S dopuštenjem autorice, za čitatelje Slobodne Dalmacije u ovom uskrsnom trobroju donosimo nekoliko izabranih odlomaka iz poglavlja “Pilatov referendum”, u kojem kolegica Dunja propituje velečasnog Zlatka o Judi i Petru, Pilatovu klasičnom političkom klišeju, Amerikancima i Hrvatima...

Razlike između izdajnika

Još me nešto muči oko Božje logike. Juda i Petar. Obojica su izdali Isusa, s tim što Juda ostaje metaforom izdajnika, a Petar postaje temeljem Crkve.

Govorimo o konačnom činu sudbinskog pogleda na Petrov i Judin život. Petar je ipak ostao uz Isusa, a Juda se ubio. Nije bitno to što je Juda izdao Isusa. Bitan je konačan ishod po slobodnoj volji života Jude kao čovjeka, i konačni ishod po slobodnoj volji Petrova života. Petar se ipak pokajao i gorko zaplakao, a Juda se objesio na smokvi. Ne govorim o tome je li Juda izdao ili je Petar izdao.

Izdali su ga i jedan i drugi u konačnici, ali, završni čin života sudbinskog za Petra i Judu je desno i lijevo. Juda je odabrao suicid jer se sa svojim činom nije mogao nositi, u svom si srcu nije mogao oprostiti i nije se mogao pomiriti s Bogom. Dok je Petar gorko zaplakao i okajao svoje grijehe. A koga će Bog odabrati nego slabog?

Odabrao je Petra. A Judi je kao i Petru dana šansa da na svojim greškama nauči. Petru je njegovo pokajanje očito postalo toliko pročišćujuće da mu je Krist kao Uskrsli mogao reći – dosad si se sam opasivao i hodao kamo si htio, odsad će te drugi opasivati i voditi kamo nećeš.

Da mu predskaza, stoji u Svetom pismu, smrt kojom će umrijeti i proslaviti Boga, pa su ga ubili u Rimu i naopako razapeli. Dakle, do te mjere se Petar dao Bogu po snazi vlastita kajanja i oproštenja sebi.

Dok je Juda, po meni, tu pogriješio. Ili nije imao snage kao čovjek. Jer, Bog je milostiv, oprostio bi i njemu. Nije Krist Judi rekao: odlazi od mene, sotono! Rekao mu je samo: što činiš, čini brzo...

Juda je političko- -ekonomska duša

Petar je kontradiktoran. On je jedna eksplozivna, žestoka, ali umjetnička duša. Žestoka i luda. Dok je Juda materijalna duša. On je političko-ekonomska duša. Njemu je najvažnije bilo to što je mislio da će Isus biti okrunjen za kralja. Doživljavao ga je kao političkog lidera. Jer ga nije shvatio.

A kad je vidio da sve to ide u krivo, a ne kako je on mislio – dobro, ovi će ga uhvatiti, a narod će ga izvući – kad je vidio da ga je narod razapeo, nije imao snage okrenuti ploču i pokajati se, nego se objesio. Dakle, taj zadnji ishod naš je presudan moment da Petar bude Petar, a da Juda bude Juda.

A, gdje je sada Juda – mislim na njegovu dušu – to zna samo dragi Bog.

Što ti misliš, gdje je?

Zna dragi Bog. Na jednome mjestu Isus kaže: onome čovjeku koji izda sina Božjega bolje je da se ni rodio nije, da mu je mlinski kamen oko vrata.

Ja uistinu, vezano uz pakao, kažem – u konačnom činu, nakon smrti, oči u oči kad se s Bogom nađem, moje zadnje DA za Boga, ili NE Bogu, presudan je čin moje vječnosti.

Baš zato, po mome, Juda glatko može biti i u raju?

I po mome. Ali, glupo je uopće to definirati. On je tamo gdje je Božja volja. Glupo je definirati, jer bismo se zapleli u vrlo duboke teološke rasprave...

Ostanimo još malo u onome vremenu. Pilat je formalno jak, moćan. Ali u sebi je kukavica. Boji se naroda, svojih šefova u Rimu. Koliko je on klasični politički klišej?

Ne, on je čisti pravnik. On je, po meni, čak imao ljudskosti, čovječnosti. On je Isusa htio ne razapeti. On na njemu nije našao krivice.

Pa zašto ga je dao?

Držao se pravnih zakonskih odredbi onoga vremena, kada se o blagdanu Pashe nekoga pusti. I pitao je narod. Evo ti demokracije!

Pilat je zapravo bio demokratičan. I to je dokaz da demokracija nije vrhunska Božja kreacija, nego – po meni – to treba biti teokracija. Evo dokaza gluposti apsolutiziranja demokracije kao političkog čina. On je prepustio narodu.

Na referendum.

Na referendum, tako je. A narod je kao ovce kad im ubiješ pastira. I narod je odabrao Barabu, a ne Krista.

Dakle, Pilat je oprao ruke, narod je odabrao... A što se tiče Pilata, jedino mu zamjeram to što je pred ljudima izjednačio pravednika i barabu...

Kad smo kod kolektivne svijesti, smijemo li povući paralelu između hrvatskog i židovskog “izlaska iz Egipta”? I jedni i drugi, netom su ugledali slobodu, počeli su se između sebe gristi?

Hrvatska od pamtivijeka boluje od kompleksa manje vrijednosti. Od kompleksa da se mora dokazivati, opravdavati. Gdje je tu samopoštovanje?

Evo, odgovorit ću protupitanjem: što misliš, kad doista dođe do svjetskih bura i oluja, do globalnih promjena, kad se ruše civilizacije, kad dođe do katarze. Što će tada biti bolje – biti Hrvat ili Amerikanac?

Po meni, Hrvat?

Ne tako. Nego, što bi doista tada bolje bilo biti?

Mislim da je uvijek najbolje znati što jesi i biti to što jesi.

Tako je. A jedan veliki broj Amerikanaca u biti ne zna što je. Jedino što ih drži zajedno, to je american dream.

Buđenje iz sna

Ali što će biti kad se probude iz tog sna? Ovo vrijedi za sve nacije. Svatko od nas, pojedinačno i globalno, ima neke svoje iluzije i snove. Ali uspoređujući sada Hrvate i Amerikance, mogu reći da ja znam gdje mi je pradjedovina, gdje su kosti pradjeda pradjeda moga.

Stoljećima smo na ovoj svetoj grudi. Već sama ta činjenica nije iluzija, nego temelji na kojemu nove i nove generacije mogu stajati. Amerikanci, ali ne samo oni, moraju konačno otkriti temelj na kojemu stoje, jer ni jedna država ne može opstati sama, izolirana kao otok.

www.slobodnadalmacija.hr