Vratimo se biblijskim temama. Možemo ih uvijek interpretirati bukvalno. Uzmimo na primjer priču o Lotovoj ženi koja se također nalazi u Knjizi Postanka. Kada je Bog uništio grešne gradove Sodomu i Gomoru, dozvolio je Lotu i njegovoj ženi da odu, pod uslovom da se ni jednom ne osvrnu unazad. Ali, Lotova žena se osvrnula i istog trenutka se pretvorila u stub soli. Bukvalno shvaćena, ovo je jednostavna priča o kazni koja slijedi ako se ne pokorimo Bogu i njegovim odredbama. Tokom posljednjih sto godina razvijena je nova škola 'naučne' interpretacije Biblije. Ova škola nudi 'racionalna' objašnjenja čuda koja su opisana u Bibliji.

Objašnjavajući razdvajanje Crvenog mora, takve teorije sugeriraju, na primjer, da su postojala mjesta gdje je Crveno more veoma plitko i gdje se plime susreću svakih sto godina, tako da je na tim mjestima zapravo moguće (!) pregaziti Crveno more. Ova škola je razmatrala i priču o Lotovoj ženi. Priča je navedena u fusnoti u 'New Oxford Bible', uz komentar da se radi o 'poznatim pojavama bizarnih formacija soli u navedenim područjima.' Ali ovo, takozvano naučno objašnjenje, nekako me ostavlja hladnim i zbog toga sam mnogo razmišljao, pitajući se zbog čega Bog nije želio da se Lot i njegova žena osvrnu unazad. Sto je tako loše u osvrtanju? Tada sam počeo razmišljati o ljudima koji većinu života provedu osvrćući se za sobom, žaleći za onim što je prošlo, i o tome što im se događa kad postanu opsjednuti prošlošću. Palo mi je na pamet da takvi ljudi postaju suštinski konzervirani, kao da su se i sami pretvorili u živi stub soli. Ovakva metaforička interpretacija natjerala me da u priči o Lotovoj ženi tražim mnogo dublji smisao i određenu vrstu poruke o ljudskoj prirodi.

Često znam reći da je jedan od najvećih blagoslova mog života gotovo potpuno odsustvo religijskog obrazovanja. Naime, zbog potpunog izostanka te vrste obrazovanja nisam imao šta prevazići. Kažem 'gotovo', jer sam ipak jednom prilikom prisustvovao nastavi takozvane 'nedjeljne škole'. Iz nekog razloga, kada mi je bilo osam godina, a mom bratu dvanaest, roditelji su odlučili da nam je potrebno religiozno obrazovanje. Zbog toga su nas upisali u 'nedjeljnu školu'. Sjećam se tog dana vrlo dobro jer sam trebao obojiti sliku Abrahamovo žrtvovanje Isaka. Možda sam čak već tada bio pomalo psihijatar: vrlo brzo sam zaključio da je Bog vjerovatno bio lud kad je tražio od Abrahama da ubije sopstvenog sina, i daje Abraham vjerovatno bio isto tako lud razmišljajući da tako nešto i učini, a Isak mora da je bio još luđi kad je samo ležao lamo, u mom bloku za bojenje, sa smirenim izrazom lica, čekajući da bude rasporen.

Ispalo je tako da je moj stariji brat odbio da pohađa 'nedjeljnu školu', a ja sam mu se veoma rado pridružio u toj svojevrsnoj pobuni i to je bio kraj mog religioznog obrazovanja. I dalje ne mislim da je priča o Abrahamu i Isaku prigodna za osmogodišnjaka, jer dijete tog uzrasta nastoji razmišljati konkretno i bukvalno i još uvijek nije razvilo kapacitet za interpretaciju. Ali baš kao što postoji loš uzrast za priču, postoje i pravi uzrast i pravo vrijeme za interpretaciju.

Sada, u svojim poznim srednjim godinama, priča o Abrahamu koji žrtvuje sina Isaka ima za mene određeno značenje. Vjerujem da je ovo jedna od najvažnijih priča za sve nas koji imamo djecu adolescentnog uzrasta, ili čak stariju. Interpretirana metaforički, ova predivna priča -ili mit - uči nas da postoji vrijeme kad se moramo odreći vlastite djece. Jer, ona jesu darovi predati roditeljima na čuvanje, ali ne zauvijek. Pretjerana vezanost u određenom trenutku može po djecu biti izuzetno destruktivna. Moramo naučiti kako da vratimo poklon i povjerimo našu djecu Bogu, jer nam više ne pripadaju.