Vratila sam se u predivni vrt gdje su me čekale moje dvije pratilje od ranije. Na svom sam putu sretala ljude koji su u svom razvoju težili savršenstvu, koji su željeli nalikovati našem zajedničkom Ocu. Zanimalo me dokle smo mi na zemlji stigli u razvoju. Kakva su naša dostignuća?

Moje pratilje su bile zadovoljne mojim pitanjem, pa su me odvele do mjesta gdje se vrši priprema duša koje će biti poslane na zemlju. Sve su to odreda bile zrele duše - tokom svog putovanja nisam srela ni jednu dječju dušu. Zamijetila sam da se svi raduju odlasku na zemlju. Na život na zemlji su gledali kao na neku vrstu škole gdje mogu naučiti mnoge korisne stvari i razviti sposobnosti koje su im nedostajale. Tu sam doznala da smo svi mi izrazili želju da dođemo na ovaj svijet, te da smo sami izabrali svoje slabosti i sve one teškoće koje nas na zemlji očekuju, samo s jednim ciljem - da se što bolje razvijemo i usavršimo. Neke od mana su nam date za naše dobro. Bog nam je podario i neke talente i vještine po svom nahođenju. Zato nikada ne smijemo svoje sposobnosti ili nedostatke upoređivati sa onima u drugih. Svatko od nas je dobio ono što treba; svaki je od nas jedinstven i neponovljiv. Jednakost ovdje nije važna.

Ispod i oko mene kao da se otvorilo nebo: ugledala sam pod sobom zemlju. Mogla sam da vidim i svijet duša i materijalni svijet. Uočila sam da su neke pravedničke duše djece našeg Oca na Nebesima odbila da pođu na zemlju. Oni su radije ostali uz Boga vršeći dužnost naših anđela čuvara. Bili su tu i 'anđeli ratnici'. Njihova je dužnost da se umjesto nas bore protiv Sotone i njegovih anđela. I do jednih i do drugih najlakše dopiremo molitvom. Bili su to snažni džinovi, mišićave građe i divnog izraza lica. To su veličanstvene duše: već sam pogled na njih govori vam da je svaka borba protiv njih uzaludan posao. Bili su obučeni kao ratnici, sa šljemom na glavi i oklopom na grudima, a pokreti su im bili brži i graciozniji nego u ostalih anđela. No, najviše je imponiralo njihovo samopouzdanje; bili su apsolutno ubijeđeni u svoje sposobnosti. Nije bilo te zle sile koja bi im mogla naudili i oni su to znali. I kad su u jednom času krenuli na jedan od svojih zadataka (nije mi bilo dato da saznam o kakvom je zadatku bila riječ) dirnuo me izraz zabrinutosti na njihovim licima; shvaćali su značaj svoje misije, i znali su, baš kao i ja, da se neće vratiti dok ne okončaju povjereni im posao.

Sotonin je san da nas preotme od Boga. I kad on svoje sluge nahuška na nekoga od nas, onda nam je vraški potrebna pomoć. Svi smo mi zaštićeni već samom činjenicom da Sotona ne može da pročita naše misli. Ali, zato može da čita s naših lica, koja odaju naše osjećaje i emocije naše duše. S naših lica čita i Bog i anđeli ali i Sotona. S naših lica mogu da čitaju i izuzetno osjetljivi stanovnici zemlje. Zaštititi se možemo tako da uznastojimo upravljati svojim mislima, i da dopustimo da svjetlost Kristova ispuni naše živote. Tada će na našim licima blistati Kristovo svjetlo.

Ponovo sam posmatrala duše koje silaze na zemlju. Gledala sam ih kako lebde nad zemaljskim smrtnicima. Pratila sam jednoga koji je pokušavao spojiti muškarca i ženu - svoje buduće roditelje. Glumio je kupidona i nije mu, jadnom, bilo lako. Žena je željela na jednu stranu, a muškarac na drugu, i nisu pokazivali ni trun želje da sarađuju s našim kupidonom, koji se, opet, trudio na sve načine ne bi li ih poučio što im je činiti. Stvari su se toliko zakomplicirale da su morali priskočiti i ostali dusi, nastojeći satjerati to dvoje mladih ljudi 'uza zid'.

Rekli su mi da se u svijetu duša vežemo za onu braću i sestre koje smatramo veoma bliskim. Sa tim dušama dogovaramo se da na zemlju dođemo kao porodica ili prijatelji. Ta duhovna veza rezultat je ljubavi koju smo razvili tokom vječnosti koju smo proveli zajedno u svijetu duša. Na zemlju dolazimo već s predodređenim vezama i zato da bismo tamo što uspješnije obavili svoja poslanja. Ujedinjujemo se i zato da bismo složno mogli mijenjati određeno stanje koje vlada na zemlji. Neki od nas jednostavno žele učvrstiti ono što je već postignuto ili popločati put za one koji dolaze poslije nas. Znali smo sve o utjecajima koje ćemo vršiti jedni na druge, kao i o svojstvima, manama i vrlinama koje ćemo naslijediti od svojih porodica. Bili smo svjesni zakona genetike koji vlada smrtnim tijelima i svih fizičkih obilježja koja će nas na zemlji krasiti. Sve to što nas je na zemlji čekalo bilo nam je potrebno i upravo to smo sami poželjeli.

Shvatili smo da će naša memorija biti pohranjena u ćelije našega tijela. To je za mene bilo nešto novo. Naučila sam da su sve misli i iskustva našeg života zabilježene u podsvijesti, ali i u svim našim ćelijama. Tako se ispostavilo da ćelije ne sadržavaju samo naš genetski kod već i svo naše iskustvo. Nadalje, naše se sjećanje genetskim kodom prenosi na našu djecu. Upravo to sjećanje je, onda, odgovorno za ono što zovemo nasljednjim faktorom. Otuda u pojedinim porodicama naslijeđeni alkoholizam, ili naslijeđeni strah, snaga i tako dalje. Naučila sam i to da nitko od nas ne ponavlja život na zemlji: naše 'prisjećanje' na neki prošli život, nije ništa drugo nego oživljavanje memorije pohranjene u našim ćelijama.

Vidjela sam da shvaćamo sve izazove vezane za naš složeni fizički izgled i da sve to prihvaćamo s punim povjerenjem. Za našu misiju data su nam i odgovarajuća duševna svojstva koja su bila prilagođena našim ličnostima. Naši roditelji imali su svoja vlastita duševna svojstva, od kojih ćemo i mi neka naslijediti. Tokom sazrijevanja stječemo neka nova svojstva. I kad budemo potpuno opremljeni duhovnim oruđima moći ćemo nastaviti s učenjem koje će nam pomoći da pravilno koristimo naša svojstva, ili ćemo odlučiti da ih uopće ne koristimo. Bez obzira na našu dob, bit ćemo u stanju usvajati nova duhovna svojstva koja će nam pomoći u nekim starim ali i novim situacijama. U svakom slučaju, izbor nam je uvijek na raspolaganju. Vidjela sam da uvijek možemo odabrati pravo svojstvo koje će nam biti od pomoći, iako se može desiti da nećemo znati kako to svojstvo upotrijebiti. Zato moramo vjerovati u vlastite sposobnosti; moramo znati što posjedujemo, tada ćemo vidjeti da nam je uvijek na raspolaganju baš ono pravo duhovno oruđe.

I dalje sam posmatrala duše što se spremaju za put na zemlju. Jedan izuzetno bistar i živahan duh upravo se uvlačio u majčinu utrobu. Ta je duša odlučila da svijet ugleda kao mentalno retardirana osoba. Takva ga je mogućnost neobično uzbuđivala, znajući što će ona značiti za duhovni rast njegovih roditelja i njega samog. Njih troje je sve to isplaniralo već mnogo ranije. Sada je jedva čekao da osjeti neizmjernu ljubav svojih smrtnih roditelja. Shvatila sam da duše mogu birati bilo koji trenutak u toku trudnoće u kom će se useliti u majčinu utrobu. U času ulaska u maternicu počinje njihov smrtni život. Rečeno mi je da je abortus u suprotnosti s prirodnim zakonima, jer duša izbačena iz majke osjeća odbijanje i tugu, jer se radi o njegovu tijelu, bez obzira radi li se o vanbračnom djetetu, hendikepiranom djetetu ili o djetetu koje će poživjeti samo nekoliko sati. No, duša istovremeno suosjeća i sa svojom majkom, jer zna da je ona donijela odluku na osnovu svojih saznanja.

Srela sam mnogo duša koje su na zemlji proživjele tek nekoliko sati, ili dana, po rođenju. Ali, i te su duše ispoljavale jednako uzbuđenje kao i sve ostale, jer su znale da su i one bile dio misije koja ima svoju svrhu. Shvatila sam da je njihova smrt bila zacrtana još prije njihova rođenja - baš kao i smrt svakoga od nas ponaosob. Tim dušama nije bio potreban razvoj koji bi zahtijevao duži boravak na zemlji, a njihova je smrt trebala biti izazov koji će omogućiti njihovim roditeljima da se usavrše. Bol koja nastaje uslijed gubitka novorođenčeta snažna je ali kratko traje. Poslije takvog gubitka roditelji se još više zbliže, bol ubrzo iščezava, a ostaje samo radost zbog novog rasta i zajedništva.

Bila sam iznenađena činjenicom da se za dobrobit drugih donose toliki brojni planovi i odluke. Svi smo pokazivali želju da se žrtvujemo za druge. Sve što se radi, čini se za razvoj duše - sva iskustva, sve vrline i sve mane služe da se duša što bolje razvije. Ovozemaljski problemi tamo su tričarije, ne predstavljaju gotovo ništa, jer na sve se gleda očima duše.

Naše vrijeme za odlazak na zemlju unaprijed je utvrđeno. Neke će duše na zemlji provesti kratko vrijeme, tek onoliko koliko je potrebno da se rode. Neke će na zemlji dočekati duboku starost kako bi do kraja obavili svoju misiju i omogućili drugima da im služe. Neki će biti poslati kao naše  vođe ili sljedbenici, vojnici, bogataši ili siromasi. Svi će imati istu svrhu - da nam omoguće da naučimo voljeti. Svi koje ćemo na našem životu susresti pomoći će nam da stignemo do konačnog cilja. Pri tome ćemo prolaziti kroz najteža iskušenja i iskusit ćemo najveće izazove, kako bi se vidjelo na koji ćemo način postići ono najvažnije - ljubav za bližnjega. Svi smo mi odreda međusobno povezani, ujedinjeni u tom najvišem poslanju - učenju kako voljeti.

Zapazila sam još jednu dušu. Bila je neobično živahna, vesela, radosna, upravo očaravajuća. Iz nje je izvirala energija, a oko sebe je širila zaraznu veselost. Gledajući je u čudu, osjetila sam da između nas postoji neka veza, osjetila sam njenu ljubav. Moje sjećanje na nju potpuno je izblijedilo, ali znam da je neću nikada zaboraviti. I znam da će upravo ona biti nečiji veoma poseban anđeo.

Gledajući tako scene predzemaljskog postojanja, bila sam fascinirana ljepotom i veličanstvenošću svih tih duša. Znala sam da sam tamo bila već ranije, da smo svi već bili tamo, te da nas sve ispunjava svjetlost i ljubav. Pomislih tada: 'Kad bismo bili u stanju da se vidimo prije rođenja, bili bismo zadivljeni svojim duhom i njegovom veličanstvenošću. Rođenje je san i zaborav.'