IV.    Psihoanalitičar kao

»liječnik duše«

Danas postoje razne psihoanalitičke škole, u raspo- nu od manje-više striktnih sljedbenika Freudove teo- rije, do »revizionista« koji se međusobno razlikuju po tome, koliko su se udaljili od Freudovih načela.1 Ipak, za naše izlaganje, te su razlike mnogo manje važne negoli razlike između psihoanalize, čiji je glavni cilj društvena prilagođenost i psihoanalize čiji je cilj »izlječenje duše«.2

Na početku svog razvitka psihoanaliza je bila gra- na medicine, pa je njen glavni cilj bio liječenje bole- sti. Pacijent je dolazio psihoanalitičaru pateći od simp- toma koji ometaju njegovo funkcioniranje u svako- dnevnom životu; ti simptomi nalazili su svoj izraz u ritualističkim prisilnim radnjama, opsesivnim mislima, fobijama, paranoidnom sustavu mišljenja i tako dalje. Jedina razlika između tih pacijenata, i onih koji su odlazili običnom liječniku, bila je u tome što se uzroci njihovih simptoma nisu mogli naći u tijelu, nego u psihi, pa se liječenje nije usmjeravalo na tjelesne ne- go na psihičke fenomene. Međutim, cilj psihoanali- tičkog liječenja podudarao se s terapeutskim ciljem u medicini: uklanjanje simptoma. Ako se pacijent oslo- bodio psihogenog povraćanja ili kašljanja, prisilnih radnji ili opsesivnih misli, on se smatrao izliječenim.

Međutim, kako je njihov rad napredovao, Freu- du i njegovim suradnicima postajalo je sve očitije da su simptomi samo najupadljiviji i najdramatičniji iz- raz neurotskih poremećaja, te da se mora analizirati karakter osobe i pomoći joj u procesu preorijentacije karaktera ukoliko se želi postići trajno a ne samo simptomatsko poboljšanje. Takvom razvoju pridonio je i novi trend među pacijentima. Mnogi ljudi koji su dolazili psihoanalitičaru nisu bili bolesni u tradicionalnom smislu riječi i nisu imali nijedan od očevidnih, ranije spomenutih simptoma. Nadalje, ti pacijenti nisu nipošto bili ludi. Često ih njihovi rođaci i prijatelji nisu smatrali bolesnima, ali su oni patili od »teškoća življenja« - da upotrijebimo formulaciju Harry Stack Sullivena - koje su ih navodile da potraže pomoć psihijatra. Naravno, takve teškoće u životu nisu bile ništa novo. Uvijek je bilo ljudi koji su se osjećali nesigurno i inferiorno, koji nisu uspije- vali naći sreću u braku, koji nisu voljeli svoj posao ili mu nisu bili dorasli, koji su se pretjerano bojali drugih ljudi itd. Oni su mogli potražiti pomoć sveće- nika, prijatelja, filozofa - ili »naprosto živjeti« sa svojim problemima bez traženja neke posebne po- moći. Novost je bila u tome što su Freud i njegova škola po prvi put ponudili sveobuhvatnu teoriju ka- raktera, objašnjenje životnih teškoća ukoliko imaju korijen u karakternoj strukturi, kao i nadu za pro- mjenu. Tako je psihoanaliza sve više i više pomicala težište sa liječenja neurotskih simptoma na liječenje teškoća življenja ukorijenjenih u neurotičkom ka- rakteru.

Dok je relativno jednostavno reći što je psihote- rapeutski cilj liječenja u slučajevima histeričnog po- vraćanja ili opsesivnih misli, nije se jednako lako od- lučiti o tome što bi trebao biti psihoterapeutski za- datak u slučaju karakterne neuroze; zapravo nije čak jednostavno ni reći od čega pacijent pati.

Sljedeći primjer3 objasnit će što se misli kad se to kaže. Dvadesetčetverogodišnji mladić dolazi

psihoanalitičaru i objašnjava da se u posljednje dvije godine, otkako je diplomirao, osjeća nesretan i neza- dovoljan. Radi u očevoj firmi, ali ne voli taj posao, zlovoljan je i često se oštro sukobljava s ocem; na- dalje, donošenje i najbeznačajnije odluke stvara mu probleme. Kaže da je sve to počelo nekoliko mjeseci prije diplomiranja na koledžu. Jako ga je zanimala fizika, profesor mu je rekao da je vrlo nadaren za teorijsku fiziku pa je želio ići na postdiplomski stu- dij i izabrati nauku kao svoj životni poziv. Njegov otac, dobrostojeći poslovan čovjek, vlasnik velike tvor- nice, inzistirao je na tome da mu sin uđe u posao, odtereti ga i na kraju postane njegov nasljednik. Njegovi su argumenti bili da nema druge djece, da je sam svojim rukama podigao firmu, da mu je liječ- nik savjetovao da manje naporno radi te da bi sin bio nezahvalan ako ne bi, u takvim okolnostima bio spreman da ispuni očevu želju. Kao rezultat očevih opomena, obećanja i pozivanja na osjećaj lojalnosti sin je popustio i ušao u očev posao. Tada su započele navedene teškoće.

Što je u ovom slučaju problem a što liječenje? Postoje dva pristupa situaciji. Može se dokazivati, da je očevo stajalište savršeno razumno, da bi sin bio poslušao očev savjet bez mnogo teškoća da u njemu nije bilo nekog iracionalnog buntovništva, duboko zapretenog neprijateljstva prema ocu; da njegova želja da postane fizičar nije toliko bazirana na nje- govom zanimanju za fiziku već na antagonizmu pre- ma ocu i nesvjesnoj želji da ga frustrira. Doduše, on je poslušao očev savjet, ali se nije prestao s njim bo- riti, štoviše, otkako je pristupio firmi, neprijateljstvo se čak povećalo. Njegove teškoće proizlaze iz tog ne- razriješenog proturječja. Kad bi se - tragajući za nje- govim dubljim uzrocima - to neprijateljstvo razrije- šilo, sin bi bez problema mogao donositi razumne odluke, pa bi nestale njegove brige, sumnje itd.

Ako se situacija promatra iz drugog ugla, argu- menti bi mogli biti ovakvi: Premda otac može imati puno pravo željeti da se sin pridruži njegovoj firmi i premda ima pravo izraziti tu svoju želju, sin ima pravo - a u moralnom smislu i obavezu - da učini ono što mu nalažu njegova savjest i osjećaj vlastitog integriteta. Ako osjeća da poziv fizičara najviše od- govara njegovim sposobnostima i sklonostima, on bi trebao slijediti taj poziv a ne očeve želje. Ovdje zai- sta postoji izvjesni antagonizam prema ocu, ali ne iracionalni, baziran na prividnim razlozima, koje bi psihoanaliza uklonila, već racionalno suprotstavlja- nje kao reakcija na očev autoritarno-posesivni stav. Ako na taj način promatramo probleme pacijenta, tada će i teškoće i psihoterapeutski zadatak biti sa- svim različiti, nego što to izgleda sa stajališta prve interpretacije. Sada se na nesposobnost da se dovolj- no potvrdi vlastito ja i bojazan da se slijede vlastite želje i planovi, gleda kao na simptome. Mladić će biti izliječen kad se više ne bude bojao oca, a zadatak je terapije da mu pomogne steći hrabrost da se potvrdi i emancipira. I u ovom slučaju otkrilo bi se mnogo potisnutog neprijateljstva prema ocu, ali bi to neprijateljstvo bilo shvaćeno kao posljedica a ne kao uzrok navedenih problema. Očito i jedno i drugo tumačenje može biti istinito, pa u svakom pojedinom slučaju moramo odlučiti koje je ispravno i to na temelju što detaljnijeg upoznavanja karaktera i oca i sina. Sud analitičara, međutim, bit će pod utjeca- jem njegove vlastite životne filozofije i sustava vri- jednosti. Ako je netko naklonjen vjerovanju da je najviši cilj u životu »prilagođavanje« strukturi dru- štva, da treba prvenstveno uzeti u obzir praktične momente, kao što su: kontinuitet firme, veći prihod, zahvalnost prema roditeljima, tada će on biti više sk- lon tome da sinovljeve teškoće protumači kao ira- cionalni antagonizam prema ocu. S druge strane,

ako netko doživljava integritet, nezavisnost i bavlje- nje poslom koji čovjek smatra smislenim kao najveće vrijednosti, on će naginjati tome da sinovljevu ne- sposobnost da se potvrdi i njegov strah od oca uzme kao glavne teškoće koje treba razriješiti.

Još jedan slučaj osvijetlit će isti problem. Nada- reni pisac dolazi psihoanalitičaru i tuži se na glavo- bolju i sklonost vrtoglavici, za koje - prema nalazi- ma njegovog liječnika nema nikakve organske pod- loge. On priča tijek svog dosadašnjeg života. Prije dvije godine prihvatio je posao, kakav se s obzirom na prihode, sigurnost i ugled, može samo poželjeti. Prema uobičajenim mjerilima, ulazak u taj posao predstavljao je golem uspjeh. S druge strane, time je bio primoran da piše stvari koje su se protivile nje- govim uvjerenjima i u koje nije vjerovao. Velik dio energije trošio je pokušavajući uskladiti svoje djelo- vanje sa svojom savješću, stvarajući brojne zamrše- ne konstrukcije da bi dokazao kako njegov intelek- tualni i moralni integritet nije stvarno povrijeđen tim poslom koji obavlja. Počele su se javljati glavo- bolje i osjećaj vrtoglavice. Nije teško pogoditi, da su ti simptomi izraz neriješenog konflikta između želje za novcem i prestižom s jedne strane, i moralnih sk- rupula s druge. Međutim, ako se pitamo koji je pa- tološki, neurotski element u tom konfliktu, dva psi- hoanalitičara mogu tu situaciju shvatiti na različite načine. Jedan će dokazivati da je prihvaćanje tog posla bio potpuno normalan korak, da je to bio znak zdravog prilagođavanja našoj kulturi, te da je pisac odlučio onako, kako bi to učinila svaka normalna dobro prilagođena osoba. Neurotični element u toj situaciji bio bi njegova nesposobnost da prihvati vla- stitu odluku. Možda se ovdje susrećemo s ponavlja- njem starih osjećaja krivnje još iz njegova djetinjst- va, osjećaja krivnje povezanih s Edipovim komplek- som, masturbacijom, krađom itd. Možda se, također, radi o tendenciji samokažnjavanja, koja ga nagoni da se osjeća loše upravo u času kad je postigao us- pjeh. Ako se prihvati ovo polazište, tada psihotera- peutski problem predstavlja nesposobnost pacijenta da prihvati vlastite razumne odluke. Pacijent će biti izliječen kad se riješi nedoumica savjesti i postane zadovoljan sadašnjom situacijom.

Drugi analitičar može na istu situaciju gledati na upravo suprotan način. Krenut će od pretpostav- ke da se ne može povrijediti intelektualni i moralni integritet, a da se ne nanese šteta cjelokupnoj lično- sti. Činjenica da se pacijent ponaša prema društveno prihvaćenoj shemi ne mijenja ovaj osnovni princip. Razlika između ovoga čovjeka i mnogih drugih je samo u tome što je njegova savjest dovoljno živa da izazove akutni konflikt ondje, gdje bi drugi mogli ostati nesvjesni tog konflikta, pa ne bi imali tako izrazitih simptoma. Ako gledamo na ovaj način, pro- blem je u teškoćama pisca da slijedi glas vlastite sa- vjesti, i smatrat ćemo ga izliječenim onda kad bude u stanju razriješiti sadašnju situaciju i ponovno za- početi živjeti tako da može poštovati samoga sebe.

Još jedan slučaj osvjetljava problem iz malo dru- gačijeg ugla. Inteligentan, uspješan i agresivan čov- jek počinje se sve više i više opijati. Obraća se psiho- analitičaru da ga liječi od alkoholizma. Njegov je ži- vot potpuno posvećen konkurenciji i zarađivanju. Ni- šta ga drugo ne zanima, a sve njegove osobne veze služe istom cilju. Stručnjak je u sklapanju poznansta- va i sticanju utjecaja, ali duboko u sebi mrzi svakog s kim dolazi u doticaj - konkurente, kupce, svoje na- mještenike. Mrzi čak i robu koju prodaje. Taj posao ne zanima ga ni na koji drugi način, osim kao sred- stvo za zarađivanje novca. Nije svjestan te mržnje, ali se iz njegovih snova i slobodnih asocijacija postepeno razabire da se osjeća rob svog posla, svoje robe i svakog koji je s tim povezan; nema samopoštovanja i

pićem ublažava osjećaj bezvrijednosti i inferiornosti. Nikad nije bio zaljubljen, a seksualne potrebe zado- voljava jeftinim i beznačajnim vezama.

U čemu je njegov problem? Je li to piće? Ili je piće samo simptom njegovog stvarnog problema, nesposobnosti da živi smisleno? Može li čovjek živ- jeti do te mjere otuđen od samoga sebe, s toliko mržnje i s tako malo ljubavi, a da se ne javi osjećaj manje vrijednosti i drugi poremećaji? Nema sumnje da ima mnogo ljudi kojima to uspijeva bez očitih simptoma i bez smetnji kojih bi bili svjesni. Njihov problem počinje kad nisu zaposleni, kad su sami. Ipak, oni uspijevaju zataškati svaku manifestaciju svog nezadovoljstva, služeći se nekim od brojnih na- čina, koje nudi naša kultura da bi se pobjeglo od se- be. Oni koji razviju očevidni simptom pokazuju da njihove ljudske snage nisu sasvim zagušene. Nešto se u njima buni, i konflikt ukazuje na to. Oni nisu bolesniji od drugih, čije je prilagođavanje bilo sa- svim uspješno. Naprotiv, u jednom ljudskom smislu oni su zdraviji. S ovog stajališta mi ne gledamo na simptom kao na neprijatelja kojeg treba pobijediti, nego naprotiv kao na prijatelja koji nam ukazuje što je krivo. Iako nesvjesno, pacijent teži jednom ljud- skijem načinu življenja. Njegov problem nije piće, nego moralni pad. Liječenje se ne može koncentri- rati na pokazane simptome. Kad bi bio natjeran da prestane piti a da se u njegovoj životnoj shemi ništa drugo ne izmijeni, ostao bi tjeskoban i napet, bio bi prisiljen na sve žešće i žešće nadmetanje, i vjerojatno bi s vremenom razvio neki drugi simptom kao izraz unutrašnjeg nezadovoljstva. Ono što mu zaista treba, to je netko tko bi mu pomogao da otkrije razloge za rasipanje svojih snaga, i tako omogući njihovo korištenje na nov način.

Vidimo da nije lako odrediti što je bolest a što bi trebalo biti liječenje. Rješenje zavisi o tome što uzimamo za cilj psihoanalize. Prema jednom shva- ćanju vidimo da je prilagođavanje (adaptacija), cilj analitičkog liječenja. Pod prilagođenošću se misli na sposobnost pojedinca da djeluje poput većine ljudi u njegovoj kulturi. Po tom shvaćanju, oni oblici pona- šanja koje društvo i kultura odobravaju, određuju mjerila duševnog zdravlja. Ta mjerila ne ispituju se kritički sa stajališta univerzalnih ljudskih normi, ne- go se njihova »ispravnost« uzima kao gotova činje- nica, a drugačije ponašanje smatra se pogrešnim i nezdravim - što je zapravo društveni relativizam. Li- ječenje usmjereno na društveno prilagođavanje mo- že jedino smanjiti pretjerane patnje neurotičara na prosječnu razinu svojstvenu toj društvenoj strukturi.

Prema drugom shvaćanju cilj liječenja nije pr- venstveno prilagođavanje, nego optimalni razvoj po- tencijala i ostvarenje vlastite individualnosti. Ovdje psihoanalitičar nije »savjetnik za prilagođavanje« nego, upotrijebimo Platonov izraz, »liječnik duše«. Ovaj stav temelji se na pretpostavci da postoje ne- promjenjivi zakoni svojstveni ljudskoj prirodi i ljud- skom djelovanju, koji vrijede u svakoj danoj kulturi. Ti se zakoni ne mogu kršiti a da se ozbiljno ne ugro- zi ličnost. Ako netko povrijedi svoj moralni i intelek- tualni integritet, on slabi ili čak paralizira svoju cje- lokupnu ličnost. Nesretan je i pati. Ukoliko njegova kultura odobrava taj način života, patnja može ostati nesvjesna ili se može izraziti kroz simptome koji su naizgled jako daleko od stvarnog problema. Ali bez obzira na to što on o tom misli, problem duševnog zdravlja ne može se odvojiti od osnovnog ljudskog problema, a to je ostvarenje ciljeva ljudskog života: nezavisnosti, integriteta i sposonosti da se voli.

Razgraničujući »prilagođavanje« i »liječenje du- še« opisao sam različite principe liječenja, ali ne na- mjeravam tvrditi da se u praksi može provesti tako čista podjela. Ima mnogo vrsta analitičkih postupaka

u kojima se miješaju oba principa; katkada je nagla- sak na jednom, a katkada na drugom. Međutim, važno je uočiti razliku između ovih principa, jer sa- mo u tom slučaju možemo razlučiti njihov relativni udio u svakoj konkretnoj analizi. Nipošto ne želim stvoriti utisak da se mora birati između društvenog prilagođavanja i brige za vlastitu duševnost, i da odabiranje puta ljudskog integriteta nužno vodi u pustinju društvenog neuspjeha.

Primijenio sam ovdje termin »prilagođena oso- ba« za onoga koji sebe tretira kao robu za tržište, bez ičeg stabilnog i određenog u sebi, osim potrebe da se svidi i spremnosti da mijenja uloge. Tako du- go dok uspijeva u tom nastojanju posjeduje određeni stupanj sigurnosti, ali izdaja njegovog višeg ja, ljudskih vrijednosti, uzrokuje unutrašnju prazninu i nesigurnost koja postaje vidljiva kad u trci za uspje- hom nešto pođe naopako. Čak i ako ništa ne krene krivo čovjek često svoj ljudski neuspjeh plaća srča- nim tegobama, čirom ili nekom drugom, psihički uvjetovanom vrstom bolesti. Osoba koja je postigla unutrašnju snagu i integritet često može biti manje uspješna nego njen beskrupulozni susjed, ali će po- sjedovati sigurnost, moć prosuđivanja i objektivnost, koji će je učiniti manje ranjivom na prevrtljivost sre- će i ocjene okoline, i povećati njenu sposobnost za konstruktivni rad na mnogim područjima.

Očito je da »terapija prilagođavanja« ne može imati religioznu funkciju, ukoliko pod religioznim podrazumijevamo onaj osnovni stav, zajednički iz- vornim učenjima humanističkih religija. Želio bih sada pokazati da psihoanaliza kao liječenje duše, ima naprotiv sasvim određenu religioznu funkciju u tom smislu, premda to obično vodi prema još izra- zitijem kritičkom stavu prema teističkoj dogmi.

Pokušavajući ocrtati ljudski stav u učenjima Buddhe, Lao-tsea, proroka, Sokrata, Isusa, Spinoze i filozofa prosvjetiteljstva, iznenađeni smo činjenicom da, usprkos značajnim razlikama, postoji jezgro ideja i normi koje su zajedničke svim tim učenjima. Bez pretenzija da dođem do potpune i precizne formu- lacije, opisat ću u grubim crtama tu zajedničku srž: čovjek mora nastojati da spozna istinu, i on može biti stvarno human samo u onoj mjeri u kojoj uspijeva u tom zadatku. On mora biti nezavisan i slobodan, svrha po sebi, a nipošto ne sredstvo svrhe neke druge osobe. Mora biti povezan ljubavlju sa svojim bližnjima. Ako nema ljubavi, čovjek je prazna ljuska, čak i ako ima svu moć, bogatstvo i inteligenciju. Čov- jek mora biti u stanju razlikovati dobro i zlo, mora naučiti slušati glas svoje savjesti i biti dovoljno jak da ga može slijediti.

Cilj je psihoanalitičkog liječenja duše, kako ću pokušati pokazati primjedbama što slijede, pomoći pacijentu da postigne stav koji sam upravo opisao kao religiozan.

Raspravljajući o Freudu, ukazao sam na prepoz- navanje istine kao na osnovni cilj psihoanalitičkog procesa. Psihoanaliza je pojmu istine dala novu di- menziju. U predanalitičkom mišljenju smatralo se da osoba govori istinu ukoliko iskreno vjeruje u ono što kaže. Psihoanaliza je pokazala da subjektivno uvje- renje nipošto nije dovoljan kriterij za istinitost. Čov- jek može vjerovati da ga u djelovanju rukovodi osje- ćaj pravičnosti, a da zapravo pravi poticaj bude ok- rutnost. Može vjerovati da ga potiče ljubav, a zapra- vo teži za mazohističkom zavisnošću. Može vjerovati da ga vodi osjećaj dužnosti a da mu je glavna mo- tivacija taština. Zapravo, čovjek za većinu svojih ra- cionalizacija vjeruje da su istinite. On želi da i drugi vjeruju njegovim racionalizacijama, kao što sam vje- ruje u njih, i što se jače želi zaštititi od prepoznavanja svojih pravih motivacija to intenzivnije mora vje- rovati u njih. Nadalje, osoba u psihoanalitičkom

postupku uči razlučivati koje od njenih ideja imaju emocionalnu podlogu, a koje su samo konvencional- ni stereotipi bez korijena u njenoj karakternoj struk- turi, a time i bez prave vrijednosti i težine. Psiho- analitički proces je sam po sebi traganje za istinom. Objekt tog istraživanja je istina o pojavama u sa- mom čovjeku, a ne izvan njega. Taj proces temelji se na načelu da je moguće ostvariti sreću i duševno zdravlje istražujući naše misli i osjećaje, kako bi se otkrilo jesu li naša uvjerenja racionalizacije, i izviru li iz naših osjećaja. Misao, da su bitni elementi reli- gioznog stava upravo kritičko samoprosuđivanje i od tuda proizašla sposobnost da se razluči istinsko iskustvo od lažnog, prekrasno je izražena u jednom starom religioznom dokumentu budističkog porijek- la. U Gurusovim Tibetanskim Propisima nalazimo nabrojano deset pojava koje nas zbog međusobne sličnosti, mogu dovesti u zabludu:

»1. Želja može biti pogrešno uzeta kao vjera.

2.      Zavisnost se može pogrešno ocijeniti kao do brota i suosjećanje.

3.      Prestanak razmišljanja može se pogrešno shvatiti kao smirenost bezgraničnog duha, što je is tinski cilj.

4.      Osjetilna opažanja (ili pojave) mogu se po grešno uzeti kao otkriće (ili bljesak) Realnosti.

5.      Samo trenutni bljesak Realnog može se po grešno shvatiti kao potpuna realizacija.

6.      One koji izvanjski prihvaćaju, a ne doživlja vaju vjeru, možemo zamijeniti s istinskim vjernici ma.

7.      Robovi strasti mogu se zamijeniti s majstori ma Joge, koji su se oslobodili svih konvencionalnih zakona.

8.      Djela izvršena u vlastitom interesu mogu se pogrešno shvatiti kao altruistička.

9.    Varalački postupci mogu se pogrešno ocijeni ti kao razboriti.

10.         Šarlatani mogu biti pogrešno priznati kao mudraci.«4

Pomoći čovjeku da razlikuje istinu od laži os- novni je cilj i psihoanalize, terapeutske metode koja je empirijska primjena stava »istina će te učiniti slo- bodnim«.

I u humanističkoj religioznoj misli i u psihoana- lizi smatra se da je čovjekova sposobnost da traga za istinom neodvojivo povezana s postizavanjem slobo- de i nezavisnosti. 

Freud je tvrdio da je Edipov kompleks jezgro svake neuroze. Dijete je, prema njegovoj pretpostav- ci, vezano za roditelja suprotnog spola, a ako ono ne prevlada tu infatilnu fiksaciju nastupa duševna bo- lest. Freudu se činilo da ne može izbjeći pretpo- stavku da su incestuozni porivi duboko ukorijenjeni nagoni u čovjeku. Taj je dojam stekao proučavanjem kliničkih slučajeva, a dodatni dokaz tezi nalazio je u općoj rasprostranjenosti zabrane incesta. Ipak, kao što je to često slučaj, puno značenje Freudovog otk- rića možemo razabrati samo ako ga prevedemo iz sfere seksa u područje međuljudskih odnosa. Seksu- alna žudnja prema članovima iste porodice nije suština incesta. Ta žudnja, u onoj mjeri u kojoj se na- de, samo je jedan od izraza mnogo dublje želje da se ostane dijete vezano uz zaštitničke likove, od ko- jih je majka prva i najutjecajnija. Zametak živi s i po- sredstvom majke, i rođenje je samo jedan korak u smjeru slobode i nezavisnosti. Dijete poslije poroda još uvijek je na mnogo načina sastavni dio majke, i njegovo potpuno rođenje kao nezavisne ličnosti je proces koji zahtijeva mnogo godina - koji zapravo traje čitav život. Prerezati pupčanu vrpcu, ne u fi- zičkom nego u psihološkom smislu, velik je izazov čovjekovom razvoju i njegov najteži zadatak. Čovjek se osjeća zaštićen i siguran dokle god je tim primar- nim sponama vezan s majkom, ocem i porodicom. Netko drugi je odgovoran za njega, on je još uvijek zametak. Izbjegava uznemirujuće iskustvo da se do- živi kao odvojeno biće, opterećeno odgovornošću za svoje djelovanje, sa zadatkom da sam prosuđuje i »uzme svoj život u svoje ruke«. Ostajući dijete čovjek ne samo da izbjegava osnovnu tjeskobu, koja nužno proizlazi iz pune svijesti o sebi kao odvojenoj jedin- ki, nego također uživa i zadovoljstvo zaštite, topline i bezuvjetne pripadnosti koje je nekoć uživao kao di- jete. Međutim, plaća visoku cijenu, ne uspijeva da postane cjelovito ljudsko biće, da razvije moć uma i ljubavi; ostaje zavisan i zadržava osjećaj nesigurno- sti, koji postaje vidljiv onog trenutka kad su ugrože- ne te primarne veze. Sve se duhovne i osjećajne ak- tivnosti usklađuju s autoritetom njegove primarne grupe, otuda njegova vjerovanja i pogledi nisu nje- govi vlastiti. On može osjećati privrženost, ali to je animalna privrženost, toplina staje, a ne ljudska lju- bav, za koju su nužni sloboda i samosvojnost. Inces- tuozno usmjerena osoba može se osjećajno otvoriti samo prema onome koga dobro poznaje. Nesposob- na je prisnije se povezati sa »strancem«, to jest s dru- gim ljudskim bićem kao takvim. U toj orijentaciji svi osjećaji i ideje ne procjenjuju se kao dobre i loše, od- nosno istinite i lažne, nego kao dobro poznati i ne- poznati. Kad Isus kaže: »Da, došao sam da rastavim čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i sna- hu od svekrve njezine«,5 on time ne naučava mržnju prema roditeljima, nego na najnedvosmisleniji i naj- drastičniji način izražava princip da čovjek mora prekinuti incestuozne spone i osloboditi se da bi po- stao human.

Vezanost uz roditelje samo je jedan, premda najfundamentalniji oblik incesta; u procesu društve- nog razvitka djelomično ga zamjenjuju druge veze.

Pleme, narod, rasa, država, društvena klasa, politič- ke stranke i mnogi drugi oblici institucija i organi- zacija postaju kuća i obitelj. Tu su korijeni naciona- lizma i rasizma, koji su sa svoje strane simptomi čo- vjekove nesposobnosti da doživi sebe i druge kao slobodna ljudska bića. Može se reći da je razvitak čovječanstva razvitak od incesta prema slobodi. Tu leži objašnjenje za opću rasprostranjenost zabrana incesta. Ljudski rod ne bi mogao napredovati da ga nisu vodile i drugačije potrebe za zbližavanjem od onih s majkom, ocem i braćom. Ljubav prema ženi zavisi od nadrastanja incestuoznih težnji, »zato čov- jek neka napusti svoju majku i svoga oca i pristane uz svoju ženu«. Ali značenje tabua incesta seže mno- go dalje od toga. I razvoj uma i svih racionalnih vri- jednosnih sudova zahtijeva da čovjek prevlada ince- stuoznu fiksaciju s njenim kriterijima dobra i zla, koji su utemeljeni na ustaljenoj prisnosti.

Bez zabrane incesta ne bi bila moguća integra- cija malih grupa u veće, sa svim biološkim posljedi- cama. Zato ne čudi, što je jedan takav cilj, toliko ne- ophodan sa stanovišta društvenog razvitka, bio si- gurno zaštićen moćnim i općeprihvaćenim tabuom. Ali prevaljujući dugi put prevladavanja incesta, čov- ječanstvo ga ni u kom slučaju nije uspjelo do kraja pobijediti. Grupe prema kojima se čovjek osjeća in- cestuozno vezan postaju sve veće, pa i područje slo- bode postaje sve veće, ali su još uvijek jake i moćne spone s tim većim jedinicama, koje su zamijenile klan i rodnu grudu. Samo će potpuno iskorjenjivanje incestuozne fiksacije omogućiti realizaciju bratstva medu ljudima.

Da sumiramo: Freudov stav da je Edipov kom- pleks - incestuozna fiksacija - »sjeme neuroze«, je- dan je od najvažnijih uvida u problem duševnog zdravlja, ako ga oslobodimo usko seksualne formu- lacije i shvatimo ga u širem smislu međuljudskih

odnosa. I sam Freud dao je naslutiti da ima na umu nešto izvan seksualnog područja.6 Stav da čovjek mora napustiti oca i majku, odrasti i suočiti se s real- nošću njegov je glavni argument protiv religije u djelu Budućnost jedne iluzije. U njemu Freud kritizira religiju, da održava čovjeka vezanim i zavisnim  i tako ga ometa u ostvarenju vrhunskog zadatka ljud- ske egzistencije, slobode i nezavisnosti.

Naravno, bilo bi pogrešno iz ovih primjedbi pret- postaviti da su samo oni koji su »neurotični« pok- leknuli pred tim zadatkom autoemancipacije, a da je prosječna, dobro prilagođena osoba u tome uspjela. Naprotiv, velika većina ljudi u našoj kulturi upravo je zato dobro prilagođena jer je ranije i temeljitije od neurotične osobe odustala od bitke za svoju nezavi- snost. Toliko su do kraja prihvatili mišljenje većine, da su sebi prištedili oštru bol konflikta koju proživ- ljava neurotična osoba. Sa stajališta »prilagođeno- sti« oni su zdravi, ali su, s obzirom na ostvarenja svojih zadataka, kao ljudska bića, još bolesniji od ne- urotične osobe. Mogu li njihova rješenja biti zado- voljavajuća? Možda, kad bi se bez štetnih posljedica mogli ignorirati osnovni zakoni ljudske egzistencije. Ali to nije moguće. »Prilagođena« osoba koja ne živi s istinom i ne voli, zaštićena je samo od vidljivih konflikata. Ako nije zaokupljena poslom, ona mora pribjeći nekom od mnogobrojnih načina bijega, koje pruža naša kultura, kako bi se zaštitila od zastrašu- jućeg iskustva: biti sam sa sobom i vidjeti vlastitu nemoć i ljudsku prazninu.

Nijedna velika religija nije ostala na zabrani in- cesta, već su sve otišle dalje, prema pozitivnoj for- mulaciji pojma slobode. Buddha je do svojih uvida došao u samoći. On postavlja krajnji zahtjev da se čovjek oslobodi svih »porodičnih« spona da bi našao sebe i svoju pravu snagu. Židovsko i kršćanska reli- gija nije u tom pitanju toliko radikalna, ali je ne manje jasna. U mitu o vrtu u Edenu čovjekov život opisan je kao potpuna sigurnost. Njemu nedostaje znanje o dobru i zlu. Ljudska povijest počinje činom pobune čovjeka, što je u isto vrijeme i početak nje- gove slobode i razvitka njegovog uma. Židovska, a pogotovo kršćanska tradicija, više su naglasile mo- ment grijeha, a gurnule u drugi plan činjenicu da je emancipacija od sigurnosti raja, temelj za čovjekov istinski ljudski razvitak. Zahtjev da se prekine sa sponama krvi i rodne grude provlači se kroz čitav Stari zavjet. Abrahamu je naređeno da napusti svoju zemlju i postane lutalica. Mojsije je odrastao kao tu- đinac, u stranoj zemlji, daleko od svoje porodice, pa čak i od svog naroda. Da bi Izraelci postali izabrani narod božji, morali su napustiti Egipat i četrdeset godina lutati po pustinji. Kad su se smjestili u svojoj zemlji, opet su upali u incestuozno obožavanje zem- lje, idola, države. Bit učenja proroka je borba protiv incestuoznog obožavanja. Umjesto toga oni su pro- povijedali osnovne vrijednosti zajedničke čitavom čovječanstvu, a to su istina, ljubav i pravda. Oni su napadali državu i one svjetovne snage, koje su pro- pustile da ostvare ove vrijednosti. Država mora pro- pasti, ako se pojedinac tako veže uz nju da dobrobit države, njena snaga i slava, postanu kriteriji za do- bro i zlo. Logična kulminacija tog principa, temelja Starog zavjeta i posebno mesijanskog učenja proro- ka, jest shvaćanje da narod mora otići u progonstvo, i da se može vratiti tek pošto postigne slobodu i pre- stane s idolatrijskim obožavanjem zemlje i države.

Tek kad čovjek nadraste incestuozne veze može kritički ocijeniti vlastitu grupu; tek tada se uopće može prosuđivati. Većina grupa, bilo da se radi o pri- mitivnim plemenima, narodima ili religioznim gru- pama, nastoji da se održe i povećaju moć svojih vođa, pa zato zloupotrebljavaju prirođeni moralni osjećaj svojih članova, da bi ih potakli protiv drugih

s kojima su u sukobu. Ali da bi spriječile da čovjek kritizira svoju vlastitu grupu zbog povrede onih istih principa, čije bi kršenje od strane drugih izazvalo njegovu žestoku reakciju, grupe koriste incestuozne spone, koje moralno povezuju članove uz vlastitu grupu da bi prigušili njihov moralni osjećaj i samo- stalno prosuđivanje.

Tragedija svih velikih religija je u tome da krše i iskrivljuju osnovne principe slobode čim postanu masovne organizacije kojima upravlja crkvena bi- rokracija. Vjerska organizacija i ljudi koji govore u njezino ime preuzimaju u izvjesnoj mjeri ulogu obi- telji, plemena i države. Podržavaju vezanost čovjeka umjesto da ga ostave slobodnog. Obožava se ne Bog, nego grupa koja tvrdi da govori u njegovo ime. To se dogodilo u svim velikim religijama. Njihovi osni- vači su vodili čovjeka kroz pustinju, izbavljajući ga iz egipatskog ropstva, dok su ga kasnije drugi vodili natrag prema novom Egiptu, zovući ga , doduše, Obećanom Zemljom.

Zapovijed »ljubi bližnjega svoga kao samoga se- be« osnovni je zajednički princip u svim velikim re- ligijama, uz samo male razlike u formulaciji. Ali bi- lo bi zbilja teško shvatiti zašto su svi veliki duhovni vođe ljudskog roda zahtijevali od čovjeka da voli, kad bi ljubav bila tako lako dostignuće, kako to iz- gleda smatra većina ljudi. Što nazivaju ljubavlju? Zavisnost, podvrgavanje, nesposobnost da se udalji od dobro znane »štale«, dominacija, posesivnost i želja za vlašću - sve se to doživljava kao ljubav; sek- sualna pohlepa i nesposobnost da se bude sam, sma- traju se dokazima velike sposobnosti za ljubav. Ljudi vjeruju da je jednostavno voljeti ali da je veoma teš- ko biti voljen. U našoj tržišnoj orijentaciji, ljudi mi- sle da nisu voljeni zato što nisu dovoljno »atraktiv- ni«, s time da u pojam atraktivnost ulazi sve: od iz- gleda, odjeće, pronicavosti, novca, pa do društvenog položaja i prestiža. Oni ne znaju, da stvarni problem nije u tome da se bude voljen nego da se voli; da smo voljeni samo ako možemo voljeti, ako sposob- nost ljubavi potiče ljubav u drugom čovjeku; ne znaju da je sposobnost za ljubav - ne za njezine lažnosti -  najteže postignuće.

Teško da postoji još neka takva situacija kao što je psihoanalitički intervju u kojoj bi se fenomen lju- bavi i njezinih iskrivljenja mogao tako prisno i pouz- dano istraživati. Psihoanalitičari su prikupili najuv- jerljivije dokaze da je nalog »ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe«, najvažnije pravilo življenja i da je njegovo kršenje osnovni uzrok nezadovoljstvu i duševnoj bolesti. Kakve god pritužbe iznosi neuro- tični pacijent, kakve god simptome doživljava, svi iz- viru iz njegove nesposobnosti da voli, ako pod lju- bavlju smatramo sposobnost doživljaja brige, odgo- vornosti, poštovanja i razumijevanja za drugu osobu i intenzivnu želju da se ta druga osoba razvija. Ana- litička terapija je u suštini pokušaj da se pomogne pa- cijentu da stekne ili ponovo zadobije sposobnost za lju- bav. Ako se taj cilj ne ispuni, ne može se postići ništa osim površnih promjena.

Psihoanaliza također pokazuje da se ljubav po svojoj pravoj prirodi ne može ograničiti na samo jed- nu osobu. Onaj koji voli samo jednu osobu a ne voli

»bližnjega svoga«, pokazuje da je ta ljubav za jednu osobu vezanost bilo iz podložnosti bilo zbog do- minacije, ali ne ljubav. Nadalje, svatko tko voli svo- ga bližnjega, ali ne voli samoga sebe pokazuje da ljubav prema bližnjemu nije iskrena. Ljubav je ute- meljena na stavu potvrđivanja i poštovanja i ako ta- kav stav ne postoji prema vlastitom ja, koje je, na- pokon, samo još jedno ljudsko biće i jedan drugi bližnji, tada uopće i ne postoji. Ljudska realnost, koja stoji iza pojma čovjekove ljubavi prema bogu u humanističkim religijama je sposobnost čovjeka da

produktivno voli, bez pohlepe, bez podvrgavanja i dominacije; da voli iz punoće svoje ličnosti, upravo kao što je božja ljubav simbol ljubavi iz snage, a ne iz slabosti.

Postojanje normi koje određuju kako čovjek tre- ba živjeti pretpostavlja i pojam povrede tih normi, pojam grijeha i krivnje. Nema religije koja se na neki način ne bavi pitanjem grijeha i načina da se grijeh spozna i prevlada. U raznim tipovima religije, narav- no, susrećemo različita shvaćanja grijeha. U primi- tivnim religijama grijeh se, u osnovi, može shvatiti kao kršenje tabua, s malo ili bez ikakvog dubljeg etičkog smisla. U autoritarnim religijama grijeh je u prvom redu nepokornost autoritetu, a samo sekun- darno povreda etičkih normi. U humanističkim reli- gijama savjest nije pounutreni glas autoriteta, nego naš vlastiti glas, čuvar našeg integriteta, koji nas po- ziva natrag nama samima, kad smo u opasnosti da se izgubimo. Grijeh nije primarno grijeh prema bo- gu, nego grijeh prema nama samima.7

Reagiranje na grijeh zavisi od svakog pojedinog pojma i doživljaja grijeha. U autoritarnom shvaćanju svijest o grijehu izaziva strah, budući da griješiti znači biti neposlušan moćnom autoritetu, koji će kazniti krivca. Svako moralno zakazivanje pred- stavlja čin pobune koji se može okajati samo novom i još većom pokornošću. Reakcija na osjećaj krivnje je osjećaj pokvarenosti i nemoći, potpunog predava- nja na milost i nemilost autoritetu, u nadi da će tako grijeh biti oprošten. Raspoloženje kod te vrste kaja- nja je strah i strepnja.

Budući da je utonuo u osjećaj vlastite pokvare- nosti, grešnik se, kao rezultat kajanja, osjeća moral- no oslabljen, ispunjen mržnjom i gnušanjem prema samome sebi, i zato sklon da ponovo pogriješi čim izađe iz orgije samokažnjavanja. Reakcija je manje ekstremna u slučajevima kad mu njegova religija pruža ritualističko okajanje ili riječ svećenika, koji mu može dati oprost. Međutim, to ublažavanje bol- nog osjećaja krivnje plaća se zavisnošću od onih, koji imaju povlasticu dodjele razrješenja.

U humanističkim smjerovima religija nalazimo potpuno različitu reakciju na grijeh. Izostaje duh mržnje i netolerancije, koji su, kao kompenzacija za podložnost uvijek prisutni u autoritarnim sustavima, a na mogućnost čovjeka da se ogriješi o pravila živ- ljenja, gleda se s razumijevanjem i ljubavlju, a ne s gnušanjem i prezirom. Reagiranje na svijest o grije- hu nije mržnja prema sebi, nego aktivni poticaj da se uradi bolje. Neki kršćanski i židovski mistici čak na grijeh gledaju kao na preduvjet da se dosegne vr- lina. Oni naučavaju, da samo ako griješimo i na gri- jeh reagiramo brigom za naše spasenje a ne strahom možemo postati potpuno čovječni. U njihovom uče- nju, usredotočenom na potvrđivanje čovjekove sna- ge, njegove sličnosti s Bogom, doživljaju radosti a ne tuge, svijest o grijehu znači raspoznavanje sveuku- pnosti vlastite snage, a ne iskustvo bespomoćnosti. Kao ilustracija ovog humanističkog stava prema grijehu poslužit će dva primjera. Jedan je Isusova iz- reka: »Onaj koji je među vama bez grijeha, neka se prvi baci kamenom...« (Ivan, 8.7). Drugi je stav ka- rakterističan za učenje mistika: »Tko god govori i razmišlja o lošoj stvari koju je učinio, misli o zlu koje je skrivio, a što netko misli u to je uhvaćen - sa svo- jom čitavom dušom potpuno je zarobljen onim što misli, i tako je još uvijek u zlu. I on sigurno neće us- pjeti da se od toga odvrati, jer će njegov duh ogru- biti i srce istrunuti, a može ga zahvatiti i velika po- tištenost. Što bi ti htio? Maknuo nečist amo ili tamo, to i dalje ostaje nečist. Jesmo li pogriješili ili nismo

-   što nam to koristi na nebu? U vrijeme dok raz- mišljam o tome, mogao sam prebirati krunicu na ra-

dost nebu. Zato je i zapisano: 'Ostavi se zla i čini

dobro' - odvrati se potpuno od zla, ne zadržavaj se na njegovom putu i čini dobro. Učinio si loše? Urav- noteži to, čineći pravo.«8

Problem krivnje u psihoanalizi igra ne manju ulogu nego u religiji. Katkada ga pacijent iznosi kao jedan od svojih glavnih simptoma. Osjeća se kriv zato što ne voli svoje roditelje kako bi trebalo, što ne uspijeva dovoljno dobro obavljati svoj posao, što je povrijedio nečije osjećaje. Osjećaj krivnje ovladao je umom nekih pacijenata i oni se osjećaju manje vri- jedni, izopačeni, a često i svjesno ili nesvjesno žele kaznu. Obično je lako otkriti da ta sveprožimajuća reakcija krivnje izrasta iz autoritarne orijentacije. Oni bi ispravnije izrazili svoje osjećaje kad bi rekli da se boje, a ne da se osjećaju krivi, da su u strahu od kazne, ili još češće od gubitka ljubavi autoriteta kojima su se iznevjerili. U analitičkom procesu takav će pacijent polako shvatiti da iza autoritarnog osje- ćaja krivice postoji jedan drugi osjećaj krivice, koji izrasta iz glasa vlastite savjesti, iz savjesti u huma- nističkom smislu. Uzmimo da se pacijent osjeća kriv što istovremeno živi s više žena. Prvi korak u analizi osjećaja krivnje otkrit će da se on u stvari boji da ga ne otkriju i ne osude njegovi roditelji, žena, javno mišljenje, crkva - ukratko svi oni koji su za njega autoriteti. Tek nakon toga pacijent će biti u stanju da iza autoritarnog osjećaja krivnje otkrije jedan drugi osjećaj. Razabrat će da su njegove »ljubavne« veze u stvari izrazi straha od ljubavi, nesposobnosti da ikoga voli i da se upusti u bilo koju prisnu i odgo- vornu vezu. Shvatit će to kao grijeh prema samom se- bi, grijeh što uludo rasipa svoje sposobnosti da voli.

Mnoge druge pacijente osjećaj krivnje uopće ne muči. Oni se žale na psihogene simptome, depresiv- na raspoloženja, nesposobnost za rad ili nedostatak sreće u bračnom životu. Međutim, i ovdje psiho- analitički postupak otkriva skriveni osjećaj krivnje.

Pacijent postupno uočava kako ti neurotski simpto- mi nisu izolirane pojave s kojima se može izići na kraj nezavisno od moralnih problema. Postat će svje- stan vlastite savjesti i početi osluškivati njezin glas.

Analitičareva je uloga u tome da mu pomogne u tom osvješćivanju, ali ne kao neka vlast, sudac koji ima pravo pozivati pacijenta na odgovornost. On mora djelovati kao osoba pozvana da se bavi paci- jentovim problemima, i to samo s onolikim ovlašte- njima kolika mu daju njegova briga za pacijenta i vlastita savjest.

Kad pacijent prevlada svoje autoritarne reakcije krivnje ili totalno zanemarivanje moralnog proble- ma, opažamo nove reakcije, veoma slične onima koje sam opisao kao karakteristiku humanističkog reli- gioznog iskustva. Uloga analitičara je u tome vrlo ograničena. On može postavljati pitanja koja pacijen- tu otežavaju da se održi u svojoj usamljenosti bježeći u samosažaljenje ili u neku drugu od brojnih mo- gućnosti bijega. Može ohrabriti pacijenta, kao što to može prisustvo bilo koje osobe koja suosjeća s onim tko se boji, može mu pomoći objašnjavajući mu od- ređene međuzavisnosti i prevodeći simbolički jezik snova na jezik budnog stanja. Ali ni analitičar ni bilo koja druga stručna osoba, ne mogu nadomjestiti pacijentov naporni proces naslućivanja, čuvstvova- nja i proživljavanja onoga što se događa u njegovoj vlastitoj duši. Zapravo, ovaj način istraživanja duše ne zahtijeva analitičara. Svatko to može sam podu- zeti ukoliko ima nešto povjerenja u vlastite snage i ukoliko je spreman da se malo potrudi. Većina nas uspijeva se probuditi u određeno vrijeme, ako prije spavanja čvrsto odlučimo da se baš tada moramo probuditi. Probuditi se u tom smislu da otvorimo oči za ono što je skrovito mnogo je teže, ali se može ost- variti, ako to zbilja želimo. Moramo raščistiti jedno pitanje. Nema uputstava koja bi se mogla naći u

nekoliko knjiga o ispravnom življenju ili o putu k sreći. Naučiti slušati svoju savjest i reagirati na to ne vodi nikakvom samodopadnom i smirenom »miru uma« ili »miru duše«. To vodi miru sa svojom sa- vješću - ne pasivnom blaženstvu i zadovoljstvu, već kontinuiranoj osjetljivosti na našu savjest i sprem- nosti da joj se odazovemo.

Pokušao sam u ovom poglavlju pokazati da je cilj psihoanalitičkog liječenja pomoći pacijentu da ostvari stav koji bi se mogao nazvati religioznim u humanističkom smislu, ali ne i u autoritarnom zna- čenju te riječi. Nastoji se pomoći pacijentu da ovla- da sposobnošću da vidi istinu, da voli, da postane slobodan i odgovoran, te osjetljiv na glas svoje savje- sti. Ipak, čitalac se može upitati, nisam li ja ovdje opisao jedan stav koji bi ispravnije bilo nazvati etič- kim nego li religioznim? Nisam li ispustio bitni ele- ment koji razlučuje religiozno od etičkog područja? Vjerujem da je razlika između religioznog i etičkog u velikoj mjeri samo spoznajno-teorijska, iako ne sas- vim. Zaista, izgleda da u nekim tipovima religioznog iskustva postoji zajednički faktor, koji ide dalje od čisto etičkog.9 Međutim, krajnje je teško, ako ne i nemoguće, formulirati taj faktor religioznog iskust- va. Samo oni koji ga dožive razumjet će formulaciju, ali njima ona i nije potrebna. To je slična vrst teš- koća, premda još veća, kao kad se jezičnim simbo- lima izražava bilo koje osjećajno iskustvo, ali želim barem naznačiti što mislim pod tim specifično reli- gioznim iskustvom i u kakvom je ono odnosu prema psihoanalitičkom postupku.

Jedan od aspekata religioznog iskustva je za- divljenost, čuđenje, svijest o životu i vlastitom po- stojanju i o zagonetnom problemu naše povezanosti sa svijetom. Postojanje, naše vlastito kao i postojanje drugih ljudi, ne prihvaća se kao gotova činjenica, nego kao problem; ono nije odgovor nego pitanje.

Sokratov stav da je čuđenje početak svake mudrosti, vrijedi ne samo za mudrost, nego i za religiozno is- kustvo. Onaj tko nikad nije zbunjen, koji na život i vlastito postojanje nikad ne gleda kao na pojave koje zahtijevaju odgovor, ali za koje su, paradoksalno, jedini odgovori nova pitanja - teško može shvatiti što je religiozno iskustvo.

Drugo svojstvo religioznog iskustva je ono, što je Paul Tillich nazvao »temeljni interes«. To nije stra- stvena briga za ispunjenjem naših želja, nego već ra- nije spomenuti interes povezan sa stavom čuđenja: to je osnovna zainteresiranost za smisao života, za samoostvarenje čovjeka i ispunjenje zadatka koji je život postavio pred nas. Taj temeljni interes stavlja u drugi plan sve želje i ciljeve, koji ne pridonose do- brobiti duše i realizaciji našeg bića; tj. oni su ne- usporedivo manje značajni. To nužno isključuje po- djelu na duhovno i svjetovno jer je svjetovno podre- đeno i utkano u duhovno.

Osim stava čuđenja i zainteresiranosti, postoji i treći element religioznog iskustva, koji su najjasnije izložili i opisali mistici. To je stav jedinstva ne samo u sebi samome, ne samo s drugim ljudima, nego i sa svim živim, i dalje od toga - sa svemirom. Moglo bi se pomisliti, da je to stav koji poriče jedinstvenost i individualnost bića i slabi doživljaj vlastitog ja. Pa- radoksalnu prirodu tog stava čini da to nije tako. On podrazumijeva, kako oštru i čak bolnu svjesnost se- be kao odvojene i jedinstvene jedinke, tako i čežnju da se probiju granice individualnog ustrojstva i da se bude sjedinjen s Cjelinom. Religiozni stav u tom smislu istovremeno je najpunije iskustvo individual- nosti i njezine suprotnosti; i nije samo miješanje ova dva stava nego još više polarnost koja svojom nape- tošću izaziva religiozno iskustvo. To je stav ponosa i integriteta, a u isto vrijeme skromnosti koja izvire iz doživljaja sebe samog kao jedne niti u građi svemira.

Ima li psihoanalitički proces ikakve veze s ovom vrstom religioznog iskustva?

Ima u toliko što pretpostavlja stav temeljnog in- teresa, koji sam ranije spomenuo. On isto tako na- stoji probuditi pacijentov smisao za čuđenje i po- stavljanje pitanja. Jednom kad je taj osjećaj probu- đen, čovjek će sam naći odgovore koji će biti njegovi vlastiti. Ukoliko nije probuđen, nikakav odgovor koji može dati analitičar (čak i ako je najbolji i najis- tinitiji) neće biti od koristi. Ta radoznalost je naj- značajniji terapeutski faktor u analizi. Pacijent je na- viknut da svoje reakcije, želje i tjeskobe uzima kao gotove činjenice, a svoje nevolje tumači kao poslje- dicu podmetanja drugih ljudi, loše sreće, konstitu- cije i čega sve ne. Ukoliko psihoanaliza ima efekta, to nije zato što je pacijent prihvatio nove teorije o razlozima za svoju nesreću, nego zato što je stekao sposobnost da bude iskreno iznenađen; on se čudi otkriću dijela sebe o čijem postojanju nije ni slutio.

To je proces probijanja kroz granice našeg orga- niziranog dijela ličnosti - ega - i dolaska u doticaj sa zabranjenim i neorganiziranim dijelom sebe, ne- svjesnim, što je blisko povezano s religioznim isku- stvom probijanja obruča individualnog i doživljava- nja jedinstva s Cjelinom. Ipak, napominjem da po- jam nesvjesnog, kako sam ga ja ovdje upotrijebio, nije sasvim jednak ni s Freudovim ni s Jungovim.

U Freudovom učenju nesvjesno je u osnovi ono što je u nama loše, potisnuto; ono što je nespojivo sa zahtjevima naše kulture i našeg višeg ja. U Jun- govom sustavu nesvjesno postaje izvor otkrivanja, simbol za ono što je sam Bog u religioznom jeziku. Po njegovom mišljenju, činjenica da smo izloženi diktatima našeg nesvjesnog već je sama po sebi reli- giozni fenomen. Ja mislim da su oba ova koncepta nesvjesnog jednostrana iskrivljenja istine. Naše ne- svjesno - to je onaj dio našeg vlastitog bića koje je isključeno iz organiziranog ja s kojim se mi identifi- ciramo - sadrži istovremeno i najviše i najniže i naj- gore i najbolje. Moramo pristupiti nesvjesnom ne kao Bogu kojeg moramo obožavati, niti kao zmaju kojeg moramo ubiti, nego skromno, s dubokim smi- slom za humor, vidjeti u njemu drugi dio sebe kakav on već jest, bez užasavanja ili strahopoštovanja. Ot- krivamo u nama želje, strahote, ideje, poglede, koji su bili isključeni iz naše svjesne organizacije i koje smo primjećivali u drugima, ali ne i u nama samima. Istina je da mi nužno ostvarujemo samo ograničeni dio svojih potencijala. Mnoge moramo isključiti, jer bez takvih isključenja ne bismo mogli živjeti naš kratki i ograničeni život. Ali izvan granice određene organizacije ličnosti postoje sve ljudske mogućnosti, zapravo potencijali čitavog čovječanstva. Kad dođe- mo u dodir s tim neorganiziranim dijelom, zadrža- vamo individualnost naše strukture ega, ali i doživ- ljavamo taj jedinstveni i individualizirani ja samo kao jednu od beskonačnih verzija života, upravo kao što je kap iz oceana različita, a ipak slična svim dru- gim kapljicama, koje su također samo pojedinačne čestice jednog istog oceana.

Dolazeći u dodir s neorganiziranim svijetom ne- svjesnog čovjek zamjenjuje princip potiskivanja prin- cipom prožimanja i integracije. Potiskivanje je čin si- le, zatiranja, čin »reda i zakona«. Ono uništava mo- stove između našeg ja i neorganiziranog života u na- ma, iz kojeg ja izvire, i pretvara naše vlastito biće u nešto završeno, što se više ne razvija - mrtvo. Ukla- njajući potiskivanje dozvoljavamo sebi da osjetimo kako smo živi i uspostavimo vjeru u život, a ne u red.

Ne mogu završiti razmatranje religiozne uloge psihoanalize - ionako nepotpuno - a da ukratko ne spomenem još jedan vrlo važan faktor. Mislim na nešto što se često spominje kao jedna od najvećih

zamjerki Freudovoj metodi, a to je činjenica da se previše vremena i napora posvećuje jednoj osobi. Vjerujem da nema većeg dokaza Freudovog genija od njegove odluke da posveti i više godina rada, ako treba, da bi se jednoj osobi pomoglo da ostvari slo- bodu i sreću. Ta ideja izvire iz duha prosvjetiteljstva koje, krunišući cijeli humanistički pravac razvoja za- padne civilizacije, naglašava dostojanstvo i jedinst- venost pojedinca ispred svega ostalog. Ali koliko god je to u skladu s ovim principima, toliko je u su- protnosti s intelektualnom klimom našeg vremena. Mi smo skloni misliti kroz naočale masovne produk- cije i proizvoda. Dok je riječ o produkciji roba za tr- žište to se pokazalo izvanredno plodno. Međutim, primjena ideja iz masovne produkcije i logike serij- ske proizvodnje na problem čovjeka i u područje psihijatrije razara upravo onu osnovu koja daje smi- sao produkciji sve brojnije i kvalitetnije robe.

Bilješke uz četvrto poglavlje

1.   Usporedi Clara Thompson u suradnji s Patrick Mullahy: Psihoanaliza: Evolucija i razvitak (Psvchoanalvsis: Evo- lution and Development, Hermitage House, Inc. 1950), i Patrick Mullahy: Edip - mit i kompleks (Oedipus - Mvth and Complex, Hermitage House, Inc. 1948).

2.   Podsjetimo se ovdje da izraz »liječenje« ne označava samo primjenu lijekova, kao što se to danas najčešće upotrebljava, nego ima i šire značenje: »briga za«.

3.   Ovaj, kao i svi ostali klinički slučajevi opisani u ovoj knjizi, nisu iz moje vlastite prakse, nego iz materijala kojim su me snabdjeli studenti. Pojedinosti su izmi jenjene da bi se onemogućilo prepoznavanje.

4.   Tibetanska joga i tajne doktrine (Tibetan Yoga and Secret Doctrines, VV. Y. Evans-VVentz, ed. Oxford Uni- versitv Press, 1935, str. 77). Citirano iz: Frederic Spie- gelerg, Religija ne-religije (The Religion of No-Reli- gion, James Ladd Delkin, 1948, str. 52).

5.   Evanđelje po Mateju 10:35.

6.  Jung je u svojim ranim radovima jasno i uvjerljivo ukazao na neophodnost revidiranja Freudovog pojma incesta u tom smislu.

7.    Usporedi raspravu o autoritarnoj savjesti prema hu- manističkoj u knjizi Čovjek za sebe (3. svezak Djela E. FROMMA, Naprijed - Nolit, 1986.), str. 133. i dalje.

8.   Isaac Meir od Gera, citirano iz knjige Vrijeme i vječnost (Time and Eternitv, uredio N. N. Glatzer, Schocken Books, 1946, str. 111).

9.    Religiozno iskustvo kakvo sam imao na umu u ovim opaskama karakteristično je za indijsko religiozno is- kustvo, kršćanski i židovski misticizam i Spinozin pan- teizam. Želio bih primijetiti da, sasvim suprotno uobi- čajenom mišljenju da je misticizam iracionalni tip re- ligioznog iskustva, on predstavlja vrhunac iracional- nosti religioznog mišljenja, kao npr. hinduizam, budi- zam i Spinozina teologija. Kao što je to rekao Albert Schweitzer: »Racionalno mišljenje oslobođeno premisa završava u misticizmu.« Filozofija civilizacije (Phi- losophv of Civilization, Macmillan Companv, 1949, str. 79).