Druga izreka...

Isus rece:

“Ljudi vjerojatno misle da sam došao

da bih uspostavio mir na Zemlji,

a ne znaju da sam došao

da razdor bacim na nju –

vatru, mac, rat. “

“I biti ce ih petoro u kuci:

troje ce biti protiv dvoje

a dvoje protiv troje;

otac protiv sina

i sin protiv oca;

i stajace tako samotni “.

Isus rece:

“Dati cu vam ono što oko nije vidjelo,

što uho nije culo

ni ruka dodirnula,

i ono što se još ni uzdiglo nije

u srcu covjekovom “.

ISUS JE VRLO PARADOKSALAN

On jeste takav, ali je i veoma znacajan. Da bi se to shvatilo, mnoge stvari se moraju spoznati. Kao prvo, mir je moguc tek kada su svi gotovo mrtvi. Tad nece biti rata, nece biti sukoba, ali ni života, takoder.

Bice to tišina seoskog groblja. Ali, takav mir nije ni vrijedan spomena, i od toga je bolji cak i rat, zbog toga što

ste makar u njemu životni, ispunjeni, bujni.

Drugi tip mira- savršeno razlicita dimenzija mira- je kada ste živi, ali i usredotoceni na vlastito bice:

kada se samosaznavanje dogodi, kada se prosvijetlite, kada je plamen upaljen, više niste u mraku. I tada ce

života biti na pretek, bice više tišine, ali ta ce tišina pripadati životu a ne smrti. To nece biti grobna tišina.

U tome je paradoks koji se mora shvati: rat je loš, mržnja je loša; to su sve zla ove Zemlje, i ona

moraju nestati; ali jednu stvar ne smijete zaboraviti - bolest je loša, zdravlje je dobro, i bolest mora išceznuti -

a mrtvac se ne može razboljeti. Raspasti se može, no ne i razboljeti. I zato, kako ne shvacate, svi vaši

napori na kraju ce stvoriti jedan potpuno mrtav svijet. U njemu nece biti bolesti, nece biti rata, nece biti

mržnje - ali ni života, takoder.

Isus ne proglašava mir te vrste. Takav je mir sasvim beskoristan od – toga je bolji cak i ovaj svijet sa

svim svojim ratovima. Ali, mnogi su se trudili... njihov stav je u potpunosti negativan. Oni misle da ce sve biti

predivno ako se rat zaustavi. To baš i nije tako jednostavno. A to nije tek koncept obicnih ljudi - cak i veliki

filozofi poput Bertranda Rasela misle da ce prestankom rata sve biti bolje, mnogo bolje. To je negativan stav.

Rat nije problem, problem je covjek. I rat nije izvana; on se dešava iznutra. I ako se ne riješi tamo gdje

se i zacinje, onda rat stvara nevolje u vanjskom svijetu. Ako ste pobijedili u tom unutarnjem ratu onda ce

onaj vanjski u potpunosti išceznuti. To je jedini nacin.

U Indiji Mahavira zovemo velikim osvajacem, “Dainom”. “Dain” znaci osvajac, ali on se ni sa kim nije

sukobljavao - pa koga je onda osvojio? Mahavir nikada nije vjerovao u nasilje kao sredstvo; ni u rat, borbu.

Pa zašto onda takvog jednog covjeka znaju kao velikog osvajaca? Mahavir nije njegovo izvorno ime - on se

zvao Vardhaman. Što se dogodilo? Taj covjek osvojio je sebe samog, a kada jednom dobijete rat sa sobom

sukob s drugima istovremeno prestaje – jer sva borba s drugima samo je varka kojom se izbjegava onaj

unutarnji rat.

Ako vam nije lako sa sobom, onda su vam samo dva puta otvorena: ili cete stradati od te

nelagodnosti, ili cete projicirati to stanje na nekog drugog. Kada ste napeti iznutra, spremni ste za sukob.

Svaki ce povod poslužiti svrsi - a nijedan nije bitan. Skociti cete na svakoga: na slugu, ženu, rodeno dijete.

Kako odbaciti taj unutrašnji sukob i svu tu nelagodnost? Vi odgovornost prebacujete na druge, i tada

prolazite kroz katarzu - naljutite se, izbacite nasilno klupko i to vas malo opusti. To oslobodenje je vremenski

ograniceno, jer iznutra se ama baš ništa promijenilo nije. Ista ce se stvar skupiti na istom mjestu, i rezultat ce

biti kakav je i bio. Sutra cete opet nagomilati potrebnu kolicinu ljutnje, mržnje, bijesa, i igra se nastavlja - opet

ste prisiljeni na projiciranje.

Sukobljavate se sa drugima samo zato što nastavljate skupljate smece, a nakon snabdjevenosti tim

otpacima, prinudeni ste na izbacivanje. Osoba koja je izvojevala pobjedu nad sobom postala je samoosvajac

i unutrašnji sukob prekinut je jednom za svagda. Rata više nema. Iznutra, on je jedan jedini nema dvojice.

Takav covjek nikada nece projicirati, nece se tuci ni sa kim.

13

Sve ostalo samo je trik uma, trik da se izbjegne unutrašnji sukob, jer on je mnogo bolniji od onog

vanjskog - iz više razloga. Osnovni razlog je taj što svi vi mislite o sebi kao o dobrom i plemenitom ljudskom

bicu. A život je takav da bi ga bilo nemoguce proživjeti bez te lažne slike o sebi.

Bez iluzije život je nemoguc, kažu psiholozi. Sve dok se ne prosvijetlite, iluzije su neophodne da bi

opstali. Ako mislite da ste loši, grozni, zlobni; ako vam je takva unutrašnja slika - koja i nije slika vec prirodan

lik... ali, onda ce vam život izgledati nevjerojatno težak.

Izgubiti cete svu samouvjerenost i postati cete užasno kriticni prema sebi. U takvom jednom stanju ne

samo da necete biti sposobni za ljubav i kretanje, nego necete biti u stanju da svojoj okolini pogledate pravo

u oci. Imati cete osjecaj da ste beznadno inferiorni, grozni, i to ce vas dokrajciti. To ce osjecanje postati

samoubistveno, a sve ono što sam nabrojao je istina - i što sada da se radi?

Promijenite istinu: postanite covjek Boga, a ne davola. Ostvarite božansko... Ali, to je tako teško,

strahovito naporna stvar; put je strm i klizav. Mnogo toga mora se izvesti, i samo nakon dugog, teškog i

iscrpljujuceg rada, davo može da postane božanstven. On takav može postati! Možda niste svjesni odakle je

došla Rijec “davo” (“devil” - prim. prev.); došla je iz istog korijena kao i “božansko” (“divine” - prim. prev.). I

jedna i druga rijec vode porijeklo iz rijeci “deva” (na sanskrtu “bog” - prim. prev.). To je i “davo”, to je i

“božansko”. Davo može da postane božansko, jer božansko je vec postalo davolsko. Mogucnosti su

otvorene, zbog toga što su to dva pola jedne iste energije. Energija koja je postala gorka sada može postati

slatka. Jedina unutrašnja alkemija je ono što je potrebno, potreban je preobražaj - ali put je dugacak,

tegoban, strm.

A um je takav da uvijek gleda ima li precica; on stalno ide linijom manjeg otpora. Zato i govori: “Zašto

uopce postajati dobar? Bolje je vjerovati da smo vec takvi!” To je tako lako, jer onda se ništa ne mora raditi.

Samo mislite da ste dobri, samo stvorite sliku o sebi - da ste lijepi, rajski, da vam nitko nije ravan; cak i ta

iluzija o dobroti pomoci ce vam da preživite.

Ako vam jedna iluzija može toliko pomoci, ako vas puko snivanje tako nadahnjuje, možete li onda

uopce pojmiti što ce se desiti s vama kada ostvarite istinu? Cak i obmana u vezi dobrote daje vam dovoljno

energije za kretanje, jedna tako providna iluzija pomaže vam da stojite na vlastitim nogama i da imate

sigurnost. Iluzijom ste gotovo centrirani, a to središte koje se ostvaruje obmanama zove se ego.

Kada ste zaista usredišteni, onda je rijec o sopstvu, a ne o egu. No, to se dešava samo kada se istina

ostvari, tek onda kada su vam energije preobražene, kada je ono niže pretvoreno u ono više, i kada je

zemlja postala nebo. To se dešava samo ako je davo postao božansko, i kada ste vi sami postali zraceci;

kada je sjeme postalo izdanak, kada je gorušicno sjeme postalo veliko drvo.

Ali to je beskrajan proces, i silna je smjelost potrebna da se ceka, a i da se odolijeva izazovima

precica. A u životu precice ne postoje – u stvari, samo su iluzije precice. Život nije lak samo zbog toga što se

iskljucivo kroz borbu približavamo sebi - a to putovanje je samo za one najhrabrije.

Put do sopstva nije jeftin, a sve što je jeftino ne pomaže vam u razvoju. Zbog toga patnja pomaže -

sam napor, borba sama po sebi, i dužina staze, sve vam to daje britkost, klijanje, iskustvo i zrelost. Kako

možeš postati zreo ako puziš po precicama? Mogucnosti postoje... danas oni rade sa životinjama, i prije ili

kasnije poceti ce da rade i sa ljudskim bicima: hormonalne injekcije. Djetence od deset godina -ako mu se

ubrizgaju hormoni, preko noci ce postati dvadesetogodišnji mladic.

Ali, mislite li vi da ce on imati istu onu zrelost koju bi stekao da je tu deceniju “odradio” kroz

svakodnevna iskustva? Borba, pojava seksualnosti, potreba da se stvarima ovlada, želja da se voli i bude

voljen, da se bude: slobodan i kontroliran istovremeno, da se pati kroz ljubav i uci kroz nju - svega toga s

hormonima uopce nece biti. Taj mladic od dvadeset godina ima, u suštini, samo polovinu tih godina. Samo

ste mu hormonima napumpali tijelo.

Ali naucnici rade s vocem, plodovima, životinjama, drvecem. Drvo se može izložiti tim hormonalnim

dodacima, i umjesto da prirodno procvjeta nakon tri godine od kada je posadena, cvijece ce se pojaviti vec

nakon dvanaest mjeseci. Ali, siguran sam da ce tom cvijecu nešto nedostajati; teško je naslutiti što, jer mi

nismo cvijet, ali ce svakako biti nekog manjka. Oni su bili prisiljeni, i nisu prošli kroz sve potrebne faze.

Plodovi ce doci ranije nego inace, ali to voce bice donekle umjetno, nezrelo, bezukusno.

Priroda se ne žuri. Zapamtite: um je taj koji je uvijek u strci, dok priroda ima strpljenja - ona ceka i ceka

i ceka, jer je vjecita. Samim tim, nema potrebe da žuri; život nema kraja. Ali, za um, stvari nisu baš tako

sjajne, te zato on i kaže: “Vrijeme je novac”. Život to ne može reci. Život razglašava: “Iskustvo je novac!” - a

ne vrijeme. Život ceka, on to može, ali um ne. Um zaista nije u stanju cekati - smrt se polako približava. Za

Život smrti nema. Za um, sve je smrt.

Um uvijek pokušava iskopati neke precice, a najjednostavniji nacin je stvoriti iluzije: misli da jesi ono

što želiš biti - i tako ceš postati neurotik. To se dogodilo mnogim ljudima koji su u ludnicama: oni misle da su

Napoleon, Aleksandar Makedonski, ili netko treci. Oni ne samo da vjeruju - oni se tako i ponašaju.

Cuo sam pricu o covjeku kog su lijecili psihoanalizom. Mislio je da je Napoleon. Nakon par godina

lijecenja, psihijatar ga je pozvao u ordinaciju, misleci da je sada s bolesnikom sve u redu. “Sada ste

izlijeceni”, rece mu doktor. “Slobodno možete ici kuci”.

“Kuci?”, zapanji se covjek. “Recite: “Sada ste slobodni vratiti se u svoju kraljevsku palacu”. Jadnik je

još uvijek bio Napoleon. Stvarno je teško ako ste dotle došli. Biti izlijecen nije nimalo lako, jer tko zna što ce

biti na kraju? Cak i ako su te lijecili i izlijecili, opet se možeš izgubiti.

14

Jedan general je odlucio da malo pripazi na kapetana koji je bio alkoholicar. Doduše, bio je to dobar

covjek - pijanice su skoro uvijek dobre, oni su divni ljudi, samo je šteta što su na precici. General mu je

rekao: “Ti si stvarno dobar covjek i ja te izuzetno cijenim, i svi te u stvari vole, ali ti moram reci: ti gubiš svoje

vrijeme. Kada bi uspio ostati trijezan, siguran sam da bi postao pukovnik”.

“Pa to uopce nije vrijedno mog napora”, uzviknu kapetan. “Kada se napijem, ja sam tad general

glavom i bradom. Ako ostanem trijezan, onda sam kapetancic, no cim se napijem, pretvaram se u generala”.

Previše je upetljanosti u tim samoobmanama. Kako taj covjek može napustiti svoje iluzije? Bez ikakvih

napora, prošao je tako jeftino, a vec je general!

Um traži precicu, a precica je iluzija. Maya je stvar koja se najjeftinije i najlakše dobiva. Stvarnost je

mucno teška. Covjek se mora napatiti, proci kroz vatreno krštenje. Što više prolazi kroz vatru, to postaje

zreliji, a što ste zreliji to ste i vrijedniji. Vaša božanstvenost ne može se kupiti na tržnici ispod cijene. U vezi

tako uzvišenih stvari cjenjkanja nema! Morate platiti vlastitim životom; citav život vam je u pitanju - tek tada

dešava se nešto znacajnije.

Sukobljavate se sa drugima zbog toga što je to najjednostavnije. Mislite da ste dobri, mnogo bolji od

drugih, i, samim tim, borba je vanjska. Ako se malo dublje zagledate u sebe, onda se borba pounutrašnjuje:

tad znate da ste loši, i da je teško naci goreg covjeka. Nešto se može uraditi tek kada se okrenete sebi. Tad

pocinje unutrašnji rat.

I kroz taj unutrašnji sukob - a to je tehnika, jedna od najvecih tehnika koja se vec vjekovima koristi -

kroz njega, vi se sjedinjujete, postajete ucjelovljeniji. Ako se iznutra odvija sukob, onda se iznad sukobljenih

dijelova pojavljuje novi centar svjedocenja. Sve su energije ukljucene u taj rat, i citavo bice nalazi se u

središtu bure, vreve, nemira: stvara se kaos, no iz njega proizlazi potpuno novo bice.

Zbog toga što je kaos neophodan cinilac svakog novog rodenja, i citav ovaj univerzum pojavio se iz

kaosa. Prije no što se istinski rodite, kaos ce biti potreban - to je taj Isusov rat, a on kaže: “Ja nisam došao

da bih uspostavio mir na Zemlji”. U stvari Isus je došao da bi donio mir, ali ne onaj najjeftiniji, onaj koji bi

željeli dobiti.

Sada pokušajte shvatitite njegove rijeci.

Isus rece: “Ljudi vjerojatno misle da sam došao da bih uspostavio mir na Zernlji, a ne znaju da

sam došao da razdor bacim na nju - vatru, mac, rat”.

Kada dolazite kod Majstora kakav je Isus, vi dolazite zbog toga što vam je potreban mir. Blaženo ste

nesvjesni da ste došli kod potpuno pogrešne osobe. Takvi kakvi jeste, vi ne možete dobiti ono što tražite. I

ako vam netko i ponudi mir, to ce za vas biti isto što i smrt. Ako postanete mirni ovakvi kakvi ste sada, što ce

to onda da znaci? - da je borba prestala prije no što ste dostigli bilo što što je vrijedno. Ako vas netko utihne

u ovom trenutku, što ce to biti? Nikakvo sopstvo niste ostvarili, a tješite se vlastitom situacijom.

U tome je sva razlika izmedu lažnog i istinskog Majstora: lažni Majstor je utjeha, on vam daje mir a da

niste bilo što ostvarili, i nije ga briga za to što se ne mijenjate - on je pilula za uspavljivanje. Vi dolazite do

njega i on vas tješi. Ali, kada dolazite do istinskog Majstora, ovo je mjera: kakav god mir da ste ostvarili, on

ce biti uništen, a i sva lagodnost, takoder.

Majstor ce stvoriti još vecu buku, još veci sukob. On nema namjeru da vas tješi, jer ako to cini, onda

vam je neprijatelj. Sve utjehe su otrovi i ništa drugo. On ce vam pomagati u vašem rastu. Rast je uvijek

težak, i vi cete morati proci kroz nevidene nevolje. Mnogo puta ce vam pasti na pamet da jednostavno

dignete ruke i pobjegnete od tog covjeka, ali to je nemoguce, jer ce vas uhvatiti kada-tad.

Utjeha nije cilj. Istinski Majstor ne može vam podariti lažni mir. Pokloniti ce vam rast, a taj ce rast

dostici vrhunac u cvjetanju. Taj cvijet ce biti miran, potpuno tih, istinski tih. Utjeha je laž i ništa više. Ljudi mi

dolaze: vidim probleme koje nose, osjecam što su sve prošli, i znam zašto su kraj mene - oni žele utjehu.

Netko dode i kaže: “Teško mi je, mnogo mi je teško, sav sam napet. Dajte mi nešto, blagoslovite me i ucinite

me spokojnim”. Ali, što ce to onda znaciti? Što to uopce znaci ako se taj covjek smiri? Samo jedno: nikada

se nece promijeniti. To smirivanje nije ispravan put.

Pa cak i ako vas istinski Majstor tješi, ta njegova utjeha po svemu podsjeca na ribarsku mrežu. Biti ceš

uhvacen u nju, a Majstor ce da, malo po malo, stvara sve veci kaos. Kroz tu zbrku morate proci, jer ovakvi

kakvi sada jeste, apsolutno ste pogrešni. U ovom stanju, ako vas netko ubjedi, on je vaš neprijatelj. S takvim

covjekom izgubiti cete dragocjeno vrijeme, i život, i energiju, a na kraju krajeva, utjeha nece pomoci. Kako se

smrt bude sve više približavala, tako ce sve utjehe polako blijediti i nestajati.

Bio je ovdje jedan starac ciji je sin umro. Došao je do mene s rijecima: “Utješi me.”

“Ne mogu”, iskreno sam mu odgovorio. “To je grijeh”.

“Ali ja sam došao iskljucivo zbog toga!”, bio je uporan.

“Možda si stvarno došao zbog toga, ali meni ni na kraj pameti ne pada da te tješim”.

Tad se pobunio: “Ali ja sam otišao do shankaracharye i on me ubjedivao da ne brinem, zbog toga što

ce se moj sin roditi na najvišem nebu”.

Znao sam njegovog sina i više nego dobro: to je nemoguce, jer je bio politicar - a nitko od njih ne ide

gore; smjer politicara se zna pravo u pakao... A ovaj nije bio obican politicar, bio je ministar pri vladi. A sa

svom prepredenošcu politicara, sa svom suludom ambicioznošcu, kako ce taj covjek doci u kraljevstvo

nebesko?

15

A i otac mu je bio politicar, i u osnovi nije bio uznemiren smrcu svog sina nego smrcu svoje ambicije,

zbog toga što je, kroz potomstvo, ostvarivao sve ono što nije osobno realizirao. Ostario je, trudeci se citavog

života, ali bio je malo naivan, glup, providan. Žrtvovao je citav svoj život, ali nikakav ugled nije stekao: to je

bila njegova živa rana. Kroz sina je pokušao da sakrije ožiljak, i donekle je uspeo u tome, ali sin je sada

mrtav, a sa njim, i sva njegova ambicija.

Kada sam mu jasno i glasno ispricao u cemu je stvar - da pati ne zbog sina nego zbog nemogucnosti

da unapreduje kroz njega, bio je uznemiren od glave do pete.

“Ja sam došao po utjehu”, obratio mi se, “a vi ste me još više uznemirili. Sve što kažete zvuci kao

istina. Možda je moja dugogodišnja ambicija povrijedena, i možda moj bol stvarno nije usmjeren na sina, ali

ne iznosite sve te stvari, jer ja sam zaista slomljen. Sin jedinac mi je mrtav, a vi govorite stvari koje peku i

bole. Prije vas sam išao do shankaracharye, do velikih mahatmi i gurua, i svi su me oni tješili: “Nemoj brinuti;

duša je vjecna, i nitko, u stvari, nikada ne umire. A tvoj sin nije bio tek neka obicna duša - izvjesno je da se

sada nalazi na desetom nebu! “

Sve su to utjehe, i ako starac bude nastavio slušati te tricave rijeci, propustiti cu sjajnu priliku. Sve ono

je bila mogucnost da se suoci sa svojim ambicijama - jer one su problem. Mogao je da shvati svu

bezizglednost i glupost ambicije, jer vi radite i radite i radite, no na kraju, trenutak smrti izbriše sve. Imao je

šansu da stekne neposredan uvid. Ali, ne - covjek je prestao dolaziti. Prije toga je skoro redovno navracao,

ali od onog razgovora nijednom se nije pojavio. Vjerojatno je zauzet traženjem Majstora koji bi ga konacno

utješio.

Jeste li vi ovdje zbog utjehe? Ako vas je to dovelo na ovo mjesto, onda vam slobodno mogu reci da

ste došli na pogrešnu adresu. Zbog toga Isus i kaže:

“Ljudi vjerojatno misle da sam došao da bih uspostavio mir na zemlji, a ne znaju da sam došao

da razdor bacim na nju - vatru, mac, rat”.

Kada god se medu ljudima pojavi covjek kakav je Isus, svijet je automatski podijeljen: na one koji su

sa njim, i na one koji su protiv njega. Nemoguce je naci osobu koja je iskreno ravnodušna. Svijet je podijeljen

cim se pojavi osoba koja je Isusu makar slicna. Nitko nije mrtav hladan - neki su za, a neki protiv. Kada ga

pogledate, cujete njegove rijeci, odjednom ste podijeljeni: ili postajete onaj koji ga voli ili onaj koji ga mrzi; ili

ste na njegovom putu ili idete u suprotnom smjeru; ili ga slijedite ili onemogucavate.

Zašto se to dogada? Zato što je on krajnje neuobicajena pojava jednostavno nije sa ovoga svijeta. On

nam donosi nešto nepoznato, a oni koji se plaše tog nepoznatog odmah se pretvaraju u njegove neprijatelje

- to im je jedini nacin da se zaštite. Oni koji žude, imaju sjeme skriveno u dubinama, oni koji su tražili

nepoznato i stremili ka njemu... taj covjek je postao karizmatican, magnet u ljudskom obliku - i mnogi su se

naprasno zaljubili. Takvo jedno bice svi oni su cekali neshvatljivo dugo.

I iznenada, svijet je rascijepljen: ili ste za Krista ili protiv njega. Treca mogucnost ne postoji,

ravnodušnost je nemoguca. Ne možete rijeci: “Nije me briga”. Zašto? Osoba koja ostane u sredini, samom

tom mogucnošcu postala bi Isus sam po sebi. Osoba koja niti voli niti mrzi, koja nije ni za ni protiv, otici ce

iznad prirode vlastitog uma. Ne možete biti u sredini; postati cete ili “desnicar”' ili “ljevicar”, ali jednu od

strana svakako cete izabrati.

Ali Isus je takav da ne stvara buku i kaos samo unutar pojedinca: sve dolazi u sukob, cak i društvo u

cjelini ne može stajati po strani; otpocinje veliki rat. Od Isusove pojave, u ovom svijetu nije bilo niti jednog

jedinog dana bez rata, sukoba, borbe. On je stvorio religiju. U ovaj svijet unio je nešto što stvara nevjerojatnu

podjelu, takvu borbu unutar ljudskog uma, da je s pravom postao središte citave povijesti ljudskog roda.

Zbog toga i kažemo “prije Krista”, “poslije Krista” - on je postao središnja tocka.

Sa Isusom, povijest je podijeljena, podijeljeno je vrijeme. On stoji na samoj granici. Prije Isusa... kao

da je vrijeme bilo drugacije; nakon njega, “ vrijeme kao da je promijenilo kvalitetu: Povijest pocinje s Isusom.

Njegov pristup ljudskom umu potpuno je drugaciji od Budinog pristupa, ili pristupa Lao Tzua. Vrhovni cilj je

jedan jedini, ono konacno rascvjetavanje takoder, ali Isusov pristup je potpuno drugaciji. On je jedinstven.

A što Isus kaže? On tvrdi da se kroz unutrašnji sukob ostvaruje rast; kroz borbu dogada se

usredištenje; mir cvijeta kroz sukobljavanje. Ali, ne pokušavajte da Isusa bukvalno shvatite - on uvijek koristi

parabole. Kršcanstvo je sve uzelo potpuno bukvalno i promašilo Isusa od pocetka do kraja. Nakon

pogrešnog tumacenja, Kršcani su uzeli mac u ruke i milijune rastavili sa životom sasvim nepotrebno i glupo -

jer smisao Isusovih rijeci apsolutno je drugaciji. Na kraju je crkva, takozvana Isusova crkva, uzela oružje i

postala ratoborna, križarska.

Kršcani su se tukli s Muslimanima, Hindusima, Budistima sukobljavali su se gdje god su stigli, ali su

napravili nesagledivu glupost. Isus je govorio o potpuno drugacijem sukobu. On nije pricao o macu sa ovoga

svijeta, jer ga je donio “odozgo”. Što je taj mac? Simbol, naravno. Vi morate da se raspolovite, jer se u vama

dvije stvari susrecu: ovaj svijet - zemlja - i nebo; to je ono što se u vama dodiruje. Jedan dio pripada blatu i

prašini, a drugi nebu. Vi ste tocka susreta, a Isus donosi mac da vas presijece na dvoje, te da se zemlja

sastavi sa zemljom, a božanski dio sa Božanskim.

Vi niste dovoljno razboriti da biste znali što je to u vama što pripada ovoj zemlji. Kada ste gladni, zar vi

stvarno mislite da ste to VI gladni? Isus kaže: “Ne, uzmi mac i odsjeci to!” Glad pripada tijelu, zbog toga što

je rijec o tjelesnom prohtjevu, o potrebi tijela. Svijest nije gladna. Svjestan si osjecaja gladi, ali tijelo nema

nikakvu svijest.

16

Možda ste culi za onu staru pricicu iz Pancatantre: desilo se da je u jednoj šumi necijom nepažnjom

nastao veliki požar. Usred te šume bila su dva covjeka: jedan slijepac i jedan bogalj. Onaj drugi nije mogao

trcati, ni hodati nije mogao, ali je zato mogao vidjeti. Slijepac to nije mogao, ali je bio u stanju hodati i da

trcati. Zbog toga su postali saveznici: slijepac je bogalja stavio sebi na ramena, jer jedan je mogao vidjeti a

drugi da trcati; na taj nacin, dva covjeka su postala potpuno ljudsko bice. Istrcali su iz šume - savez ih je

spasio.

To nije tek obicna prica- to je nešto što se oduvijek dešavalo u vama. Jedan dio osjeca glad, ali to ne

može znati, jer nema oci da vidi. Tijelo osjeca glad, seksualnu želju, žed, potrebna mu je udobnost... sve su

to potrebe tijela. Vaša svjesnost samo vidi, vaše sopstvo je u svemu tome tek svjedok i ništa više. Ali,

svjesnost i tijelo sklope savez, jer bez tijela, svjesnost je nepokretna, a bez svijesti, tijelo nije u stanju da

ostvari svoje potrebe, bez obzira da li se radi o gladi ili necem drugom.

I što sad znaci taj Isusov “mac”? Nagodba se mora ostvariti znalacki, namjerno, i nakon toga, razlika

se mora sprovesti: ono što pripada zemlji pripada zemlji; ispuni zahtjev, ali ne budi njime opsjednut. Ako si

gladan, tijelo je gladno - ispuni potrebu i ne razmišljaj o njoj. Mnogi ljudi su svim tim stvarima jednostavno

opsjednuti: samo jedu i jedu, a onda se zgroze nad tim i prelaze na post. Tad sa istom upornošcu odbijaju

jesti. Ali, i jedna i druga krajnost su opsesivne: pretjerano uzimanje hrane je loše isto koliko i neuzimanje

iste.

Neophodan je pravi sklad, ali tko ce ga uspostaviti? Sve dok ne postanete udvojeni, sve dok ne

postanete savršeno svjesni: “Ovo je od zemlje kojoj ja ne pripadam”... to je taj “mac” o kojem Isus govori.

“... a ne znaju da sam došao da razdor bacim na nju - vatru, mac, rat”.

Zašto vatru? Vatra je drevni kabalisticki simbol, no ona je i simbol svekolikog; Hinduizma. Hindusi su

od uvijek spominjali unutrašnju vatru. Oni su je zvali tap, što znaci “vrelina”. Paljenje te unutrašnje vatre je

yagna - tad plamen gori iznutra.

Postoje mnoge tehnike za potpirivanje te unutrašnje vatre. Upravo sada, vi ste gotovo mrtvi, leš

prekriven pepelom, jer ispod pepela je neprobuden plamen. On se mora pronaci, otkriti i obnoviti. Potrebno

je gorivo, i ono mora da vam se dobavi. Kada unutrašnja vatra pocne da bukti, odjednom ste preobraženi -

jer nema preobražaja bez vatre. Kada zagrijavate vodu, na sto stupnjeva ona pocinje isparavati, i pretvara se

u paru. Citav njen kvalitet mijenja se tim.

Jeste li ikada promatrali preobražaj vode u vodenu paru? Tada se sve mijenja. Dok je voda samo

obicna voda, ona tece nadolje, spušta se - jer priroda vode je takva. Ali, kada vrelina dostigne sto stupnjeva,

citava priroda mijenja se u potpunosti: para se uvijek uspinje, nikada se ne spušta, jer citava dimenzija se

promijenila. To se dešava kroz vrelinu. Ako idete u laboratoriju jednog kemicara, i ako iskljucite vatru iz

citavog procesa, što ce se desiti? Ništa; ništa, jer se svaki preobražaj dešava uvijek kroz vatru. A što ste vi

ako ne vatra? I što radite dok živite? Kada dišete, što je ono što uzimate iz atmosfere? Dišete kisik, a kisik

nije ništa drugo do gorivo za vatru.

Kada trcite, potrebno vam je više vatre, i zbog toga vam se disanje produbljuje. Odmor ne zahtjeva

toliko vatre, i zato je dah plici - ali kisik je zaista gorivo za tu unutrašnju vatru. Kisik pali, i zato je prisustvo

vatre nezamislivo bez kisika. Vi ste vatra - i ona se stvara svakog trenutka: kroz hranu, kroz zrak, vodu i sve

ostalo. Kada je ima previše, potreban vam je neki ispust da bi _je oslobodili.

Kada životinje pocnu pokazivati seksualni interes, mi to zovemo “žarenjem”'. To je vrlo znacajno, jer i

to je dio vreline. Vrelina je trenutak kada imate više vatre nego što vam treba. Taj višak se mora osloboditi, a

seks je samo ispust pri svemu tome.