Zapamtite ovo: u toplijim krajevima ljudi su seksualniji nego u hladnijim. U zemljama vjecitog ljeta

nastale su i prve knjige iz oblasti seksologije: Kamasutra Vatsjajane, pa Koka Panditova Kokašastra to su

prvi slucajevi. Prvi “Frojdovci” rodili su se na Istoku, i to cak tri tisuce godina prije Sigmunda Frojda. Na

Zapadu je seks znacajan tek odnedavna. U hladnijim krajevima ljudski organizam nema dovoljno vatre za

stvaranje prejake seksualnosti. Seks je na Zapadu bitan tek posljednjih tristo ili cetiri stotine godina, jer

zemlja još i može biti hladna, ali centralno grijanje stvara neophodnu ravnotežu. Da toga nema, tjelesna

vatra stalno bi bila u sukobu sa vanjskom hladnocom. Zbog toga stanovništvo Istoka bilježi neprestani

porast; teško je to zaustaviti preko noci.

Populacijska eksplozija na Zapadu još uvijek se ne dešava.

Cuo sam vic: kada su se ruski astronauti spustili na Mjesec, bili su van sebe od srece, ali su bili

preneraženi kada su vidjeli tri Kineza koja su im išla u susret. “Kako je moguce da ste dovde stigli prije

nas?”, pitali su ih Rusi u cudu. “A znamo da nemate nikakva sredstva, tehnologija vam je nerazvijena, nauka

u povoju. Kako ste to izveli - jer to je pravo cudo! Kako ste dospjeli na Mjesec?”

“To što smo ucinili”, odgovoriše im Kinezi, “nema veze s cudom. Jednostavna stvar - matematika:

popeli smo se jedni drugima na ramena, i evo gdje smo stigli!” Kinezi su stigli, mogli su i Hindusi; to nije

nikakav problem. Ako Hindusi odluce, i oni ce prošetati po Mjesecom.

Seks je fenomen vreline, vatrena pojava. Zbog toga, kada god gori vatra, vi osjecate porast seksualne

želje. Što je vatra manja, manja je i seksualnost. Sve što se dešava u vama, bilo da je u pitanju seksualni

preobražaj unutar tijela, ili duhovna transformacija, sve to zavisi od vatre.

17

Hindusi, Kabalisti, Židovi, Sufiji... - (a Isusa je poducavala zajednica Esena); u veoma okultnom,

ezotericnom društvu - svi oni maju na tisuce metoda za stvaranje unutrašnje vatre. Dakle, vatra nije samo

ona koju znate - vatra o kojoj je ovdje rijec je najuzvišenija vatra koja postoji. ,

Ako se ta vatra uzdigne do odgovarajuceg nivoa... zbog toga su sve religije koje koriste ovu vatru

protiv seksa, jer moguce ju je podici na odredeni stupanj samo ako se ne oslobodi na onaj tradicionalan

nacin. Ako se izbaci kroz seks, nemoguce je popeti je do odgovarajuceg stupnja, jer seksom ste stvorili

nekoristan ispust.

Zbog toga svi ispusti, se moraju zatvoriti, tako da nema isticanja vatre - ona tada dostiže sto

stupnjeva: odredeni stupanj... i odjednom dolazi do preobražaja; duša je odvojena od tijela - mac je

upotrijebljen! I tada sa sigurnošcu znate što je u vama od zemlje, a što od neba. Tada znate što je došlo od

roditelja, a što iz onog nevidljivog izvora.

... vatru, mac, rat”. Potreban je dubok unutrašnji sukob. Ne smijete postati uspavani, ne smijete se

opuštati, sve dok vam se to opušteno stanje jednostavno ne dogodi - a kada vas ono zadesi, to stanje je

potpuno drugacije od onog samonametnutog. Morate se boriti i da stvorite sukob, trenje. A trenje je zaista

prava rijec za taj unutrašnji rat. Gurdijev je radio na taj nacin: stvarao je trenje unutar tijela. Možda ovoga što

cu vam reci vi niste svjesni, ali zapamtite to: vaše tijelo ima mnogo energetskih nivoa. Ako trenje ne postoji,

onda upotrebljavate samo onaj najpovršniji sloj. Ako se sukob pojaca, taj površni sloj prestaje djelovati, a

onaj dublji stupa u život.

Pokušajte na ovaj nacin: na spavanje uvijek odlazite oko, recimo, deset sati. Kada vas u to vrijeme

saleti stanje usnulosti - ne spavajte! Sufiji su tu metodu koristili vjekovima, a ni Isusu to bdijenje nije bilo

strano. Ne bi spavao po citavu noc. Po cetrdeset dana i cetrdeset noci ostajao bi na brijegu, ne dopuštajuci

da ga san savlada. Što se tada dešava”” Ako ne odete u krevet tocno u deset, prvih nekoliko minuta imati

cete osjecaj da otupljujete, da vam se užasno spava, ali ako se oduprete i borite, stvara se izvjesno trenje, i

postajete udvojeni: jedan hoce da ostane budan, a drugi želi da spava. Sada su dvije strane u sukobu. Ako

ste odlucni i ako se ne prenemažete, kada Sunce svane, biti cete svježi kao nikada do tada. Odjednom ce

sva usnulost biti iza vas, svježina ce vas prožimati, i sada ce vam biti teško zaspati. cak i da želite spavati,

necete moci. Što se dogodilo? Kroz proces trenja ostvarena je nova energija.

Energija se uvijek stvara kroz trenje. Citava nauka zasniva se na stvaranju trenja. Dinamo je tehnika

trenja: kako pospješiti rat izmedu dvije stvari, kako produbiti borbu i sukob. Stvarate rat: tijelo želi spavati, ali

vama to ne pada na pamet. Posljedica borbe je trenje, posljedica trenja - nova energija.

Ako ste samopopustljivi to ce biti vrlo loše, jer onda tijelo pobjeduje - svijest gubi bitku. I zato, ako vec

imate namjeru pokušati, uradite to bez mogucnosti odustajanja na pola puta - ako nemate takvu odlucnost,

onda vam je bolje da od svega jednostavno dignete ruke. Metodi trenja su opasni: ako ste poceli, morate

pobijediti. Ako ne privedete stvari do kraja, sasvim ste izgubljeni zbog toga što ce vam svaki neuspjeli

pokušaj uništiti samouvjerenost. Svijest ce biti oslabljena porazom, a tijelo sve jace, nadmenije, sigurnije. Što

je više poraza, to je manje nade da se jednoga dana odnese pobjeda.

Jednom kada odlucite da se upustite u rad s tehnikama trenja, onda budite spremni iskljucivo na

pobjede. Ne smije se izgubiti; bitka po svaku cijenu mora se izboriti, a jednom kada pobijedite, dostigli ste

drugaciji sloj postojanja, Sada vidite da, ako pobjedujete, možete koristiti energiju koja vam do malocas nije

bila dostupna -jer je bila sadržana u sloju kog niste ni poznavali. Pobjedom postajete jaci. Svaka ce vas bitka

snažiti, i konacno ce doci trenutak kada ce citava tjelesna energija biti dostupna sopstvu.

Gurdijev je trenje koristio istinski duboko, i to na tako nevjerojatno opasne nacine da je u sve to teško

povjerovati. Ucinio je da se nešto dogodi samo par godina prije svoje smrti... vrlo neugodan saobracajni

udes. To u stvari nije bila saobracajna nesreca, jer udesi ne postoje u životima onih koji su na nivou Georga

Gurdijeva. On je tako zastrašujuce svjestan, i udesi su jednostavno nemoguci. No, on je dopustio da mu se

to dogodi - cak je i upravljao time.

Bio je suludo hrabar vozac, vozio je nevjerojatno brzo, a nijednom mu se nije dogodila cak ni najmanja

nesreca. Svi su se bojali sjesti s njim u automobil, jer su imali osjecaj da je smrt moguca svakog trenutka.

Svakog trenutka... Bio je sasvim lud, i uopce nije obracao pozornost na znakove pored puta, saobracajna

pravila i slicne stvari. Vozio bi kako mu se vozi, i sve je bilo moguce u bila kom trenutku - ali nikada se ništa

nije dogodilo.

I onda jednog jutra, kada je iz svog ašrama u Fonteneblou išao za Pariz, netko ga je upitao: “A kada

ceš se vratiti?”

“Ako se sve desi kao što sam predvidio, predvecer, a ako se stvar ne desi, onda je teško precizirati”. I

tu istu vecer, kada se vracao dogodila se nesreca. Udes je bio tako ozbiljan i opasan da su doktori bili

ubjedeni da nitko nece: biti u stanju izvuci živu glavu. Automobil se raspao u paramparcad.

Ali, Gurdijeva su našli u jednom komadu. Doduše, imao je oko šezdeset prijeloma, i gotovo da je bio

mrtav. Ali, ono što je svakoga zaprepastilo, bila je cinjenica da su Gurdijeva našli potpuno svjesnog. Ležao je

ispod nekog drveta, potpuno razbijen, ali i potpuno svjestan. Odvezli su ga do bolnice, ali kada su mu doktori

predložili anesteziju, glatko je odbio - želio je ostati pri svijesti usprkos svemu. To je bilo ubjedljivo najvece

trenje nad vlastitim tijelom: ono je gotovo u potpunosti uništeno, on sam je izazvao udes, ali htijenje je

nepromijenjeno - ostati svjestan po svaku cijenu.

18

I zaista je ostao svjestan. Toga je dana ostvario najvece moguce usredištenje koje se može dogoditi

jednom ljudskom bicu - zemaljski sloj bio je savršeno odvojen: sada se može upotrebljavati kao naprava, ali

poistovjecivanja nema.

To je smisao Isusovih rijeci: “Donio sam vatru, mac i rat, a stvari koje bi covjek želio da mu dam - da

bacim mir na ovu Zemlju”.

“I biti ce ih petoro u kuci: troje ce biti protiv dvoje, i dvoje protiv troje, otac protiv sina i sin

protiv oca; i stajati ce tako samotni”.

“I biti ce ih petoro u kuci...” To je takoder parabola: u kuci vašeg tijela nalazi se pet cula. U stvari,

može se reci da vi imate pet omotaca, pet tjelesnosti, jer svako culo ima svoj vlastiti centar. Svakom culu je

cilj da vas odvede kuda ono želi: oci gotovo nareduju: “Gledaj ono”, ruke kažu: “Dodirni ovo, tako je prijatno”.

Oci nisu zainteresirane za dodir, a ruke ne mare da gledaju u bilo što što je lijepo, bez obzira da li je rijec o

osobama ili drvetu, svejedno.

Sva cula postoje kao odvojena središta, a um je jednostavno uskladivac; on uskladuje stvari. Zbog

toga ste u stanju cuti me pomocu ušiju i vidite uz pomoc ociju - oci nikada ne slušaju niti uši vide. Kako onda

zakljucujete da cujete jednu te istu osobu? Kako donosite zakljucak? Um uskladuje, on radi kao racunar:

kakav god podatak stigne do njega preko ušiju ili ociju ili nekog drugog cuta, um sve to ukršta i na kraju

donosi konacne zakljucke.

Metode trenja koristio je Gurdijev, koristio Isus... a oni koji su upoznati sa najskrivenijim tajnama

Isusovog života kažu da on nije raspet, vec da je sam uredio da mu se to dogodi. Sam je sve to sredio - bila

je to drama koju je unaprijed napisao.

Oni što su ga raspeli mislili su da ga ubijaju, ali takvog covjeka kakav je bio Isus Krist - nemoguce je

prisiljavati na smrt. On je vrlo lako mogao da pobjegne; cak je i znao da ce biti uhvacen. Mogao je otici iz

grada u bilo koji kraj svijeta - to uopce nije bilo teško. Ali, Isus je otišao u glavni grad. Kaže se da je sam

sredio citavu stvar, i Juda u svemu tome nije bio izdajnik, vec prijatelj koji pomaže da se zamisao sprovede u

djelo. On je samo pomogao da se Isus uhvati - i to Isus koji ni od koga nije ni htio bježati. Citava je stvar bila

sredena unaprijed; sve je bilo pod njegovom kontrolom.

Bio je to posljednji unutrašnji rat koji se odigrao na križu, posljednje trenje, stvaranje konacne vreline:

kada je umirao, ali ne gubeci povjerenje u Božansko; kada se zemlja rascjepila i vratila zemlji; kada je

podjela postala apsolutna, totalna - on se ni za trenutak nije poistovjetio. Dopustio je stvarima da se dese.

Gurdijev je imao obicaj da kaže kako je Isusovo raspece obicna drama ciji tvorac nije ni Poncije Pilat a

ni prvosvecenik svih Židova, nego Isus osobno. On je sve to sredio, i to tako divno da sve do sada istina nije

otkrivena. A vi ni zamisliti ne možete vlastito raspece, a kamoli mogucnost da ga vi sami organizirate... Ali, to

je religija: uredivanje vlastitog raspeca. Odlazak na križ znaci vrhunac trenja- jer to je trcanje smrti u susret.

Isus rece: “I bice ih petoro u kuci: troje ce biti protiv dvoje i dvoje protiv troje...”

Trenje mora biti stvoreno. Cula se moraju sukobiti, i taj se rat mora svjesno izvesti. Cula se ionako bez

prestanka sukobljavaju, ali ta borba je nešto nesvjesno; hrceš, a rat se nastavlja. Oci su protiv ušiju, culo

sluha protiv cula vida - jer cula su suparnici.

Zar nisi primijetio da slijepac mnogo bolje cuje od covjeka ciji je vid normalan? Zbog toga slijepci

postaju veoma dobri muzicari, pjevaci i slicno. Zašto se to dešava? Oni imaju vecu sposobnost da osjete

zvuk, ritam, osjetljivost cula sluha neusporediva je, zaista. Ali, zašto? Zbog toga što oci više nisu suparnici, i

sada je energija, koju su jednom koristile oci, dostupna ušima - cula nisu prijatelji nego takmaci, a oci koriste

osamdeset posto energije. Dvadeset posto rasporedeno je na sva ostala cula. I stvarno ispada da preostala

cula jednostavno gladuju, pa je borba maltene neophodna.

Culo vida je postalo diktator, vrhovna sila. Živite kroz oci, a ostala cula gotovo da su beživotna. Mnogi

ljudi skoro da nemaju culo mirisa; to culo kao da im je ugušeno. Njih nije briga - cak nisu ni svjesni da putem

mirisa mogu nešto osjetiti. Oci iskorištavaju nos - on je tako blizu, pa je; krada nekako lakša. Djeca još i

mogu mirisati, ali kako vrijeme prolazi, tako i culo vida koristi sve više i više energije. Oci su postale

centralno culo, a to nije dobro.

Metodi trenja koriste se da bi cula svjesno zaratila medu sobom. Upotrebljavaju se stvarno mnoge

tehnike... tragalac mjesecima ostaje sklopljenih ociju; energija se pocinje kretati novim kanalima, i vi to

osjecate. Ako devedeset dana ne podignete kapke, vidjeti cete kako se energija usmjerava prema drugim

culima: ka culu sluha, mirisa - možda cete stvari poceti da prepoznajete ušima, nosom! Bilo je metoda, pa

cak i škola, u kojima je jedno culo gotovo u potpunosti odstranjivalo i nekorišteno, i to samo da bi se

produbio rat. Nakon prvih devedeset dana, otvorite oci i zapušite uši; u sljedeca tri mjeseca samo gledajte -

slušanje ostavite po strani. Ako tako ucinite, osetiti cete kako je energija svo vrijeme živa, kako se krece

potpuno slobodno.

I ako možete prepoznati taj culni sukob, odvojiti cete se, jer taj ce vas rat uciniti svjedokom. Više niste

culo vida, ni culo sluha ili mirisa, niste u rukama - ostali ste ono što oduvijek jeste: svjedok. Rat se nastavlja

unutar tijela, ali vi ste neutralni posmatrac. To je znacenje parabole, najdublje znacenje, ali i u jednom

drugom smislu to je takoder istina.

“... otac protiv sina i sin protiv oca; i stajati ce tamo samotni”.

Istina je istina i na tom nivou; u petoclanoj porodici, troje ce biti protiv dvoje i dvoje protiv troje, jer kada

god se u porodici pojavi duhovna osoba, dešava se trenje, jer za porodicno jezgro spiritualno bice je

19

najopasnije. Porodica može biti snošljiva prema svemu, ali ne i prema istinskoj religiji, jer kada si duhovan, ti

se više ne poistovjecuješ sa vlastitim tijelom.

A porodica je u vezi samo sa tijelom: tvoj otac je otac samo zbog tjelesnosti. Ako misliš da si tijelo,

onda si u odnosu s ocem. Ali kada shvatiš, kada napokon shvatiš da s tijelom nemaš nikakve veze, koga

onda nazivati ocem? Kako se odnositi s njim? Majka je život poklonila tijelu, ali ne i tebi. Ti si toliko

poistovjecen s tijelom da misliš: “Majka me je rodila”. Kada je poistovjecenje prekinuto, tko ti je majka? Ona

je rodila tijelo koje ce umrijeti, ali tebe nije. Otac ti nije podario život, nego mogucnost da umreš. Jednom

kada prekineš povezanost s tijelom, iskorijenio si sebe iz vlastite porodice.

“ Porodica može biti blaga prema tebi, cak i ako posjecuješ javnu kucu; to je u redu, nema niceg lošeg

u tome. Kroz takve aktivnosti samo se još više poistovjecuješ s tijelom. Ako si alkoholicar - nema problema -

identifikacija se nastavlja punom parom, bez zastoja. Ali, kada postaneš sannyasin, kada te meditacija

privuce, e - to nije u redu. Za porodicu je to smrtni udarac, zbog toga što samog sebe iskorjenjuješ. Moc

tvojih bližnjih je sve manja i manja, i više nema onaj stari utjecaj. Meditirajuci, ti nisi dio porodice, samim tim

što više nisi dio ovog svijeta.

Zbog toga Isus i kaže: “Otac ce biti protiv sina, i sin protiv oca. A ja sam došao da uznemirim, da

unesem razdor, da stvorim sukob i trenje”.

To je istina. Vi možete obožavati Buddhu, ali pitajte njegovog oca - on je protiv njega. Ili, pitajte rodake

- ni oni mu baš nisu skloni. Zašto? Zbog toga što je Buddha izmakao njihovom utjecaju. I ne samo to: on i

drugima pomaže da se oslobode okova porodice i društva.

Porodica je osnovna jedinica svakog društva. Ako želite prevazici društvo u kom se nalazite, morate

poceti od mjesta na kom stojite: od porodice. Nije stvar u tome da sada mrzite svoje okruženje - stvar nije u

tome, mržnja je jednostavno glupa. Ništa se ne dešava ni ako ste protiv zajednice. Sukob je ipak izvjestan.

Kada zakoracite na stazu samoostvarenja, sva uvjetovanja prošlosti bice uznemirena, i citava situacija poceti

ce podsjecati na kaos. Što uciniti? Svi ce da vas vracaju na staro, pokušati ce da vas okuju na sve moguce i

nemoguce nacine. Što je to što vi osobno morate uciniti?

Postoje dva nacina. Jedan je star koliko i svijet: pobjeci od njih, ne pružiti im cak ni priliku, ali ja mislim

da to više nije pogodan izbor. Drugi nacin je da se bude s njima, ali kao glumac: ne dajte im priliku da uopce

saznaju da odlazite od njih. Krecite'! Neka to bude unutrašnje putovanje, no izvana obavljajte sve

formalnosti: iskazujte poštovanje prema ocu i majci. Budite savršeni glumci!

Mnogi jednostavno ne mogu slijediti onaj stari nacin. Zbog toga Zemlja nije mogla postati duhovna -

jer kako je moguce da toliki broj ljudi jednostavno emigrira iz društva? Pa cak i da mnogi odu, društvo se

opet nekako brine o njima. Kada su Buddha ili Mahavir ili Isus hodali ovom planetom, na tisuce njih je

odbjeglo za njima. Ali, to su opet samo tisuce - milijuni su ostali na mjestima gdje su i prije bili. Citava Zemlja

nije mogla postati spiritualna, ako je ona stara mogucnost - bijeg - zastupljenija. Sve može da se izvede

mnogo ljepše i bezbolnije, a stvar je prilicno jednostavna - biti dobar glumac.

Sannyasin mora da znati glumiti. Pod glumom ja podrazumijevam da uopce niste u odnosu, no to ne

znaci prekid svih vanjskih formalnosti. Duboko u sebi vi ste iskorijenjeni, ali bližnjima to ne pokazujete a i

zašto bi? Jer, kada porodica jednom shvati što radite sa sobom, ona ce pokušati da vas u tome sprijeci. Ne

pružajte im priliku: neka to bude unutrašnja stvar, a izvana neka sve bude po starom. Svi ce oni biti

nepomuceno sretni, jer oni i žive u svijetu formalnosti. Oni žive na vlastitom vanjskom rubu, i njima ne treba

ni unutrašnje putovanje, ni duboka ljubav - predstava im je savršeno dovoljna.

Dva su nacina: jedan je Buddhin i Isusov, drugi je Danakin i moj. Budite tamo gdje ste. Izvana ne

stvarajte nikakve pokazatelje unutrašnjeg dešavanja ne otkrivajte da se mijenjate i produhovljujete, jer to ce

vam stvoriti nebrojene probleme, i možda necete biti u stanju podnijeti pritisak. Iznutra neka bude rat, ali

izvana on nije nužan. I onaj unutrašnji sukob je dovoljan, jer taj ce vam sukob dati onu preko potrebnu

zrelost, istinski rast.

“... otac protiv sina i sin protiv oca; i stajati ce tako samotni”.

Ova rijec “samotni” mora se shvatiti do kraja. Takvi postajete kada ste duhovni, jer tad ste stvarno

sami - nema nikakvog društva. A prihvatiti tu samocu, tu prostu cinjenicu, je najveci moguci preobražaj koji

vam se može dogoditi, zbog toga što se um boji toga da je sam; on želi nekoga ili nešto, jer želi da se vezuje

- da se kvaci za bilo što, za bilo koga.

Kada ste usamljeni, strah vas obuzima. Cim osjetite vlastitu samocu vi ste spremni da se stuštite u

društvo, na neki sastanak, konferenciju, u neki klub, u crkvu ili sektu, bilo gdje. Želite da odete tamo gdje je

masa, gdje cete moci da se oslobodite te neprijatne cinjenice - da ste sami. Zbog toga je gomila postala tako

znacajna: idete na konjske trke, u kino - tamo je masa, i tamo se opuštate.

Ali covjek duhovnosti je samotan zbog toga što želi doci do samog vrha ljudskih mogucnosti. On ne

želi da se izgubi u bezlicnoj masi. Mora da pamti sebe, biti pažljiv, da postaje sve budniji i svjesniji - na kraju

krajeva, mora da prihvati i maloprijašnju cinjenicu. Mislite o vrhu u gomili vrhova - i time je sva ljepota

uništena. Vrh je takav jedan izazov upravo zbog toga što je usamljen, samotan. Duhovni covjek je kao

Everest: on postaje samotni vrh, i uživa u tome.

To ne znaci da on ni po koju cijenu nece zalaziti u društvo, to ne znaci da takav jedan covjek nece

voljeti. Upravo suprotno - samo ce on moci zaista voljeti. Ulaziti ce u društvo zbog toga što napokon jeste. Vi

niste - kako možete voljeti ako vas još uvijek nema? On može voljeti zbog toga što njegova ljubav nece biti

20

kao droga, zbog toga što se on nece izgubiti u svemu tome. On može dijeliti, može bezrezervno da se daje,

no da ipak ostane ucjelovljen. Potpuno se daje, a ništa ne gubi. On ostaje baš kao najviši vrh, i tamo, u tom

hramu, vjecno je sam. Nitko tamo ne može uci.

Ispod vašeg najdubljeg sloja vi ste potpuno sami - tamo je sva ljepota i cistoca samoce..

Ali vi to ne osjecate. U stvari, vi se toga plašite, jer ste predugo živjeli u masi - rodeni ste u društvu,

društvo vas je podizalo, odgajalo, uslovljavalo - upravo stoga, sasvim ste zaboravili da možete biti i samotni,

ako hocete. I zbog toga, otici na par dana u samocu je predivno, osjecanje te samotnosti je jednostavno

neusporedivo, ali kada iz samoce prelazite u gužvu, ne zaboravite ono jedinstveno osjecanje jednine. Neka

se to ne izgubi. Ostanite pažljivi i budni. Krecite se u društvu, zalazite u gomile, ali pažljivo, svjesno. Vi

možete biti sami i u gomili, ali zato možete biti zauzeti svijetom cak i u samoci. Idite na Himalaje, mislite o

ljudima i vec ste u gomili.

Nešto se slicno dogodilo i Dunaidu kada se uputio svom Majstoru u hram. Dunaid je ušao na vrata.

Majstor je bio sam, i kada je vidio Dunaida da mu prilazi, uzviknuo je: “Dodi samo ti! Ne dovodi mi tu gomilu

sa sobom!” Dunaid se zbunjen okrenuo, i naravno, nikoga nije bilo.

Majstor se nasmijao i rekao: “Ne gledaj oko sebe. Gledaj u sebe”. Dunaid je sklopio oci i odmah vidio

da je Majstor u pravu: unutar svog uma našao je ženu i djecu koju je ostavio, prijatelje, i tisucu sitnih

vezanosti, sve je to još uvijek titralo i živjelo u njemu.

“Izlazi sada van!”, podviknuo mu je Majstor, “i vrati se sam, jer kako cu pricati s tim gomilama?” I tako

je Dunaid morao godinu dana živjeti ispred vrata Majstorovog hrama, oslobadajuci se društva u sebi, ljudi u

sebi, gomila u sebi. Poslije dvanaest mjeseci Majstor ga je pozvao: “Sada možeš uci. Sada si sam, a samim

tim, moguc je razgovor”.

Gomilu možete nosite dok ste sami, ali zato možete biti samotni i usred najvece gomile. Pokušajte to:

sljedeci put, dok se krecete u nekoj velikoj masi, jednostavno osjecajte vlastitu samocu - a vi i jeste sami, i

zato nije problem da se to i osjeti. Jednom kada se ta samoca prepozna, postajete samotni. A Isus o tome i

prica: “Došao sam da bi postali samotni, da stojite svako za sebe”.

“Dati cu vam ono što oko nije vidjelo, što uho nije culo ni ruka dodirnula, i ono što se još ni

uzdiglo nije u srcu covjekovom”.

Vaše oci su sposobne vidjeti ono što je izvana, ali nisu u stanju da uocavaju unutrašnje stvari. Uši su

gluhe za unutrašnju muziku, i efikasne su samo za vanjske stvari. Sva cula su usmjerena prema izvana.

Nema niti jednog jedinog cula koje bi išlo na unutra. I zato, kada sva cula prestanu s radom, vi ste u sebi.

Cula to ne mogu.

Isus kaže: “Dati cu vam ono što oko nije vidjelo” - ali prvo postanite samotni. I to je ono što se

podrazumijeva pod sannyasinom: samotnik. Prvo postanite sannyasin, shvatite da ste sami - i neka vam je

lijepo to osjecanje. Ne plašite se. Umjesto toga, uživajte, naslutite ljepotu toga, kupajte se tišinom, cistocom i

nevinošcu tog stanja. Ni jedno jedino zrnce prašine nije nikada prodrlo u taj hram - on je bio i ostao

beskrajno cist, nevin, jer nitko tamo nije krocio.

Vaša je nevinost skrivena u vama. Postanite samotnik, sannyasin, i onda ce vam Isus reci: “Dati cu

vam ono što oko nije vidjelo...”

Kada ste postali potpuno sami, odjednom shvacate ono što oko ne može vidjeti, ono što uho ne može

cuti, ono što ruka ne dodiruje. Kako možete dotaci sopstvo? Tijelo može da se napipa, ali ne i sopstvo. Ruka

ne može da prodre unutra, i ne može dotaci svijest - ne postoji nacin za tako nešto.

A posljednja recenica je nešto najljepše što je bilo tko ikada izgovorio:

... i ono što se još ni uzdiglo nije u srcu covjekovom”.

Zbog toga što je vaša duša i iznad samoga srca. Naravno, srce je neshvatljivo duboko; no ipak, što se

duše tice, srce je takoder nešto vanjsko. Ruka je vani, oci su vani; cak je i srce, na neki nacin, vanjska stvar.

Srce nije onaj najdublji sloj. Glad dolazi iz tijela, ljubav dolazi iz srca - ljubav da, ali ne i molitva.

Ona je dublja i od srca. Glad je tjelesna potreba, u istoj onoj mjeri u kojoj je ljubav potreba srca. Ali,

Bog - to je potreba onog najdubljeg, onog što po dubini prevazilazi cak i ljudsko srce. Covjek mora da

prevazide vlastiti um, ali i srce, takoder. Sve periferije se moraju ostaviti iza sebe. Samo središte treba

preostati.

A što je to što se “još ni uzdiglo nije u srcu covjekovom?”. Bog. Iz uma se izdigla nauka, filozofija

isto tako. Iz srca se iznjedrila poezija, umjetnost - ali ne i religija. Ona se uzdiže sa još dubljeg nivoa, sa dna

do kojeg rijetko tko stiže. Vaše središte nije vaše srce.

“I dati cu vam ono što se još ni uzdiglo nije u srcu covjekovom”. - ono što je iznad, daleko iznad,

duboko iznad. To ne samo da se ne može vidjeti, dotaci, cuti - to cak ne može ni da se osjeti! Na ovom

mjestu Isus prevazilazi cak i one mistike koji su doprli do srca.

Imamo tri tipa mistika: mistici glave govore u pojmovima teologije, filozofije; oni imaju dokaze za

postojanje Božanskog. Ili dokaza uopce nema, ili je bukvalno sve dokaz. Ali, za dokazima nema nikakve

potrebe, jer svaki se može osporiti i na kraju opovrgnuti. Zatim slijede mistici srca: oni govore o ljubavi, o

voljenom, o Krišni o božanskom. Pjevaju pjesme, puni su romantike; njihovo traganje dublje je od onih

prethodnih mistika, no ipak nije dovoljno duboko.

21

Isus kaže: “Dati cu vam ono što se još ni uzdiglo nije u srcu covjekovom”, ono što nijedna

teologija ne može dotaci, ni logika, ni ljubav - ono pred cim su nijemi i analiza i pjesma. To je ono što se,

zaista; još uvijek nije uzdiglo u srcu covjekovom.

To je najdublja, ubjedljivo najdublja mogucnost - a Isus je otvara. Ali, ta je mogucnost u Kršcanstvu

potpuno izgubljena. Ono je isprelo najrazlicitije teorije oko svega toga, tako da nisu otišli cak ni u srce - -

smjestili su se u glavu. A Kršcanstvo je stvorilo stvarno velike teologe. Recimo, pogledajte Summa

Theologica od Tome Akvinskog - u pitanju su tomovi teologije. No, cak je i on promašio, jer Isus nije u glavi. I

zbog tih teologa koji su upuceni samo na glavu, mistici koji su bili za srce izbaceni su iz crkve - samo zato

što su otišli nešto dublje. Majstor Ekhart, Sveti Franjo Asiški, oni su smatrani budalama, držali su ili za

ludake, ili heretike -jer su govorili jezikom srca, govorili su o ljubavi.

A Isusa su promašili i teolozi i mistici... On nije upucen ni na glavu ni na srce. U suštini, Isus ni na što

nije usmjeren. On jasno i glasno kaže da odbacite sva usmjerenja, odbacite sve što je izvana i stignete od

onog najdubljeg jezgra, do onog što jeste, do srži bica, gdje samo postojanje postoji. A vi do toga možete

stici, i ako stignete, tad vam je svaka tajna otvorena, sva su vam vrata raskriljena do kraja. No, cak i pred

vratima možete prenebjeci toliko toga. Ako ste i dalje usmjereni na glavu, vi cete možda nastaviti da potpuno

besmisleno teoretizirate - i nece vam pasti na pamet da zakoracite. Ili cete biti pred vratima pjevajuci pjesme

- umjesto da udete.

Cuo sam jednom: Mula Nasrudin je došao kod poznatog psihijatra s jednim problemom: “Molim vas,

pomozite, jako sam uznemiren. Svake noci ponavlja mi se isti san: stojim na vratima, i ne samo da stojim

nego ih guram iz sve snage, guram ih bez prestanka, ne prestajem s guranjem, cinim samo to, guram ih

bezumno, neprekidno. Svakoga jutra se budim iscrpljen, mrtav umoran. Na vratima stoji neka rijec, a ja

guram li guram, i tom guranju ne sagledavam kraj”.

Psihijatar je unosio u bilježnicu svaku Nasrudinovu rijec. Nakon gotovo citavog sata pricanja o

guranju, psihijatar nije mogao izdržati:

“A recite mi, Nasrudine, što to piše na tim vratima?”

“Vuci”.

Pa ako na vratima piše “Vuci”, onda nemojte gurati kao sumanuti! Ako cinite takvu glupost, san ce se

ponavljati do u beskraj, i gurati cete vjecno. A problem stvarno nije nerješiv. Jednostavno, samo procitajte

što to piše na vratima. Isus kaže da na vratima ne piše ni “glava” ni “srce” - ona su iznad svih tih usmjerenja.

Dakle, stvar je u ovome: podite i vi iznad svega toga. Nemojte pasti kao žrtva logike i intelekta, ili

osjecaja i sentimentalnosti. Idite iznad! Glava je tijelo, i srce je, u neku ruku, dio tjelesnosti - idite iznad. Što

je to iznad? To je, jednostavno, postojanje; tad samo jeste.

Bice je bez ikakvih osobina. To jednostavno “bivstvovanje” je dhyan, to jednostavno “bivstvovanje” je

meditacija - a TO je ono što piše na vratima. Kada jednostavno naprosto jeste, vrata se otvaraju - ne

pomocu osjecanja ili misli. Ne smije biti oblaka okolo vas kao neba. Okolo plamena ne smije se vijoriti dim.

Tek kada plamen sja u potpunosti, ušli ste... u

... ono što se još ni uzdiglo nije u srcu covjekovom”.