Trinaesto poglavlje

ISTINA NEOBIČNIJA OD FIKCIJE

U vulkanskom području u Meksiku blizu Popocatepetla događalo se mnogo susreta s NLO-ima, o čemu je izvijestila i nacionalna televizija. Letjelice su snimljene video-kamerama, fotografirane, svjedočilo im je na tisuće ljudi.

U zimi 1993. godine organizirali smo tim veleposlanika za odlazak na ekspediciju u Meksiko kako bi poželjeli dobrodošlicu tim izvanzemaljskim ljudima i istražili zašto su ondje. Prije nego što smo otišli imao sam lucidni san u kojem smo bili na nekom mjestu s planinom i šumom te bili svjedoci susretu s izvanzemaljcima.

Ispostavilo se da mi je taj san došao točno sedam danaprije- točno u sat i usklađeno s vremenskim zonama -nego što je naš tim doživio značajan susret u Meksiku.Otkrili smo da je na mnogim takvim ekspedicijama jedan ili više ljudi iz tima imalo neku vrstu prekognitivnog sna ili iskustva prije nego što se događaj dogodio u »fizičkoj sadašnjosti«.

Pojedinosti u tim snovima su vrlo određene — vrijeme u noći, izgled područja, sve. To se događalo i drugim skupinama koje su počinjale eksperimentirati s protokolima CE-5.

Međutim, najprije nas je po slijetanju u Mexico City, pod prijetnjom oružjem, opljačkala meksička federalna policija. Oduzeli su nam putovnice. Tražili su od nas ogromnu sumu novca da nam ih vrate.

Takvu vrstu tretmana nazivamo »faktor kušnje«. Nakon velikih izazova naposljetku smo stigli u ruralno područje blizu vulkana. Već prve večeri bili smo na obronku vulkana koji je najbliži Mexico Citvju. Pod vedrim zvjezdanim nebom počeli smo meditirati i na

voditi izvanzemaljsku letjelicu na to mjesto.

Na toj je visini postalo tako hladno da se po nama doslovno počelo stvarati inje. Iznenada se iz svemira pojavila točka svjetlosti i osvijetlila nas. Spustio se snop svjetlosti i zabljesnuo čitavu skupinu. Preplavio nas je snažnom plavo-bijelom svjetlošću kao da je netko upalio vrlo sjajnu žarulju.

Stekli smo dojam da nas izvanzemaljci provjeravaju, da vrše nekakvu proceduru skeniranja. Istovremeno sam osjećao i da taj događaj nosi poruku: iskazivali su nam dobrodošlicu. Kada se to dogodilo bili smo šest sati u toj zemlji.

Sutradan smo otišli s druge strane Popocatepetla i stigli u gradić po imenu Atlixco u kojem je više od devedeset posto ljudi vidjelo te objekte oko vulkana.

Osjetili smo da su izvanzemaljci tamo jer je »vatreni prsten« postajao sve nestabilniji, a Popo je po veličini četvrti vulkan na svijetu i uzdiže se iznad jedne od najmnogoljudnijih svjetskih metropola.

Osjetili smo da su izvanzemaljske letjelice tamo da bi nadzirale situaciju i poduzele korake da stabiliziraju Zemljinu koru.

Pronašli smo odlično mjesto blizu malog indijanskog sela Atlimayaye. Atlimayaya se nalazi na kraju ceste koja ide iz Atlixca i Metepeca. S uzvisine u podnožju vulkana pokraj Atlimayaye mogao se vidjeti odsjaj svjetlosti iz grada Puebla.

Atlimayaya je doslovno na kraju puta. Od tamo domoroci stazama odlaze u džunglu i šumu u podnožju vulkana. Svoju ekspediciju od pet ljudi iz CSETI-ja smjestili smo pokraj ceste za Atlimayayju.

 Jednom kada sam vidio krajolik znao sam da sam vidio točno to sedam dana ranije u svom lucidnom snu.

Rekao sam: »Točno tu trebamo biti!«

Mjesec je bio oko dvije trećine pun. Nakon što smo određeno vrijeme izvodili CE-5 protokole za stupanje u kontakt, jako sam se umorio te sam prilegao. Ušao sam u duboko, vrlo opušteno meditativno stanje. Zatim sam, iznenada, dobio jasnu poruku koja je glasila: »Uspravi se i pogledaj na desno!«

I tako sam se uspravio i pogledao udesno: prema nama je iz smjera vulkana dolazila golema trigonalna letjelica.

Svi smo ustali i povezali se s brodom. U svom unutrašnjem oku vidio sam osobu koja je zapovijedala letjelicom i druga bića u njoj — svi su bili izrazito blještavi i bijeli.

Izvanzemaljci su se vrlo izravno povezali s nama, i to posredstvom uređaja koji su imali u letjelici. Koristeći uređaj koji funkcionira kao sučelje između uma i tehnologije bili su potpuno spojeni s našom svijesti. Kao i uvijek, koristili su misao i svijest kao sredstvo za navođenje.

Da bismo potvrdili da vide upravo nas, signalizirali smo im vrlo jakim svjetlima, a na to je ta velika letjelica uzvratila signal i okrenula se direktno prema nama.

Zatim je napravila gotovo savršeni krug oko nas, lebdeći

vrlo nisko, tek nekoliko desetaka metara iznad nas. Bila je velika otprilike kao tri nogometna igrališta na svakoj strani trokuta sa svjetlom na svakom uglu. Kada nam je signalizirala, zasvijetlio bi čitav njezin prednji kraj.

Svi smo mogli osjetiti izvanzemaljska bića, a troje od petero nas primilo je istu poruku o tome zašto su tu, o erupciji vulkana i tome što će se dogoditi u budućnosti.

Letjelica se zatim udaljila u smjeru Puebla. Dok je odlazila pozdravljali smo se s njom i ja sam još jedanput signalizirao prema njezinom stražnjem kraju. Iznenada je njezin suprotni kraj koji je napuštao područje uzvratio signal i poželio nam zbogom. Zatim se spustila na nadmorsku visinu nižu od naše i nestala negdje u dolini.

Kasnije te noći, u podnožju prekrasnog vulkana pokrivenog snježnom kapom, sjedili smo u meditativnom stanju povezujući se s kozmičkim bićima. Kada smo pogledali prema gore vidjeli smo da se lijevo od vulkana formirao vrlo neobičan ovalni prsten oblaka koji je izgledao točno poput lica humanoida!

A dvije najsjajnije zvijezde na nebu bile su točno na mjestu gdje bi se na licu trebale nalaziti oči! To se kozmičko lice nalazilo pokraj vulkana i promatralo nas. I nitko od nas nije dvojio da je to vrlo neobičan znak tih bića kojim nam poručuju da su i dalje s nama.

Na dan tog događaja pješice smo istraživali to područje. Otpješačili smo duboko u džunglu i pronašli drevnu piramidu prekrivenu biljkama koja, koliko ja znam, nije bila ucrtana na nijednoj karti.

Za trajanja našeg boravka ondje imali smo niz vrlo neobičnih, mističnih iskustava s prirodom i vulkanom. Sreli smo neke domoroce koji su nam ispričali o svojim iskustvima s iznimnim bićima na tom području. Poruke i slike koje su primili bile se su gotovo identične našima.

Kada smo izašli iz džungle na nebu smo vidjeli formaciju oblaka koja je tvorila točan oblik orla, pri čemu je kljun orla pokazivao točno u smjeru našeg polja — mjesta s kojeg ćemo te noći raditi. Znali smo da svime orkestrira viša inteligencija, jedinstveni Um svemira preko kojeg smo svi povezani.

Tijekom tih pet dana nekoliko smo puta vidjeli izvanzemaljske letjelice, uključujući i one manje u obliku diska koje bi izlazile ravno iz vulkana, napravile krug oko njegova vrha i zatim odletjele u svemir.

Sva ta viđenja detaljno su opisana u mojoj prvoj knjizi. Ključ za sve što se je dogodilo je univerzalna svijest te dobre i miroljubive namjere.

Do 1993. godine postalo mi je jasno da je nastojanje da se uspostavi kontakt između čovječanstva i izvanzemaljskih ljudi provedivo. To više nije bilo teoretsko pitanje. Dotada su stotine ljudi u Sjedinjenim Državama, Europi, Engleskoj i Meksiku bili s nama na ekspedicijama na kojima je uspostavljen kontakt. Mnogi od tih događaja su snimljeni i za sve njih postoji mnoštvo svjedoka.

Dakle, što sada? Ako se državi i masama na Zemlji o tome laže, koliko daleko možemo ići s tim? Trebao nam je neki način da educiramo široke mase ljudi u svijetu. Znao sam da istinu moramo iznijeti na vidjelo. Trebali smo svojim političkim vođama, vođama vlade i znanstvenoj zajednici i, najvažnije, onima koji vode te tajne programe podastrijeti dokaze i miroljubivu perspektivu.

Vijest o našem radu se proširila, pa sam između 1990. i 1993. godine uspostavio mrežu vojnih, političkih i znanstvenih kontakata.

Osim toga, otkrili smo da se ekstremno moćni sustavi naoružanja koriste za gađanje i uništavanje izvanzemaljskih svemirskih letjelica.

Otkrili smo da te operacije vode odmetnute, tajne skupine i da je to jedna od najvećih prijetnji svjetskom miru ikada. Pa ipak, mediji,

mainstream vojna zajednica i mainstream politička zajednica — kamoli običan čovjek na ulici —u potpunosti su ignorirali čitavu stvar.

Stoga sam smatrao da je u tom trenutku bitno da okupimo ljude koji pokušavaju razotkriti dokaze i činjenice i objasnimo javnosti i našim vođama koji je smisao izvanzemaljske prisutnosti.

Počeo sam osmišljavati taj koncept okupljanja ljudi koji bi radili na razotkrivanju istine tako da to ne bude samo

ad hoc skupina »amatera « koji uspostavljaju kontakt, nego da društvo u cjelini počne prepoznavati činjenicu da nismo sami.

Bilo je vrijeme da zajednica civiliziranih ljudi na prosvijetljen i miroljubiv način preuzme odgovornost za odnos između ljudi i izvanzemaljaca.

Kad to ne bismo učinili, bez obzira na to koliko kontakata bi naša mala skupina mogla ostvariti, ne bismo mogli ispraviti probleme Vlade u sjeni s godišnjim budžetom od više stotina milijardi dolara, golemom tehnološkom snagom, obavještajnim mogućnostima i oružjem instaliranim širom svijeta — i u svemiru.

Znali smo da tim oružjem napadaju izvanzemaljske letjelice i ljude u njima i imali smo vise međusobno nezavisnih svjedoka iz vojske koji su to potvrđivali.

U ljeto 1993. neki ljudi pozvali su me da dođem u jednu obiteljsku kuću u blizini Instituta Monroe u Virginiji kako bi razgovarali o inicijativi da sve te informacije razotkrijemo svijetu.

Tamo su bili neki vrlo čestiti ljudi, međutim kasnije sam saznao da je među njima bilo i nekih sa skrivenim namjerama.

Pred kraj tog sastanka odlučio sam se posvetiti tom pothvatu koji je danas poznat kao Projekt razotkrivanje. [U ranim danima to je bila neimenovana inicijativa, a kasnije je postala projekt pod imenom »Projekt svjetlost zvijezda« (eng. »Project Starlight«)]

Dok sam odlazio iz područja u blizinu Instituta Monroe, koji je vrlo blizu mjesta gdje sada živimo, pogođen sam nekom vrstom elektronskog oružja. Odjednom sam postao potpuno dezorijentiran, febrilan — kao da sam gorio iznutra.

Bio sam toliko dezorijentiran dok sam upravljao svojim automobilom da nisam znao jesam H opet u Engleskoj (u Engleskoj smo bili ranije, u srpnju) ili gdje već! Nisam znao kojom stranom ceste trebam voziti i konačno sam shvatio da sam na krivoj strani!

Da nisam uspio nekako prevladati snagu tog oružja, osvijestiti se i orijentirati, siguran sam da bi poginuo u izravnom sudaru udaljavajući se od Instituta Monroe. Bilo je vrlo uznemirujuće.

Iz tog iskustva sam naučio da ljudi iz tajnih skupina vrlo pažljivo promatraju što raditi te da su spremni na gotovo sve ne bi li nas zaustavili. Međutim, kada sam suočen s takvom situacijom moja reakcija je da se borim dvostruko jače!

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci razgovarao sam s ljudima iz političkih i vojnih krugova koje sam poznavao i oni su pokazali veliko zanimanje za ono čime se bavim.

Mnogi su podržali projekt razotkrivanje. Okupili smo tim ljudi kako bismo napravili plan za prenošenje tih informacija našim vođama.

Počeo sam prenositi taj plan grupama objašnjavajući da je vrijeme da istina izađe na vidjelo. To je rezultiralo stvaranjem velike mreže potpore. Nakon jednog od takvih govora u Coloradu prišao mije gospodin (zvat ću ga M. J.) i rekao: »Poznajem nekoliko ljudi u Washingtonu koji mogu pomoći.«

»Pretvorio sam se u uho.« - odgovorio sam.

»Prijatelj sam s novim direktorom CIA-e Jimom Woolseyjem. On je prije bio u upravnom odboru mog instituta. To što govorite ima smisla. I treba se dogoditi.« - rekao je, vrlo iskreno.

Ispostavilo se da je M. J. bio jedan od ljudi koji su pratili naš rad te  da je napisao knjigu — po narudžbi Obalne straže. Bila je namijenjena vojsci općenito i sadržavala je dio o scenarijima događaja do kojih bi moglo doći u budućnosti, ali koji nisu predviđeni od strane vojnog

mainstreama.

Jedan njezin dio govorio je o CSETI-ju i inicijativi bliskih susreta pete vrste, iako ja nisam imenovan. Međutim, opisivao je sve što smo napravili te čak sadržavao scenarije poput onog skupnog odlaska na plažu na Floridi i kontakta s izvanzemaljcima!

Tada sam shvatio da postoji još čitava jedna sfera ljudi koji proma

traju ono što radimo. Mnogi od njih su bili futuristi i ljudi povezani s najvišim nacionalnim sigurnosnim i obavještajnim tijelima koji su smatrali da bi se te informacije trebale početi razotkrivati.

Negdje u to vrijeme u New Yorku su mi pristupili neki ljudi koji su bili prijatelji Laurenca Rockefellera i rekli: »Znate, ovo je nešto što jako zanima Laurenca Rockefellera.«

»Voljan sam sastati se s bilo kime i razgovarati o tome.« - odgovorio sam.

Na kraju sam održao niz sastanaka u ljeto i jesen 1993. godine, od kojih je jedan bio s vojnim savjetnikom našeg projekta, admiralom, čiji su i otac i djed bili zamjenici direktora NASA-e, odnosno prije toga NACA-e. On nam je pružao veliku podršku od 1991. godine kada smo se upoznali, rekavši mi: »Znaš, mogu vam pomoći na vojnom polju.«

Zatim je iskrsnuo još jedan čovjek koji je bio prijatelj Billa Clintona.

On je rekao: »Mogu vam pomoći na političkom polju.« Pojavili su se i drugi ljudi i govorili: »Gledajte, možemo prenijeti ove informacije direktoru CIA-e i ljudima iz nacionalne sigurnosti.«

Nadalje, pojavio se još jedan čovjek koji je želio prenijeti te informacije dr. Jacku Gibbonsu koji je bio predsjednikov savjetnik za znanost.

Zatim nam je pomogao još jedan, čiji brat je bio znanstveni savjetnik potpredsjednika Ala Gora.

Tako se negdje u to vrijeme oko nas prilično brzo okupila čitava skupina ljudi. Dobro sam znao da bi mnogi među njima mogli imati različite namjere, Istovremeno, bio sam posve svjestan potrebe da prema nikome ne smijemo imati predrasuda zbog grupacije iz koje dolazi.

Moj cilj je bio jednostavno govoriti istinu, objasniti što je potrebno učiniti i educirati.

Tada su se već pojavljivali ljudi iz CIA-e, letjeli u Asheville gdje smo tada živjeli i govorili: »Učini to i učini to odmah! Mi smo dio skupine koja želi da se to dogodi. To se predugo taji!«

Najveći dio mog nastojanja bio je povezan s pružanjem informacija i davanjem perspektive ljudima koji su u tajnim programima ili su u, kako je ljudi zovu, »kontrolnoj skupini« tj. visokom tajnom društvu.

Velik dio onoga što sam napisao i izrekao bilo je usmjereno ka pružanju informacija i nove paradigme tim ljudima.

U rujnu 1993. naš vojni savjetnik pristupio je čovjeku koji je u to vrijeme bio čelnik za obavještajne poslove u združenom stožeru — admiral. Kasnije je postao direktor Obavještajne službe ratne mornarice.

Naš vojni savjetnik rekao je admiralu: »Gledajte, surađujem s dr. Greerom iz CSETI-ja i želimo se sastati s ljudima iz Odjela za strane tehnologije Zrakoplovne baze Wright-Patterson.«

To je tijelo koje je dobilo dio materijala od izvanzemaljske letjelice pronađene u Novom Meksiku četrdesetih godina. Kako se ispostavlja, ta skupina je bila preimenovana u Nacionalni zrakoplovno-obavještajni centar (National Air-Intelligence Center) ili NAIC. Međutim, 1993. godine se zvala Centar za stranu aviokozmičku znanost i tehnologije — FASTC (Foreign Aerospace Science and Technologv). Zanimljivo kako stalno mijenja nazive!

Iznenađen, admiral je ustao od stola i upitao: »Mislite ozbiljno?« »Da, gospodine.« - odgovorio je Will.

A admiral je zatim upitao: »A misli li dr. Greer ozbiljno? Može li mu se vjerovati?«

On je odvratio: »Ekstremno vjerodostojan, gospodine.« I tako je admiral rekao: »U redu, dogovorit ću to.«

Nazvao je zrakoplovnu bazu Wright-Patterson i rekao: »Želim da se sastanete s dr. Greerom i njegovim timom.« Međutim zapovjednik baze se usprotivio: »Nećemo to dopustiti.«

Naposljetku je general naredio direktoru Obavještajne službe ratne mornarice da dogovori sastanak.

Istog tjedna u rujnu 1993. godine Laurence Rockefeller pozvao me je na svoj ranč »JY« u planinskom lancu Teton.

Tako sam najprije otišao na Laurencov ranč. Kako se ispostavilo, na ranč je bio pozvan velik broj ljudi povezanih s ovom temom, a mnogi od njih bili su povezani s obavještajnom zajednicom.

Osim toga, tamo je bio jedan od Rockefellerovih glavnih pomoćnika, divan čovjek, koji je bio velik pristalica našeg rada. Tamo je bila i »žena u crvenom«, za koju se ispostavilo da je godinama bila u krugu

Laurenca Rockefellera.

Njezin suprug (zovem ga Bruce) je bio jedan od članova upravnog odbora Morgan Stanlevja i mnogih velikih međunarodnih kompanija te također agent CIA-e. (Osobno mi je to rekao.) Nadalje, prisutan je bio i jedan od veleposlanika iz vremena predsjednika Reagana.

Dakle, u to zanimljivo, šaroliko društvo dolazi provincijski liječnik iz Sjeverne Karoline koji je kontaktirao izvanzemaljce!

Na početnom sastanku objasnio sam da sastavljamo tim visokih insajdera iz vojske i prikupljamo dokaze te da namjeravamo stvar razotkriti javnosti. Vladala je tišina da se mogla čuti muha kako leti.

Pitali su me: »To ćete učiniti?« i »S kime radite?« te »Što se događa?«

Odgovorio sam: »Pa, kada odem odavde idem ravno u zrakoplovnu bazu VVright-Patterson. Postoje tajne vojne i obavještajne frakcije koje podupiru razotkrivanje. To nisu moje spekulacije.« Bio sam vrlo susretljiv.

»Evo Što ćemo učiniti...« Bilo je jasno da su ljudi zapanjeni.

Bilo je očito da je na tom sastanku bilo ljudi koji su bili bijesni zbog mogućnosti razotkrivanja. Sjećam se razgovora iz 1992. s nekima od ljudi generala T. E. koji su me pitali: »Ako uspostavite kontakt negdje gdje se održava neki vrlo velik događaj koji prenosi televizija, hoćete li nam dopustiti da ga prvo prekontroliramo prije nego što izađe u javnost?«

Zatim su rekli: »Mi kontroliramo medije i sve satelite koje oni koriste, pa ćemo preuzeti kontrolu«. Na moje razočaranje, C. B. Scott Jones mi je također potvrdio da će, u konačnici, kontrole doista i biti.

Međutim, ja sam se zakleo: »Nastavit ćemo s ovim što nezavisnije i ljudskije je moguće.«

Ranč JY nalazio se u nacionalnom parku Grand Teton. Prvog dana našeg boravka ondje otišao sam s dva istaknuta istražitelja otmica u šetnju oko jezera.

Nikada neću zaboraviti kako mi je jedan od njih (zvat ću ga g. X) počeo objašnjavati da je velik zagovornik halucinogenih droga, da je u stvari upravo u tom trenutku pod utjecajem halucinogenih droga! Naravno, teturao je oko jezera i padao preko balvana pa sam znao da nešto nije u redu!

Dakle, tu je taj glasoviti istraživač otmica koji mi je rekao da je u sklopu svog rada poticao ljude da uzimaju halucinogene droge kako bi im one »pomogle da se prisjete otmica i seksualnih iskustava s izvanzemalj cima«!!!

Pomislio sam: »O, moj Bože. Dakle, ovako takve informacije dolaze u javnost.«

Naravno, kasnije sam doznao da g. X ima tijesne veze s CIA-inim programom MK Ultra koji vuče korijene iz 1950-ih i 1960-ih. Razvijali su metodu kontrole uma uz primjenu halucinogenih droga.

Civilna urologija je u potpunosti infiltrirana s ljudima koji su agenti iz tajnih, mračnih obavještajnih sfera i koji su uključeni u neke od najbizarnijih eksperimenata s kontrolom uma, uključujući one s upotrebom vrlo jakih droga kombiniranih s elektronikom i takozvanim psihotroničkim oružanim sustavima.

Istina je mnogo neobičnija od svake fikcije koju ćete ikada pročitati.