Drugi  dio

Izdajnik u  glavi

Poglavlje sedmo

Mozak stalne mijene

Jer nema čovjeka u koga bi duševni život bio tako snažan da ne bi uvelike bio pod utjecajem vanjskog svijeta.

George Eliot, Middlemarch

U ovom dijelu govorit će se o znanstvenim temeljima na koje se može nadovezati rasprava o ispiranju mozga. Konkretno, velik dio ovog po- glavlja bit će posvećen središnjem mehanizmu koji je na djelu prilikom metoda utjecaja - nastojanja da se promijeni nečiji mozak - što zahtijeva odredeni stupanj upućenosti u otkrića suvremene neuroznanosti.

Primamljiva  znanost

Neuroznanost, ili istraživanje ljudskog mozga, čedo je prosvjetitelj- stva, rođeno iz uvjerenja da ništa nije izvan dosega znanosti.1 Poput svoje sestre genetike, odrasla je u dvadesetom stoljeću, a obje ih je zasjenila treća i starija sestra fizika, koja je promijenila živote svih nas, što dokazuje krv prolivena na njezinu oltaru. Genetika obećava još i veća dostignuća i hvališe se kako će jednoga dana osvojiti svijet. U usporedbi s tim razmetljivim tinejdžericama, neuroznanost je poput povučene Pepeljuge. No neki kažu da će baš ona nadmašiti svoje sestre i promijeniti ne samo svijet u kojem živimo, ne samo tijela s kojima se rađamo, nego i misli, osobe i kulture koje stvaramo.

Neuroznanost nam je već počela govoriti da nismo onakva bića kakvima smo se oduvijek smatrali; da su neke od naših najdražih sva-

kodnevnih pretpostavki pogrešne. Velik dio naših kulturnih interakcija temelji se na dva nama draga pojma. Prvi je pojam čvrstoće: ideja da je naš um poput dijamanta, da se naša osobnost i sjećanja, jednom kad se formiraju, mijenjaju polako, ako se uopće i mijenjaju. Drugi je pojam slobodne volje: ideja da kontroliramo barem dio svojih postupaka (one koje nazivamo slobodnima), te da smo stoga i odgovorni za njih. Dakako, te su pretpostavke dosad već osporavali svjetski znanstvenici, filozofi i pisci. Čak i u ovoj knjizi vidjeli smo mnoge dokaze o tome kako se ljudi mogu promijeniti i kako ih se može kontrolirati. Pa ipak, ideje čvrstoće i slobodne volje i dalje imaju ogroman utjecaj, naročito na Zapadu. Britanski sustav kaznenog pravosuđa, na primjer, oslanja se na ideju slobodne volje kada procjenjuje nečiju odgovornost i određuje kaznu. Osim slobodne volje, pretpostavlja i čvrstoću: drži se da je osoba koja je u zatvoru zbog umorstva "ista osoba" koja je ubila, u smislu da se njezina osobnost u međuvremenu nije drastično promijenila. Ispiranje mozga - koje izaziva goleme promjene ličnosti i na taj način svoje žrtve lišava slobode djelovanja, ali ih ostavlja u uvjerenju da i dalje djeluju slobodno - također crpi snagu iz tih pretpostavki. Kako bismo shvatili što se događa kod ispiranja mozga, trebamo ih pobliže ispitati.

Slobodna volja je tema jedanaestog poglavlja, a pretpostavkom čvrstoće pozabavit ćemo se nešto kasnije u ovom poglavlju. No prije toga, vrijeme je da posjetimo Neurosvijet.

Neuroznanost  u  kratkim  crtama

Otvorite li neku popularnu knjigu iz područja neuroznanosti, već negdje na prvim stranicama zacijelo ćete naići na rečenicu u kojoj se govori koliko milijardi neurona postoji u ljudskome mozgu. Prema jednoj popularnoj analogiji, broj mogućih veza između tih neurona uspoređuje se s brojem atoma u poznatom svemiru. S obzirom na to da većina ljudi teško može pojmiti tako gigantske brojeve, ja neću iznijeti ni jednu od te dvije konstatacije. Umjesto toga, pokušat ću na drugačiji način dočarati silnu složenost koja postoji u našoj glavi: metaforu planeta Zemlje.

Znanost i računalna grafika pomogli su nam da zamislimo kako je naš svijet nastao, stopivši se u golu, rotirajuću stijenu s jezgrom

od rastaljenog željeza. Novorođena Zemlja bila je izmučena potre sima, vulkanima i udarima meteora, a te velike promjene svojim su je utjecajem oblikovale. No kako se hladila, grubost koja je obilježila njezino rođenje ublažila se i uspostavila se geografija kakvu danas vidimo. U međuvremenu, bilo da je došla iz Svemira ili je nastala u najvećim dubinama oceana, pojavila se skupina kemijskih spojeva s jedinstvenom sposobnošću da samu sebe kopira. Otada naovamo život se održao, preživjevši komete, ledena doba i sve drugo s čime ga je svemir suočio. Zasad.

Sličan tome je i razvoj svakog pojedinog ljudskog mozga. Promjene su na početku goleme, oblikuju naš, još uvijek fluidan, kognitivni krajolik, određuju glavne uzorke naše ličnosti. Udar meteora u toj fazi mogao bi imati katastrofalne posljedice na budući razvoj. Stvari se zatim postupno smiruju, žestina ranih emocija se hladi, promjene nisu više tako česte. I baš kao što je život pustio korijen na mladoj Zemlji a svaka vrsta potražila na njoj prostor za sebe, tako i mijazam kulture prekrije naš kognitivni krajolik, oblikujući ga na nebrojene načine. Misli, milijunski stanovnici tog svijeta neurona u njemu napreduju. Neke, baš kao i fosili, ostave trag; većina ih nestane u tišini. Poput živih bića, moguće je jasno razlikovati njihove različite vrste, a ipak, svaka je jedinstvena. I opet, baš kao i živa bića, misli se mogu replicirati, širiti se s jednog na drugi mozak, kao što ćemo se i mi jednoga dana možda širiti s jednog na drugi planet.

Neki oblici života pošli su tako daleko da su razvili složena tijela, mozgove i oblike društvene interakcije. Koliko znamo, samo jedna od njih dosjetila se jezika i visokorazvijene kulture, no mnoge vrste kojima nedostaju te sposobnosti ipak su ostavile velik trag u svijetu oko sebe. No Zemlja, premda uvelike oblikovana postojanjem života, taj život sama ne treba. Ako jednoga dana nestanemo i za sobom povučemo sve drugo što živi, kao što predviđaju zloguki proroci otkada su ljudi shvatili pojam sudnjeg dana, Zemlja se neće prepustiti očajanju i pro- pasti. Jednostavno će se okretati oko svoje osi, kao što je to oduvijek činila. Kao što kaže pisac Salman Rushdie:

Podižemo pogled i nadamo se da će zvijezde pogledati dolje, molimo se da postoje zvijezde koje bismo mogli slijediti, zvijezde koje se gibaju nebesima i vode nas prema našoj sudbini, ali to je samo naša taština. Gledamo galaktiku i zaljubljujemo se, ali svemir se za nas brine još manje no što se mi brinemo za njega i zvijezde ostaju u svojini stazama ma kako mi željeli da bude drukčije.

Rushdie, Maurov posljednji uzdah

Isto vrijedi i za mozak. On neće prestati postojati ako ga njegov misaoni stanovnik napusti, ako misao i kultura iščeznu ili se nikad ne uspostave. Jednostavno će izgubiti gotovo sve ono što ga čini zanimljivim. Ostat će samo pustoš - ista onakva koju vidimo na bratskom planetu Marsu: podsjetnik na ono što je bilo, ili je moglo biti, i na ono što će biti kada naše zlatno doba prođe.

Zamislite koliko posla treba obaviti kad se istražuje neki novi planet

-   ne samo da treba shvatiti sile koje su oblikovale kopno, more i kli-

mu, nego treba popisati vrste i objasniti kako su se razvile. Otprilike

jednaka količina posla nalazi se pred neuroznanstvenicima. Poput

interplanetarnih pionira, istraživači mozga sa sobom donose oruđe i

znanje: neuroanatomi izrađuju zemljovid mozga, neurofarmakolozi,

neurofiziolozi, citolozi i neurogenetičari proučavaju njegove mehaniz-

me, stručnjaci za slikovni prikaz mozga snimaju prekrasne snimke iz

svemira, a nebrojeni drugi specijalizirani znanstvenici proučavaju sve,

od spola do serotonina. Eksplozija istraživanja dovela je do neizbježnog

fragmentiranja, zbog čega je neuroznanost u cjelini nemoguće sažeti.

Postoje, međutim, neki općeprihvaćeni temelji, i o njima ću sada

govoriti.

Od čega je sazdan mozak?

Mozak, kao i živci u našem tijelu, sastoji se od neurona, stanica spe- cijaliziranih za to da jedna drugoj prenose signale. Neuroni sadrže tekućinu (citoplazmu) u kojoj je mnogo različitih molekula, kao i središnje područje (jezgru), u kojoj se nalazi bitna mašinerija poput DNK (dezoksiribonukleinska kiselina), od koje se sastoje geni stanice. Svaki neuron može slati signale putem dugog nastavka koji se zove akson, a primati signale od drugih neurona putem kraćih nastavaka koji se zovu dendriti. Obično svaki neuron ima jedan akson i mnogo

dendrita, tako da može primati na tisuće signala od drugih stanica, ali slati samo jedan signal odjednom. Akson svakog neurona proteže se do drugog neurona (živci koji nam javljaju da su nam nožni prsti hladni imaju aksone duge metar ili više, od stopala do kralježnične moždine). Ali akson ne dodiruje stanicu koja prima signal. Između njih se nalazi sićušan razmak zvan sinapsa (vidi sliku 7.1).2

Gdje neuroni žive?

Neuroni mogu funkcionirati samo zato što svaka stanica živi uronjena u "juhu" koja vrvi česticama, to jest u cerebrospinalnoj tekućini (CFS).

Neke od tih molekula su neutralne, dok druge, zvane ioni, imaju

 

Slika 7.1. Neuroni  se  sastoje  od  tijela  stanice  -  u  kojem  se  nalazi  mašinerija  potrebna za funkcioniranje stanice - iz kojeg izbijaju mnogobrojni dendriti i jedan akson. Dendriti primaju signale od drugih stanica. Akson, koji može biti dulji od metra, omogućuje stanici da šalje signale drugim stanicama. Između završetka aksona i sljedeće stanice nalazi se sićušan razmak (pretjerano  uvećan  na slici). To je sinapsa, preko  koje informacija  prelazi s jedne  na  drugu  stanicu.

pozitivan ili negativan električni naboj. Razlikuju se veličinom, od najmanjeg i najjednostavnijeg (ioni poput natrija, kalija ili klorida) do većih i kompliciranijih (poput bjelančevina, masnoća, lijekova, narko- tika ili virusa). Hranjive tvari koje su mu potrebne za funkcioniranje

 

Slika 7-2.(a) Shematski prikaz neurona (zbog jednostavnosti, akson i dendriti nisu prika- zani). Neuron okružuje stanična membrana koja sadrži jezgru i tekućinu -  citoplazmu. lezgra sadrži stanične gene, recept za pravljenje bjelančevina. U citoplazmi se nalazi veliki dio mašinerije koja upravlja stanicom, proizvodi energiju, šalje bjelančevine od mjesta proizvodnje do mjesta na kojem su potrebne, popravlja štetu i generira električne signale koji duž aksona putuju do sinapse. Citoplazma sadrži mnogo iona (električno nabijenih čestica: na slici su prikazani kao mali sivi  likovi). Kada neuron miruje (ne šalje signale), u citoplazmi postoji relativno veći broj negativnih iona nego u cerebrospinalnoj tekućini  u kojoj neuron živi. Svaka stanica sadrži mnoštvo negativnih i pozitivnih iona, kao i mnogo molekula  koje  nisu električni  nabijene.

(poput glukoze i kisika), mozak dobiva iz krvnih žila obloženih slojem od specijalizirane vrste stanica. Ta obloga sačinjava krvno-moždanu barijeru, ključnu zaštitu koja nadzire što može a što ne može ući u mozak (vidi sliku 7.2a).

 

Slika 7-2.(b) Presjek stanične membrane, koja se sastoji od dvostrukog sloja molekula fosfolipida. U membranu su usađeni receptori, složene molekule koje se  mogu aktivirati kada se neurotransmiterveže na njih. Svaki receptor reagira samo na nekoliko određenih molekula, a to čini tako da promijeni oblik, što može potaknuti mnoge promjene unutar stanice, uključujući (kao što je pokazano  na slici) otvaranje  ionskoga  kanala.  Budući da je unutrašnjost neurona koji miruje negativno nabijena u odnosu na cerebrospinalnu tekućinu, pozitivni ioni ulazit će u stanicu  kroz  otvoreni  ionski  kanal. To  se događa zato što  ih  odbijaju  drugi  pozitivno  nabijeni  ioni  -  kojih  ima više  u  cerebrospinalnoj  tekućini

- a privlače ih negativni ioni - kojih  ima  više  u  stanici.  Slika  prikazuje  pozitivne  ione (sivo obojene  likove, čiji je smjer kretanja označen  strelicama) kako ulaze  u  stanicu kroz otvoreni  ionski  kanal.

Iznutra i izvana

Ono što je za nas koža, to je za neuron stanična membrana, koja se sastoji od dvostrukog sloja molekula masti zvanih fosfolipidi. Poput državne granice, membrana definira oblik stanice i - barem u teoriji

-     priječi ulaz nepozvanima. U praksi, većina država ima mnogo pristu- pnih puteva od kojih su neki čuvani a neki nisu. Isto je i sa stanicama: fosfolipidna membrana puna je rupa. Neki od tih ulaza nisu čuvani, ali ulaz je moguć samo nekim molekulama, kao što su molekule vode i kalija; druge ulaze nadzire mehanizam takozvanih receptora. Oni trebaju primiti odredeni aktivacijski signal (koji obično šalje drugi neuron), prije nego što se vrata otvore i propuste molekule u stanicu (vidi sliku 7.2b). Preko stanične membrane neprestano se prometuje u oba smjera, a stanice, kao i države, imaju složene unutarnje mehanizme za postupanje sa svim onim što u njih ude.3

Kako neuroni funkcioniraju?

Sve stanice razvile su mehanizme koje nazivamo ionskim pumpama. Baš kao što receptori reguliraju ulazni promet u stanicu, tako ionske pumpe uklanjaju određene ione (poput imigracijskih službenika koji protjeruju nepoželjne useljenike). Neuroni su postali osobito vješti u tom krijumčarenju iona preko granice, pa mogu precizno kontrolirati razlike u električnom naboju između svoje okoline (cerebralnospinalne tekućine) i svoje unutrašnjosti (citoplazme). Kada neuroni nisu zauzeti primanjem signala, njihova unutrašnjost je negativno nabijena u odnosu na cerebrospinalnu tekućinu. Signali aktiviraju receptore koju puštaju pozitivne ione u neuron, što ga čini manje negativnim u odnosu na cerebrospinalnu tekućinu i pokreće električni val - signal same stanice

-     koji se širi cijelom stanicom, sve do vrha aksona. Ispumpavanjem pozitivnih iona iz stanice, ona postaje jače negativno nabijena u odnosu na cerebrospinalnu tekućinu, pa se ravnoteža naboja vraća na negativ- nu, kakva je u stanju mirovanja, to jest stanica je spremna generirati sljedeći signal.

Kako neuroni komuniciraju?

Kad je riječ o mozgu, sinapse su točke najveće aktivnosti. Preko tili si- ćušnih ponora, stanice razgovaraju jedna s drugom. Jezik kojim se služe je signalni sustav egzocitoze, to jest izbacivanja signalnih molekula. Kada električni signal stigne do kraja aksona, on potiče oslobađanje sićušnih paketića kemijskih spojeva poznatih pod imenom neurotransmiteri ili neuroprijenosnici (jer prenose signal s jednog na drugi neuron). Te molekule budu izbačene na put preko ponora, a neke od njih stignu do neurona na drugoj strani. Ondje nalaze receptore na površini neurona (na staničnoj membrani), koji samo čekaju da naiđe prava molekula. Naiđe li savršeni partner, smjesta dolazi do spajanja: poput ključa u ključanici, neurotransmiter se veže na molekulu receptora i natjera je da promijeni oblik. Kako se receptor preoblikuje, otvaraju se vrata u staničnoj membrani, a svaki kemijski spoj koji kroza nj može ući to i čini, mijenjajući električni status stanice i aktivirajući niz različitih sekundarnih signala (poznatih po imenu drugi glasnici). Nakon što po- šalje poruku, neurotransmiter se odvaja, te ga recikliraju specijalizirane molekule - enzimi za ponovno unošenje molekula neurotransmitera koji vrebaju u sinapsi - a receptor se vraća u "pasivno" stanje i čeka sljedeći kontakt (vidi sliku 7.3).

Učenje

Premda receptor može zauzeti svoj prethodni položaj, stanica u čijoj membrani se nalazi nikada više ne može biti ista. Katkada je promjena sićušna, no često se događa da bombardiranje molekula transmitera izazove trajne promjene, utječući ne samo na električni status stanice (koji može navesti stanicu da generira vlastiti signal) nego i na njezinu gensku mašineriju. Geni se mogu aktivirati ili deaktivirati; mašineriju koja čita te gene i izrađuje bjelančevine može se potaknuti da udvostruči napore ili da malo uspori. Te bjelančevine mogu biti novi receptori, koji će biti poslani na staničnu membranu. Ili ih se može zadužiti za obavljanje nekih zadaća unutar stanice. Oni će pak djelovati na unu- tarnji okoliš neurona, što može izazvati otvaranje ili zatvaranje drugih receptora u membrani... i tako dalje, u bezgraničnoj mreži međusobno isprepletenih uzroka i posljedica.

 

Slika 7.3 Procesi kojima neuron komunicira s drugim neuronom preko sinapse, sićušnog razmaka  koji  ih  razdvaja.

 

Slika 7.3.(a) prikazuje akson neurona koji šalje signal (lijevo) i dendrit neurona koji prima signal (desno). Na završetku aksona nalazi se više sićušnih kuglica ispunjenih molekulama neurotransmitera (crni trokuti). Kada signal neurona stigne do kraja njegova aksona, te kuglice  se  pomiču  na  staničnu  membranu,  gdje svoj  sadržaj  isprazne  u  sinapsu.

Stanična membrana neurona koji prima signal sadrži više različitih  molekula  receptora (tri su prikazane na slici), a neke od njih povezane su s ionskim kanalima (jedan je prikazan  na  slici).

 

Slika 7.3.(b) prikazuje jednu od molekula neurotransmitera (crni trokuti) kako se vezala za receptor  na  stanici  koja  prima  signal.  Ionski  kanal  povezan  s receptorom  se otvorio.

Slika 7.3.(c) prikazuje recikliranje neurotransmitera. Jednom kada se molekula neuro- transmitera odvoji od svog receptora, ionski kanal povezan s tim receptorom se zatvara, omogućujući neuronu koji prima signal da ponovno izbalansira električni naboj izvan i unutar stanice i bude spreman za primanje novog dolaznog signala. U međuvremenu, enzim za ponovno unošenje  neurotransmitera  u  presinaptički  element odvaja  neurotransmiter od sinapse i prenosi ga natrag u stanicu koja je poslala signal, tako da se  sposobnost stanice da  komunicira  sa  susjednom  stanicom  neprestano  održava.

Zašto je to važno? Zato što ukupni učinak često podrazumijeva prijemljivost stanice na buduće poruke. Pošalje li se, na primjer, više receptora na staničnu membranu, stanica će postati osjetljivija na neu- rotransmitere, pa će postojati veća vjerojatnost da će reagirati vlastitim signalom. I obrnuto, "povlačenje" receptora sa stanične membrane smanjit će izglede da će se neuron aktivirati pod utjecajem dolaznih signala. U toj sposobnosti stanica da mijenjaju snagu sinapsi koje ih dijele krije se tajna moći koju mozak ima da uči iz iskustva. Općenito govoreći, kada su dva neurona istodobno aktivna, sinapsa između njih će jačati. Kada se jedan neuron aktivira, snažna sinapsa povećat će izglede da se aktivira i drugi. Povezujući snagu sinapsi s razinom neuronske aktivnosti, mozak oblikuje svoj kognitivni krajolik u skladu s podražajima koje prima. Baš kao što voda koja teče tlom u njemu iskopa kanal, pa s vremenom protječe sve lakše, tako i signali teku od jednog do drugog neurona jačajući veze između njih, što olakšava protok budućih signala. Sto je češći ili jači dolazni signal koji se šalje nekim neuronima, to će jača postati veza između tih neurona. To je razlog zašto je ponavljanje ključna značajka metoda ispiranja mozga.

Tlocrt mozga

Ljudski mozak je podijeljen, poput starinskih bogataških vila, na "gore" i "dolje". Ispod stubišta nalaze se subkortikalna područja, kao što su mali mozak (cerebellum), talamus, amigdala i gornji kolikul (o njima više nešto poslije), gdje se obavlja mnogo posla: rad srca, disanje, kontrola tjelesne temperature, mnogi aspekti kretanja, dio učenja i još mnogo toga čega uglavnom nismo svjesni. Mnogo je područja subkorteksa: neka obraduju dolazne (osjetilne) informacije, neka izlazne motoričke zapovijedi, neka informacije o trenutačnom položaju i stanju tijela (koje pridonose stanjima koje zovemo emocijama), a neka imaju složenije funkcije. Neću mnogo govoriti o subkorteksu: mnoge su knjige napisane o pojedinim subkortikalnim područjima, ali ova knjiga ne bi bila dovoljna ni da se ponovi djelić toga.

Iznad se nalazi korteks, gdje obitava glamurozni element: čovjekovo ja, slobodna volja, svijest, pa čak i "božji modul" navodno imaju sje- dište negdje na tom području. Korteks je podijeljen na dvije polovice, desnu i lijevu polutku, od kojih je svaka podijeljena na četiri glavna

područja ili režnja.4 Na zatiljku su smještena dva zatiljna (okcipitalna) režnja. Na dvije bočne strane nalaze se ne tako dobro poznati tjemeni (parijetalni) režnjevi, a ispod njih sljepoočni (temporalni) režnjevi, dok prednji dio mozga, koji je u ljudi izrazito razvijen, zauzimaju desni i lijevi čeoni (frontalni) režanj (vidi sliku 7.4). Svaki režanj dijeli se na više potpodručja, a čini se da vrste signala koje neuroni primaju variraju od režnja do režnja i od područja do područja. Signali iz očiju, na primjer, ulaze u korteks sa stražnje strane mozga, u zatiljne režnjeve, dok signali iz ušiju ulaze u sljepoočne režnjeve. Neuroni se razlikuju

Slika 7.4. Medijalni prikaz ljudskog mozga, s označena četiri glavna područja moždane kore ili korteksa (čeoni, sljepoočni, tjemeni i zatiljni režnjevi). Na  medijalnom prikazu mozak izgleda kao da je presječen po sredini, to jest kao da  mu je jedna  polovica  odstranjena, tako da se vidi unutrašnja površina preostale polovice. (Uobičajeni su  i  lateralni  prikazi (npr. Slika 10.1(a)), na kojima je mozak prikazan postrance, tako  da je prednji dio (čeoni režanj) okrenut lijevo, a stražnji dio (zatiljni režanj) je okrenut desno.) Moždana kora tvori naborani sloj iznad subkorteksa.  Četiri glavna subkortikalna područja - talamus, mali mozak, gornji  kolikul  i  moždano  deblo također  su označeni.

i po tome kakve signale šalju. U osjetilnim područjima, stanice šalju signale uglavnom u druga kortikalna ili osjetilna subkortikalna područja, dok one u čeonim režnjevima, zadužene za kretanje, šalju zapovjedne signale u subkortikalna izlazna područja: skupine neurona s brzom vezom prema kralježničnoj moždini, a time i prema mišićima.

Čvrsto  unutarnje  ja

Nakon tog ubrzanog tečaja, vrijeme je da se vratimo na glavnu temu ovog poglavlja: pretpostavku čvrstoće unutarnjeg ja. Svi se katkad začudimo tome kako brzo djeca rastu, i doista, brzina promjena koje se dogadaju u djetetovu mozgu dramatična je. No skloni smo pretpo- staviti da nakon odredene dobi naš mozak postaje praktički fiksiran, ne dogodi li se neka nesreća ili bolest. Primjer: kad ljudima kažu da je uzrok disleksije u mozgu, oni koji pate od te teškoće u učenju često očajavaju: "Znači, nema pomoći." Ako je u mozgu, smatra se da je zauvijek fiksirano. Znanstvenici nas poučavaju da čovjekovo ja ima veze s mozgom; u redu, znači da je onda i čovjekovo ja fiksirano i da se mijenja polako (tijekom godina) ako se uopće i mijenja. Pret- postavka čvrstoće može se tako javiti u dva oblika: jedan se odnosi na mozak, a drugi na čovjekovo ja. Prva pretpostavka je suvremena; potonja je mnogo starija. Mi odrasli znamo tko smo: mi smo ishodište svojih postupaka i vlasnici svojih misli. Samo zato što ne možemo dati filozofsku definiciju unutarnjeg ja, ne znači da nemamo snažan osjećaj vlastitog identiteta tijekom vremena.

Ako imamo sreće, nikada nismo osjetili kako ti duboki temelji po- drhtavaju, jer takvo iskustvo može biti jedno od najužasnijih na svijetu. Osjećaj unutarnje smrti, praznine na mjestu gdje bi naše ja trebalo zdravo napredovati, čini depresiju osobito strašnom, dok se od pomisli na cijepanje i rasipanje njihova unutarnjeg ja - bilo polagano, kao posljedica Alzheimerove bolesti, ili katastrofalno, kako može djelovati shizofrenija u punom zamahu - većini ljudi ledi krv u žilama. Bojimo se svega što može zaprijetiti našem identitetu: droge, bolesti, oštećenja mozga, novih tehnologija. Naročito se protivimo nastojanjima drugih ljudi da nas promijene: socijalnog inženjeringa, pokušaja utjecaja (koji su barem uglavnom privremeni) i ispiranja mozga (koje može ostaviti

trajne posljedice). Čak i kada se želimo promijeniti, prihvatiti savjete terapeuta i gurua, u nastojanju da ostvarimo san o novom i boljem načinu života, nastojimo promijeniti nešto u "nama", uvjereno očeku- jući da ćemo "mi" (isti "mi" koji smo pristupili terapiji) od toga imati koristi. Ispiranje mozga, onako kako ga obično zamišljamo, proces je koji uništava to očekivanje; u tome je dio onoga što u njemu plaši.

No kad je riječ o mozgu, pretpostavka čvrstoće jednostavno je netočna. Mozak se neprestano mijenja: sve ono što percipirate, svaki podražaj koji primate putem osjetila, mijenja vaš mozak. Katkada ta promjena može biti dramatična. Neki od onih koji su bili toliko nesretni da dožive amputaciju nekog ekstremiteta, osjećaju ga kao "fantomski ud". Premda ga nema, fantomski ud čini se tako stvaran da osoba može u njemu osjećati jake bolove. Kako nastaje bol u fantomskom udu? Čini se da se dogada sljedeće: kada netko ostane bez nekog ekstremiteta - recimo šake - neuroni u onom dijelu korteksa koji je prije obrađivao signale iz šake prestanu dobivati uobičajene signale. Umjesto da svi ti neuroni iz "korteksa šake" samo dangube (neuroni imaju strogu radnu etiku), uključuju se u aktivnosti drugih, susjednih skupina neurona i počinju primati iste signale koje primaju oni. Budući da se "korteks šake" nalazi pokraj područja koje prima signale iz lica, nekadašnji "neuroni šake" postaju "neuroni lica". Ali područja mozga koja primaju signale od tih neurona nikako ne mogu znati da je došlo do promjene signala (da signali ne dolaze iz šake nego iz lica). Sto se njih tiče, signal od tih neurona znači da se nešto dogada sa šakom, a to može dovesti do bizarnog rezultata: kod ljudi s fantomskom šakom dodir po licu može izazvati osjećaj da netko dodiruje njihovu nepostojeću    šaku. 5

Nisu sve promjene u mozgu tako neobične kao u slučaju fantomskih udova. Neke su sitne i kratkotrajne i ne ostavljaju za sobom, kao što kaže filozof John Locke, "ni traga ni znaka više nego sjene što lete preko žitnih polja".6 Ali mnoge promjene, premda same po sebi male i neopažene, akumuliraju se, a njihovo ukupno djelovanje je dugotrajnije. Razmislite o tome kako se mišići prilagodavaju postupno sve manjoj težini, recimo, boce sirupa od brusnica. Čovjek koji pije sirup svaki put doda u vodu tako malu količinu da je svaka promjena u težini boce nezamjetljiva. Tek kada prvi put posegne za novom, punom bocom,

s iznenađenjem shvati da njegov mozak očekuje "praznu" težinu. Samo zato što ne opažamo neku promjenu, ne znači da je naš mozak ne registrira. Zapravo, mi ne opažamo veliku većinu onoga što se u svakom trenutku događa u našem mozgu.

Zbog te sljepoće golemih razmjera, iz koje proizlazi pretpostavka o čvrstom unutarnjem ja, postajemo nerazumno konzervativni u svom shvaćanju onoga što hoće i onoga što neće utjecati na naš mozak. Znamo za utjecaj droga, bolesti i oštećenja, no ti su strahovi u manjini

- a čak i kad je o tim stvarima riječ, nerado priznajemo promjene u vlastitom identitetu ("on" možda jest druga osoba otkada mu je ispran mozak, ali "ja" sam, što se mene tiče, ostao isti). Za svaki drugi faktor djelovanja pretpostavlja se da nema utjecaja na mozak - dok se ne dokaže suprotno. To konzervativno načelo povezano je s jednom od najutjecajnijih ideja zapadne misli: ideji kartezijanskog dualizma, doktrini dijamantnog uma, kako sam je ranije nazvala. Dualizam je ideja filozofa Renea Descartesa da je čovjekovo ja "stvar koja misli", tajanstveni entitet koji čini jednu (otmjenu) stranu stroge podjele na um, koji je uzvišen, i materiju, koja je niža. Ako je um toliko različit od tijela, kao što je vjerovao Descartes, očekivali bismo da promjena na tijelu nema nikakvog utjecaja na um.

Već u sedamnaestom stoljeću bačena je sumnja na tu nepomirljivu dihotomiju. Filozofkinja Anne Conway (1631. - 1679.) patila je od strahovitih glavobolja. Vrlo dobro je znala kako tijelo utječe na um, a to je i rekla u svojoj glasovitoj kritici Descartesa, objavljenoj (posthumno) 1690. godine:

Nadalje, zašto duh ili duša toliko pate kad tijelo trpi bol? Jer ako duša, kada je sjedinjena s tijelom, nije po svojoj prirodi materijalna ili tjelesna, zašto je ranjena ili ojađena onda kad je ranjeno tijelo, koje je po svojoj prirodi toliko drugačije? [...] Ali ako priznamo da su duša i tijelo od iste naravi i tvari [...] nestaju sve ranije spo- menute poteškoće; i čovjek može lako shvatiti kako su duša i tijelo sjedinjeni u jedno...

Conway, The Principles of the Most Ancient and Modern Philosophy

Descartes je bio mrtav u vrijeme kada je objavljen traktat Anne Conway, ali na pitanje boli upozorila ga je druga izrazito umna žena, princeza Klizabeta od Češke, s kojom se dopisivao. Kao što bilježe izdavači Anne Conway: "Descartes nikada nije odgovorio na to pitanje. Jednostavno je savjetovao Elizabeti da se metafizičkim stvarima ne posvećuje više od nekoliko dana godišnje, što zasigurno nikada nije predložio nijednom od muškaraca koji su u svojim pismima dovodili u sumnju neke aspekte njegove  filozofije."7

No upravo je tvrdnja princeze Elizabete - da je bol izuzetak od dualističkog načela - odoljela kušnji vremena. Od sedamnaestog stoljeća naovamo povijest čovjekove misli o unutarnjem ja, tom krhkom čamcu koji svatko od nas gradi i njime plovi kroz život, uključivala je sve više takvih izuzetaka. Ne samo da je neuroznanost pokazala kako bol, droge, bolest i oštećenja mogu utjecati i na mozak i na čovjekovo ja, nego je popis faktora djelovanja proširila daleko izvan toga.8 Geni, hormoni, stres, Zemljino magnetsko polje, temperatura, Sunčeva svjetlost, dale- kovodi, zračenje, hrana koju jedemo, pa čak i zrak koji dišemo... kakva li smo to mi ranjiva stvorenja, podložna tolikim vanjskim utjecajima, od kojih većinu uopće ne primjećujemo!

Ah, uzvikuje kritičar, ali "ja" sam još uvijek u biti isti. Sve su to sitnice - feromon ovdje, organofosfat ondje - ništa od toga ne utječe na temeljnu bit mene. To je kartezijansko shvaćanje, prema kojem je naš um poput dijamanta, čist i distanciran, neokaljan prljavim svijetom koji nas okružuje. Poput dijamanta, naš um se može pod ekstremnim pritiskom ispiranja mozga razbiti na komadiće, ali slabije sile ne us- pijevaju iskriviti njegovu strukturu. Je li kritičar u pravu kada se tako drži pretpostavke čvrstoće? U kojem trenutku se te sitnice pretvaraju u napad na identitet? Kako bismo odgovorili na to pitanje, trebamo razmotriti nekoliko primjera između te dvije krajnosti.

Hrana  za  mozak

Sjetite se stanične membrane, prikazane na slici 7.2(b). Fosfolipidi od kojih se sastoji dugo nisu zanimali neuroznanstvenike, kojima su mnogo zabavnija bila nastojanja da razvrstaju različite tipove neurotransmitera i receptora pomoću kojih neuroni međusobno komuniciraju. Međutim,

sada se čini da su i fosfolipidi važni u tim neuronskim razgovorima. Konkretno, važno je koji se tip fosfolipida nalazi u staničnoj membrani. Neki tipovi su dugi i ravni, pa se mogu zbiti u čvrste redove, a drugi su valovitog, cik-cak oblika, pa između njih ostaje prostora (pažljivo pogledajte sliku 7.2(b)). Zašto nam je to važno? Zato što receptori u membrani trebaju prostora kako bi se izrazili. Ako su ograničeni čvrsto zbijenim molekulama fosfolipida, teže će promijeniti položaj kada se neurotransmiter veže na njih. To umanjuje učinkovitost i brzinu kojom stanice generiraju signale, a time se umanjuje i učinkovitost cijelog mozga.

Drugim riječima, promijeni li se vrsta fosfolipida, to može imati velik utjecaj na funkcioniranje mozga. Kako bi mozak bolje funkcionirao, treba mu više valovitih fosfolipida, a manje onih dugih i ravnih. Ako uistinu vjerujete da je mozak fiksiran i nepromjenjiv, to se doima kao nešto neostvarivo. A zapravo je jednostavno, trebate samo jesti više plave ribe.9

Lipidni dio fosfolipidne molekule je njezin (ravan ili valovit) rep. Njega tvore masne kiseline (masnoće) koje mogu biti zasićene ili ne- zasićene. Zasićene masne kiseline, koje se mogu naći u industrijski obrađenim, trajnim namirnicama, proizvode ravne fosfolipide. Nezasi- ćene masne kiseline, kojih ima u plavoj ribi, orasima i zelenom povrću, proizvode valovite fosfolipide. Sto je masnoća u našoj prehrani u većoj mjeri nezasićena, to su manje zbijeni fosfolipidi u našim staničnim membranama i to bolje naše stanice mogu prenositi signale. Budući da sve stanične membrane trpe od habanja, kao i cijeli naš organizam, mozak neprestano traži novi materijal kojim bi zakrpio membrane; stoga je prelazak na ishranu bogatiju nezasićenim masnoćama lak način da promijenimo mozak.

A ta promjena može biti značajna. Dokazano je da uzimanje neza- sićenih masnih kiselina koristi djeci koja imaju teškoće u održavanju pozornosti i odraslima koji pate od depresije ili shizofrenije.10 Visoka razina nezasićenih masnih kiselina u majčinom mlijeku jedan je od glavnih razloga zašto je dojenje tako dobro za razvoj djeteta.11  Ono što jedete, osobito ono što jedete u djetinjstvu, može prilično utjecati na to u kakvu ćete se osobu razviti. Čak i u odrasloj dobi promjena ishrane može imati velik utjecaj, kao što je pokazalo istraživanje

Bernarda Gescha i suradnika. U scenariju koji podsjeća na Paklenu naranču, dokazali su da se nasilno ponašanje medu osuđenim britan- skim kriminalcima može smanjiti za gotovo četrdeset posto nakon nekoliko mjeseci tretmana.12 Burgessovi protagonisti prošli su averzivnu terapiju. Mladići u ovom istraživanju samo su uzimali jedan dodatak prehrani.

Sijevanje  u  mozgu

Moj sljedeći primjer još je kontroverzniji. Tiče se sljepoočnih režnjeva, područja koja se nalaze na bočnim stranama glave, koja, između osta- log, upravljaju sluhom, jezikom i pamćenjem. Bolesnici koji pate od jedne vrste epilepsije koja zahvaća ta područja (epilepsija sljepoočnog režnja) katkada su neobično kreativni (vjeruje se da su od nje bolovali kompozitor Dmitrij Sostakovič, književnik Edgar Allan Poe i slikar Vincent van Gogh) ili doživljavaju snažna religijska iskustva (moguće je da su od nje patili sveti Petar i Ivana Orleanska).13  Epilepsija se javlja kada neuroni postanu tako hiperaktivni da neprestano šalju električne signale. Međutim, kreativnost i religijska iskustva javljaju se  i kod nekih pripadnika opće populacije. Iako ti ljudi nisu epileptičari, smatra se da su neuroni u njihovim sljepoočnim režnjevima neuobi- čajeno aktivni, a taj fenomen naziva se "labilnost sljepoočnog režnja". Znanstvenici smatraju da čovjekov sljepoočni režanj može biti manje ili više osjetljiv na podražaje, to jest da labilnost može varirati od vrlo niske (ravnodušna inercija) do vrlo visoke, kao u slučajevima epilepsije sljepoočnog režnja.

Pošavši korak dalje, istraživači poput Michaela Persingera pretpo- stavili su da duhovna iskustva općenito nastaju kao rezultat aktivnosti u sljepoočnom režnju.14  Dakako, podložnost religijskim iskustvima varira od osobe do osobe. Neki ateisti, primjerice, nikada nisu doživjeli religijsko iskustvo (i možda će radije odbaciti sva takva iskustva, poput čovjeka koji je rođen slijep i odbija vjerovati u zalaz sunca). Persingerovo istraživanje upućuje na to da su neki ljudi možda jednostavno "slijepi na Boga", možda iz genetičkih razloga: labilnost njihovog sljepoočnog režnja toliko je niska da nisu u stanju imati - reagirati na? - duhovne osjećaje.15

Istraživanje labilnosti sljepoočnog režnja ima još jednu implikaci- ju. Persinger izvještava o tome da je dobrovoljce uspješno inducirao u duhovna stanja, tako da je njihov desni sljepoočni režanj izložio složenom magnetskom polju. To upućuje na zaključak da bi se rcli gijsko iskustvo moglo dovesti u vezu s interakcijom između moždane aktivnosti i magnetskih polja iz okoline. S vremenom se može pojaviti tehnologija koja bi takva iskustva učinila dostupnima, pa bi ljudi koji možda nikada nisu imali religijsko iskustvo bili u stanju promijeniti, fizičkim sredstvom, taj temeljni aspekt svoje ličnosti. Zar njih takva pustolovina ne bi mogla promijeniti u jednakoj mjeri kao što se žrtva ispiranja mozga doima promijenjenom u očima njezinih prijatelja i članova obitelji? Tko zna koje sve aspekte nas samih ćemo u budućnosti moći mijenjati uz pomoć tehnologije.

Nesigurni  temelji

Kritičar koji se još ne želi odreći pretpostavke čvrstoće mnogo toga mora objasniti. Naš se mozak neprestano mijenja, a mijenjamo se i mi, iako to uvijek ne opažamo. Odlučan kritičar mora tvrditi da "ono što je moja bit" ostaje jednako bez obzira na promjene koje su se dogodile u mom mozgu, bilo kao posljedica djelovanja kemijskih spojeva, ma- gnetskih polja ili čega drugog. Jesam li ja uistinu ista osoba kad imam poremećaj pažnje i kad ga nemam? A što je s kroničnom glavoboljom, depresijom, religijom, sumanutom idejom shizofrenika koji misli da je Bog, ili s onima koji pate od Cotardovog sindroma (kada je osoba uvjerena da je mrtva)? Očito, neki aspekti funkcioniranja mozga važniji su od drugih kada odredujemo što je to "ono što je moja bit".

Pa što je onda moja bit, što je to tajanstveno ja? Neuroznanstvenici su ga znali smještati u onaj mali prostor između neurona.16  Prema tom stajalištu, čovjekovo ja je ukupna čvrstoća svih sinapsi u mozgu. Međutim, nije jasno koliko nam to govori o aspektima našeg ja koji nas najviše zanimaju: imamo dojam, uz isprike Georgeu Orwellu, da su sve sinapse jednake, ali da su neke jednakije od drugih. Doživljaj o postojanju unutarnjeg ja, kao što su istaknuli mnogi psiholozi, povezan je s određenim fenomenima. Među njih spada posjedovanje fizičkog tijela, sposobnost utjecanja na to tijelo i na svijet, društvenost (poveza-

nost s drugim ljudima) i svijest o sebi. Usto, čovjek mora biti svjestan ne samo svijeta i svog tijela, nego i vlastitih misli i osjećaja.

Krenemo li dalje od tih temeljnih uvjeta, stupanj u kojem se čovjeko- vo ja smatra psihološkim entitetom različitim od drugih varira od osobe do osobe i od kulture do kulture, kao što čitamo u znamenitom članku Hazel Markus i Shinobua Kitayame.17 U zapadnim kulturama "čovjek sebe doživljava kao autonomnu i neovisnu osobu" (kako je konstatirao Roy Baumeister, taj naglasak na individualnosti pojavio se relativno kasno).18 Od Amerikanaca se, primjerice, očekuje da o sebi misle kao o pojedincima "čije ponašanje je organizirano, a na značenju dobiva tako da se referira na unutarnji repertoar misli, osjećaja i postupaka, za razliku od referiranja na misli, osjećaje i postupke drugih". Nasuprot njima, u mnogim azijskim i afričkim kulturama u većoj mjeri je prisutna ideja međuovisnosti - "čovjek sebe smatra dijelom sveobuhvatnog društvenog odnosa i svjestan je da je njegovo ponašanje određeno, u znatnoj mjeri organizirano i ovisno o onome što protagonist percipira kao misli, osjećaje i postupke drugih sudionika u tom odnosu".

Važnost  pamćenja

Fleksibilnost pamćenja postaje sve jasnija.

Elizabeth Loftus, Our Changeable Memories

Pitajte bilo kojeg čovjeka, bilo kojeg podrijetla, kako zna da je ista osoba koja je bio jučer, i on će se u svom odgovoru vjerojatno pozvati na pamćenje. (U Mandžurijskom kandidatu, programirani ubojica nije se sjećao da su mu isprali mozak.) Pretpostavljamo da je naše čvrsto ja s vremenom ostalo isto zato što nas naše sjećanje navodi na zaključak da se nije mnogo toga promijenilo. Mi se uvelike oslanjamo na svoje pamćenje i itekako smo svjesni nekih njegovih nedostataka - kad se ne možemo sjetiti gdje smo ostavili ključeve, kad tražimo naočale koje su nam na nosu ili kad nam ime nekog poznanika jednostavno "ne dolazi". Možda smo čitali o pacijentu H. M. - proslavljenom u krugovima neuroznanstvenika nakon operacije u kojoj su mu, zbog epilepsije, odstranili veći dio sljepoočnih režnjeva, a s njima i sposobnost stvaranja

novih sjećanja - ili smo gledali film Memento, u kojem muškarac koji pati od amnezije nastoji dokučiti tajnu vlastitog postojanja. Takvi ljudi ne prepoznaju liječnike koje su vidjeli pola sata ranije, premda će možda prepoznati prijatelja iz djetinjstva: sjećanja iz vremena prije oštećenja na mozgu ostala su netaknuta. Noviji dogadaji, čak i vrlo potresni, poput vijesti o smrti roditelja, zapljusnu mozak i nestanu. Oni medli nama koje pamćenje tek povremeno iznevjeri užasavaju se na pomisao da bi ga mogli u potpunosti izgubiti - bilo da gubitak poprimi bizaran oblik, kao u slučaju amnezije pacijenta H. M. ili da slijedi postupniji i uobičajeniji put Alzheimerove bolesti. Navikavamo se na nesavršenosti u svom pamćenju, kao i svagdje drugdje, ali njegove povremene slabosti ne doživljavamo kao prijetnju svom unutarnjem ja.

Kao što ističe neuropsiholog Daniel Schacter, slabosti pamćenja javljaju se u raznim oblicima. On navodi sedam "grijeha pamćenja": prolaznost, odsutnost, blokiranje, pogrešno povezivanje, povodljivosi, pristranost i ustrajnost. Prva tri su "grijesi propusta", slabosti na koje smo navikli i na koje se često žalimo. Prolaznost "se odnosi na slabljenje ili gubitak pamćenja tijekom vremena";19  odsutnost se manifestira kada nismo bili koncentrirani na neke informacije pa ih ne uspijevamo zapamtiti, a poslije nam zatrebaju; blokiranje pak podrazumijeva onaj frustrirajući osjećaj da se uspomena do koje nastojimo doći "tu negdje skriva, naizgled spremna izroniti ako još malo pročeprkamo, ali kad zatreba, ostaje baš izvan dohvata". Konačni grijeh, ustrajnost, obrnut je od prolaznosti. Uspomene, obično one koje se odnose na neugodni- ili traumatične dogadaje, ne daju nam mira ma koliko mi to željeli. U ekstremnim slučajevima mogu nam se nametati u obliku osjetilu ih "bljeskova", katkada tako živih da se osoba koja ih doživljava osjeća kao da ponovno proživljava istu traumu.

Druga tri grijeha koje Shacter navodi također su česta, ali uglavnom ne mislimo na njih kada govorimo o slabostima pamćenja. Riječ je o grijesima djelom i oni se loše odražavaju na pretpostavku čvrstoće, a možda upravo zbog toga radije ne govorimo o njima. Shacter ili ovako opisuje:

Grijeh pogrešnog povezivanja podrazumijeva pripisivanje sjećanja pogrešnom izvoru: odnosi se na slučajeve kada maštariju pobrkamo

sa stvarnošću ili kada pogrešno zapamtimo da nam je prijatelj rekao neki trivijalan podatak koji smo zapravo pročitali u novinama. Pogrešno povezivanje je mnogo češće nego što većina ljudi misli i ima potencijalno dalekosežne posljedice u kontekstu prava. S njime povezan grijeh povodljivosti odnosi se sjećanja koja su nastala u ne- čijem umu kao posljedica sugestija, sugestivnih pitanja ili komentara upućenih dok se ta osoba nastoji prisjetiti nekog prošlog iskustva. Baš kao i pogrešno povezivanje, povodljivost je osobito relevantna u pravnom sustavu, gdje može nanijeti veliku štetu.

Grijeh pristranosti pokazuje do koje mjere naše znanje i uvje- renja utječu na to kako pamtimo svoju prošlost. Cesto se događa da mijenjamo, dotjerujemo ili čak iznova napišemo scenarij naših prošlih iskustava - ne znajući i nesvjesno - u svjetlu onoga što sada znamo ih vjerujemo.

Schacter, Seven Sins

Grijehe propusta možemo odbaciti kao pogreške u nesavršenom su- stavu pamćenja. Primjerice, govorimo o blokiranju kao da je pamćenje knjižnica u kojoj ne dolazimo do tražene knjige jer je knjižničari nisu u stanju naći. Grijesi djelom su drugačiji: mogu se dogoditi a da ih mi nismo svjesni, no oni nisu ni slučajnosti ni pogreške. Grijeh je naš, zato što mi, poput Partije u 1984., ponovno pišemo povijest, zamagljujemo granice između dogadaja koji su izvorno bili odvojeni i povezujemo ih, ili pak stvaramo sjećanja na događaje koji se nikada nisu dogodili. Implikacija da bismo mogli biti sposobni za takve grijehe kritika je ne samo našeg pamćenja nego i naše prosudbe - ne samo knjižnice nego  i osobe koja je naručila knjigu - a kao što je pisac La Rochefoucauld zlobno konstatirao, "svatko se žali na vlastito pamćenje, ali nitko se ne žali na sposobnost prosuđivanja".20 S obzirom na grijeh pristranosti, nije ni čudo što imamo dojam da smo iz dana u dan isti. Naš mozak neprestano preoblikuje naša sjećanja kako bi nas učvrstio upravo u tom uvjerenju.

Shematsko  ja

Psiholozi su također komentirali fleksibilnost unutarnjeg ja, složivši se sa Shakespeareovim Jaquesom da "jedan čovjek igra mnoge uloge".21 Čini se da smo svi mi višestruke dramatis personae koje u različitim

društvenim situacijama igraju različite uloge. Te uloge, koje se nazivaju još i sheme, ne uključuju samo skupove ponašanja, nego i popratne misli, stavove i osjećaje.22 Shema stečena iskustvom u određenim pros lim situacijama, recimo u razgovoru s nadređenim na poslu, može se aktivirati svaki put kad se ista situacija ponovi, služeći kao prečac, tako da se ne moramo ponovno domišljati kako da se ponašamo. I ,judi aktiviraju dobro naučene sheme, a da toga nisu ni svjesni. Štoviše, mogu se smesti kada iskrenu namjeru da se razbije kalup ("Vrijeme je da kažem šefu istinu o njegovim upravljačkim sposobnostima") na kraju nadvlada shema ("On je ipak šef, iako ja sutra dajem otkaz"). Stresne situacije osobito uspješno evociraju sheme i potiskuju promišljenije oblike ponašanja.

Ljudi su usto jako dobri u razvrstavanju u potkategorije, sposob- nosti odjeljivanja različitih shema, tako da se, na primjer, sheme koje imaju veze sa šefom ne brkaju sa shemama koje imaju veze s djecom. To nam omogućuje da se u različitim prilikama ponašamo na vrlo različite načine, uz minimalan konflikt. Na taj su način službenici u nacističkim logorima smrti mogli aktivirati sheme koje se tiču dužnosti (i antisemitske propagande) dok gledaju kako djeca odlaze u plinsku komoru, a zatim otići kući, aktivirati shemu nježnog roditelja i maziti vlastitu djecu.

Usto, čini se da postoje individualne razlike u sposobnosti razvr- stavanja u podkategorije. Neki ljudi mogu svoje sheme držati u čvrsto zatvorenim ladicama, poput serijskog ubojice čiji susjedi kažu: "Ne mogu vjerovati! Tako drag čovjek, ne bi ni mrava zgazio!" Kod drugih su sheme fluidnije i nisu tako strogo odijeljene jedna od druge. Ako dvije sheme imaju zajedničke komponente, kao što se često dogada, aktivacija jedne može rezultirati aktivacijom one druge. U jednom slavnom primjeru iz psihijatrije, shizofrena pacijentica koju su zamolili da nabroji članove svoje obitelji rekla je: "Otac... Sin... Sveti Duh". U njezinom slučaju, shema obitelji preklapala se sa shemom Svetoga Trojstva. Većina nas bila bi u stanju ignorirati takve neželjene asocijacije, ali ona zbog svoje bolesti to nije mogla.23

Katkada dvije sheme mogu sadržavati nekompatibilna uvjerenja

- recimo ako se odnose na vrlo različite situacije. Ako je jedna aktivna

a druga nije, nekompatibilnost se neće primijetiti. Na taj način Peter,

odvjetnik koji se bavi kaznenim pravom, može aktivirati sheme koje se tiču važnosti ljudskih prava dok obavlja svoj posao, ali ih ne aktivirati dok kod kuće zlostavlja svoju ženu. Ukoliko nešto, ili netko, ne aktivira obje sheme istodobno, Peter nikada neće opaziti licemjernost svog ponašanja. (Čak i ako ga netko upozori, možda će pronaći način da zaobiđe problem, primjerice tako što će ustvrditi da je njegova žena,

/.bog svojih postupaka, izgubila svoja ljudska prava.) Mi u nekom trenutku možemo biti svjesni samo sićušnog dijela shema koje imamo na svom repertoaru, a čak i najpromišljenija osoba neće otkriti sve njihove međusobne veze ili razmrsiti čvorove na mjestima njihova konflikta. Kao što je rekao pjesnik Walt Whitman:

Protuslovim li sam sebi?

Pa dobro, onda protuslovim sam sebi

(Velik sam, sadržim mnoštva).

Whitman, Pjesma o sebi

Jao za pretpostavku čvrstoće. Čini se da se "bit onoga što sam ja" od Descartesova jednog i bistrog toka struje svijesti pretvorilo u bezbrojne potočiće shema, stečenih zbirova misli, osjećaja i ponašanja. Jedan takav skup bit će aktivan u svakom datom trenutku, sačinjavajući naše "aktivno ja". Druge sheme su za to vrijeme pritajene, spremne preuzeti uzde kada se ukaže potreba - kada se iz profesionalne osobe "preodjenemo" u roditelja, iz brojke u nekom ustroju u izražajnog pojedinca. S obzirom na tu fleksibilnost i sposobnost za varijacije, čak i unutarnje proturječnosti, možda promjene koje se navodno dogadaju pri ispiranju mozga i nisu tako ekstremne kao što se čini. Ako je naš um dijamant, ispiranje mozga je sila koja djeluje od jednog do drugog ekstrema: ili ćemo joj se oduprijeti, ili će nas skršiti. Ali ako je naš um prilagodljiviji, ako je sličniji glini nego dijamantu, tada ispiranje mozga postaje pitanje stupnja, podložno psihološkom tumačenju kao i svaki drugi oblik utjecaja.

Sheme  našeg  mozga

Kako se sheme mogu prevesti na jezik neuroznanosti? Jednostavno. Mozak je organiziran tako da se svaki pojedini neuron aktivira (odašilje električne signale) reagirajući na informacije koje prima. Međutim, to nisu informacije o kompletnim predmetima, nego o aspektima stvari i/, svijeta oko nas: boji, zvuku, pokretu, fizičkom osjećaju. Drugim riječi- ma, pojedinačni neuron ne reagira na "predmet", pa na jeziku mozga niti ne predstavlja "predmet" nego jedno ili više njegovih obilježja. To u praksi znači sljedeće: ako govorimo o vidnom podražaju i ako se taj podražaj kreće preko vidnog polja, neki neuroni u vidnom korteksu odašilju signale a neki ne; neki odašilju signale kada se kreće ulijevo, ali ne i kada se kreće udesno; neki odašilju signale ako je riječ o nečem plavom, ali u manjoj mjeri, ili uopće ne, ako je riječ o nečem crvenom. Da bi se prikazao cijeli jedan predmet, kao što je tigar, potrebno je da se istodobno aktivira skupina neurona koji se često nalaze u različitim područjima korteksa: neki će reagirati na tigrovu boju, neki na pruge, neki na riku, a neki na signale iz subkortikalnih područja mozga koji upozoravaju na to da tijelo ulazi u stanje visoke pripravnosti.

Oni koji imaju iskustva s tigrovima imat će dobro naučenu "shemu tigra". U psihološkom kontekstu, ta će shema obuhvaćati niz uvjerenja o tigrovima ("velike, prugaste mačke", "glasaju se rikom" itd.), stavova (npr. "strah!") i ponašanja (npr. "trči!"). U kontekstu mozga, skupine neurona koji reagiraju na percepcije tipa tigar već će biti povezane s drugim skupinama, od kojih neke reagiraju na emocionalne signale iz subkorteksa, a neke šalju signale mišićima koji sudjeluju u trčanju. Kako jačaju veze između svih tih neurona, shema kao cjelina postaje jasnije definirana i lakše se aktivira. Osobito je važno da veze budu jake između osjetilnih područja u stražnjem dijelu mozga i područja s prednje strane u kojima se generiraju pokreti, zato što jače veze povećavaju šanse za opstanak onome tko se nade u poziciji plijena, kada djelić sekunde može presuditi o životu ili smrti. Naime, ako je shema snažna, nema potrebe da se aktivira baš svaki neuron koji u njoj sudjeluje da bi se proizvelo odredeno ponašanje. Na taj način onaj tko se nade u takvoj situaciji može ranije poduzeti ono što treba kako bi se zaštitio od grabežljivca. S evolucijskog stajališta, bolje je riskirati pogrešku (zamijeniti šuštanje lišća s približavanjem grabežljivca), nego

završiti kao plijen dok čekaš da se svaki dio sheme aktivira ("Velika je, prugasta je, ne čujem nikakvu riku... auu! - prekasno!"). Bolje je imati snažne veze između neurona u shemi. Tada će biti dovoljno percipirati "prugasta" i "velika" da se aktivira ponašanje "trči!". Zbog toga ljudi koji su se zatekli u situacijama opasnima po život često kažu da su reagirali iznimno brzo i da nisu bili svjesni straha, šoka ili bola (a katkada niti podražaja na koji su reagirali), to jest da su toga postali svjesni tek nakon što su reagirali.

Čini se, dakle, da sheme - naučeni obrasci razmišljanja i ponašanja

-    imaju svoju neuroznanstvenu inkarnaciju kao obrasci neuronskih

veza. Sto su čvršće te veze, to će se lakše shema automatski aktivirati

kada neki podražaj aktivira jedan ili više njezinih dijelova, i to će se

brže evocirati misli ili ponašanje povezano s tom shemom. Kao što

je ranije rečeno, veze između dva neurona jačaju kada su oba aktivna

istodobno: češći i/ili jači aktivacijski podražaji učvrstit će vezu medu

njima.

Svako unutarnje ja - koje se u kontekstu znanosti poima kao ukup- nost svih veza između neurona - uključuje zbir manje-više dobro naučenih shema (određenih obrazaca neuronskih veza koje se aktiviraju u određenim situacijama). Sto je jača (bolje naučena) neka shema, to više pridonosi našem cjelokupnom osjećaju sebe. Slabe sheme ne koriste se često i katkada im treba svjesno posvetiti pažnju. Neuronske veze u njima nisu čvrste i lako se mijenjaju, a promjena u takvoj shemi nas ili naše prijatelje ne bi navela na pomisao da smo se promijenili kao osoba. Najjače sheme koriste se često i uglavnom nesvjesno (mnoge predrasude, koje se s godinama nakupljaju, takvog su tipa). Njihove veze su vrlo čvrste i izrazito ih je teško mijenjati, pa ako bi se snaž- na shema naglo promijenila, mogli bismo posumnjati u promjenu u identitetu - promjenu koja je, povrh toga, izazvana utjecajem nekog vanjskog faktora. Upravo promjene koje se percipiraju kao one koje djeluju na nečije najjače sheme vjerojatno će pobuditi sumnju u ispiranje mozga.

Sažetak  i zaključci

Vratili smo se na razliku između nasilnog i prikrivenog ispiranja mozga, opisanu u ranijim poglavljima. Prikrivene metode, poput onih kojima pribjegava reklama za deterdžent, možda će promijeniti poneko perifer- no uvjerenje i ojačati slabu shemu koja povezuje taj deterdžent s nekim neodredeno pozitivnim osjećajima. To može ojačati nekoliko sinapsi u našoj glavi, ali mi to ne osjećamo kao promjenu svojeg unutarnjeg ja (premda, ukupno gledano, reklamiranje uvelike djeluje na nas). S druge strane, nasilno ispiranje mozga pobuđuje strah zato što prijeti snažnim shemama, bitnim značajkama našeg kognitivnog krajolika. Onaj koji provodi ispiranje mozga tvrdi da je naša najjača uvjerenja, misli i stavove koji su nam najbliskiji i koje nam je najteže mijenjati, moguće iskriviti u neke čudne nove oblike. Ako je reklamiranje erozija tla, ispiranje mozga je potres ili udar kometa: razorno uplitanje u naš unutarnji svijet. U četrnaestom poglavlju vidjet ćemo što nam neuro- znanost govori o tome jesu li tako duboke promjene uopće moguće. No prije toga moramo se detaljnije pozabaviti uvjerenjima, emocijama i pitanjem kako ih mijenjamo.