ISTANBUL — KONSTANTINOPOLIS — CARIGRAD

U Istanbul smo ušli u kasno poslijepodne. Mali hotel nasuprot Plavoj mošeji nije se promijenio. Još uvijek prljave male sobe, uleknuti kreveti, gole sijalice, voda koja ne curi i osjećaj avanture — saznanje da su ovdje noćili i Lawrence Durell i Allen Ginsberg, toliko poznatih i nepoznatih prijatelja. Sve to za 15 lira na noć — 18 tisuća dinara. Mogli smo i u bolji hotel, ali su nas obojicu vezale uspomene. Džip je bio senzacija. Gunge više nije bilo, ali nas je primio novi manager Kerim.

—   Pa  to  si  ti!  —  uzviknuo  sam  kad  sam  prepoznao  bivšeg,  tada  još  maloljetnog

raznosača kave i čaja.

Kerim nam je dao najbolju sobu u hotelu, s pogledom na Plavu Džamiju, i, što je još važnije, na naš džip. Rekli smo mu da u tom otvorenom vozilu nosimo nekoliko stotina milijuna vrijednosti u filmovima, lećama, kamerama i drugoj opremi, a on se pobrinuo da nam ga čuva „Bača”, postavljen na permanentnu stražarsku dužnost.

Istuširali smo se, legli i zaspali kao zaklani.

Drugi dan snimam kulturne spomenike. Trudim se da uhvatim one kutove, one dimenzije koji otkrivaju nešto o energiji i psihologiji ljudi koji su ih sazidali. Bebek istovremeno priprema tekst za film. Molim ga da ne davi previše s podacima i datumima. U podne sastajemo se u kafiću „Asya” na Taksimu; naokolo hrpa mondenih oksidiranih Turkinja. Čitam Bebekov tekst.

—Čuj stari, ovaj ti tekst nema veze sa spomenicima koje sam ja snimao.

—Pa što si snimao? — pita me Bebek gledajući za nekom Turkinjom golih grudi.

—Snimao sam Aju Sofiju, spinu, hipodrom.

—Pa u čemu je problem? I ja sam pisao o tome.

—   Slušaj — odgovorio sam, — ne radimo prvi puta zajedno. Meni se živo fućka za to fotografsko sranje. To rade drugi. Opiši suštinu Aje Sofije, ti to barem možeš. Onda će i tvoj tekst imati neke veze s mojom slikom!

Te večeri nismo izlazili iz hotela. Bebek je napisao tekst o Istanbulu. Udobno sam se zavalio na ležaj, upalio svjetlo na noćnom ormariću i uživio se u njegov tekst. Za njega je Istanbul u osnovi splet grčke, ženske energije i muške silovitosti nomadskih stepa.

Uvodna rečenica mi se svidjela, pa sam pažljivo pročitao cijeli tekst.

Ne zna se tko je koga više promijenio, pisao je Bebek, Konstatinopolis Turke ili Turci Konstantinopolis, ali eto, danas svi žive u nekoj čudnoj sintezi — divlji nomadski element i grčka kultura.

Nekad se Carigrad držao „novim Rimom” koji je trebao naslijediti i zamijeniti staru rimsku prijestolnicu na Tiberu. Ta idejna povezanost s rimskom prošlošću našla je vanjski izraz u tome što se pri gradnji Carigrada u mnogo čemu polazilo od geometrijskog plana starog Rima. I Carigrad, smješten na sedam brežuljaka, podijeljen je kao Atena, Jeruzalem i većina starih gradova. Sve to slijedi unutarnju geometriju čovjeka. Svoju novu prijestolnicu Konstantin I je adekvatno iskitio. Podignute su javne zgrade — carski dvori i golemi hipodrom — ponos Carstva. Izgrađen 203. godine prije naše ere, grad je bio jedan od najvećih na svijetu. Tu su se utrkivala bojna kola, tu su se borili ratnici i natjecali najveći atleti Imperije. Natjecanja bi trajala po cijeli dan.

Carsku  ložu je predstavljala  mala palača  s  kuhinjom,  sobama za odmor,  ženskim

odajama i bazenom za osvježavanje uz obavezni tajni hodnik kojim bi car uvijek mogao pobjeći u slučaju potrebe. Ispod lože postojao je predjel za gardu, a ispod toga muzička kapela. Konstantin, kao i njegovi nasljednici, dovozili su u Carigrad umjetnine, materijal i spomenike iz cijeloga svijeta.

Teodozijev obelisk u sredini hipodroma bio je „posuđen” iz poznatog hrama Karnaka u

Egiptu, što ga je faraon Tutmos dao postaviti prije tri i pol tisuće godina. Dopremiti tu kamenu gromadu iz Egipta predstavljalo je čitav mali podvig. No Bizantinci su, kao i u mnogo čemu drugom, uspjeli.

Zanimljivo je pitati što su htjeli kršćanski vjernici s tom kamenom gromadom? Mnogo bi lakše bilo isto takav ili daleko veći obelisk napraviti, nego ga vući iz Egipta.  Ali, kršćanima se prohtjelo posjedovati baš taj sveti original iz hrama s heretičkim zapisima.

Pri dnu Bizantinci su uklesali i svoje figure: dopremanje obeliska, lik cara Teodozija i obitelj. Na latinskom su napisali da je za podizanje obeliska bilo potrebno 30 dana, a ispod toga, na grčkom, 32 dana.

Tu na hipodromu, na spini, nalazi se takozvani kolos s Rodosa, na kojem piše da ga je izgradio Konstantin VII. Tko ga je podigao, očito se smatralo manje važnim.

Za šarenu alegoričnu grčku maštu tipična je pripovijest o tome kako je plan za Aju

Sofiju pronađen u pčelinjem saču što su se hranile na svetom kruhu s posljednje večere. Stvaralačka energija je tako koncentrirana u odnose s tih kupola, napetosti su tako pomno odmjerene, da je splet tih energija inspirirao cijeli stil. Može se reći da su gotovo sve džamije svijeta građene u duhu i logici koja se skriva u Aja Sofiji.

U ritmu Aje nalazimo bit energije, odnosa sila što su se uvijek manifestirale kao Bizant, i koje kroz Bizant, kao takve, još uvijek djeluju ljudskom psihologijom i kulturom.

Kontrolirana snaga, uvijenost, lukavstvo i megalomanija, okrutna bahatost i stidljivost, te rasipnost. Doima se da je Bizant značajan faktor i u Jugoslaviji, možda jači od cjelokupnog turskog utjecaja.

Aja Sofija leži raskošno i golemo — ona nije skromno „sjela”, već se razlila neograničena i ekspanzivna, bez definiranih vanjskih granica, ograničena samo nekom unutarnjom logikom.

Izvana matematika, ritam, logika, a iznutra raskoš. Podovi od alabastera, mramora i porfira. Kupola od specijalnih opeka što plutaju na vodi. Na svakoj opeci urezane Davidove riječi. U svakih 12 redova opeke uzidane kosti svetaca. Tu je i stup s otiskom ruke. Prema legendi, krvavi otisak sultana Muhameda Drugog, osvajača koji je nakon provale u grad ušao konjem u Aju i tako započeo svoje djelo. Tu je i znojni stup što vlaži prst na dodir i tako ispunjava želje. Nije ni čudo što je Justinijan, završivši gradnju, uskliknuo: „Bože, hvala što si me smatrao vrijednim da dovršim ovo djelo! Salamone, ja sam te nadmašio!”

Te linije otkrivaju ritmove plesa ukazujući da su gradovi, vulkani, ratovi, pustinje i rijeke samo manifestacija skrivenih čuvstava koja lete zemljom, komešaju se i prave kombinacije. Apstraktni ritmovi i odnosi, zakoni koji reguliraju plesom prirode i života. Povijest kao ples sunca i zemlje, plime i oseke. Odnos suprotnih, no ipak spojivih muških i ženskih sila u živoj sintezi.

Kao kontrast oblom obliku grčke, ženske, crkve, muslimani su nabili svoj simbol muškosti — uspravljeni minaret. Ako je Konstantinova Aja Sofija Grkinja i žena, onda je Sultanov dvorac izraz muške energije i to u najelementarnijem obliku. Bizarna palača s javnim gubilištima, salama za borbe i zatvorima, a u središtu čuvena ptičja krletka u koju su zatvarali mlade careviće. Zatvoreni, kao u grobu, mnogi budući sultani proveli su svoju mladost u tami, čekajući da ih vika janjičara pozove na prijestolje.

Naravno, tu je i harem, prostorije u kojima su živjele, ljubile i čeznule najljepše žene Carstva. Tu su se mijenjale plavooke Njemice, crne Nubijke, hitre Talijanke, jedre Slavenke, zatim Kineskinje i Japanke — mnoge zarobljenice s evropskih i azijskih brodova. Jedina

životna svrha bila je pružiti užitak sultanu. Nije se tu radilo o islamu, jer islam zabranjuje pohotu kao nedozvoljeno čuvstvo. Sultanov stav prema haremu sastavni je dio napadačke psihologije: čovjek koji voli i prihvaća ženu kao osobu mogao bi omekšati srcem.

Kroz Top—kapi čovjek upoznaje psihologiju nasilja, agresije, megalomanije, kao i discipline, požrtvovnosti, odanosti ideji. Čovjek, zapravo, upoznaje skrivene sile koje su dovele te ljude do svjetske moći. Tu u Carigradu leži i sjeme rascijepa između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva, rascijepa između istočne i zapadne crkve, istočne i zapadne ideologije. Rascijep između Istoka i Zapada rascijep je između muškarca i žene, a Istanbul, stari Carigrad, jedan je od ključeva koji vode do nove sinteze muškog i ženskog elementa, spoja Istoka i Zapada, Sjevera i Juga.

Nije mi se čitalo dalje. Bio je to dobar tekst, no previše uvijen. Ja bih takve stvari

izrazio direktnije. No u redu, to je bio tekst za televiziju i Bebek je imao dobar osjećaj za mjeru.

Bilo je kasno kada smo se vratili u hotel. Popušio sam i popio previše i nervozno se

trzao razmišljajući o Samu, o brodu i svemu što je bilo i što može biti.

X X X

Prije tri mjeseca sjedio sam sa Samom Burowsom u kafiću Britanskog muzeja. Raspravljali smo o mogućnosti da se priključim njegovoj ekspediciji. Sam je bio jedan od organizatora antropološko—medicinske ekspedicije „The missing link” (nedostajuća veza). Sam je bio u direktnoj vezi sa cijelom svjetskom skupinom koja se zanimala alternativnom znanosti. Samova grupa je proučavala veze između psihološko sugestivnog ili parapsihološkog djelovanja ljekovitog bilja i njihova empirijski mjerljivog kemijsko— biološkog efekta. Tada sam prvi puta čuo o planovima za međunarodnu ekspediciju pod nazivom „Around the Tropic World”, koje ću kasnije postati članom. No u to vrijeme nisam još imao definitivne planove. Baza Samove ekspedicije bila je locirana u Indoneziji, na Borneu i istraživali su ljekovitu floru i faunu toga cjelokupnog područja.

—Slušaj Same — rekao sam mu nagnuvši se da me bolje čuje u vrevi kafića. — Nije da ne cijenim vaše ideje, no ja imam specifičan pristup, mislim da je to što od mene tražiš nemoguće.

Sam se nije dao smesti. Uhvatio me za ruku govoreći:

—Pa što te onda Conrad Rooks i Rajiv Ghandi toliko hvale, kažu da nema boljeg Evropljanina koji bi bio podobniji voditi ekspediciju kroz Nepal i Tibet.

Sad mi je laskao. Njegov je zahtjev bio vrlo specifičan. Želio je da vodim ekspediciju u potrazi za tibetkim šamanima i ljekarima tradicije Staklenoga grada.

Popio sam šalicu kave i odgovorio:

—A što ako ti ljudi stvarno žive u tom gradu? Što ako takvo mjesto stvarno postoji? Ti očekuješ da tamo vodim ekipu od dva minera, tri kamermana i mnoštvo etnologa?! Iskreno ti kažem: ne vjerujem da tako nešto postoji, a i da postoji, ne bih vodio vas Amerikance na to mjesto!

Nisam govorio cijelu istinu. Prije svega, nisam bio toliko siguran da takva mjesta ne postoje. Sam nije znao da sam već tri puta pokušao teoretski locirati taj grad ili, ako je to mjesto samo mit ili alegorija, locirati ljude koji su odgojeni u tom mitu ili alegoriji. No tada još nisam bio spreman voditi tu ekspediciju. Shvativši da nisam voljan prihvatiti taj posao, Sam me pokušao zainteresirati za njihov rad u Indoneziji. To mi je već bilo atraktivnije. Baza se snabdjevala avionom iz Londona i istom je vezom ekipa na terenu slala uzorke iz Djakarte u London. Teži predmeti i instrumenti bili su dva puta godišnje slati cestom i brodom u oba pravca, no ratom između Iraka i Irana te ratom u Afganistanu nastali su problemi. Sam je

vjerovao da bih mu ja mogao pomoći i na kopnu i na moru. Zbog poteškoća u prenošenju delikatnih instrumenata zemljanim putem preko Irana pod Homeinijem te ratom podijeljenog Afganistana i zbog zamršenih carinskih formalnosti u Indiji i Pakistanu, ekspedicija se snabdijevala uglavnom avionskim pošiljkama na liniji London — Djakarta. Tu i tamo pojavljivale bi se teškoće. Valjalo je prebaciti neke teške specijalne agregate za struju, složene kamere ili mnoštvo sakupljenih uzoraka podvodnih stijena. Kad bi se te pošiljke nagomilale, prebacivale bi se zemljom i kopnom. Terenskim kolima pošiljke bi bile dopremljene od Londona do ušća Perzijskog zaljeva. U Abadanu teret bi se prebacio na njihov modernizirani tajlandski motorni jedrenjak koji bi dva puta godišnje vozio za Indoneziju i natrag.

Po dvojica vozača prebacili bi teret kopnom do Abadana i priključili bi se dvojici stalne

brodske posade. Posadi bi se pridružila dvojica vozača u Indoneziji i njih četvorica bi plovili u Abadan.

U Abadanu dvojica iz Indonezije prenose uzorke i ostali materijal s Bornea u kola i

putuju u London. Za to vrijeme dvojica iz Londona istovaruju materijal potreban za Djakartu i nastavljaju put. Na taj način ekspedicija je prevozila težak materijal i ljude.

Nekom prilikom Sam i njegov suputnik trebali su prebaciti materijal do Abadana,

pomoći dvojici stalnih članova posade i otploviti za Indoneziju. Međutim, došlo je  do teškoća.

Sam i njegov prijatelj trebali su putovati na konferenciju u Stockholm i zatim u New

York. Na kraju Samovog izlaganja već mi je bilo prilično jasno što želi od mene. Prekinuo sam daljnja objašnjavanja, odmahnuo rukom i rekao:

—Slušaj, ako želiš da ja preuzmem prijevoz tvojih instrumenata, u redu! Postoji samo

jedan uvjet. Tražim pravo da samostalno preko jugoslavenske televizije i preko jugoslavenske štampe objavljujem filmske materijale i da slobodno pišem o svemu što se odnosi na rad te ekspedicije.

Međutim, sve te zapadne ekspedicije zadržavale su copyright na sve materijale i na sav rad snimljen ili napisan o njihovim istraživanjima. Poslije sam uspio osigurati ugovore između korporacije koja je stajala iza tih ekspedicija i naše televizije. No poslovni svijet čak i u svijetu ekspedicija stvara mi stalne poteškoće. Desetak minuta psovao sam po svim svjetskim pravima i licencama, od onih za ljekove i psihološka istraživanja do onih u tehnološkoj proizvodnji i književnosti. Smirio sam se i potpisao ugovor.