4. POGLAVLJE

IZAĐITE  IZ  SKRIVANJA  I  IZOLACIJE

»Jedan   kao   nijedan.«

drevna   izreka.

»Bolesni  smo   koliko   i  naše   tajne.«

uzrečica   iz  Programa

Tegobna usamljenost, uzrokovana toksičnim stidom, dehumanizira. Budući da se osoba sve više usamljuje, ona gubi pogodnosti ljudske povratne informacije. Gubi odraze u oku drugoga koji bi dao tu informaciju. Erik Erikson jasno je pokazao da je oblikovanje identiteta uvijek  društveni  proces. On identitet označava kao »unutarnji osjećaj istovjetnosti i kontinuiteta, koji se podudara s odrazom u očima barem jedne druge značajne osobe«. Zapamtite, upravo je konta­ minirani odraz u našim značajnim vezama potaknuo naš bolesni osjećaj   stida.

Da bismo se izliječili, moramo izaći iz izolacije i skrivanja. Drugim riječima, moramo  naći  skupinu  drugih  značajnih osoba kojima smo spremni vjerovati. To je velik napor za osobe  određene  stidom.

Sjećam se kako sam  bjesomučno  tražio  hipnotičara  kada mi je rečeno da moram pristupiti Programu u 12 koraka. Užasavala me pomisao na to da sam izložen pomno m ispitivanju  drugih  ljudi.

Stid    postaje     toksičan  uslijed  preuranjenog  razotkrivanja. Razotkriveni smo ili neočekivano, ili prije nego  smo  spremni na  to.   Osjećamo   se  bespomoćnima  i  nemoćnima.   Nije  ni čudo    da    se bojimo    ispitujućih očiju drugih.     Unatoč tome, jedini izlaz  iz  bolesnog  stida  jest to da  stid  prihvatimo... mi  se moramo  prestati   skrivavati.

PRONALAŽENJE         DRUŠTVENE        MREŽE

Najbolji način da se prestanemo skrivati jest da pronađemo nepostiđujuću,   prisnu   društvenu   mrežu.   Ovdje   je   ključna riječ prisnu. Moramo ući u samu bit stvari, jer se stid  u  njoj nalazi. Toksični stid prikriva naše najdublje  tajne  o  nama samima; on  utjelovljuje  naše  vjerovanje  da  smo  bitno  manj­ kavi. Osjećamo se užasno, ne usuđujemo se s time ni sami suočiti, a kamoli se povjeriti nekom drugom. Jedini način da otkrijemo kako smo krivo procijenili sami  sebe  jest  da  se usudimo   izložiti   nečijem   preispitujućem   pogledu.   Kada   u neke  ljude   imamo  povjerenja  te   doživljavamo   njihovu   ljubav i prihvaćanje, počinjemo mijenjati mišljenje o sebi samima. Shvaćamo da nismo loši; shvaćamo da smo dopadljivi i prihvatljivi.

Prava ljubav liječi i potiče duhovni razvoj. Ako se  uslijed nečije ljubavi ne razvijamo, to je  uglavnom  stoga  što  je  to zapravo imitacija ljubavi. Prava ljubav je bezuvjetno, pozitivno poštovanje. To bezuvjetno, pozitivno poštovanje, koje nam dopušta  da  budemo  cjeloviti  i  prihvatimo  sve  svoje   dijelove.

Da bismo bili cjeloviti, moramo ponovno sjediniti sve postiđene i  odcijepljene  aspekte  svoje  ličnosti.

Virginia Satir spominje pet oblika slobode, koji su na raspolaganju kada se osoba osjeća bezuvjetno voljenom. Ti oblici slobode uključuju naše osnovne moći. To  su  moć spoznaje, moć ljubavi (izbora i želje), moć pokazivanja osjećaja, moć  mišljenja  i  izražavanja  te  moć  zamišljanja  i  mašte.

Kada se  osjećamo  cjelovitima  te  potpun o  prihvaćamo sami sebe, slobodni  smo  vidjeti  i  čuti  ono  što  vidimo  i čujemo umjesto onoga što bismo morali ili ne bismo smjeli vidjeti i čuti; slobodni smo misliti izraziti ono što mislimo umjesto onoga što bismo morali ili ne bismo smjeli misliti ili izražavati; slobodni smo osjećati ono što osjećamo umjesto onoga što bismo morali ili ne bismo smjeli  osjećati;  slobodni smo voljeti (izabrati i  željeti)  ono  što  želimo  umjesto  onoga što bismo morali  ili  ne  bismo  smjeli  voljeti  (izabrati  ili željeti); slobodni smo zamišljati ono što zamišljamo umjesto onoga što bismo morali ili što ne  bismo  smjeli  zamišljati. Kada smo bezuvjetno voljeni, to jest prihvaćeni onakvi kakvi jesmo, ond a možemo i sami sebe prihvatiti baš onakve kakvi jesmo.

Samoprihvaćanje nadvladava rastrganost ličnosti do koje dovodi bolesni  stid.  Samoprihvaćanje  odgovara osobnoj  moći i znači da smo sjedinjeni; sva  je  naša  energija  u  središtu  i teče  prema  van.

Pomanjkanje  samoprihvaćanja izaziva unutarnju rastrganost i borbu u nama samima. Od pomanjkanja samoprihvaćanja iskačemo iz vlastite kože. Trošimo energiju da bismo se skrili od sebe samih. Zato na m ostaje manje energije za izravno suočavanje sa svijetom. Samoprihvaćanje omogućuje da djelujemo   puno m  snagom.

Budući da  su  osobne  veze  te  koje  su  uspostavile  naš bolesni stid, potrebne su nam osobne veze da bi se taj stid izliječio.   To   je   presudno.   Mi   se   moramo   usuditi pružiti  ruke i potražiti veze  koje  nas  neće  postiđivati  želimo  li  izliječiti  svoj stid. Nema drugog načina. Kada pak počnemo razgovarati i priključimo  se  zajednici,  pred   nama   će   biti   drugi   popravci. Ali   prvo   moramo   uspostaviti   prisne   veze.

Skupine  koje  su   provodile   Program   u   12   koraka   dosad su   daleko   najuspješnije   u   liječenju   osoba   utemeljenih    na stidu stidom. Zapamtite, bolesni stid korijen je svake ovisnosti. Skupine s Programom u 12 koraka doslovno su  rođene zahvaljujući hrabrosti dviju osoba koje su se usudile izaći iz skrovišta. Jedan alkoholičar (Bill W.) obratio se drugom alkoholičaru (dr.  Bob)  i  povjerio   mu   kako  se   užasno  osjeća zbog   toga   kakav  jest.

Slažem se sa Scottom Peckom, koji taj dijaloški izlazak iz skrovišta smatra jednim od najznačajnijih događaja stoljeća. Programi u 12 koraka uvijek se  ostvaruju  unutar  skupine. Skupina   je   na   prvom   mjestu.

Budući  da   smo   u   svojoj   biti   društveni,   ne   možemo živjeti sretno i potpun o bez  društvenog  okružja.  Drugim riječima,  nama  ljudskim  bićima  potrebno  je  da  volimo   i budem o voljeni. Potrebno nam je da budemo potrebni. To je osnova svega. Ne možemo biti potpun i ako se te potrebe ne zadovolje.

Da bismo izliječili  svoj  stid,  moramo  se  usuditi  prići skupini. Moramo biti  spremni  razokriti  svoje  ja.  Klubovi liječenih  alkoholičara  uče  alkoholičare   kako  će   se  predstaviti na   seansama:   Zovem   se  X.   Alkoholičar  sam.

Prepoznavanje središnjeg problema presudn o je za ozdravljenje.   Njime   osoba   verbalno   utvrđuje   da   prihvaća vlastitu   nemoć   i   nesposobnost   djelovanja.   Indikativno   je   da se   stid   prihvaća  time   što   se  predajemo.

Ta je predaja bit  duhovnog  paradoksa  koji  nam  govori da možemo pobijediti tek ako izgubimo. Svakom Amerikancu koji po svaku cijenu želi napredovati  to  je  teško  prihvatiti. Kao što vrijedi za većinu duhovnih zakonitosti - to je paradoksalno.

Da  bismo  pronašli  vlastiti  život,  moramo  ga  izgubiti.  To je doslovno pravilo za osobe utemeljene  na  stidu.  Moramo odustati od svojega zavaravajućeg, lažnog ja i od toga da ga branimo  želimo  li  pronaći  vitalnu  i  dragocjenu   bit   sebe samih. U našem  toksičnom  stidu  leži  naše  ranjivo  i  osjetljivo ja.  Moramo  prihvatiti   tminu   da   bismo   pronašli   svjetlost. Naše pravo ja živi skriveno u mračnim skrovištima  našeg toksičnog   stida.

Nema života bez smrti ni zvuka bez tišine,  nema  držanja bez popuštanja ni svjetlosti bez tmine. Ništa nije tako spektakularno kao pogled na ocean koji s hukom zapljuskuje djevičanski bijelu pješčanu plažu u podn e sunčanog dana. Gledat ćemo prema pučini i biti  opčinjeni.  No  kada  bi  to bilo sve, opet  bismo  propustili  nešto  spektakularno.  Ne bismo nikada  vidjeli  nebo  ispunjeno  treperećim  svjetlašcima u zvjezdanoj noći. Jer da  bismo  vidjeli  zvijezde,  potrebna nam  je  tmina.

Parabola s početka ovog dijela knjige prerađena je  verzija priče iz terapijskih  krugova.  Ta  je  priča  tipična  za  ljudske težnje.

Rješenja uvijek tražimo na  očitim  mjestima.  Nikada  na m ne padne na pamet da postoji izlaz u tmini.  A  to  je  jedini način  borbe  protiv  bolesnog  stida.

UPUTE    KAKO       ODABRATI      SKUPINU

Svakako postoje i druge prisne  skupine  osim  one  koja provodi Program u 12 koraka. Netko bi mogao takvu skupinu pronać i u svojoj crkvi ili sinagogi. Mnog i su pronašl i nepostiđujuću prisnost u psihoterapijskim skupinama ili pojedinačno s terapeutom. Pri traženju skupine prijeko je potrebno   obratiti   pozornost   na   sljedeće:

•   Skupina ne  smije suditi niti postiđivati. Kada se pridružujete skupini,  budite  svjesni  da  je  možete   napustiti   ako   se budete  osjetili  pretjerano  razotkrivenima  ili  postiđenima.

•    Skupina   mora   biti    demokratska   i   ne    smije  kontrolirati.

Svaka se osoba mora moći u njoj ostvariti. Svaka  osoba može biti drugačija. To je ono što nijedna osoba utemeljena na  stidu  nikada  nije  iskusila.

•    Vođa skupine mora  biti  uzor  zdravog  stida.  To  znači  da  se on     ili ona  ne  smije  ponašati  bestidno  (vladarski, perfekcionistički, kruto). Vođa treba biti osoba koja  djeluje u   skladu  s  onim  što  govori.  To  je  istodobno  vodič  koji  je prošao putem kojim skupina ide  i  može  im  reći  što  je iza    sljedećeg   brda.

•    Većina   ljudi   utemeljenih   na   stidu   treba   skupinu   koja dodiruje  i  grli  uz  nužn o  poštovanje.  To  znači   da   nitko ne   smije tek tako doći do vas i zagrliti vas. Granice se moraju     poštovati.    Ako    vam    tjelesnost    daje    osjećaj ugroženosti,   možete   je   odbiti    bez    ikakva    objašnjenja. Naučit  će  vas  da  pitate  ako  želite  zagrljaj   i  pitat  će  vas prije   no   što   vas   netko  zagrli.

•    Mnoge  od  nas  postiđivali  su   u   našem   predverbalnom životu  time  što  nas  nisu  dodirivali  ili  držali  u  naručju.

Prije nego govorom, interpersonalni se most gradi dodirom i držanjem u naručju. Djeca kojoj je uskraćen dodir i kontakt umiru od vrste pomanjkanja milovanja koje se naziva "mirazam". Marcel Geber, koji se pridružio povjerenstvu UN-a da bi proučavao manjak  bjelančevina kod djece u Ugandi, otkrio je da su tamošnje bebe i tek prohodala  djeca  najnaprednija  djeca  na   svijetu.   Izgleda da su majke u Ugandi bez  prestanka  držale  djecu  u naručju. Njihova tijela bila su u neprestanom kontaktu i pokretu.

•    Naposljetku, skupina  mora  omogućiti  potpun o  izražavanje svih osjećaja. To je najvažnija pokretačka snaga zajedničkog procesa. Svakome mora biti omogućeno da otvoreno i slobodno  izražava  osjećaje.  Stid   vlada   osjećajima,   jer   ih sve sputava, osim ljutnje. Ali kako smo vidjeli, on  pretvara ljutnju u bijes i potpuno ovladava osobom. Kada slobodno izražavamo osjećaje, stid kao  da  kopni.  Budući  da  stid sputava   naše   osjećaje,   mi   psihički   zatupljujemo.   U   prvo je  vrijeme  teško  uspostaviti  vezu  s   našim   osjećajima. Možda  ćete  se  ponekad   osjećati   svladanima.   Možda  ćete se osjećati  i  zbunjenima.  Ponekad  nam  bude  gore  prije negoli nam  postane  bolje.  Važno  je  osjećati.  Naši  su osjećaji  ono  što  mi  u  određenom   trenutku  jesmo.   Kada smo   tupi   u   odnosu   prema   našim   osjećajima,   gubimo vezu   s   onime   što  jesmo.

Moj je savjet da polako  učite  prepoznavati  i  izražavati osjećaje.  To  je  ono  što  nikada  nismo  naučili  zbog  loših  uzora u našim nesređenim obiteljima. Osjećaji će  nam  biti  čudni  i isprva će nas  plašiti.  Bojat  ćemo  se  da  nas  ne  svladaju.  Neki će  morati    duže    raditi    na    svojim    osjećajima.    Za   početak   i samo  osjećati  smanjuje  stid.   Dijeliti   osjećaje   s    drugima    znači biti  ranjiv.  To  znači  otvoriti se  prema  van  i  izići  iz  skrovišta.

Robert Firestone je ustvrdio da djelujemo kao istinska ljudska bića tek onda kada pronađemo pravo prijateljstvo i živimo u zajednici. Suprotno tome jest živjeti život u iluziji povezanosti. Sve ovisnosti i zapletene veze fantazijske su  i vode životu u povučenosti i samougađanju. Takav je život neljudski. Tek u životu dijaloga i zajedništva možemo uistinu živjeti  i  napredovati.