Izbrisana riječ

Neobičan događaj jučer nas je, ženu i mene, zaposlio na sat vremena.
Iz Amerike nam je stiglo pismo nekoga starca, pobožnoga njemačkog
Židova iz jedne od onih starih židovskih kuća s rajnsko-majnskoga
područja koje su se sve do početka ove neljubazne današnjice ubrajale
u najstarija i najočuvanija kulturna žarišta Njemačke, jedne od onih
starih rajnsko-židovskih obitelji od kojih je jedna, upredivnome
romanu Wilhelma Spevera "Das Gliick der Andernach", našla svoj
spomenik i dostojan nekrolog. Taj stari gospodin iz New Yorka,
emigrant, kultiviran i pobožan Židov, bezimenik u onoj vojsci
vrijednih ljudi koje je Njemačka odbacila u korist bukača i zlotvora,
pisao mi je zbog pitanja savjesti što ga je mučilo; a molba koju mi je
uputio, smatrajući ju svojom dužnošću, sastoji se u tome da u idućim
nakladama jedne od svojih knjiga izostavim jednu jedinu riječ.
Nedavno je pročitao "Lječilišnoga gosta" i u njemu citat "Ljubi
bližnjega svoga kao samoga sebe". Lječilišni gost tu izreku smatra
"najmudrijom riječju koja je ikada izgovorena" i dodaje: "Riječ koja
začudo stoji već u Starome zavjetu." Za moga čitatelja i autora pisma
iz Amerike, za tog pobožnog Židova i čitatelja Biblije, riječ
"začudo" nije prihvatljiva i on u njoj nalazi uvredu i sumnju u
Židove i Toru i ozbiljnim me riječima moli daju izbrišem.
Sada je najprije moja žena, jer mi oči to nisu mogle obaviti, morala
u potrazi za onim mjestom preletjeti "Lječilišnoga gosta" da bi
utvrdila kontekst i točnu formulaciju rečenice. Zatim sam pažljivo
pročitao tu sumnjivu stranicu svoje knjige napisane prije dvadeset i
pet godina. Naravno daje autor pisma imao pravo, naravno je da to
bila zabluda i da je za židovske čitatelje bilo gotovo svetogrđe ako
je autor, kojega su do sada ozbiljno shvaćali, smatrao "začudnim" što
je tako plemenita i uzvišena riječ stajala "već" u Starome zavjetu,
dakle bila napisana davno prije Isusa i kršćanskoga nauka. Imao je
pravo, u to nije trebalo sumnjati: moj izraz "začudo" bio je, kao i
riječ "već" (na kojoj, međutim, autor pisma nije prigovorio)
objektivno netočan, bio je brzoplet i nerazuman, odražavao je nešto
od onog u isti mah zbunjenog i oholog načina kojim je tijekom moga
djetinjstva i odgoja popularna protestantska teologija nama
protestantskoj dječici govorila o Bibliji i židovstvu, svodeći se na
to da su židovstvo i Stari zavjet doduše vrlo časni i nikada dovoljno
štovani, no da im ipak nedostaje onaj završetak, kruna, jer da je
Stari zavjet pretežito knjiga zakona i strogosti, dok je tek Novi
zavjet donio pravi i puni pojam ljubavi, milosti itd. Kada sam u
"Lječi-lišnom gostu" prije dvadeset i pet godina napisao taj redak,
nisam bio, barem ne u tom trenutku, nadmoćan znalac, već mi se tada,
navodeći onu prekrasnu misao o ljubavi prema bližnjemu, doista
učinilo "čudnim" da se takva misao, koja se mirne duše može nazvati
kvintesencijom kršćanskoga nauka ili kršćanskoga morala, nalazi "već"
u Starome zavjetu. Imao je pravo, taj dragi i zabrinuti Američanin.
Ali što sad s tim? Je li "Lječilišni gost" i jesu li sve moje knjige
bile napisane da bi u narodu širile znanja i objektivne istine?
Dakako da su, prije svega drugoga, željele služiti istini, ali u
smislu iskrenosti koja se uzdržava svakog autoritarnog prizvuka pri
izricanju misli; iskrenosti koja autora prisiljava na pozamašno
odavanje vlastite osobe i nerijetko na raskrivanje sebe samoga, a tu
žrtvu još nijedan čitatelj nikada nije posve shvatio. Pajesam li
svojim čitateljima htio priopćiti nešto drugo doli rezultate
vlastitoga doživljaja i mišljenja, a k tomu uvijek i dionicu osobnoga
puta kojim sam stigao do tih rezultata? Jesam li ikada glumio
diktatora, bezuvjetnog znalca, svećenika i učitelja koji svoje istine
objavljuje autoritetom službe, brižljivo prešućujući svoje praznine i
sumnje? Nije li ovo bila moja uloga i zadaća: svojim čitateljima ne
priopćiti samo svoje misli i uvjerenja, već i svoje sumnje, i pred
njima ne glumiti autoriziranoga i upućenoga, već pokazati sebe
samoga, brata koji traga i luta?
Čovjeku u Americi nisam sve to mogao objašnjavati. Budući da to nije
primijetio čitajući moje knjige, koje je gotovo sve poznavao, onda ni
ma kako dugim pismom ne bih uspio sklonuti ga na drugu vrstu čitanja
i razumijevanja. Od mene je zahtijevao da u knjizi izbrišem jednu
jedinu riječ tražeći tako da u službi istine počinim laž, da hinim
kao da tada, prije dvadeset i pet godina kada sam pisao "Lječilišnoga
gosta", nisam mogao biti lakomislen, biti u zabludi i neznanju glede
Biblije i teologije, kao da tada, isto kao i danas, na meni posvuda
nisu visjeli ostaci moga podrijetla i odgoja. Nije li to možda ipak
bio prevelik zahtjev?
Stvar je naizgled bila vrlo jednostavna. Od mene se zahtijevalo nešto
stoje proturječilo mome biću i ukusu, mojim literarnim navikama, da
ne kažem odmah mojim "načelima", a na to je postojao zapravo jedan
jedini odgovor - odbijanje. No, stvari uvijek izgledaju jednostavnije
nego što jesu, a one moralne još i više od drugih. Da sam barem bio
dvadeset godina mlađi! Tada ne bih svoju ženu gnjavio traženjem
mjesta u knjizi, ne bih si toliko opteretio savjest, nego bih našao
vremena i čitatelju tu stvar u pismu protumačio s različitih strana,
zagrijao bih se pišući i laskavo samoga sebe uvjerio da sam sada
partnera doista uvjerio i umirio. Riječ "začudo" i dalje bi stajala u
mojoj knjizi i plemenitom iskrenošću dokumentirala moju neupućenost i
nerazumnost iz l923.
No sada sam ipak bio nešto stariji i zabrinutiji, pa i nešto
nesigurniji, a čovjek koji je želio da se riječ izbriše, također nije
bio mlad čitatelj kojega je trebalo umiriti dobrim pismom i
pokolebati u njegovim uvjerenjima, već je to bio postariji gospodin
čijemu pismu nije nedostajalo ni skromnosti ni dostojanstva. Bio je,
povrh toga, pobožan čovjek i ljubitelj Biblije, čovjek koji je Stari
zavjet poznavao kudikamo bolje od mene i kojega je moja pomalo
nepromišljeno napisana riječ povrijedila i sablaznila. I još nešto:
bio je Židov. Bioje pripadnik naroda koji je svijetu podario Bibliju
i Spasitelja i za to požeo mržnju i ljutito neprijateljstvo gotovo
svih drugih naroda, čovjek iz jednog iskonski svetog naroda koji je u
našem bezbožnom vremenu pretrpio nezamislive patnje i pritom se
pokazao boljim od ikojeg drugog, mlađeg naroda u sličnoj nevolji: jer
ne samo da su Zidovi (a to vrijedi još i danas, jer progon još traje)
pružili neviđen primjer solidarnosti, bratske spremnosti na pomoć i
požrtvovnost, čega svijet još uopće nije postao svjestan, oni su,
povrh toga, u nebrojenim slučajevima dokazali junaštvo u trpljenju,
hrabrost pred smrću, dostojanstvo u bijedi i propasti pri pogledu na
koje se, mi nežidovi, možemo posramiti.
I sada bih tom dobronamjernom i časnom starcu Židovu trebao
odgovoriti, uskratiti mu zadovoljštinu koju je na plemenit način
zatražio, trebao bih njegovoj vjeri i nadosobno pobožnoj mudrosti
suprotstaviti svoje pravo autora knjige, predstavnika jedne
psihološke specijalnosti, suprotstaviti svoj patos sljedbenika jedne
ideje, te razočaravši ga i odbivši, još ga i poučiti?
Nisam smogao tu snagu. To bi iziskivalo i mjeru samopouzdanja, vjere
u sebe i smisao i vrijednost svoga rada, a to danas više nisam
nalazio. Čitatelju u New Yorku napisao sam kratko pisamce da sam mu
ispunio želju, a svome izdavaču poslao obavijest da u mogućem novom
izdanju "Lječilišnoga gosta" na stranici 154. riječ "začudo" treba
izostaviti.
(1948.)