PROČITANO

1080

PUTA

OD 14.01.2018.

Ispravan život

Ljudi često pitaju što trebaju učiniti da se pripreme za drugi svijet. Najbolji način pripreme za budućnost je ispravan život danas. Vodite čist, pošten život, otjelovIjavajući u svom djelovanju najviše što znate u svakom trenutku. Budite od pomoći drugima. Učinite sve što možete da pomognete drugima na bilo koji način koji vam stoji na raspolaganju. Svatko može služiti na neki način - fizički, mentalni ili duhovni - i to mora iskoristiti. Čini li vam se da nemate čime pomoći drugima, bacite se na posao i proizvedite nešto.

Ponekad kada osoba »umre«, umjesto da odmah nakon kidanja srebrne niti padne u komu, dolazi do perioda od nekoliko sati ili više u kojem osoba zadrži sve svoje sposobnosti. Ponekad i ne shvaća da je »mrtva«, iako po pravilu vidi kako njezino tijelo leži nepomično i zna što se dogodilo. U takvim slučajevima ona će učiniti veliki napor da stupi u kontakt s najbližim prijateljima. Pretpostavimo, na primjer, da je čovjek umro na ulici i na ovaj način zadržao svoje sposobnosti. Odmah će nastojati stići kući svojoj supruzi da joj ispriča što se dogodilo. Pretpostavimo da je njegov dom u predgrađu udaljenom dvadesetak kilometara. Budući da sada posjeduje samo eterično tijelo, morat će vrlo snažno misliti na svoj dom, i naći će se tamo za nekoliko sekundi ili manje, jer njegovo eterično tijelo može prolaziti kroz kuće, brda i ostale fizičke prepreke koje mu leže na putu. Zapravo, navika ga može povesti kroz kretnje hodanja do najbliže željezničke stanice, ulaska u vlak ili penjanja na autobus. Pri ulasku u svoj dom on će automatski zazvati svoju suprugu, no nemajući fizičkog organa, neće se čuti glas - napor će biti samo mentalne prirode i ona ga neće čuti. On će joj vjerojatno prići i pokušati je uhvatiti za ruku. No njegov eterični sastav će jednostavno proći kroz nju bez ikakvog utjecaja. Može se dogoditi, međutim, da u takvom slučaju jak mentalni napor dopre do svijesti njegove žene ili nekoga koga nastoji kontaktirati, i ona će kasnije reći: »Moj mi se suprug pojavio u trenutku kada je ubijen.« Njegova misao će biti tako nabijena emocijama da će biti dovoljno jaka da u vezi s njom uzrokuje projiciranje trenutne misli. Ukoliko nije toliko jaka da to uzrokuje, supruga će kasnije jednostavno reći: »Znala sam da se nešto dogodilo mom suprugu mnogo prije nego sam ćula vijesti.« Ovo je objašnjenje većine priča s kojima se često susrećemo.

Na isti način, ljudi ponekad, prelazeći na drugu razinu, prisustvuju vlastitom sprovodu. Važno je napomenuti da, budući da smrt u nama ne uzrokuje opću promjenu, oni koji posjeduju smisao za humor, zadržavaju ga, a oni koji ga ne posjeduju, i dalje im nedostaje; i u takvim situacijama, oni koji posjeduju taj koristan dar ponekad se zabavljaju s procedurom pogreba, dok oni bez smisla za humor reagiraju kako bi se moglo i očekivati.

Tamo gdje postoji jak osjećaj žaljenja, ili gdje se preživjeli nađu u tragičnim okolnostima, mrtva osoba će jako patiti. Zapravo, takozvana smrt je veoma osjetljiv događaj u našim mislima dugo vremena nakon što su mrtvi prešli na drugu stranu i zbog toga pretjeranu žalost treba odbaciti. Ona rastužuje »mrtve« i sprečava ih od fokusiranja na njihov novi život. Naravno, teško je ljudima reći da ne žaluju kada netko od njihovih dragih nestane iz njihovih života, no činjenica je da pretjerana tuga nije dobra ni za koga. Zapamtite: ako među vama postoji veza ljubavi vi ćete se sigurno ponovo sresti, i da sve dobro, lijepo, istinito ne može biti izgubljeno. Na ovoj razini često vidimo svoje prijatelje ili drage ljude kako odlaze živjeti u drugu zemlju i znamo da ih nećemo vidjeti nekoliko godina - smrt nije ništa više od toga. Ovdje bih se želio obratiti onima koji uzdržavaju druge - supruzima ili očevima obitelji na primjer - i istaknuti važnost njihove dužnosti da osiguraju razumne izvore sredstava za one koji će nakon njih ostati bez prihoda u slučaju nenadane smrti. To će ih spasiti od mnogo žaljenja i samopredbacivanja na drugoj strani, budu li znali da su barem učinili ono što je bilo u njihovoj moći da olakšaju teret onima koji o njima ovise.

Možda bi bilo dobro objasniti da, kada osoba umire, tijelo prolazi kroz nasilne trzaje i grčeve i mogući su vrlo uznemirujući jauci. To, međutim, ne treba stvarati nelagodu jer sve je to samo refleks - osoba je potpuno nesvjesna toga i klizi na drugu stranu nježno i udobno.

U vrlo malom broju slučajeva događa se da nakon smrti ljudi postaju ono što zovemo »vezani za zemlju«, što znači da ostaju na ovoj razini neograničeno vrijeme, nesposobni da idu naprijed. To je zbog toga što su njihove emocije tako fiksirane na nešto iz ovog svijeta, da ne mogu pasti u komu u kojoj će prijeći na drugu stranu. Možemo povući paralelu s osobom koja ne može noću zaspati jer joj se misli roje zbog nekog dominirajućeg interesa. Čovjek može biti tako emotivno povezan s nečim u ovom svijetu da ne može skrenuti svoju pažnju kada izgubi tijelo. Takav apsorbirajući interes može biti vezan za neku imovinu, ili osobu ili neku dominantnu aktivnost ili počinjen zločin. U posljednjem slučaju njegove misli ga drže usidrenog u susjedstvu scene gdje se zločin dogodio. Kako vrijeme prolazi, ovaj efekt blijedi i on umire, prije ili kasnije, no u ekstremnim slučajevima to može potrajati duže vrijeme. Pouka je, naravno, da ne smijete dozvoliti da bilo koja stvar na svijetu monopolizira vašu pažnju u tolikoj mjeri da isljučite sve ostale interese.

Ono što je vrijedno vaše neograničene vjernosti je traženje Boga, jer premda naš život i bio opsjednut tom potragom, nikad nas neće izbaciti iz ravnoteže. Ne znači da trebamo ići kroz život ne obraćajući ni na što određeno pažnju, jer takav život ne bi bio vrijedan življenja. Naprotiv, trebali bismo se zainteresirati za sve što nam se u životu događa, i što nas više stvari zanima to bolje, ukoliko je taj interes unutar razumnih granica. Naročito bismo trebali biti puni entuzijazma za naš svakodnevni posao, kakav god bio, no ponovo - uvijek unutar granica razuma. Ništa ne smije gušiti naše srce toliko da mu gubitak te stvari oduzme smisao. To je pravo razumijevanje istočnjačke vrline uzdržanosti - iskrenog, inteligentnog interesa za stvari koje su oko nas sve dok jesu - potpune spremnosti da prijeđemo na nove stvari kada je potrebno. Živite li na taj način, nikada se nećete naći u situaciji da ostanete vezani za Zemlju.

Za one koji su preminuli možemo moliti, i to je zapravo naša sveta dužnost. Molitve za takozvane mrtve poznate su u mnogim dijelovima svijeta, u svim vremenima. Praksa je velikim dijelom prekinuta nakon reformacije jer je bilo dosta zloupotrebe i komercijalizacije, no, bez obzira na to, sama po sebi je veličanstvena. Trebali biste moliti za svog prijatelja koji je preminuo jednako kao što biste molili za njega da živi na nekom udaljenom mjestu na Zemlji, recimo u Kini ili Južnoj Africi. Ostvarite mu mir duše, slobodu i razumijevanje i istaknite da je Bog život i inteligencija i ljubav. Prisutnost (The Presence) je izvanredna za ovu svrhu. Čitajte mu je tiho mijenjajući »ja« u »ti«.

Sada dolazimo do problema što s mrtvim tijelima i općenito o pogrebnim ritualima. Bit ću izravan i reći da su većina naših prihvaćenih pogrebnih običaja zapravo poganski ostaci i da im nedostaje inteligencije i decentnosti. Toleriramo ih samo zato što smo se više ili manje na njih naučili, i, zaista, kada misaoni ljudi dođu na neki konvencionalni sprovod po prvi put, dozive šok i mučninu. Sprovod zapravo implicira da se preminula osoba nalazi tamo u grobu, iako danas gotovo nitko u to ne vjeruje. Neshvatljivo je zašto kršćani, koji izjavljuju da vjeruju u besmrtnost duše, postupaju s fizičkim ostacima kao s nečim svetim. Takav stav je nelogičan i neinteligentan.

Trebate jasno shvatiti ovu činjenicu - ne postoji ništa sveto u mrtvom tijelu. To je samo nakupina fizičke tvari koju njezin bivši vlasnik više ne treba, i koju se treba odstraniti na najčišći i najbrži mogući način, i to je sve. Njegov preminuli vlasnik potrošio je nekoliko fizičkih tijela (kao što vjerojatno znate mi mijenjamo nekoliko tijela postepenom zamjenom tijekom života), i ovo je samo posljednje koje se tako ceremonijalno pokapa, to je sve. Zapamtite da ljepota prelijepog tijela dolazi iz duše koja kroz njega sije, a koja nije tijelo samo. Ta duša sa svojom ljepotom i radošću je izašla iz tijela, i tijelo nije ništa više od stare odbačene odjeće. Ta se odjeća mora odstraniti (zbog onih koji žive) s poštovanjem, ali ne s obožavanjem, a ispravan način za to je kremiranje. Treba biti jasno da je odstranjivanje tijela samo dužnost živih, a ni na koji način čast mrtvom kojeg ono više ne zanima. Vatra čisti i pročišćava s poštovanjem. Tijelo treba kremirati nakon što proteknu tri dana, osim u slučajevima brzog raspadanja, kada se može odmah kremirati.

Tijelo koje je kremirano, bolje ne čuvati kao pepeo. Samo morbidno zadovoljstvo može proizaći iz čuvanja tako jezivog ostatka. Pepeo treba rasuti preko trave koja raste ili ga baciti u more, rijeku ili jezero, naravno uz molitvu. Zbog istog razloga spomenici bilo koje vrste na grobljima su potpuno neprimjereni i trebali bi se, ako je ikako moguće, izbjegavati, čak i kada obiteljska briga čini pokop nezaobilaznim. Spomenik uzdignut nad odbačenim fizičkim tijelom preminulog, jednako je nerazuman kao da stavite spomenik nad pokopano staro odijelo.

Trebali biste svakako izbjegavati posjete grobu voljene osobe jer znate da se ona ne nalazi na groblju, stoga klonite ga se. Molite za tu osobu u utočištu svog doma. Nijedno drugo mjesto nije svetije ili prikladnije za molitvu od vašeg doma. Na rođendan umrle osobe, ili neki drugi datum koji predstavlja godišnjicu, kupite kiticu cvijeća kao sjećanje, no neka to bude u vašem domu, a ne na groblju. Imate li sliku osobe, stavite cvijeće pod sliku. Naravno to treba raditi samo povremeno, a ne svakoga dana.

Izbjegavajte nošenje odjeće kojom izražavate žalost. Ne omotavajte se crninom radi voljene osobe koja nije mrtva, već itekako živa. Želio bih ovdje spomenuti da općenito nije dobro zadržavati osobne stvari preminulog, ukoliko to činite zbog sentimentalnih ili morbidnih razloga. Ovdje je neophodna selekcija. Nema razloga zašto ne biste zadržali nekoliko uspomena, ako ste sigurni da to ne činite u duhu žalosti zbog njegove smrti. S druge strane, zadržavanje sobe ili knjiga i ostalih stvari »kao što ih je on ostavio«, jer neki ljudi to čine, potpuno je pogrešna i poganska navika. Preminuli to ne bi željeli i vjerojatno bi vam se nasmijali sa simpatijom kada biste ih mogli vidjeti. Sve što pripada prošlosti, mora se, koliko je moguće, prekinuti kako bi se napravilo mjesta za žive.

Ovdje bih želio objasniti da, iako su ovo upute što bi se zaista trebalo činiti, u određenim slučajevima to neće biti moguće, zbog obiteljskih razloga. Ako je član obitelji staromodnih pogleda, naročito stariji član - roditelj, na primjer, - tada je bolje popustiti i učiniti što on očekuje, nego povrijediti njegove najdublje osjećaje. Jer čak i ako vi znate bolje, on ne zna, i stoga ako bi kremiranje za njega bilo šok, neka tijelo bude pokopano, a pokop održan u ime kršćanskog milosrđa. Naravno, izražena želja umirućeg uvijek se mora poštovati. Moramo učiniti sve što možemo, unutar granica razuma, kako bismo izbjegli bol koju osjećaju roditelji ili stariji članovi rodbine. S druge strane, ne pravite kompromise kako biste poštedili osjećaje mlađih, jer oni bi trebali naučiti ono što je bolje i nikada ne obraćajte pažnju na mišljenja susjeda ili daljih rođaka po ovom pitanju.

Jedan čovjek iz New Yorka rekao mi je da nije nosio crninu jer je znao da njegova nedavno preminula sestra nije stvarno mrtva, no prilikom posjeta roditeljskom domu što je činio svakih nekoliko tjedana, nosio je žalobnu odjeću kako ih ne bi šokirao. Rekao sam mu da je sasvim u pravu i da tako uvijek savjetujem po tom pitanju.

Recimo ovdje nešto i o samoubojstvu. Većina onih koji si oduzimaju život toliko su zabrinuti i užasnuti u vrijeme čina da moralno nisu za njega odgovorni, te stoga to nije samoubojstvo, već prije nesretni slučaj. Ti ljudi prelaze na drugu razinu kao i svi ostali. U pravom slučaju samoubojstva, međutim, stvar je drugačija. Svjesna i namjerna samodestrukcija je zločin koji priroda strogo kažnjava. Takvo je samoubojstvo odbijanje suočavanja s problemom, a to nije moguće uspješno izvesti. Oni koji traže izlaz na ovaj način ne pronalaze svoje prijatelje na drugoj strani. Usamljeni su i nesretni i nalaze se u zbrkanom mentalnom stanju koje je stvarno subjektivno - poput nejasnog sna u kojem im se ponekad čini kao da lutaju u gustoj magli. Naravno, kao i svima može im se pomoći molitvom. Konačno, oni se moraju ispočetka suočiti s potpuno istim problemom od kojeg su pobjegli, s tim što su uzalud protratili vrijeme i iskusili patnju.

Sada dolazim do problema je li moguće komunicirati s onima koji su prešli u drugi svijet. O tome je tiskan ogroman broj knjiga, i dugo vremena je ogorčena i oštra polemika divljala svijetom. Zaista, čini se kako su mnogi ljudi nesposobni govoriti o ovoj temi i zadržati zdravi razum ili lijepo ponašanje. Zagovaratelji suprotnih stavova nabacuju se jedni na druge najžešćim epitetima, a sam sam poznavao nekoliko trajnih prijateljstava koja su pukla upravo na ovom pitanju: je li moguća komunikacija s takozvanim mrtvima. Ekstremisti na jednoj strani drže se dogme da je to apsolutno nemoguće. Entuzijasti s druge strane tvrde da su često, jednom ili dvaput tjedno ili češće, u jasnoj i intimnoj komunikaciji s preminulim prijateljima. Što je istina? Pa, istina je da povremeno dolazi do komunikacije, no da je ona mnogo rjeđa nego što mnogi koji u to vjeruju pretpostavljaju, te da ju je moguće ostvariti uz velike teškoće i nesigurnost. Ni u kom slučaju to ne nalikuje telefoniranju iz New Yorka u Chicago. Više je nalik ranim Markonijevim eksperimentima s radiom kada su stizale povremene i isprekidane poruke, no mnogo češće sve što se čulo bile su atmosferske smetnje i besmisleno pomicanje kazaljki instrumenata.

Ne upuštajte se u takve stvari. Želite li temeljito i znanstveno istražiti to polje, u redu, no to je dugogodišnji rad i traži znanstvene uvjete. Osnovna zamjerka zbog obraćanja medijima, što mnogi ljudi čine, jest u tome što se zapravo radi o bježanju od odgovornosti. Prefisionalni mediji kažu da rijetko dolaze sretne mušterije, oni čiji je život pun prosperiteta i samoizražavanja. Suprotno njima, život onih koji nastoje stupiti u kontakt s drugom razinom, frustriran je i nesretan, bez obzira na trenutnu žalost. Tako to postaje, kako psihologija kaže, mehanizam za bijeg, koji može biti jednako poguban kao piće ili droga. Vaš posao je da živite ovdje, u ovom svijetu dok u njemu živite, da se suočavate s problemima ovdje i da ih pokušate riješiti, a da u drugom svijetu živite kad tamo stignete.

Postoji stvarni duhovni način komunikacije iz kojeg samo dobro dolazi, a to je ovaj: sjednite tiho i mirno i sjetite se da je Bog jedan i sveprisutan. Nakon toga zamislite da je vaše stvarno ja - božanska iskra u vama -u prisutnosti Božjoj, i da je prava božanska iskra vaših voljenih također u prisutnosti božjoj. Činite li tako nekoliko minuta svakoga dana, prije ili kasnije osjetit ćete komunikaciju. Međutim, u pravilu vam neće stizati detaljne poruke, samo konačan i nepogrešiv osjećaj da voljena osoba zna da na nju mislite i da ona misli na vas.

Naučite Istinu života. Učite što je moguće više o prirodi Boga - jedinoj stvari koju je vrijedno znati - i učite o tome što je čovjek i što život znači.

Ovaj svijet je škola, samo to i ništa više, i ukoliko naučite svoju lekciju, ništa više nije važno. Nije važno jeste li bogati ili siromašni, obrazovani ili nepismeni, kralj ili skitnica. To su samo uloge koje ljudi igraju na pozornici života. Važan je način na koji ih igrate. Dvije vrhovne lekcije u ovoj školi su lekcija o sveprisutnosti Boga i lekcija o moći misli. Svaka negativna ili problematična stvar koja uđe u vaše tijelo obilježava vašu nesposobnost da shvatite prisutnost Boga u tom trenutku, i stoga je signal da je potrebno učiniti idući korak.

Učinite taj korak u duhovnom razumijevanju, i nikad više, za vijeke vjekova, nećete ga morati učiniti.

Misaona moć je druga velika lekcija koju moramo savladati, i ovdje također, kao što nam je Isus rekao, stablo se poznaje po svojim plodovima.

Sada kada donekle razumijete ove stvari, trebali biste moći živjeti i sresti se sa smrću, s ravnodušnošću o kojoj govori moderni prorok. Morate stvoriti naviku radosti i sreće, koja ne ovisi niti o naizgled dobroj sreći niti o privremenim tegobama - jer i jednom i drugom možete pristupiti onako kako zaslužuju. Ne smijete nikada biti potpuno vezani za uvjete života - kuću ili općinu, posao, zanimanje ili bilo kakav zemaljski raspored od kojeg se ne biste mogli odvojiti bez žaljenja. Vaša sreća ili samopoštovanje ne smiju ovisiti o ljudskoj pohvali ili priznanju, iako takve stvari treba poštivati.

Vaš stav treba biti: obavljam svoju dužnost i uživam tamo gdje jesam; obavljam svoj posao i prelazim na drugi. Živjet ću vječno, za tisuću godina od sada još uvijek ću negdje biti živ i aktivan, za stotinu tisuća godina još uvijek ću negdje biti živ i aktivan, i tako današnji događaji imaju važnost koja pripada samo današnjici. Ono najbolje tek se treba dogoditi. Budućnost će uvijek biti bolja od sadašnjosti ili prošlosti jer ja se neprekidno razvijam i napredujem, ja sam besmrtna duša. Ja sam gospodar svoje sudbine. Pozdravljam nepoznato sa zdravicom, i idem naprijed s radošću i likujući u veliku avanturu.

Oboružani ovom filozofijom, i stvarno razumijevajući njezinu moć, nemate se čega bojati ni u životu ni u smrti, jer Bog je sve, i Bog je dobar.

BILJEŠKA

Želio bih čitatelje ovog eseja uvjeriti da nikakve riječi ne mogu stvarno opisati ovu temu. Sve što možemo jest dati naznake i pretpostavke istine. Kolikogod točan plan putovanja bio, može djelovati ponešto suhoparno i neprivlačno kada se čita, budući da ljepota i radost nove avanture izbjegavaju pisanu riječ. Ovaj esej, naravno, opisuje iskustva duše između inkarnacija.

RESURGAM

Smrti nema! Tek nam zvijezde klonu

Da zasjaju opet ponad ljepšeg žala,

I urese krunu na nebeskom tronu

Sjajem koji vječnost darivat je znala.

Ne, smrti baš nema! I od našeg praha,

Pod kišama toplim, pod kišama ljeta,

Nastati će grumen najčišćega zlata,

Ili zrela voćka, il' latica cvijeta.

Kamene se stijene u prah tako ruše

Da nahrane gladne mahovine usta

Nevidljivim zrakom napajaju duše