku Ljubav.

Ali za većinu od nas predstoji put kojim treba putovati da bi mogli doseći ovo stanje savršenstva, pre-mda je veoma iznenađujuće kako bilo koji pojedinac može vrlo brzo napredovati ako slijedi ove prin-cipe i uloži ozbiljan napor - vjeru-jući ne samo u svoju jadnu ličnost, već ima čvrstu vjeru da uz pomoć primjera i učenja velikih učitelja svijeta njemu može biti omogu-ćeno da sjedini sebe sa svojom vlastitom Dušom, unutrašnjom Božanstvenošću-kada će sve stvari postati moguće. Kod većine od nas postoji jedan ili više poremećaja koji su suprotni i koji nam ometaju naš napredak i to je takav pore-mećaj ili poremećaji koje moramo tražiti u samima sebi, i dok težimo da proširimo i razvijemo stranu ljubavi u našoj prirodi prema svije-tu, istovremeno moramo uložiti na-por da odstranimo taj poremećaj preplavljujući našu prirodu sa su-protnom vrlinom.

Na početku ovo može biti malo teško, ali samo na početku, jer je zamjetljivo kako će brzo istinsko poticanje vrline porasti, povezano sa znanjem da uz pomoć Božan-skog u nama nastavimo sa napo-rom - da je onda neuspjeh nemo-guć. U razvijanju Univerzalne Ljubavi u nama mi moramo naučiti i sve više i više shvaćati da je svako ljudsko biće, bez obzira kako prosto, sin Tvorca, i da će jednog dana i u nekom vremenu i on napredovati ka savršenstvu kao što se i mi to svi nadamo. Kako god stvorenje ili čovjek mogli izgledati prosti i neplemeniti, moramo se sjetiti da je u njemu Božanska Iskra, koja će polagano ali sigurno rasti sve dok slava Tvorca ne obasja to biće. Pitanje dobra ili zla, ispravnog ili krivog je čisto relativno. Ono što je ispravno u prirodnoj evoluciji jednog urođe-nika to će biti krivo za one daleko više prosvijetljene u našoj civiliza-ciji, i ono što čak i kod nas može biti vrlina to može biti neumjesno i stoga pogrešno, kod onoga tko je dosegao stanje učeništva. Ono što nazivamo pogrešnim ili zlim u stvarnosti je neumjesno, i stoga čisto relativno. Ponovo se podsje-timo da je naš standard idealnog relativan, za životinje mi možemo izgledati kao pravi bogovi, dok smo u sebi veoma daleko od standarda velikog Bijelog Bratstva Svetaca ili Mučenika koji su dali sve od sebe da bi bili primjeri za nas. Zbog toga moramo imati samilosti i simpatiju za najniže - jer dok sebe možemo smatrati kao da smo daleko odmakli iznad njiho -vog nivoa, mi smo uistinu u sebi još sićušni, i ispred nas se još nalazi dugo putovanje da bi dosegli svojstva naše starije braće, čije svjetlo sjaji čitavim svijetom kroz svako stoljeće. Ako nas obuzme Ponos, pokušajmo shvatiti da su naše ličnosti same po sebi ništavne, nesposobne da učine bilo koji dobar ili prihvatljiv rad, ili da se odupru moćima mraka, sve dok im ne pomogne Svjetlo koje dolazi iznad nas, Svjetlo naše Duše, napregni se da shvatiš djelić sve-prisutnosti i nezamislive snage našeg Tvorca, Koji je napravio u svoj savršenosti svijet u jednoj kapljici vode i sisteme univerzu-ma, i pokušaj shvatiti relativnu poniznost koju Mu dugujemo i našu potpunu ovisnost o Njemu. Mi učimo da iskazujemo poštova-nje našim pretpostavljenim ljudi-ma - koliko bi beskonačno više trebali spoznati našu vlastitu sla-bost i iskazati potpunu poniznost ispred Velikog Arhitekta Univerz-uma! Ako se na našem putu napretka ispriječi Okrutnost ili Mržnja, onda se sjetimo da je Ljubav temelje Stvaranja, da u svakoj živućoj duši postoji i neko dobro, i da i u onima najboljima od nas postoji nešto loše. Tražeći dobro u drugima čak i u onima koji su nas ispočetka vrijeđali, naučiti ćemo da razvijamo, ako ništa više, neku simpatiju i nadu da će oni jednom vidjeti bolje načine, onda to slijedi želja da im pomognemo i da ih uzdignemo. Konačna pobjeda nad svima će biti kroz ljubav i ljubaznost, i kada dovoljno razvi-jemo ova dva svojstva, onda nas više neće moći ništa savladati, jer ćemo uvijek imati samilosti i nećemo pružati otpor, jer ponovo istim zakonom uzroka i posljedice to je otpor koji izaziva štetu. Naša svrha u životu je da slijedimo zapovjedi našeg Višeg Sebstva, nespriječeni utjecajima drugih, a ovo se može doseći samo ako sami polako idemo našim vlastitim pu-tem, i istovremeno nikada se ne miješati u ličnost drugih, ili stvara-ti i najmanju povredu bilo kojom metodom okrutnosti ili mržnje. Mi moramo težiti tome da naučimo voljeti druge, možda započeti sa jednom osobom ili čak životinjom, i neka se onda ta ljubav razvija i proširi sve više i više, sve dok-njen suprotan poremećaj automatski ne iščezne. Ljubav rađa Ljubav, isto kao što Mržnja rađa Mržnju.

Na izlječenje sebičnosti djeluje okretanje vani prema drugima pažnjom i brigom koju bismo posvetili prema sebi samima, tako da postane tako jaka za njihovu dobrobit - da mi u tome zabora-vljamo na sebe. Kao što to izražava jedna velika zapovjed Bratstva “Tražiti utjehu za naše vlastito razočaranje pružajući i šireći olakšanje i utjehu prema našim bližnjima-stvorenjima u tre-nutku njihove patnje” i nema sigurnijeg puta za liječenje sebi-čnosti-samoljubavi i poremećaja koji iz toga proizlaze od ovog metoda.

Nestabilnost se može odstraniti razvijanjem, samo-opredjeljenjem, učvršćujući um i čineći stvari sa odlučnošću umjesto sa kolebanjem i neodlučnošću. Čak i ako ispoče-tka počinimo grešku bolje je da djelujemo nego da propustimo priliku jer nismo još donjeli odlu-ku. Samo-opredjeljenje će uskoro porasti, strah od zahvatanja u život će nestati, a dobiveno iskustvo će voditi naš um ka boljem prosuđi-vanju.

Da bi odstranili Neznanje, ponovo nemojmo se bojati iskustva, ali sa budnim umom i sa širom otvo-renim očima i ušima trebamo pri-hvatiti svaki dio znanja koji mo-žemo dobiti. Istovremeno moramo biti fleksibilni u mislima, jer nam unaprijed stvorene ideje i pretho-dno stvorena ubjeđenja oduzimaju priliku za sticanjem svježeg i šireg znanja. Mi uvijek trebamo biti spremni proširiti granice uma i odbaciti bilo koju ideju, bez obzira kako ona čvrsto bila ukorijenjena-ako se iz većeg iskustva ispolji sama viša istina.

Kao i Ponos tako je i Pohlepa velika prepreka napretku i oboje mora biti nemilosrdno odstranje-no. Posljedice Pohlepe su uistinu ozbiljne jer nas to vodi da se miješamo u duševni razvoj naših bližnjih ljudi. Mi moramo shvatiti da je svako biće ovdje da bi se razvijalo po zapovjedima Duše, i da nitko od nas ne smije ništa drugo činiti osim ohrabrivati i poticati našu braću u tom razvitku.

Mi mu moramo pomoći da se nada i ako je u našoj moći, da povećamo njegovo znanje i svjetovne šanse da dosegne svoj napredak. Isto kao što bi i mi željeli da nam pomognu drugi na teškom usponu planin-skog puta života, tako isto budimo uvijek spremni da pružimo svoju ruku, i pružimo iskustvo našeg višeg znanja slabijem ili mlađem bratu. Takav stav trebaju da imaju roditelji prema djetetu, učitelj prema čovjeku, prijatelj prema prijatelju, pružajući pažnju, ljubav i zaštitu onoliko koliko je to potrebno i korisno, i ipak nikada ni za jedan trenutak se ne mješati u prirodni razvitak te ličnosti-jer to mora biti diktirano po zapovjedima Duše. Mnogi od nas su u svojem ranom životu bili daleko bliže svojim vlastitim Dušama nego smo to u kasnijim godinama života-i onda su imali jasnije ideje o svome radu u životu o naporima koje oče-kujemo ispuniti, i karakteru koji trebamo razviti. Razlog ovome jeste materijalizam i okolnosti u našem dobu, kao i ličnosti sa kojima smo mi združeni-sve to nas je odvuklo od glasa našeg Višeg Sebstva, i čvrsto nas prikovalo za obično mjesto sa nedostatkom ide-ala, sve je to tako vidljivo u ovoj civilizaciji. Neka roditelj, učitelj, prijatelj uvijek teži da ohrabri razvitak Višeg Sebstva onih nad kojima oni imaju prekrasnu privile -giju i priliku da iskažu svojim utjecajem-ali neka uvijek drugima dopuste slobodu, kao što se oni nadaju da i njima bude data sloboda. Tako na sličan način moramo u sebi tražiti bilo koju pogrešku ili slabost, i pročistiti je razvijanjem suprotne vrline, i na taj način odstraniti uzrok iz naše prirode koji stvara sukob između Duše i ličnosti - a što je temeljni uzrok bolesti. Samo će takva akcija donjeti olakšanje, zdravlje i užitak ako bolesnik ima snage i vjere, kod onih koji nisu tako jaki, kod njih će na materijalni način pomagati ze-maljski liječnici da bi postigli isti rezultat. Mi moramo iskreno nau-čiti da razvijamo individualnost po zapovjedima naše vlastite Duše, da se ne bojimo čovjeka i da pazimo da se u nas niko ne mješa ili da nas odvraća od razvitka u našoj evolu-ciji, od ispunjenja naše dužnosti i pružanja pomoći našim bližnjima-ljudima, i imajući na umu da što god mi više napredujemo, da po-stajemo veći blagoslov za one koji su oko nas. Mi posebno moramo biti pažljivi prilikom davanja pomo -ći drugim ljudima, bez obzira tko oni mogli biti, moramo biti sigurni da želja za pomaganjem proističe iz Višeg Sebstva, a ne da je to lažan osjećaj dužnosti nametnut sugestijom ili nagovaranjem više utjecajnije osobe. Jedna takva tra-gedija proizlazi iz modernog običa -ja, i nemoguće je izračunati koliko tisuća života je sputano, milijarde prilika propušteno, tuge i patnje uzrokovano, ogroman broj djece koji je možda godinama stajao sa roditeljima invalidima, kada je jedina bolest koju su roditelji po-znavali bila pohlepa za pažnjom. Pomisli o armiji muškaraca i žena koji su bili spriječeni da obavljaju možda neki veliki i koristan rad za čovječanstvo jer je njihova ličnost bila zarobljena od nekog pojedinca od kojega oni nisu imali hrabrosti da se oslobode, djeca koja su u svojim ranim godinama poznavali i željeli slijediti svoj urođeni poziv i ipak zbog teških okolnosti, zbog odvraćanja od strane drugih i zbog neodlučnosti skrenuli u neku drugu struku u životu gdje oni nisu ni sretni, a niti su u mogućnosti da nastave sa svojom evolucijom, kao što bi mogli da su drukčije postu-pili. Samo zapovjedi naše savjesti nam mogu kazati gdje leži naša dužnost prema jednome ili mnogi-ma, kako i koga ćemo služiti, ali tko god to može biti mi moramo izvršavati zapovjed sa našim kraj-njim sposobnostima. Napokon, ne-mojmo se bojati zakoračiti i uhva-titi u koštac sa životom, mi smo ovdje da steknemo iskustvo, a nau-čit ćemo vrlo malo sve dok se ne suočimo sa stvarnošću i tragamo svom svojom moći. Ta iskustva se mogu steći svugdje, i istine prirode i čovječanstva se mogu djelotvorno naučiti bilo u kolibi u prirodi isto kao i u buci i jurnjavi grada.