Izgubljeni perorez

Jučer sam izgubio perorez i pritom se osvjedočio da moja filozofija i
spremnost na prihvaćanje sudbine stoje na klimavim nogama, jer taj me je sitni gubitak nerazmjerno rastužio, a još i danas sam u mislima s
izgubljenim nožićem mada sam sebe ismijavam zbog takvih
sentimentalnosti.
Loš je znak da me gubitak nožića može toliko rastužiti. U moje hirove
koje mogu kritizirati i protiv njih se boriti, ali ih se ne mogu
potpuno riješiti, spada i to da se vrlo privrženo vezujem uza stvari
koje sam neko vrijeme posjedovao, i svaki mije puta nelagodno, pa čak
i bolno kada se moram rastati od nekog dugo nošenog odijela ili
šešira ili štapa ili pak od stana u kojem sam dugo proboravio, a da i
ne spominjem neke još teže rastanke i oproštaje. No taj je nožić
pripadao vrlo rijetkim predmetima koji su do sada preživjeli sve
promjene u mom životu i desetljećima me pratili kroza sve mijene.
Doduše, ja posjedujemjoš neke svete sitnice iz davne prošlosti,
majčin prsten, očev sat, nekoliko fotografija i uspomena iz svoga
ranog djetinjstva, no sve su te stvari zapravo mrtve, one su muzej,
leže u ormaru i jedva da ih jednom godišnje pogledam. Ali nožić je
godinama bio gotovo svakodnevno rabljen predmet, tisućama puta
spustio sam ga u džep, izvadio, koristio za posao i igrariju, u
prijašnjim ga vremenima više puta izgubio i ponovno našao. Bio mi je
drag taj nožić i valjda je zavrijedio ovu tužbalicu.
To nije bio običan perorez kakvih sam u životu napretek imao i
potrošio. Bio je vrtni nožić s jednom jedinom, vrlo jakom oštricom
zakrivljenom u obliku polumjeseca, u čvrstom, glatkom drvenom dršku.
Nije to bio predmet luksuza i igrarije, već ozbiljno, solidno oružje,
pouzdano oruđe prastarog, prokušanog oblika. Ti oblici potječu iz
iskustava pradjedova, unatrag stotina i tisuća godina, i često dugo
odolijevaju navali industrije s njezinom ambicijom da prokušane
oblike zamijeni nekim nepotvrđenim, novim, besmislenim i neozbiljnim
oblicima, jer industrija svoju opstojnost gradi na tome da suvremeni
čovjek više ne voli predmete s kojima radi i s kojima se igra, već da
ih lako i često mijenja. Kada bi, kao u starim vremenima, svatko u
svom životu jedan jedini puta kupio čvrst, dobar, plemenit nož i
brižljivo ga čuvao do kraja života, što bi bilo s tvornicama noževa?
Ne, danas ljudi svaki čas mijenjaju nož i vilicu, gumb za manšetu,
šešir, štap za hodanje i kišobran, industrija je uspjela sve te
predmete podrediti modi, a od modnih oblika, proračunatih za jednu
sezonu, ne može se tražiti da posjeduju ljepotu, živahnost i
ispravnost onih prastarih, prokušanih, pravih oblika.
Još se dobro sjećam dana kada sam došao u posjed svoga lijepoga
srpolikog vrtnog nožića. Bio sam tada na vrhuncu, u svakom pogledu, a
tako sam se i osjećao. Bio sam netom oženjen, bio sam pobjegao iz
grada i zatočeništva neprivlačnog posla i sada sam sjedio, neovisan i
samo sebi odgovoran, u lijepom selu na Bodenskome jezeru, imao
uspjeha s knjigama koje sam pisao i smatrao ih vrlo dobrima, imao sam
na jezeru čamac na vesla, žena je čekala prvo dijete, pa sam se dao u
velik pothvat čija me važnost cijeloga ispunjala: gradnju vlastite
kuće i stvaranje vlastitog vrta. Zemljište je već bilo kupljeno i
dimenzije iskolčene, i hodajući parcelom katkada sam osjećao ljepotu
i dostojanstvo toga pothvata, činilo mi se da polažem kamen temeljac
za sva vremena i za sebe, svoju ženu i djecu ovdje osnivam domovinu i
utočište. Nacrti kuće bili su gotovi, a vrt je u mojoj predodžbi
polako poprimao oblik sa širokom, dugom središnjom stazom, zdencem,
livadom s kestenima.
U to vrijeme, moglo mi je biti kojih trideset godina, jednoga dana za
mene je parobrodom stigla teška pošiljka, pa sam pomagao u njezinu
izvlačenju s mosta za iskrcaj robe. Dolazila je od tvrtke za uređenje
vrtova i sadržavala sve same alatke za vrt: štihače, lopate, grablje,
budake, motike (među kojima me osobito oduševila ona s labuđim
vratom) i još druge tomu slične stvari. Između njih, brižljivo
umotani u krpe, ležali su manji i osjetljiviji predmeti koje sam
radosno odmotavao i razgledavao, a među njima je bio i zakrivljeni
nožić koji sam istog trena rasklopio i promotrio. Njegov sjajni novi
čelik svjetlucao mi je u oči, čvrsto i napeto skočila je stražnja
opruga, a poniklani okovi drška bljeskali. Tada je to bio maleni
privjesak, sićušan dodatak mojoj opremi. Nisam ni mislio da će jednom
od sveg mojeg lijepog mladog posjeda, od kuće i vrta, obitelji i
zavičaja taj nožić biti jedini komadić koji će mi još pripadati i uza
me ostati.
Nije dugo potrajalo i već sam si novim nožićem skoro odsjekao prst;
ožiljak još i danas nosim. U međuvremenu, vrt je bio napravljen i
zasađen, kuća sagrađena, i mnogo je godina nožić bio moj pratitelj
pri svakom odlasku u vrt. Njime sam obrezivao voćke, a suncokrete i
dalije sjekao u stručke, njime sam rezbario drške biča i lukove za
svoje sinčiće. Svakoga dana, osim za kraćih putovanja, nekoliko sam
sati proveo u vrtu o kojem sam se svih tih godina sam skrbio,
kopajući i sadeći, sijući i zalijevajući, gnojeći i berući, a u
hladnijim dobima godine uvijek mi je u kutu vrta gorjela vatrica u
kojoj sam palio korov i staro korijenje i svakovrsne otpatke. Moji su
sinovi tamo rado stajali, gurali u vatru šibe i trske, pekli krumpire
i kestenje. Pritom mije nožić jednom pao u vatru i na dršku se
napravila mala opeklina koju je otada nosio i po kojoj bih ga
prepoznao među svim noževima svijeta.
A onda je došlo vrijeme kada sam mnogo putovao, jer se više nisam
osjećao odveć ugodno u lijepoj kući na Bodenskome jezeru. Često sam
ostavljao svoj vrt i putovao svijetom kao da sam negdje napustio i
zaboravio svoju najvažniju stvar, putovao sam do najudaljenijega
jugoistoka Sumatre i vidio velike zelene leptire kako svjetlucaju u
džungli. A kada sam se vratio, žena se sa mnom složila da prodamo
kuću i napustimo selo. Ispostavilo se da su za sinove koji su
odrastali potrebne škole i štošta drugo, daje ostanak ovdje izgubio
svoj smisao i daje moj san o sreći i užitku u toj kući bio pogrešan
san koji se morao pokopati.
U predivnom starom vrtu s ogromnim prastarim stablima blizu jednoga
lijepoga švicarskoga grada, s pogledom na obližnje svečane snježne
planine, ponovno sam palio svoje uobičajene jesenje i proljetne
vatre, a kad me i u novom prebivalištu život tištao, štošta mi teško
išlo i neskladno zvučalo, krivnju sam tražio čas tu, čas tamo, često
i u vlastitom srcu, a dok sam promatrao svoj snažni vrtni nožić
sjetio sam se Goetheove izvrsne upute za sentimentalne samoubojice,
da si smrt ne učine odveć ugodnom, već daju zasluže junaštvom i da si
barem vlastitom rukom zariju nož u srce. Ali to nisam mogao, isto kao
ni Goethe.
Došao je rat i ubrzo razloge svoga nezadovoljstva i melankolije više
nisam morao tražiti daleko, već sam ih jasno prepoznavao znajući da
se tu ništa ne može izliječiti i daje preživljavanje pakla toga
vremena unatoč svemu dobra terapija protiv samožive sjete i
razočaranosti. Nastupila su vremena kada sam nožić još rijetko rabio,
jer je bilo previše drugoga posla. I tako je postupno sve počelo
kliziti, najprije Njemačko Carstvo i njegov rat koji je promatrati iz
inozemstva u ono doba bila muka bez premca. A kada je rat svršio, i u
mom se životu štošta okrenulo i promijenilo. Više nisam posjedovao
vrt ni kuću, morao sam se i od obitelji odvojiti te započeti i
dokraja iskušati godine samovanja i osvještenja. Tada sam često u
dugim, vrlo dugim zimama izopćenja sjedio u hladnoj sobi pred malim
kaminom, spaljivao pisma i novine i rezuckao svojim starim nožićem
drvo prije nego bih ga gurnuo u vatru te gledao u plamen promatrajući
svoj život, svoju ambiciju, svoje znanje i cijelo svoje biće kako
polako sagorijeva pretvarajući se u čisti pepeo. I premda me moje
biće, moja ambicija, taština i sva ona nejasna životna čarolija
poslije ponovno sve više zaokupljala, ipak sam bio pronašao utočište,
spoznao jednu istinu, a zavičaj, koji nikada u životu nisam uspio
osnovati i posjedovati, počeo je rasti u mom vlastitom srcu.
Ako mi sada toliko nedostaje taj vrtni nožić, koji me pratio na
dugome putu, to nije ni junački ni mudro. Noja danas ne želim biti ni
junačan ni mudar, za to sutra imam vremena.
(1924.)