Izlet u grad

Napusti li pustinjak nakon dugih godina svoju sobicu te se zaputi u
grad i blizinu ljudi, on obično za taj svoj potez može navesti
odlične razloge, ali je rezultat najčešće smiješan. Pustinjak treba
ostati pustinjakom kao postolar postolarom. Da pustinja-štvo nije
nikakvo zanimanje ili daje manje vrijedno, isto kao i prošenje,
pomodno je europsko mišljenje koje nitko neće shvatiti ozbiljno.
Pustinjak je zanimanje isto kao i postolar, isto kao prosjak, isto
kao razbojnik, isto kao ratnik, to je mnogo starije, važnije, svetije
zanimanje negoli su primjerice pseudozanimanja poput sudskog ovrho
voditelj a, profesora estetike i tomu slično. I kada netko ispadne iz
svoga zanimanja, iz svoje krinke i uloge, makar to učinio iz
najrazumljivijih i najdražesnijih razloga, iz toga se obično izrodi
nekakva glupost.
Tako je bilo i sa mnom kada sam, nezadovoljan sobom i svojim životom,
za sobom zaključao svoju sobu u planini i na trenutak pošao među
ljude, u grad. Učinio sam to iz znatiželje i želje za novim
doživljajima i doticajima, učinio sam to u slabašnoj nadi da ću možda
ponovno doživjeti malo radosti, zabave i zadovoljstva nakon što sam
dugo osjećao tek prezasićenost i bol. Nadao sam se da će mi se možda
posrećiti da se ponovno odmjerim s drugim ljudima i da ljude i sebe
samoga ponovno mogu shvatiti ozbiljno. Bio sam voljan prepustiti se
utjecaju grada, mnoštva, javnosti, umjetnosti, trgovine, ukratko,
svim čarolijama ovoga svijeta, osloboditi se težine i umišljene
mudrosti pustinjaka i mislioca, ponovno biti čovjek, dijete, ponovno
moći vjerovati u smisao i ljepotu ljudskoga života. Čovjek mojega
kova koji u biti ne može vjerovati u vrijednost ljudskoga života, no
kojemu su oni uobičajeni putovi spasenja koji naivne vode u
samoubojstvo i ludilo, zapriječeni i nemogući, kojega je, dakle,
priroda valjda upravo zato izmislila da bi sebi i drugima na vlastitu
primjeru dokazivao besmislenost i bezizlaznost onoga što je priroda
započela upuštajući se u eksperiment zvan "čovjek", takav čovjek,
naravno, ima pomalo težak život te stoga, s vremena na vrijeme,
osjeti potrebu povući neki drugi registar i nešto u svom životu
promijeniti ne bi li on možda bio malo podnošljiviji i ljepši.
Tako sam, dakle, sa svojim kovčegom doputovao u grad i tamo, usred
ljudskoga okruženja, unajmio sobu. Nije bilo lako naviknuti se na
ovdašnji život. U začuđujuće, nevjerojatno vrijeme ti su ljudi zorom
ustajali, noću se vraćali kući, svirali glasovir i violinu, kupali
se, trčali gore-dolje. Većinom su to bili poslovni ljudi ili njihovi
namještenici, i svi su imali strašno mnogo posla. Naime, jedni su
doista imali mnogo posla, jer su im poslovi slabo išli, pa su bili
preopterećeni nastojanjima da ih poboljšaju. Svi su bili
preopterećeni i skoro svi proizvodili ili tržili stvari koje čovjeku
u životu nisu potrebne i koje su izmišljene samo zato da bi
proizvođaču i trgovcu donijele zaradu. Neke sam od tih predmeta
iskušao iz znatiželje. Budući da sam usred buke i gužve uspijevao
vrlo malo spavati, od jednoga od tih trgovaca kupio sam sredstvo za
spavanje, od drugoga neke knjige čija je svrha bila ugodno zabaviti
čitatelja. No sredstvo za spavanje, umjesto da me uspava, samo me
uznemirilo i razdražilo, a knjige, umjesto da me zabave, usred bijela
dana su me uspavale. A tako je u biti bilo sa svime. Bila je to igra
koja je sve igrače, kako trgovce tako i kupce, očito silno
zabavljala, no koju nitko nije pomišljao ozbiljno shvatiti. Bilo je
vrijeme uoči velikoga godišnjeg blagdana kojemu je smisao, sjedne
strane, unaprijediti industriju i na nekoliko tjedana oživiti
trgovinu, s druge pak strane, izlaganjem otpiljenih mladih stabala u
svim gradskim stanovima probuditi neku vrstu sjećanja na prirodu i
šumu i slaviti radosti obiteljskog života. To je također bila igra i
dogovor koji sam uskoro prozreo. Niti je postojao itko komu je
sjećanje na prirodu i šumu bilo potrebno ili koji bi bio toliko
budalast da sobne jelke smatra prikladnim sredstvom za njegovanje
užitka u prirodi, niti je većina naroda s osobitim poštovanjem
slavila obitelj, brak i blagoslovljenost djecom, već ih je gotovo
općenito doživljavala kao teret. No taj je blagdan četiri tjedna
zaokupljao milijune namještenika i dva dana svim žiteljima priređivao
jednostavnu zabavu. Čak i meni, strancu, nudili su kolače i željeli
sretne blagdane, a u kućama, koje na to uopće nisu bile naviknule,
nekoliko sati trajale su orgije obiteljske sreće.
Inače, grad je u to vrijeme izgledao dražesno. U širokim trgovačkim
ulicama, danju i noću kuća do kuće, prozor do prozora, blještali su
obiljem svjetlosti, izloženom robom, cvijećem, igračkama, i činilo se
daje sav onaj tako teški i ozbiljni poslovni život milijuna ljudi
zapravo šaljiva i dobro smišljena zabavna igra. No stranca je svakako
mogla smetati navada gostioničara da i na tim mjestima omame, na
kojima čovjek pokušava na nekoliko sati zaboraviti prirodu, obitelj,
posao i sve drugo i isprati ih ukusnim pićima, da su i na tim tihim
mjestima za piće i pušenje postavili rasvijetljene jelke sa ili bez
glazbe, koje su ovdje još više nego u privatnim domovima zračile
zagušljivim sjajem i sentimentalnošću.
Jedne večeri, još prije početka blagdana, sjedio sam u gostionici uz
kajganu i pola litre crnoga vina donekle zadovoljan kadli mi za oko
zapne novinska najava koja me istog trenutka privukla. Neko književno
društvo organiziralo je večer Hermanna Hessea i toplo preporučivalo
posjet tom događaju. Pohitao sam onamo, pronašao kuću i dvoranu, a na njezinim vratima blagajnika kojega sam upitao nastupa li i autor
glavom i bradom. Ne, gospodin Hesse ne nastupa, odgovorio je
pokušavajući se opravdati, no umirio sam ga primjedbom da
sudjelovanju toga gospodina ne pridajem ni najmanju važnost. Platio
sam marku i dobio program, i pošto sam neko vrijeme prosjedio
čekajući, priredba je otpočela. Tu sam čuo niz pjesama koje sam
napisao u mlađim danima. U to vrijeme, kada sam ih pisao, još sam
imao sklonosti i ideale mladosti i više sam držao do zanosa i
idealizma, nego do iskrenosti. Stoga sam život pretežito vidio vedrim
i vrijednim prihvaćanja, dok ga danas niti volim niti niječem, već
jednostavno prihvaćam. Zato mije bilo neobično u tim pjesmama slušati
svoj vlastiti glas kako progovara iz mladalačkog doba. Skladatelji su
pjesme dijelom uglazbili, a lijepo odjevene dame ih pjevale, dijelom
recitirale ili čitale, i mogao sam promatrati kako onaj dio
slušateljstva, koji u sebi nosi mladalačke i sentimentalne osjećaje,
upija predstavu i k tomu se osjećajno smiješi, dok je onaj drugi,
suzdržaniji dio slušatelja, kojima sam i sam pripadao, ostajao hladan
te se ili pomalo prijezirno smiješio ili zaspao. A usred sveg tog
promatranja i začuđenosti nad simpatičnom plitkošću pjesama koje su
mi nekoć bile tako važne i svete, mogao sam u sebi opaziti i dobar
dio taštine, jer sam svaki puta bio razočaran i pomalo uvrijeđen kada
bi pjevačica ili čitač, kao stoje uobičajeno, u pjesmama ispustili
pojedine riječi ili ih zamijenili nekim drugima. No cijela ta
večernja zabava nije mi godila i nisam mogao dočekati kraj, jer me
tjerao neki suh i gorak okus u grlu i želucu koji sam zatim satima
uzalud pokušavao isprati konjakom i vodom. 1 na toj književnoj
večeri, na kojoj sam u određenoj mjeri mogao sloviti kao stručnjak i
znalac, ponovno sam primijetio onu izoliranost koja me čini
pustinjakom, a sastoji se u tome da u sebi nosim neku neshvatljivu
žudnju da ljudski život ozbiljno shvatim, dok ga svi drugi prema
nekom tajnom i meni nepoznatom pravilu igre promatraju kao zabavnu
društvenu igru u kojoj zadovoljno sudjeluju.
I dok me sve što sam vidio i doživio samo još više zbunjivalo i
nikako nisam uspijevao doista se uključiti u igru, u međuvremenu se
zbio još jedan doživljaj koji me nije učinio smiješnim, već me samo
potvrdio i osnažio. Morao sam pomoći pri ukopu prijatelja koji je
iznenada umro i nipošto nije bio pustinjak, već veseo i društven
čovjek. A kada sam se pokojniku za rastanak zagledao u to sada
smireno lice, nisam iz njega mogao iščitati ni zlovolju ni bol zbog
toga stoje otrgnut iz simpatične igre života, već samo duboku
suglasnost, svojevrsno zadovoljstvo činjenicom da mu se napokon
posrećilo i da zagonetni ljudski život više ne mora svladavati kako
neku igru, već da ga u najdubljim temeljima može ozbiljno shvatiti.
To lice pokojnika mnogo mi je govorilo i nije me rastužilo, već
usrećilo.
Nastavljam tako šetati ulicama, gledam lijepe žene i užurbane srdite
muškarce, i svi su u međuvremenu ponovno odložili svoje pomalo
zbunjeno i izvještačeno, blagdanski ozareno lice, i katkada me boli,
katkada zabavlja ta predstava čija ću tajnovita pravila igre, nadam
se, na posljetku ipak prezreti.
(1925.)