U židovskoj kulturi teško da je moguc cak i covjek koji lici na Tomu. Bilo je ljudi koji su govorili da se o

Bogu ništa ne može reci - ali oni su u vezi te nemogucnosti napisali tomove knjiga. Cak i kada kažeš da rijeci

ništa ne govore o Bogu, ipak si nešto izjavio. Ako tako stoje stvari - da se ništa ne može reci - onda ste ipak

pogriješili. Trebali ste da ostanete apsolutno tihi. Stvorili ste dilemu: s jedne strane kažete da se ništa ne

može reci; ako se toliko može izjaviti, zašto ne i nešto malo više? U cemu je problem? Ako se te dvije, tri

109

rijeci, mogu izreci, zašto ne još pet, šest? Ako je odredena izjava moguca, zašto onda ne bi bilo mogucno i

njeno proširenje?

Zbog toga je Buddha bio apsolutno tih; on nije govorio cak ni da se o Bogu ne može reci ni rijec. Vi

biste ga pitali o Bogu, a on bi pricao o necem sasvim drugom. On nece cak ni saslušati vaša pitanja o

Božanskom: odgovarao bi na nešto za što ga nitko nije pitao. Nije bio spreman reci: “O Bogu se ne može

razgovarati” - on je i to smatrao suvišnim. Zašto onda mi pricamo? Cak i negacijom ne ukazujemo na nešto. I

negativna i pozitivna izjava su jedno te isto.

Vi kažete da je Bog bez oblika. Što vam to znaci? Da li ste ga stvarno upoznali? Zar ste ga spoznali u

tolikoj mjeri da samouvjereno možete pricati kako, eto, “Bog nema oblika”. Ako ste ga totalno upoznali, onda

je on imao formu. Na primjer, vi kažete da se jedan ocean ne može izmjeriti - toliko je dubok. Pred vama su

onda samo dvije mogucnosti: ili ste ga izmjerili i zakljucili da je tako dubok da se ne može izmjeriti; no ako

tako stoje stvari, kako onda možete tvrditi da je ocean neizmjerljive dubine? Cak je i najveca dubina ipak

mjerljiva.

Kada kažete da Bog nema oblik, jeste li stvarno došli do onih krajnjih granica i pogledali ima li on

oblika ili nema? Ako ste nabasali na granice, onda je forma prisutna, a ako niste, ipak ne govorite da je

bezoblican - jer, tko zna, možda je ipak ima. Kada vi osobno dodete do granice, tad cete znati. Dakle, oni

koji su nabasali - ne došli nego nabasali - na Boga, ne mogu da prozbore ni jednu jedinu rijec, ne cak ni onu

maloprijašnju izjavu, jer ona je potpuno proturjecna.

Jedan od najboljih logicara ovoga vijeka, Vitgenštajn, napisao je predivnu recenicu. U svojoj knjizi

Tractatus Logico Philosophicus, rekao je: “Ništa se ne smije kazati o onom o cemu ništa se ne može kazati.

Ako se o tome zaista ništa ne može kazati, covjek mora ostati tih”.

Toma je bio najbliži, ali razmak je preživio. Ipak je pokušao da izrazi neizrazivo.

A Toma mu rece: “Gospode, moje usne nisu u stanju da kažu kome si slican”,

Isus im tada odgovori: “Ja nisam vaš ucitelj...” jer nitko ga ne razumije. Kako možete uciti od

nekoga tko vam je potpuno nejasan i zagonetan?

Možete biti ucenik samo ako ste u stanju da shvacate. Ako ste razumjeli, ulazite u hram, u Majstorovo bice.

Isus im tada odgovori: “Ja nisam vaš ucitelj...”

Svoj trojci Isus govori - Toma mu je najbliži, ali ni njega ne izdvaja. Najbolji je, ali još uvijek nije

savršen. Prišao mu je zaista blizu, no razmak i dalje postoji izmedu njih: Toma još uvijek vjeruje u rijeci, zbog

toga što pokušava objasniti ono što izmice svakom objašnjenju.

“Ja nisam vaš ucitelj, jer svi ste se napili iz pjenušavog izvora kojeg sam davno odmjerio”.

Ovdje Isus izrice jednu vrlo duboku istinu. On im govori da još uvijek pricaju iz uma - “pjenušavog

izvora” - iz neceg što je on ostavio iza svojih leda: “davno odmjerio”. I vi još uvijek pricate iz uma: jedan

govori iz moralistickog, drugi iz teološkog, treci iz mistickog uma - no opet, sve su to dijelovi uma. A Isus

naglašava: “Ako govorite iz uma, ja nisam vaš ucitelj, jer naglasak je upravo na odbacivanju tog istog uma!”

Na tome svaki Majstor uporno nastoji: odbacite um! Ali vi ga ne slušate, nego igrate raznorazne igre:

pocinjete govorite iz necega cega treba da se lišite. Zbog toga ja i kažem da je Bodidarma bio istinski sretan:

on je imao ucenika koji nije govorio, i koji je na sva pitanja ostao apsolutno tih.

Pa ipak, bilo je i sretnijih Majstora. Jedan od njih je Rinzai. On je svoje ucenike pitao istu stvar - jer,

zaista, jedna te ista prica se ponavlja kroz vjekove: Buddha i njegovi ucenici, Isus i njegovi ucenici,

Bodidarma, Lao Tzu i tako dalje i tako dalje. Prica je ista. Ona se ne može razlikovati, jer odnos je uvijek

jedan te isti, pojava je ista ma gdje da se dogodi. Ali, Rinzai je stvarno bio najsretniji. Što se desilo? Kada je

upitao svog ucenika: “Reci mi - što je to istina?” Vi ne možete ni zamisliti kako je ucenik odgovorio!?

Ošamario je Majstora! Kada se oporavio od udarca, Majstor se nasmijao: “Bravo, dobro si ucinio, jer na

glupo pitanje ne može se odgovoriti ispravnim odgovorom”.

Ja vam ponavljam: Rinzai je bio najsretniji. Kako možete odgovoriti na pitanje ako je pogrešno od

pocetka do kraja? Ucenik mu je, u stvari rekao samo jednu rijec: “Ne glupiraj se, i nemoj mi namještati takve

igre. Ne bacaj na mene te nelogicne gluposti. Pogriješiti cu bez obzira na odgovor, a necu uraditi pravu stvar

cak i ako ne odgovorim. Ako odgovorim, pogriješiti cu, i to samo zbog toga što nema odgovora na takva

pitanja, no ako ostanem tih, uvrijediti cu Majstora”.

Zbog toga je ucenik morao da ga ošamari. Rinzai je bio oduševljen: “Uradio si pravu stvar! Kada se

ucenik osmjeli i ošamari Majstora, vec to je znak da je ucenik postao Majstor. Sada je došlo vrijeme kada

možeš slobodno poducavati druge”.

Isus im tada odgovori: “Ja nisam vaš ucitelj, jer svi ste se napili iz pjenušavog izvora kojeg

sam davno odmjerio”.

Vi ste još uvijek pijanice, alkoholicari, i ispijate još uvijek ludilo iz vlastite glave.

Um je izvor svekolikog ludila - tu postoji stupnjevanje, ali svako tko živi kroz um je lud, u manjoj ili

vecoj mjeri. Izmedu uma i ludila slobodno možemo povuci znak jednakosti. Možda niste apsolutno ludi:

možda ste u stanju mlakog ludila - još uvijek ne kuhate, ne isparavate: zbog toga nikom ne pada na pamet

da vas smjesti u bolnicu. Ludi jeste, ali društveno korisni, uklapate se nekako, i to ide svojim tokom. Ludilo

prevazilazite tek kada prevazidete um sam po sebi.

110

“ .. napili ste se iz pjenušavog izvora kojeg sam odavno odmjerio”. Isus kaže: “Svi vi govorite iz

uma, a na mene niste ni pogledali, jer da jeste, u tom pogledu ne bi bilo mjesta za um”.

Majstoru se približavajte bez uma. Glupo je prilaziti mu umom jer tada do susreta nece ni doci - necete

biti u njegovom prisustvu, zbog toga što cete biti ispunjeni umom. Dok on bude kraj vas vi cete cavrljati u

sebi, um ce se kretati i stvarati nepremostiv zid od misli - Isus preko te prepreke nece moci proci.

Nakon toga, Isus se povukao sa Tomom, jer Toma je ipak bio najbliži. U samoci mu je rekao tri rijeci

na uho.

Kada se Toma vratio drugovima, ovi ga upitaše: “Što ti je Isus rekao?”

Pošto savršenog ucenika nije imao, Isus je morao izabrati Tomu kao ucenika koji je bio najbliži

savršenstvu. Kada se ovaj vratio, kada je prišao Petru i Mateju, njih su zanimale rijeci: ono što Isus govori, a

ne ono što Isus jeste. Zanimalo ih je znanje, zanimali podaci, obavještenja, ali ne i bice.

Toma im rece: “Ako vam ponovim samo jednu jedinu rijec koju mi je on rekao, vi cete me

kamenovati, a vatra ce izbiti iz kamena i spržiti vas na mjestu”.

Taj je dogadaj zavijen velom tajne, jer Toma nikome nije saopcio Isusove rijeci. Zbog toga, nitko ne

može ni da nasluti koje su to tri rijeci u pitanju. Ali, ipak im je dao izvjesne nagovještaje - jer kada niste

spremni, samo su vam nagovještaji dostupni. Ako ste istinski tragalac, to ce vam biti dovoljno da doprete do

tajne, do suštine. Konacna tajna ne može da vam se otvoreno iznese, jer vi za tako nešto stvarno morate biti

spremni. Što ste spremniji, to vam se više razotkriva. Toma im je dao samo nagovještaje - zbog toga,

pokušajmo da na prvom mjestu shvatimo što im je rekao.

“Ako vam ponovim samo jednu jedinu rijec koju mi je on rekao, vi cete me kamenovati, a vatra

ce izbiti iz kamena i spržiti vas na mjestu”.

Isus je Tomi rekao tri rijeci, a Toma kaže Petru i Mateju da ce ga ovi kamenovati cak i za jednu jedinu

rijec. Što sve to znaci?

Covjek živi u lažima, jer istina je teška, obespokojavajuca, neudobna. Laganje je baš kao silaženje -

možete da se spuštate pjevajuci. Istina je kao uspinjanje: dišete sve teže, sve je neizvjesno, opasno po život.

Laž je uvijek udobna i nekako osvježavajuca - možete da ih izmišljate koliko god hocete. Slicnu stvar ne

možete uciniti s istinom - istina ne može da se izmisli, i da vam pri tome još i odgovara. U tome je problem.

Motete da stvarate laži baš kao što krojac pravi odjela - po mjeri. Ali, istina je uvijek takva da ne

odgovara vašim dimenzijama. Nije istina ta koja treba da se vama prilagodi - vi cete morati da se prilagodite

njoj. Istina ne može da se podešava i sjece kao neki odjevni predmet: da bi vam istina “legla” vi sebe morate

da isijecete, a to boli. Laži su tako lijepe - jer ne zahtijevaju promjenu: samo promijenite laž i sve je u redu.

Ona vas ni na što ne primorava: vi ste staticni, ukopani ste u mjestu, a laž vam baš lijepo stoji.

Laž nikada nije protiv vas - ona je uvijek i oduvijek s vaše strane. A istina? Ona je ravnodušna: ako

želite biti istiniti, morati cete se promijeniti. Ona ne može da se “sašije”, izmisli ili otkrije - ona je tu, takva

kakva jeste. Covjek živi u svojim vlastitim lažima zbog toga što je u stanju da ili kroji i prekraja kako god želi.

Svaka zemlja ima svoje laži, i svaka rasa takoder. Isto tako, svoje privatne laži imaju i crkve, svaka

religija, hramovi, džamije, gurudware. A laži se redovno lijepe za vas, one su tako prijatne i tople - štite vas

od istine i svih mogucih nelagodnosti koje sa istinom dolaze u paketu. Zbog toga cete vi odmah mašiti za

kamen kada god netko pocne govoriti istinu, jer ako je taj covjek zaista istinoljubiv, on ce dokazati svu

izvještacenost vašeg života. Teško je prihvatiti istinu toliko ste godina i muka i napora uložili u laži. Sve što

ste dobili iz svega toga su krhki snovi, ali vi nastavljate po starom. Kada se pojavi covjek koji je otjelotvorenje

istine, pred vama se otvaraju dvije mogucnosti: ici cete odumrijeti pred istinom, ili cete šcepati kamen, jer

kamenovanje nece dozvoliti njegovim rijecima da vam unište onu staru udobnost. Kada ga ubijete, možete

da se vratite vašoj izvještacenoj svakodnevnici.

Psiholozi su zakljucili da covjek stvarno nije sposoban preživjeti bez laži. Što se devedeset i devet

postotaka ljudi tice, psiholozi su potpuno u pravu. Samo jedan jedini covjek od, recimo, sto ljudi, može živjeti

bez laži - on je izuzetak. I Frojd i Jung i Adler, tri najveca psihologa dvadesetog vijeka, i jedni od najboljih

tragalaca za putovima ljudskog uma, svi se oni slažu u jednom: covjek, takav kakav jeste, ne može živjeti

bez laži - one su za njega psihicka hrana, nešto što je potpuno neophodno. Bez hrane možete živjeti gotovo

tri mjeseca, ali bez laži niste u stanju živjeti ni tri sekunde - laž lici na zrak, toliko je potrebna.

Pogledajte malo - u kojoj vrsti laži vi provodite svoje dane? Kada god netko podržava vaše laži i kada

ih tako dobro našminka da one pocnu podsjecati na istinu, vi mu se odmah klanjate do zemlje. Bojite se

smrti, i zbog toga vjerujete u besmrtnost duše. Za vas je to cista laž. Vi nemate pojma o tome što je to uopce

duša - ne znate ni da li je uopce ima. U stvari, vi ne znate apsolutno ništa, ali, eto, vjerujete u besmrtnost

duše. Kada god netko pocne dokazivati kako duša postoji i kako je pritom besmrtna, vi ste spremni da mu se

bacite pred noge. Odmah ga obožavate i širite glas: “Ovo je covjek koji je spoznao suštinu!” A što je on u

suštini ucinio? Samo je podržao vašu laž! Vaša se laž malo udavila, i sada taj covjek njoj daje umjetno

disanje - oživljava je. Ostajete isti: ne znate ništa, cak vas nije briga da saznate, ali ponavljate jedno te isto

kao papagaji: “Duša je besmrtna, duša je besmrtna, duša je besmrtna”.

Sve te laži pomažu vam da preživite. Kada ste naucili pjesmicu napamet, strah nestaje, jer smrti

odjednom nema - duša je besmrtna.

Zbog svega toga, dogodila se jedna zaista cudesna stvar: ova zemlja, Indija, je najkukavickija zemlja

na svijetu. Da nije tako, kako bi bilo moguce da pet stotina milijuna ljudi porobi šacica Britanaca? Vjekovima

111

je Indija bila rob britanske imperije - iako je Velika Britanija toliko mala da po prostranstvu ne bi mogla biti

cak ni indijska provincija. Ali, tko god doci - Moguli, Turci, Huni, Englezi - Indija je spremna da se ulizivacki

preda, i da sama stavi okove na svoje ruke. Odakle toliki kukavicluk? A Indija je prepuna sveznalica koji na

sva usta govore: “Mi posjedujemo vrhovno znanje, i odavno znamo da je duša besmrtna”.

Ako ste stvarno to spoznali, kako je onda moguce da ste tolike kukavice? Ako je duša zaista

besmrtna, i ako ste vi to prepoznali kao cinjenicu, onda se po hrabrosti nitko ne može sa vama mjeriti, jer

vam onda smrt ne predstavlja nikakvu prijetnju. Cak i ako vas netko ubije, umre samo tijelo - i to je sve.

Samim tim, nikakvog straha nema. Ali, stvar nije u svemu tome: duša jeste besmrtna, ali svejedno, Indijci su

najvece kukavice. U stvari, oni su kukavice, ali to skrivaju iza filozofije o besmrtnosti duše. Njihova

“besmrtnost” nije njihovo znanje. Buddha je to spoznao, i Jadžnavalkja, ali to nije znanje koje može da se

prenese kao neka poruka.

Samospoznaja je jednostavno stvar pojedinca. Nju ne posjeduje nijedna zemlja na svijetu; to ne može

biti netko nasljede ili dio tradicije. Covjek koji je spoznao sebe tjelesno umire, a kada on išcezne, i njegova

spoznaja nestaje s njim. To se mora stalno iznova razotkrivati - od samospoznaje se ne može naciniti

posjed.

Ova zemlja je kukavica koja posjeduje predivnu teoriju. Indijci se toliko boje smrti da je to jednostavno

neshvatljivo. Oni nisu mogli osvojiti cak ni Mont Everest - to su uspeli prvo stranci, pa tek onda Indijci. Njih

“kao” nije briga: “Kakvu glupost izvodite? I što cete raditi tamo na vrhu? Zašto sebe izlagati opasnostima?”

Indijci se oduvijek pribojavaju svake moguce opasnosti, a ti isti ljudi zaista su ubjedeni kako su spoznali

jednu od osnovnih istina ovoga svijeta: duša je besmrtna. Ama ne! To je jedna zastrašujuca laž! Ne da to

nije istina - jeste, ali za vas to ne da nije istina; to cak nije ni laž - to je obicna glupost koju ponavljanjem

utuvljujete sebi u mozak. Takvim i slicnim lažima vi sakrivate vlastiti kukavicluk.

Pa pogledajte malo - Indija je živ primjer. Nigdje necete naci pohlepnije i bjednije ljude, nigdje u

svijetu. A svi ti jadnici pjevaju u glas da je citav svijet zaražen “materijalizmom”. Kakav fenomenalan trik

jednog mizernog uma! - zaista zaslužuje divljenje. Eto, oni su bog zna kako duhovni, a svi ostali su

“svjetovnjaci”, “neznalice”, materijalisti. Kada god sretnu nekog zapadnjaka, oni ga pogledaju skoro sa

prezirom; kao da vas pogledom osuduju zbog toga što ste materijalista - a vecih materijalista nema od

Indijaca. Indijac živi za novac, umire od radosti kada zgrce i skuplja. Za Indijca je neshvatljiva stvar biti

darežljiv; on se za sve vezuje - zaboravio je da daje. No, i pored svega, citav svijet je za njega “materijalan”.

“A mi smo duhovni” - to je užasna laž, izmišljena tko zna kada, ali kada se ponovi mali milijun puta, pocinje

da zvuci kao istina.

Svako izmišlja svoje privatne laži. Postoje i laži koje su javne, ali vi ste vrlo kreativni pa smišljate i laži

potpuno osobne prirode. Sve to pomaže u velikoj mjeri: kukavica ste, ali se ponašate kao heroj, i potiskivanje

kukavicluka vam obezbjeduje život. Ako sebi priznate da ste kukavica - što je cinjenica - biti cete paralizirani.

Zbog toga, psiholozi tvrde, i to s punim pravom, da covjek bez laži ne može živjeti - tako je cak i

kukavicama dopušteno da se slobodno krecu. A ovo se dešava gotovo redovno: što god da jeste, pokušati

cete sakriti - prikazujuci svijetu suprotnu stvar. Odigravati cete svoju ulogu sa velikim žarom - kako bi svi

povjerovali da ste ono za što se izdajete. Kukavica ce glumiti iz sve snage da je cudo od covjeka, avatar

smjelosti i neustrašivosti. Ulaziti ce u opasne situacije, cak i kada za to nema nikakve potrebe, i to samo da

bi druge ubijedio u nešto u što ni sam ne vjeruje. Duboko u sebi, on se boji svog vlastitog kukavicluka, i zbog

toga je jednostavno primoran da projektira suprotno.

Pohlepan covjek ce da se odrekne svijeta, skinuti ce odjecu sa sebe i tako nag lutati po šumama, i to

samo da bi uvjerio druge: “Ja nisam pohlepan - evo vidite, živim bez icega, nemam ništa”, ali ništa od toga

ne pomaže. To je cista laž, pošto odbacivanjem kuce, odjece, žene i djece vi necete odbaciti vlastitu

pohlepu, jer pohlepa nije vanjska stvar. Ona nije dio kuce, ona se ne skriva u vašoj odjeci, jer - neka

napokon postane jasno - pohlepa se nalazi u vama. Gdje god da pobjegnete, ne mijenja situaciju. Sada se

pohlepa skriva odigravanjem: pomicanjem iz krajnosti pohlepe u krajnost odricanja.

Covjek koji nije pohlepan nece na sva usta oglašavati da se odrice bilo cega, no takoder, nece

pokušavati da odigravanjem zaluduje druge.

Covjek bez straha nece imati potrebu da dokazuje svoju neustrašivost, jer ni njemu, isto tako, nije

potrebno da odigrava suprotnu stvar. Ama baš svaki covjek koji je došao do samospoznaje nece ici u ovu ili

onu krajnost. Bice uravnotežen, njegov ce život biti utjelovljenje sklada.

Što mislite, što ce Buddha uciniti kada mu se zmija nade na putu? On ce jednostavno odskociti u

stranu. Kako da ga zovemo? - kukavicom? On je osjetljiv covjek, onaj koji shvaca u cemu je stvar. Vi biste

voljeli da on ostane na svom putu, bez obzira na cinjenicu što mu je zmija u neposrednoj blizini - cak i ako je

otvorena mogucnost da ga ujede, on bi morao da nastavi svojim putem. Vi biste takvo djelo nazvali

arhetipom smjelosti, ali covjek koji to uradi nije hrabar nego abnormalan. Osoba koja dopušta gmizavcima da

ga ujedaju sigurno dokazuje samoj sebi kako je hrabra i neustrašiva. To je, naravno, nacin da se sakrije

kukavicluk.

No ako vidite Buddhu kako se skokom spašava od zmije, vi cete pomisliti: “Kakvog ja covjeka pratim?

Pa on se boji!” Buddha nije kukavica, jer kada je opasnost takva da se može izbjeci, onda je glupo izlagati joj

se bez prijeke potrebe. Rijec je o najprostijoj inteligenciji. Isto bi bilo kao kada bi vas neki covjek u

automobilu upozoravao sirenom da se sklonite, a vi stojite u mjestu, baš na sredini puta i mislite da je vaša

112

smjelost jednostavno nezemaljska. Vi ste obicna budala! Tim glupim stavom nekoga uvjeravate u svoju

hrabrost. Koga ubjedujete? Sebe, iskljucivo sebe. Sigurno da vam ne pada na pamet da dokažete vlastitu

hrabrost vozacu koji vas moli da se sklonite s puta.

Covjek razumijevanja ne zalijece se u krajnosti, i to samo zbog toga što se krece s razumijevanjem.

Kakva god da je situacija, on odgovara svjesnošcu. No, vi ste ili kukavica ili neustrašiv covjek. Vi ste ili jedno

ili drugo, a ono suprotno skrivate u sebi: cak se i plašljivac ponekad ponaša kao heroj, a pod spletom

odredenih okolnosti neustrašiv covjek drhturi od straha.

Pogledajte malo taj problem: cak se i najhrabriji covjek ponaša kao kukavica kada stigne kuci - cak i

jedan Napoleon ponaša se kao strašljivac u prisustvu Žozefine. Kako se to dešava - da jedan heroj, svjetski

borac, pred svojom jadnom ženom nije ništa drugo do sinja kukavica? Što se tada zbiva? I nemojte misliti da

je rijec o “tamo nekim' ljudima - svaki muž je pod papucom! Ovo može da vam zvuci kao pretjerivanje, ali nije

- muževi su pod papucom zato što je tako normalno: tokom dana moraju biti hrabri, da se bore, pa im, kada

dodu kuci, ne preostaje ništa do da se odmore od svake neustrašivosti.

Ako se kod kuce ne opusti, gdje bi onda mogao potražiti opuštanje'“ Zbog toga, kada god se vrati kuci

poslije burnog dana, covjek odlaže na stranu sve svoje zaštitne zidove.

Bio je hrabar na tržnici, borio se bez prestanka - takmicenja, neprijatelji, opasnost... U svijetu ne

prestaje rat; zato nije cudo što je muž tokom cijelog dana prisiljen da se sukobljava. Kada se vrati kuci,

potpuno je umoran i zasicen od svake borbe. I hrabrost mu je dosadila - nitko nije u stanju biti neustrašiv

dvadeset i cetiri sata dnevno. Zapamtite to: nitko ne može biti stalno hrabar. Sve što je moguce je da se

bude budan i svjestan dvadeset i cetiri sata dnevno. Osim u tom slucaju, vi ste primorani ici iz krajnosti u

krajnost.

Stigli ste kuci, umorni ste, sanjate o odmoru. Borba vam više ne izgleda privlacna - ionako ste se

sukobljavali citavog dana. A što vam je supruga radila za to vrijeme? Ni sa kim se nije sporjeckala, nije vodila

rovovski rat - u kuci je, zašticena, maltene opuštena. U neku ruku, nije imala hrabrosti ni pred kim pokazati

vlastitu predstavu o sebi kao neustrašivoj ženi. Dakle, njoj jednostavno dosadi biti kukavica, neka bijeda s

keceljom. I zato, kada stignete s posla, ona je spremna da vas zaskoci i da se prepire.

Jednom se dogodilo da je postojao neki ukrotitelj lavova koji se užasno plašio vlastite žene. Kada god

bi zakasnio kuci, bio je u velikoj nevolji. Jednom prilikom napio se sa prijateljima i potpuno zaboravio na sve,

no negdje pred jutro, sjetio se svoje opake supruge i odmah se istrijeznio. Da se vrati? Ne, bilo je zaista

prekasno. Zbog toga je odlucio da se barem negdje sakrije. Pošto su bili u malom mjestu, i pošto bi ga žena

pronašla u hotelu, covjek se sakrio u kavez sa divljim zvijerima. Suradivao je sa zoološkim vrtom, te je stalno

nosio kljuceve od kaveza sa sobom. Otkljucao je vrata: šest zastrašujuce velikih lavova režalo je i pokazivalo

mocne celjusti. Medutim, covjek se uopce nije obazirao cak je lavlji trbuh upotrijebio kao jastuk.

Za to vrijeme, njegova je žena pretraživala grad. Kada je Sunce vec svanulo, sjetila se da joj je muž

možda otišao u zoološki vrt. I zaista: vidjela ga je u kavezu. Covjek je spavao na lavljem trbuhu, kao netko

blaženo djetence. Žena ga je kroz rešetke podbola kišobranom, sve vrijeme uzvikujuci: “Kukavice jedna!

Izadi malo iz tog kaveza da ti pokažem tvog boga!”

Tako se mora desiti: ako izaberete jednu krajnost, onda ce vas ona druga uporno pratiti. Negdje ste

heroj, negdje kukavica. Zbog toga ja i kažem da je zaista normalno što su muževi strašljivci u vlastitoj kuci.

Samo u jednom slucaju muž ne potpada pod papucu: ako mu je žena zaposlena, a on po cijeli dan sreduje

kucu. Tada su uloge promijenjene, i kukavicko ponašanje se ne ispoljava u kuci.

Svaka krajnost skriva svoju suprotnost u sebi, i vi ono skriveno morate pokazati negdje. Ako

povremeno ne pokazujete ono što osporavate, onda ce ta ista stvar poceti da vas opterecuje, i bice gotovo

nemoguce živjeti s njom. Samo inteligencija, budnost, ono što Budisti zovu prajnyan-stanjem, meditativnom

sviješcu, donosi vam uravnoteženost. To stanje budnosti podsjeca na odmor neke macke: opuštena je,

nema zategnutosti, ali je apsolutno budna. Dovoljno je najsitniji upozoravajuci zvuk, i macka je na nogama,

sasvim svjesna i svježa. Covjek koji je uvijek u zlatnoj sredini je budan, cak i kada spava. Nema opuštanja,

jer mu je ono nepotrebno - nikada nije bio napet: niti je bio kukavica niti je izigravao velikog heroja. On je

shvatio obje krajnosti, a razumijevanje ga je izdiglo iznad njih.

Covjek živi u lažima, a tako mora biti, jer on pokušava ne prihvatiti cjelinu vlastitog bica - samo je

nebitnom djelicu dozvoljeno da se izražava. Ali, što da se onda radi sa onim drugim djelom? Covjek je

prisiljen izmišljati svakojake laži kako bi sakrio ono što ne voli u sebi.

Toma im rece: “Ako vam ponovim samo jednu jedinu rijec koju mi je on rekao, vi cete me

kamenovati...”

Istinu su uvijek docekivali na takav nacin. Uopce nije lako izložiti istinu: tko god da je sasluša, postati

ce vam neprijatelj, a svaki je neprijatelj spreman da kamenuje. Svi ti ljudi nisu protiv vas - oni samo žele da

zaštite svoje male laži: “Ako vam ponovim samo jednu jedinu rijec... vi cete me kamenovati...”

I na kraju Toma kaže najljepšu stvar: “... a vatra ce izbiti iz kamena i spržiti vas na mjestu”.

“Vi cete baciti kamen na istinu - ali iz njega ce izbiti velika vatra koja ce vas trenutno pretvoriti u

pepeo”.

Vi ne možete da razapnete istinu, ali možete Isusa. No, ja kažem da Isusa uopce nisu razapeli Židovi -

Židovi su sami sebe razapeli. Vatra zaceta u tom periodu tinja i dan danas. Oni pokušavaju da je sakriju, ali

stvar je jednostavno nemoguca. Bacajte vi vaše stjenje koliko god želite, ali istinu necete povrijediti.

113

Ako bacate kamenje na istinu, na kraju cete VI biti kamenovani. Opekotine ce biti vaše, jer iz onog što

bacate na druge izbiti ce vatra. Citava povijest Židova je: oni gore vec dvadeset vjekova. Ja ne kažem da su

bili u pravu oni koji su ih mucili. Ne! Ja ne podržavam ni Hitlera ni druge ludake koji su mucili Židove, ali

Židovi nose svoju ranu i sami stvaraju svoje Hitlere. Bice jako jako teško da se to shvati do kraja.

Covjek koji se osjeca krivim zbog bilo cega uvijek ce tražiti nekog da ga kazni. Teško mu je živjeti ako

ga nitko ne zarezuje. Jeste li posmatrali djecu? Ako nešto pogriješe i ako roditelji ne odgovore, ona

kažnjavaju sebe. Udariti ce se po licu ili uraditi neku slicnu stvar - to ce ih primiriti i opustiti. Nakon što su

pocinila neku glupost, djeca samo gledaju tko bi mogao da ih kazni. Ako uh netko može udariti - makar i tek

pro forme - završeno! Racun je podmiren. Ali, ako nitko ne sazna, nešto je nepotpuno - djeca osjecaju kako

nešto nije u redu. Dijete ce da udari sebe i na taj nacin ce se smiriti.

To je ono što se dešava sa svim asketima ovoga svijeta: cini im se da su nešto sagriješili - da li je to

istina, uopce nije važno. Jednostavno, oni su ubjedeni da negdje nešto ne valja, i zbog toga kažnjavaju

sebe. Vi mislite kako oni izvode zastrašujuce znacajna dijela, da su veliki sveci, askete, a oni su obicna

djeca koja su skrivila tko zna što. Ti velikomucenici gladuju, busaju se u grudi i posipaju pepelom po glavi, no

u suštini se ne razlikuju od iskompleksirane djece, potpuno nezrelih bica, koja kažnjavaju sebe zbog

grijehova koje možda i nisu pocinila. Ti ljudi kao da porucuju Bogu: “Evo vidi - mi se sami kažnjavamo, nema

potrebe da nas sada i ti udaraš!” Istu stvar Židovi rade vec dva milenija. Oni pokazuju svu složenost

djelovanja ljudskog uma.

Židovi su u neprestanoj potrazi za nekim novim Adolfom Hitlerom - tek kada ga nadu, osjecaju se

dobro. Kada ih nitko ne primjecuje, krivica ih guši. Tako mora biti kada bacate kamenje na istinu, i cak ni

poslije dvadeset vjekova Židovi nisu u stanju da priznaju vlastitu grešku. Ne! Isusa još uvijek ne prihvacaju i

ponašaju se kao da ovaj nikada nije postojao. Isus još uvijek nije dio njihovog života. A ja vam kažem: dok

god ne priznaju, povijest ce im biti prepuna nevolja i patnji. Patnju ne stvaraju drugi - Židovi jednostavno

tragaju za onima koji ce im stvoriti “probleme. Oni osjecaju krivicu, i netko ih mora izudarati.

Možete li da zamisliti vecu krivicu od razapinjanja Isusa, Krišne ili Buddhe? Jedan Isus, koji je po

svakom osnovu zaslužio da se slijedi i živi... a vi ste ucinili dijametralno suprotnu stvar. Isus, koji je mogao

postati suština vašeg vlastitog bica, postao je žrtva vaše gluposti! Imali ste priliku da stvorite vlastiti život -

umjesto toga, vi ste uništili tudi život! Ta ce rana slijediti Židove u stopu, teško je osloboditi se toga. Nece

moci zaboraviti na svoj bol sve dok ne priznaju onoga koji je mogao da ih oslobodi svih mogucih nedaca.

Hindusi su mnogo bolji. Zbog toga manje osjecaju krivicu: oni nikada nisu ubili Buddhu, a on je bio

daleko opasniji, jer je pokušavao išcupati Hinduizam iz indijskog tla. Isus je barem govorio: “Nisam došao da

prekinem, nego da ispunim tradiciju”. Buddha nikada nije rekao slicnu stvar. Naprotiv. Otvoreno je pricao:

“Moj zadatak je da uništim Hinduizam, a Vede i ostali sveti spisi potpuno su bezvrijedni”. No, i pored toga,

Hindusima nije ni palo na pamet da ga razapnu - zbog toga ih ne proganja nikakva iracionalna krivica. I ne

samo da ga nisu ubili - pošto su vrlo domišljati, oni su ga proglasili za avatara, bogocovjeka, mudraca. Cak

su ga ubacili u tradiciju - bez problema. Hindusi kažu za Buddhu: “On je naš deseti avatar”. Stvorili su

raznorazne price u vezi njega - zbog toga vam i kažem da su Hindusi strašno lukavi ljudi.

Nijedna rasa nije tako bistra; tako i mora biti, zbog toga što su Hindusi najstariji, i iskustva su imali “ne

zna im se broj”, a ono ih je naucilo: ako razapneš Buddhu, neceš biti slobodan, i zato nemoj da se hvataš za

križ - jednostavno, zanemari ga. No, cak i ako ne obracaš pažnju, nešto u tebi stalno ce se osvrtati. Kada

nam je covjek vec tu pred ocima, bolje je da ga prihvatimo - a prihvatiti cemo ga na jedan odbijajuci nacin!”

To se zove razboritost.

I tako su Hindusi napravili pricicu: Bog je stvorio raj i pakao, ali milijunima godina pakao je zvrjao

prazan, jer nitko nije griješio. Svi su bili religiozni i dobrodušni, pa su poslije smrti odmah stizali na rajske

livade. Tada je davo, sav ljut, došao do Boga: “Znaš što, to nije pravedno. Ako nitko ne griješi, zašto si onda

uopce stvarao pakao? Mjesto je krajnje beskorisno - nitko ne dolazi, a ja sam se vec stvarno zasitio cekanja.

Ucini nešto ili zatvori radnju u podzemlju”.

Tada je Bog razmislio, i nakon pauze odgovorio: “Ovako: ja cu vama poslati jednog covjeka, Gautama

Buddha mu je ime. On ce zbuniti ljude, a kada im je pometnja u glavi, oni obicno griješe. Jeli u redu? - tako

bunovni poceti ce da ti pristižu u velikom broju”.

Od toga dana, pakao je postao vrlo prometno i posjeceno mjesto. No, Hindusi su ipak prihvatili

Buddhu kao avatara, koga je Bog osobno poslao na Zemlju. I pored toga, na jedan vrlo istancan nacin

potpuno su ga osporili. Zbog toga nikada nisu bili optereceni krivicom.

Ali židovska krivica i dalje traje, a oni još uvijek ne primaju Isusa. Oni moraju da ga povrate... on je bio

Židov: rodio se kao Židov, živio je po njihovim obicajima - Isus nikada nije bio Kršcanin. Zbog toga bi

Židovima bila jednostavna stvar da ga prihvate, a u poredenju s njim, ostali Židovi djeluju krajnje beznacajno.

Bilo je velikih Židova oduvijek, ima ih i u ovom vijeku; u stvari, može se slobodno reci da su najveci ljudi

ovoga vijeka upravo Židovi - oni su vrlo potencijalan narod: Frojd je Židov, i Marks, i Ajnštajn. Njih trojica su

udarili pecat dvadesetom vijeku, ali nijedan od njih ne može da se usporedi s Isusom. Drugim rijecima, sami

Židovi su odbili najveceg medu sobom! Sve dok ga ne priznaju i ne povrate, nece im biti lako, i rane ce i

dalje da ih peku. Tek nakon što ga priznaju kao svog, postati ce zdravi i cijeli, te više nece biti stvarne

potrebe da se pronalazi novi Adolf Hitler.

114

Jer, oni zaista stvaraju svoje.., i kada vam to kažem, i vi takoder morate zapamtiti: kada god se

osjecate krivim, vi tražite i nalazite svoje dželate. Da... kada griješite, vi jednostavno žudite za protumjerom,

jer kazna. vas na neki nacin oslobada nevidljivog tereta.. Poslije izdržane kazne možete se opustiti i smiriti:

ne osjecajte krivicu; inace, stvoriti cete privatnog Hitlera.

Uživajte život u potpunosti - samo tada i samo tako mimoici cete osjecaj krivice. Prihvatite život

onakvim kakav on i jeste, budite zahvalni - to je ono što od vas stvara duhovnog covjeka. Jer, kada priznate

cjelinu, vi se sami ucjelovljujete. Tada, sve podjele nestaju i duboka se tišina rada u vama... ispunjeni ste

nepoznatim. Kada ste ucjelovljeni, nepoznato kuca na vaša vrata.