POGLAVLJE 2 - Iza mislećeg uma

Pronalaženje te dimenzije oslobađa vas i svijet od patnje koju nanosite sebi i drugima kada je umom stvoreno „malo ja“ sve za šta znate i što upravlja vašim životom. Ljubav, radost, kreativna ekspanzija i trajan unutarnji mir ne mogu doći u vaš život drugačije nego kroz tu neuslovljenu dimenziju svijesti. Ako uspijete da doživite, makar povremeno, misli koje prolaze kroz vašu glavu prosto kao misli, ako uspijete da posmatrate svoje mentalno-emocionalne obrasce reakcija kao od vas odvojene događaje, onda se ta dimenzija u vama već pojavila - kao prisustvo u kojem se sve misli i osjećanja događaju, kao bezvremeni unutarnji prostor u kojem se odvija sadržaj vašeg života.

Struja mišljenja ima ogromnu inerciju, koja nas lako može uvući u sebe. Svaka misao veoma drži do svoje važnosti. Svaka želi da u potpunosti privuče vašu pažnju. Evo vam jedan novi duhovni zadatak: ne uzimajte svoje misli preozbiljno. Kako je lako za ljude da postanu zatvorenici u sopstvenom pojmovnom zatvoru. Ljudski um, u svojoj žudnji za znanjem, razumijevanjem i kontrolisanjem, brka svoja mišljenja i stanovišta sa istinom. On govori: evo kako jeste. Treba da budete veći od mišljenja da biste shvatili da kako god da interpretirate „svoj život“ ili živote i ponašanje drugih osoba, bilo kako da procjenjujete bilo koju situaciju, to nije ništa drugo do stanovište, jedna od mnogih mogućih perspektiva. Stvarnost je jedna jedinstvena cjelina u kojoj je sve isprepleteno, u kojoj ništa ne postoji za sebe i po sebi. Mišljenje dijeli stvarnost - ono je sjecka na pojmovne mrvice i parčiće.

Misleći um je korisna i moćna alatka, ali je i veoma ograničavajući kada u potpunosti preuzme život, kada ne shvatite da je on samo mali aspekt svjesnosti koja ste vi. Mudrost nije proizvod mišljenja. Duboka spoznaja koja je mudrost izvire iz jednostavnog akta poklanjanja nekome ili nečemu potpune pažnje. Pažnja je primarna inteligencija, sama svijest. Ona rastvara barijere koje je stvorilo pojmovno mišljenje i sa njome dolazi spoznaja da ništa ne postoji po sebi i za sebe. Ona združuje posmatrača i posmatrano u jedinstveno polje prisustva. Ona je vidar podvojenosti.

Uvijek kada ste uronjeni u prisilan tok razmišljanja, vi izbjegavate ono što jeste. Vi tada ne želite da budete tu gdje jeste. Ovdje, sada. Dogme - religiozne, političke, naučne - izviru iz pogrešnog ubjeđenja da mišljenje može sažeti stvarnost ili istinu. Dogme su kolektivni pojmovni zatvori. A čudna pojava je to da ljudi vole svoje zatvorske ćelije zato što im pružaju osjećaj sigurnosti i lažnog „ja znam“. Ništa nije nanijelo više patnje čovječanstvu od dogmi. Tačno je da se svaka dogma prije ili kasnije potroši zato što stvarnost na kraju ipak otkrije njenu lažnost; međutim, ako osnovna obmana ne bude prepoznata, jednu dogmu samo zamjenjuje druga.

Šta je ta osnovna obmana? Poistovjećivanje sa mišljenjem. Duhovno buđenje je buđenje iz sna razmišljanja. Carstvo prisutnosti je znatno veće od onog što se mišljenjem da obuhvatiti. Kada više ne budete vjerovali u sve što pomislite, iskoračićete iz mišljenja i jasno vidjeti da mislilac nije ono što vi jeste. Um egzistira u stanju „nedovoljnosti“ i uvijek je željan nečega. Kada se poistovjetite sa umom, veoma brzo vam bude dosadno i postanete nemirni.

Dosada znači da je um gladan stimulansa, hrane za misli, a ta njegova glad ne može biti zasićena. Kada osjećate dosadu, pokušavate da utolite glad uma tako što čitate časopise, telefonirate, gledate televiziju, surfate po internetu, idete u kupovinu ili - što nije neuobičajeno - pretvarate taj mentalni osjećaj nedostatka i potrebu uma za više, u tjelesnu potrebu koju brzo zadovoljavate uzimanjem više hrane. Ili - možete odlučiti da vam i dalje bude dosadno i posmatrati kako izgleda kada vam je dosadno i kada ste nemirni.

Kako postajete svjesni tih osjećaja, iznenada će se oko njih stvoriti prostor spokojstva.

U početku će to biti mali prostor, ali će taj osjećaj unutarnjeg prostora rasti, a osjećanje dosade će nestati u njegovoj snazi i značenju. Dakle, čak vas i dosada može podučiti tome ko ste, a ko niste. Tada ćete otkriti da „smorena“ osoba nije ono što ste vi. Dosada je prosto uslovljena energetskim kretanjima u vama. Vi niste ni ljutita, ni tužna, ni prestrašena osoba. Dosada, bijes, tuga ili strah nisu vaši, nisu lični. To su sve stanja ljudskog uma. Ona dođu i prođu. Ništa što dođe i prođe nije ono što ste vi. „Dosadno mi je.“ Ko je taj koji to misli? „Ja sam ljut, tužan, uplašen.“ Ko to misli? Vi ste taj koji misli, a ne to stanje.

Sve vrste predrasuda impliciraju da ste se poistovjetili sa mislećim umom. To znači da više ne vidite druga ljudska bića, već samo sopstvene predstave o tim ljudskim bićima. Svođenje životnosti ljudskog bića na predstavu jeste već samo po sebi jedan oblik nasilja. Razmišljanje koje nije utemeljeno u svjesnosti postaje samodovoljno i disfunkcionalno. Pamet odvojena od mudrosti je ekstremno opasna i destruktivna. To je trenutno stanje najvećeg dijela čovječanstva.

Podsticanje misli putem nauke i tehnologije, iako one suštinski nisu ni dobre ni loše, također postaje destruktivno zato što veoma često način razmišljanja iz kojih one proizilaze nije utemeljen u svjesnosti. Sljedeći korak u evoluciji čoveka jeste da prevaziđe mišljenje. To je sada hitan zadatak.

To ne znači da treba prestati sa razmišljanjem, već da se više ne bude u potpunosti poistovijećen sa njim, da nas misli ne posjeduju. Osjetite energiju svog unutarnjeg tijela. Mentalna buka će odmah utihnuti i nestati. Osjetite je u svojim rukama, stopalima, stomaku, grudima. Osjetite taj život koji vi jeste, život koji pokreće vaše tijelo. Tijelo tako postaje ulaz u jedno dublje osjećanje živosti koje se nalazi ispod kolebljivih emocija i ispod razmišljanja.

Životnost možete osjetiti svojim cjelokupnim bićem, ne samo glavom. U tom prisustvu u kojem nemate potrebu da razmišljate svaka vaša ćelija je živa. Pa ipak, u tom stanju, ako vam je razmišljanje potrebno zarad neke praktične svrhe - ono je tu. Um i dalje funkcionira, i to funkcionira još bolje kada ga koristi i putem njega se izražava veća inteligencija od njega - a to ste vi.

Možda previđate te kratke periode u kojima ste „svijest bez razmišljanja“, možda se oni već prirodno i spontano pojavljuju u vašem životu. Vi možete biti zauzeti nekom manuelnom aktivnošću, hodati po prostoriji ili čekati u redu, i biti tako potpuno prisutni da je vaša uobičajena mentalna buka mišljenja utišana i zamijenjena svjesnim prisustvom. Ili – možete uhvatiti sebe da gledate u nebo ili slušate nekoga bez ikakvog mentalnog komentarisanja. Vaše opažanje je tada kristalno jasno, nezamagljeno mišljenjem. Za um ništa od svega ovoga nije važno zato što on ima „mnogo važnije“ stvari da o njima razmišlja. Također, on to i ne pamti, i zato vi možda previđate da se to već događa. U stvari, to je najvažnija stvar koja vam se može dogoditi. To je početak promjene od mišljenja ka svjesnom prisustvu.

Budite neusiljeni sa stanjem „neznanja“. Ono vas vodi iza uma zato što se um uvijek trudi da zaključuje i tumači. On se plaši neznanja. Dakle, kada uspijevate da se pomirite sa neznanjem, već ste otišli iza uma. Iz tog stanja zatim proističe dublje saznanje, koje nije pojmovno. Umjetničke tvorevine, sportovi, ples, podučavanje, savjetovanje - ovladavanje bilo kojim poljem koje zahtijeva trud podrazumijeva da u njega više nije uključen misleći um, ili je barem od drugorazrednog značaja. Moć i inteligencija veća od vas, pa ipak isto što i vi, u suštini preuzima stvar. Više ne postoji proces donošenja odluka - prave akcije se spontano poduzimaju - a „vi“ niste ti koji ih čine.

Ovladavanje životom je upravo suprotno od kontrole nad njim. Vi ste tada usaglašeni sa višom svjesnošću. Ona djela, govori, radi posao. Trenutak opasnosti može donijeti privrijemeni prekid u struji razmišljanja i pružiti ukus toga šta znači biti prisutan, budan, svjestan.

Istina je daleko sveobuhvatnija nego što um to ikada može pojmiti. Niti jedna misao ne može da sažme Istinu. A što je najbolje, može da  ukaže na nju. Na primjer, može se reći: „Sve su stvari u suštini jedno“. To je putokaz, a ne objašnjenje. Razumijevanje tih riječi znači duboko unutar sebe osjećati istinu na koju ukazuju.

Um neprestano traži ne samo hranu za misli već i hranu za svoj identitet, za svoj osjećaj sopstva. To je način na koji ego dolazi do postojanja i na koji neprekidno ponovo stvara samog sebe.

Kada mislite ili govorite o sebi, kada kažete „ja“, ono na šta se to obično odnosi jeste „ja i moja životna priča“. To je „ja“ koje vam se dopada ili ne dopada, koje se plaši i želi, „ja“ koje nikada nije zadovoljno. To je umom stvoreno osjećanje onoga ko ste vi, koje je uslovljeno prošlošću i koje žudi za ispunjenjem u budućnosti.