PRVA KNJIGA

Ispit

To je bilo prije mnogo tisuca godina, u Egiptu.

Piramide jos nisu bile sagradene, ni Sfinga i obeliska jos nije bilo. Samo su palme strsile ponosno u suncem obasjani zrak. Tada je vladala bozanska dinastija i u Memfisu njegovala blago mudrosti, koje je imalo izvor u visim svjetovima.

Sa zapada, iz daleka dosli su Svijetleci... Mudrost i znanje, umjetnost i umijece oni su donijeli...spasili. Jer zahvaljujuci svojoj vidovitoj nadarenosti oni su ustanovili da podzemne vode potkopavaju njihovu domovinu. Znali su da se

priblizava vrijeme kada ce citav kontinent zajedno sa svojim velicanstvenim gradom, gradom Zlatnih vrata, biti uzdrman od potresa i potonuti u krilo visokih valova. Zato su iselili.

To je bilo tada.

Vidim jednog vitkog, smedeg mladica, samo s crno-bijelim prugastim suknom oko bedara. On radi s nekoliko drugova u vrtu svetog okruga. On ce, prema zelji svog oca, postati magicar i svecenik, a i njega samoga privlaci gledati iza zastora. On nije zadovoljan samom raskosi sluzbe bozje, koja je pristupacna citavom narodu. On trazi vise. U njegovoj dusi nesvjesno drijema zelja da obozava i on zeli znati, znati. Pitanja se radaju u njegovoj nutrini, na koja on ne zna odgovoriti.

On je bio preporucen svecenicima, i kao ucenik, kao neofit primljen je. Bio je obrezan i uzivanje mesa, ribe i mahunarki bilo mu je zabranjeno. Lako vino iznimno mu je bilo dozvoljeno.

Svako jutro sjedi ozbiljno i suteci medu svojim drugovima s prekrstenim nogama na velikoj terasi okrenutoj prema izlazu Sunca. Treba vjezbati meditaciju: kroz odredeno vrijeme on ne smije pustiti ni jednu misao u sebe - on neka ne misli

ni na sto, on neka uci vladati mislima i osjecajima. Poslije lakog dorucka koji se sastoji od povrca i plodova, on radi. Zna da ga svecenici vide i motre makar ih on ne  vidi  jer  oni  raspolazu  cudnovatim,  njemu  nerazumljivim,  znanjem  i

sposobnostima. Ali on zna da su oni ljudi kao on, da su vjezbali i ucili i na koncu prosli kroz nesto strasno i sada mogu mnogo toga, mnogo znaju i o svemu tome sute. Ali to sto su oni postigli, to ce i on, to mora i njemu uspjeti.

U podne mora svaki dan sa svojim drugovima u veliku dvoranu. Ogromni, hijeroglifima ukraseni stupovi drze krov. Priguseno mirno svjetlo ispunjava ogromni prostor. Na zidovima stoje 22 slike u crvenoj, smedoj, crnoj i bijeloj boji.

Svojevrsno, tajnovito. Jedanaest na svakoj strani. Ovdje oni trebaju boraviti dva puna sata suteci. Trebaju promatrati te slike. Trebaju ih utisnuti u glavu. I on

satima gleda slike, mjesecima, godinama. Poznaje na njima svaku pojedinost, one govore, ali on ne razumije njihov govor. On vidi svecenike, kraljeve, djevice, on zeli prodrijeti u smisao slika, razumjeti - ali on nema kljuca.

U vrtovima rade i robovi, stariji i mladi ljudi koji nikada ne smiju napustiti okrug hrama. Mladici koji se spremaju da prime posvecenje ne smiju se s njima

druziti, ne smiju im se pribliziti. Ali navecer, kada leze na svojim lezajima, sapcu

jedan drugome: ovi su robovi takoder htjeli postati svecenici, ali nisu izdrzali ono strasno, nisu kusnjama odoljeli, i zato su robovi.

Jedanput u godini duzan je pokazati se vrhovnom sveceniku. To je jedan koji

zna. On je vidovit. On moze vidjeti sto se u daljini dogada, on moze vidjeti sto se u nutrini covjeka zbiva. On vidi misli, raspolozenja i zrelost duse...

Cetiri puta bio je mladic pred vrhovnim svecenikom. Svaki put ga je on suteci

prodorno gledao - ali je potom mahnuo rukom, sto je znacilo da se udalji. I opet je prosla jedna godina. Meditacije pri izlasku Sunca. Nijemo promatranje slika na zidu. Sa slika struji na njega nesto tiho, on to osjeca, njegova podsvijest je pod

utjecajem ovih svojevrsnih tajanstvenih slika. I svaki dan on radi u vrtu u okolici hrama. Navecer se skupljaju neofiti u knjiznici Hrama a jedan svecenik im cita iz

starih smotaka papirusa i drvenih ploca rijeci mudrosti i znanja. Rijeci za razmisljanje koje postaju sve dublje sto se vise o njima misli. Upucuje ih se da rijeci ucitelja, svecenika slusaju sa strahopostovanjem, bez ikakve kritike. Oni

trebaju vladati svojim mislima i osjecajima, a trebaju osjecati i misliti ono sto sami hoce. Oni uce promatrati zivot i smrt u prirodi i suosjecati - kao da su jedno s cvatucim cvijetom i umirucim stablom. Ali oni ne uce samo prodrijeti u zivot

biljke i u njemu sudjelovati, ni zivotinjsko carstvo im ne smije biti tajna. Oni takoder slusaju tuzaljke i ljubavni zov, ljutit i gladan glas zivotinja i s njima suosjecaju. Oni uce zivjeti i trpjeti sa svim zivim. U svojim molitvama oni

zahvaljuju Bozanstvu za sve dobro, za svaki dar i izbjegavaju da bilo kojem bicu koje ima dusu uzrokuju patnju ili nanesu bol. To je bio jedan od razloga zasto su se odrekli jedenja mesa.

Kad se mladic peti put predstavio, vrhovni ga svecenik nije otpremio, on je klimnuo glavom: 'Ti sad mozes primiti posvecenje, sine moj, i gledati iza zastora. Ali te mi svecenici tek moramo podvrci ispitu. On je tezak i strasan, ali potreban,

jer samo onaj koji ima hrabrosti i volje i koji zna sutjeti, dostojan gledati tajne neba. Znati, htjeti, odvaziti se i sutjeti - to su stube koje vode savrsenstvu. Zato te moram pitati hoces li se podvrci ispitu. Ja te ne nagovaram. Jos si slobodan, jos se

mozes vratiti i napustiti okrug Hrama. Izaberi prema naklonosti svog srca." Ozbiljno i tiho dosao je odgovor: 'Hocu."

'Onda se vrati na svoj posao."

Suteci mladic je napustio, s dubokim poklonom, celiju vrhovnog svecenika.

Bilo mu je nalozeno da tri dana posti, uz vodu i kruh. Navecer treceg dana jedan svecenik odveo ga je u dio prostora kraj Hrama koji je njemu do tada bio nedostupan. Prolazili su mnogim odajama koje su postajale sve uze i uze i kod posjetilaca izazivale osjecaj tajanstvene tjeskobe. U jednoj drugoj, uskoj, niskoj prostoriji skupilo se mnogo svecenika. Na kraju dvorane bio je visoki oltar iz mjedi. S obje strane prostorije gorio je ugljen u zdjelama s jakim mirisom dima.

Mladic je stajao zatecen i zaplasen.

Vrhovni svecenik mu je pristupio i ponovno pitao zeli li se podvrci ispitu. Mladic je potvrdio. On je zelio znati, spoznati.

Tada  se  na  znak  vrhovnog  svecenika  otvorio  oltar.  Njegova  prednja  strana

sastojala se iz dva krila vrata, koja su se okretala u svojim osovinama. Jedna crna rupa je zijevala. Jedan svecenik urucio je mladicu malu, uljem napunjenu lampu iz ilovace: 'Pazi na svoju lampu i zapamti: znati, htjeti, odvaziti se, sutjeti nisu samo stube savrsenstva nego i putokaz koji te danas moze ocuvati. Ti znas da ovaj put vodi savrsenstvu. Ti hoces  njime ici - dakle, moras biti odvazan  i sutljiv. Ne zaboravi: odvazan i sutljiv. Pa, dakle, idi - idi."

Mladic je zakoracio u pravcu oltara.

Tada mu je ponovo pristupio vrhovni svecenik.

'Razmisli" govorio je ozbiljno, 'jos si slobodan, jos se mozes vratiti, ali, kad udes u hodnik, vrata se vise ne otvaraju. Jos nikada nitko nije ovaj oltar upotrijebio

kao izlaz. Postoji samo jedan ulaz, izlaz je negdje drugdje. Tebe ceka ili smrt ili ropstvo ako podlegnes, znanje i moc ako pobijedis. Po posljednji put - sto zelis?"

Mladic je gledao vrhovnog svecenika ozbiljno i posteno u oci: 'Hocu se

podvrgnuti ispitu." 'Dakle, idi."

Mladic je usao i odmah cuo kako se iza njega mjedena vrata u svojim osovinama

okrecu i zatvaraju. Braneci rukom svjetlo svoje lampe, koracao je oprezno u noc koja se pred njim prostirala. Nakon nekog vremena udario je celom u jednu stijenu; on je sagnuo glavu i rekao: 'Naprijed." Ali doskora se udario ponovo pa je u daljnjem hodu morao sagnuti gornji dio tijela. Tamno sivo kamenje opkoljavalo ga je sa svih strana. Njegova mala lampa samo je slabo rasvjetljavala najblizu okolinu. Stijene su zracile hladnocu. Mladic naviknuo na africko Sunce - drhtao je. Hodnik je postajao sve nizi i nizi i sve uzi. Mladic se morao sve vise sagibati hodajuci dalje.

Stao je. Iza njega, ispred njega, noc, neprozirna noc. Ali povratka nije bilo. 'Naprijed.'

Nakon sto je opet nekoliko puta ne bas njezno dotaknuo stijenu, iako je bio

potpuno sagnut, odlucio je spustiti se na ruke i koljena i tako se dalje kretati. U

desnoj ruci drzao je jos uvijek oprezno svoju tinjajucu lampu. Znao je dobro - njegov spas bila je njegova lampa i rijeci koje je ponavljao: 'odvaznost - sutnja".

Puzao je prema naprijed. Bilo je tesko s lampom, a hodnik je bivao sve uzi i uzi. Imao je osjecaj da je u jednom beskrajnom lijesu. Kao da je kretanje najprije

uzaludno, kao da se uopce ne mice s mjesta, kao da se zidovi ovog strasnog lijesa sve vise suzavaju.

Tada - on se svladao da ne zajauce - opet je udario glavom o stijenu. Legao je

na trbuh i dalje puzao, koliko je mogao. S koljenima i laktima pomicao se kao zmija jer na drugi nacin vise nije islo.

Spopao ga je strasan strah, velika dusevna tjeskoba, ali on se hrabro borio protiv

toga. Govorio je sebi: kuda su prosli drugi, moram i ja proci - naprijed. Ali napredovanje je postajalo sve teze, stijene su se toliko suzile da se osjecao kao da je u nekoj cijevi. Njegovo srce glasno je udaralo - groza je harala njegovim zivcima. On je stisnuo zube: 'Naprijed".

Silio se, gurao, stiskao.

Uzdahnuo je, hodnik se prosirio, mogao se uspraviti, mogao je ici, hodnik je postao visok i sirok, kao na pocetku, kada je u njega zakoracio ispod oltara. Ali -

prestraseno se zaustavio. Pred njegovim nogama zjapila je provalija koja je citav hodnik u citavoj njegovoj sirini presijecala i zatvarala.

Nije bilo moguce obici je ni s lijeva, ni s desna. Zidovi su stajali okomito kao u

bunaru. Stao je cvrsto na rub grotla i digao lampu uvis. Htio se uvjeriti bi li mogao preskociti zapreku. Ali taj plan je morao napustiti, bunar je bio presirok. Kolebao se - nije se mogao pomiriti s tim da nema drugog izlaza do skociti u tu zijevajucu crnu rupu.

Javila se misao da se vrati i pokuca na mjedena vrata i da vice, ali se sjetio da su svecenici vec napustili dvoranu i da mu je vrhovni svecenik objavio da se vrata

oltara ne otvaraju. A napokon - nije li on htio steci znanje, vidovitost? Da, pod svaku cijenu - makar ga stajalo zivota. Dakle, dolje. 'Odvaziti se!"

Drzao je visoko lampu i skocio u zijevajuci mrak. Osjetio je ledenu hladnocu

vode, ali imao je cvrsto tlo pod nogama. Osjecaj veselja zavladao je njime. Ipak su zapreke postavljene tako da se mogu svladati. Ispit ce se moci poloziti. Nije bilo sracunato na njegovu propast. Pojavio se osjecaj pobjede. Veselio se da mu se lampa pri skoku nije utrnula.

Smrzavao se. Sve do ramena stajao je u crnoj vodi. 'Moram naci neki izlaz" govorio je sebi, 'to ne moze biti kraj". Gledao je naokolo - nista. Posvuda strme

stijene. Razmisljao je. Oprezno je razgledavao i pipao trazeci udubinu u stijeni kojom bi se mogao popeti. Nasao ju je. Lampu je uhvatio zubima i rukama se verao. Ali noga mu se izmakla i on je pao natraske u vodu. Lampa mu je ispala i

utrnula se. Sada je oko njega bila noc, crna neprobojna noc. Opet je stajao do

ramena u vodi, drhtao je od zime. Rasirenim rukama pipao je lijevo i desno, ali izgubio je smjer. Konacno se ipak nekako izvukao, ali je osjecao da ga snage napustaju; ako jos jednom padne, vise nece imati snage ustati. Prosla ga je hladna jeza. Trazeci u mraku potporanj, napipao je neko svinuto zeljezo. Uhvatio se za nj i dovukao do ruba, isplivao. Spasen! Dignuo je ruke uvis: 'O hvala vam nebeske sile, hvala!"

Nije imao lampu pa je tlo ispitivao nogom prije nego li je stao. Bojao se rupa, provalija. Ali tlo je bilo ravno, stijene sa strane na jednakoj udaljenosti. Isao je

naprijed no put je izgledao beskrajan, noc neprozirna. Hodnik je imao nekoliko

zavoja i napokon na velikoj udaljenosti pojavilo se slabo svjetlo. On je trcao.

Stigao je u prostoriju isklesanu u stijeni. Bila je cetverokutna. Imala je dva otvora. Kroz jedan je on usao, a na drugom je gorjela vatra. Tuda je trebao proci. Jedini izlaz bio je kroz vatru. Natrag se ne moze, radije plamen nego strahote bunara. Nasrnuo je u vatru - i ostao smeten. Obavio ga je laki hladni propuh, nije osjecao nikakvu vrelinu. Vatra je bila samo obmana. Tiho se smijesio i posao dalje. Siroki hodnik bio je jos samo odostraga osvijetljen.

Dosao je u malu prostoriju koja je bila oblozena tepisima i rasvijetljena stropnom visecom lampom. U sredini prostorije stajao je lezaj pokriven sarenim

jastucima i pozivao na pocinak. Pristupise dva roba. On ih je prepoznao, vidao ih

je izdaleka na poljima i u vrtovima svetog okruga kako rade. Htio im se obratiti, ali onda se sjetio na rijec 'sutjeti".

Jedan od robova uzeo je njegovu mokru kosulju i pruzio mu drugu, suhu.

Ogrnuo ga je toplim vunenim ogrtacem i pokretom ruke pozvao da se odmori. Drugi rob prostro je stol pokraj lezaja i donio jela i pica. Onda su nijemo nestali.

Mladic se gostio. Tri dana je postio, bio je umoran i sretan da moze mirovati.

Nakon nekog vremena otvorila su se vrata iza tepiha. Digao se zastor i usla je jedna Nubijka, vitka i smeda, mladenackih oblina puna snage i ljupkosti, s

pojasom od crvene svile i zlatnim resama oko donjeg dijela tijela. Oko nadlaktica i

noznih zglobova zvecale su i sjajile se zlatne kopce. Male, cvrste grudi bile su nage. Njene oci zracile su pozivajuci, obecavajuci. Njene usne bile su crvene i

pune  kao  procvali  pupoljak  cvijeta.  U  desnoj  ruci  drzala  je  posudu  s  vinom,

lijevom se podbocila. Mladic se podigao, zurio je u prekrasnu pojavu.

Ona se tiho smijesila. Njene oci, njene usne nesto su zeljele, obecavale. Cinila je sitne korake, kopce na njenim zglobovima jedva cujno su zvonile. Priblizila se. Vec je osjetio miris koji je izbijao iz nje. Onda se ona sagnula k njemu i ponudila mu posudu.

'Ti si pobijedio mladicu," saptala je, 'ispit si polozio, primi nagradu koju si zasluzio. Primi posudu, pij vino. Ono ce ti dati snagu, snagu za ljubav. Moje usne

cekaju tvoje. Moje mlado tijelo trazi tebe, mladicu. Primi, primi nagradu".

Ali on je sutio. Je li to nagrada ili kusnja? Kolebao se. Ona je stavila svoju tamnu ruku na njegovo rame: 'Zasto sutis, rijetki goste - ili ti se ne svidam? Govori."

Tada se on sjetio rijeci: 'sutjeti". On je htio znati, spoznati, moci. Udario je zenu tako surovo da je zlatna posuda pala na pod. Napasnica je jauknula i pobjegla.

Na to se iza jednih skrivenih vrata pojavio vrhovni svecenik s velikom pratnjom

svecenika, svi u bijelo obuceni.

'Slava tebi sine moj, ti si ispit zemlje, zraka, vode i vatre polozio. Dokazao si hrabrost i volju. Pretpostavio si mudrost i spoznaju prolaznom pijanstvu cutila. Ti si sam sebe svladao. Ono sto trazis neka ti bude. Plan svjetova, postanak zvijezda

pred tobom ce se odviti. Vidjet ces kako struji val zivota iz krila Bozanstva i njemu se vraca. Pratit ces putovanje duhova kroz vjekove, na svako pitanje dobit ces odgovor. Sunce Ozirisa ce ti sjati. Blago tebi!".

'Blago tebi" ponavljali su svecenici u dubokim tonovima.

'Dakle, dodi", rece vrhovni svecenik i primi mladica za ruku.

Svecenici su ih slijedili u dvoredima i pjevali prastare rite: 'Slavite Ozirisa zracece Sunce, Stvoritelja svjetova, upravljaca vremena".

Kroz Hram i dvorista povorka se pomicala k jednoj dvorani u koju je pun mjesec bacao magicno svjetlo. U sredini je bilo malo jezero.

Vrhovni svecenik je govorio: 'Danas pocinje za tebe novi zivot. Ti si dozivio

nesto duboko, potresno, ti to nikada neces moci zaboraviti. Danasnji dan dijeli tvoj zivot u dva nejednaka dijela. Iza tebe je tvoja neiskusna mladost, pred tobom put svjetlom ispunjen koji vodi prema gore. Danasnji dan tebe nije nista novog naucio. On je samo dokazao da ti mozes biti odvazan, da znas sutjeti i vladati svojim cutilima. Ali ono sto ces ovdje uciti, sto ces kasnije kod svog posvecenja vidjeti, ucinit ce te jednim drugim - koji ce znajuci ici svojim putem, od rodenja do smrti i dalje kroz kraljevstva smrti i zivota.

Stani u ovo jezero, sine moj, i izvrsi sveto pranje." Mladic je stupio u vodeni grob.

'Ova je voda grob tvoje proslosti, ulazenjem ti je ostavljas. Ali voda ti takoder kaze da nakon izlaska smrt nad tobom vise nema moci i da ti u grobu neces ostati. Uroni. Ostavi svoj ogrtac i kosulju u vodi kao znak da tvoj odlozeni omot takoder

ostaje u grobu."

Mladic je uronio i ustao.

'Obucite ga u bijelu haljinu Ozirisovih svecenika", nalozio je vrhovni svecenik. 'Ti si sada jedan od nasih" nastavio je obracajuci se mladicu, 'Ti si nas brat, ti si

svecenik. Ti si stupio na put, ali stojis sasvim na pocetku. Put ima mnogo stuba.

Ispita vise nema, ali mnoge pouke ces primiti i dozivjeti veliki put, posvecenje.

Sada se odmori i dodi sutra u vrijeme jutarnjih vjezbi pred izlazak Sunca u veliku dvoranu."

Vrhovni svecenik se udaljio.

Jedan mladi svecenik pristupio je mladicu: 'Dodi, sada cu ti pokazati tvoj stan." Suteci vodio je svecenik novajliju kroz razne hodnike i odaje u slobodno.

Svjetleci mjesec obasjavao je plavkastu noc.

Lijepi vrt kroz koji je protjecao kanal napajajuci nekoliko cetverouglastih jezera. Mnogo lotosovog cvijeca. Na obalama visoke palme koje bacaju duge sjene. U

vrtu razasute male kuce s plitkim krovovima. Posvuda cvijece i cvatuce grmlje.

Sve opkoljeno visokim zidom.

Mladic se ogledavao: 'Ovdje jos nikada nisam bio".

'To su stanovi za neozenjene svecenike. Neofiti u te vrtove nemaju pristupa." 'Tko obraduje te povrsine?" pitao je mladic pokazujuci na gredice s prekrasnim

cvijecem i velikim bundevama.

'Robovi".

'Da li ih Hram kupuje?" 'O ne, to ne trebamo."

'Kako to?"

'Tko ne polozi posljednji ispit, tko se preda opojnosti cutila, spasio je doduse svoj zivot, ali je zato izgubio svoju slobodu, on pod prijetnjom kazne smrti ne

smije napustiti sveti okrug. Da ti danas nisi odbio Nubijku, sada bi bio rob. Nubijku mi kupujemo, ako joj uspije zavesti neofita, stice slobodu. Ona to zna i zato se trsi..."

Mladic je tiho zahvaljivao nebesima i pitao: 'Da nisam nasao izlaz, sto bi bilo?" 'Mi smo vec odatle izvadili mnogo leseva. Nije svatko sposoban biti svecenik

Ozirisa. Mi nikoga ne nagovaramo. I tebi je bilo dano na volju da odustanes. Ali

vrata oltara se zatvaraju onima koji se vrate. Pred nekoliko godina jedan neofit, koji se pred provalijom okrenuo, umro je od gladi pod oltarom. Ovo ovdje je tvoj stan."

Pokazao je na jednu malu urednu kucu koja je stajala u sjeni nekoliko velikih palmi.

'Ako zelis primiti prijatelje ili rodake, to mozes uciniti u predvorju Hrama.

Ovdje imaju pristup samo svecenici i njihovi robovi. Tvoji ce se rodaci veseliti vidjeti te u kosulji svecenika...A sada pocini. Prije izlaska Sunca doci cu po tebe...k vrhovnom sveceniku."

Mladic se bacio na lezaj u svojoj kuci. Kroz vrata i prozor ulazio je svjezi nocni zrak. Pokrio se dekom. U jezeru ispred lotosova cvijeta kreketale su zabe. Umoran od tolikih dozivljaja, brzo je zaspao.

Drugog jutra skupili su se svecenici pred izlaskom Sunca u svetoj knjiznici. Neofit je bio medu njima.

Kratko  pred  izlazak  Sunca  isli  su  u  svecanoj  povorci,  dvoje  po  dvoje,  iz biblioteke ka dva ogromna kipa koji su u sjedecem polozaju meditacije drzali ruke

na koljenima. Povorka je cekala na izlazak Sunca. Kada se Sunce diglo iznad bregova i ucinilo da zuckasti pijesak pustinje jace zasvijetli, svecenici su pali licem ka zemlji. Kada su zrake Sunca dotakle usta kipa, zazvucala je ta ogromna

statua kao puknuta zica.

Svecenici su se digli.

Vrhovni svecenik se obratio neofitu: 'Ti si sada jedan od nas. Ipak svaki od nas primio je potvrdu svog svecenstva iz usta ovog mrtvog kamena. Mi cemo takoder

pitati Bozanstvo hoce li zapoceto djelo dovrsiti. A kamen ce tebi, djetetu Sunca,

odgovoriti zvukom kao sto je na jutarnji pozdrav Suncu bio odzdravio". Svecenici su se postavili u polukrug ispred kipova i pjevali u ritmu.

Prvo su pjevali u 'C", u prvom zvuku skale:

'Oziris, Oziris, mocni vladaru, posalji odgovor sinu koji usrdno moli." Onda su pjevali u 'D", u drugom zvuku skale:

'Izis, Izis, uzvisena majko, posalji odgovor sinu koji usrdno moli". Onda su pjevali u 'E", u trecem zvuku skale:

'Horus, Horus, bozanstveni duse, posalji odgovor sinu koji usrdno moli".

Pjevali su u 'F", cetvrtom tonu skale:

'Koji izvrsava zakone, koji sili da se zakoni drze". Pjevali su u 'G", petom zvuku skale:

'Koji se Bogova boji, koji ih stuje i zudi postati Bog". Onda su pjevali u 'A", u sestom zvuku skale:

'Koji se budi u ljubavi za lijepo da bi ga ljubav ucinila lijepim".

I onda su dvostrukom snagom u 'H", u sedmom zvuku skale pjevali:

'Oziris i Izis i Horus - vas troje dajte nam znak. Ako vam je drag i dobrodosao kao vas sin, mora i mrtav kamen dati zvuk".

Nakon sto su svecenici otpjevali sedmi zvuk, cuo se iz usta kipa isti jasni zvuk kao kod izlaska Sunca.

'Blago, blago tebi, moj sine", rekao je vrhovni svecenik, 'i samo kamenje mora

govoriti, moraju ti reci da su te Bogovi blagoslovili."

Pjevajuci himne, koracali su svecenici udvoje natrag u knjiznicu. Bijela povorka izgubila se u tamnom ulazu.