PREDGOVOR

Dok sam pisala ovu knjigu uočila sam da se reakcije ljudi na to što radim mogu gotovo uvijek svrstati u jednu od dvije kategorije. Oni iz prve, mnogo veće, skupine govorili su: "Kako fascinantno!" i postav- ljali mnogo pitanja. Oni iz druge skupine reagirali su s podsmijehom. "Ispiranje mozga? Jasno ti je valjda da je to glupost, zar ne?"

Očito ne mislim tako jer inače ne bih napisala ovu knjigu, no u svakom slučaju treba reći da ispiranje mozga asocira na nešto sumnjivo, možda čak i degradirano. Poput svijesti i emocija, donedavno ga se smatralo nedostojnim znanstvene pozornosti - proizvodom poreme- ćenih teoretičara zavjere ili, u najboljem slučaju, neobičnih političkih okolnosti. Ali ispiranje mozga je mnogo, mnogo više od toga. U njegovoj biti leži jedna zloćudna ideja: san o potpunoj kontroli nad ljudskim umom, ideja koja na ovaj ili onaj način utječe na sve nas. Ispiranje mozga krajnje je kršenje prava na privatnost, jer se njime nastoji kon- trolirati ne samo nečije ponašanje nego i razmišljanje. Ono budi naše najdublje strahove, prijeti gubitkom slobode, pa čak i identiteta. Ipak, o ispiranju mozga znamo iznimno malo. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća istraživanja na tu temu bila su u punom zamahu, no s obzirom na to koliko je znanost otada napredovala kad je riječ o razumijevanju mozga i njegova funkcioniranja, krajnje je vrijeme da ponovno bacimo pogled na taj tajanstveni i zastrašujući fenomen.

Ova knjiga je podijeljena na tri dijela. Prvi dio: Mučenje i zavođe- nje (od prvog do šestog poglavlja) fokusira se na povijest i socijalnu psihologiju ispiranja mozga. Sam izraz se izvorno odnosio na političke programe u komunističkoj Kini i Koreji, ali šteta je bila dopustiti da propadne tako dobra ideja, pa nije prošlo dugo, a svaka aktivnost koja je imala veze s promjenom mišljenja našla se na udaru optužbi za navodno ispiranje mozga. Jesu li takve tvrdnje opravdane? Ispiranje mozga istražuje nekoliko područja: religiju, politiku, oglašivačku indu- striju i medije, obrazovanje, mentalno zdravlje, vojsku, kazneno-pravni sustav, nasilje u obitelji i mučenje. U prvom dijelu otkrivamo da je ispiranje mozga ekstremni oblik društvenog utjecaja, čije mehanizme socijalni psiholozi sve više istražuju i sve bolje razumiju, te da taj utjecaj može uvelike varirati u svom intenzitetu. Nadalje, istražujemo niz situacija koje uključuju pojedince, male skupine i čitava društva, a u svim tim situacijama vrste utjecaja koje nazivamo "ispiranje mozga" karakteriziraju primjena sile, prijevara ili oboje.

Vidjet ćemo također da strah koji nas hvata od pomisli na ispiranje mozga, strah da bi nam netko mogao slomiti um, a onda ga preobli- kovati prema nečijim tuđim specifikacijama, crpi svoju snagu iz naše sklonosti da sebe poimamo kao slobodne, racionalne pojedince koji sami donose vlastite odluke. Rado mislimo da je naš um čvrsta i solidna, čista i nepromjenjiva zasebna jedinica, što veoma podsjeća na religijski pojam besmrtne duše. Draže nam je vjerovati da um, poput dijamanta, zadržava svoj oblik dok pritisak na nj raste, sve dok se konačno (pod teretom ispiranja mozga) ne rasprsne na komadiće. Obično vjerujemo da snaga uma potječe iz razuma, pa zato emocije smatramo slabostima. Usto, o sebi razmišljamo kao o osobama koje imaju slobodnu volju, koje odlučuju hoće li ili neće pasti pod tuđi utjecaj. Da bismo shvatili jesu li naši strahovi od ispiranja mozga opravdani, trebamo provjeriti jesu li ta uvjerenja točna.

To znači da trebamo bolje razumjeti ljudski mozak, pa se zato Drugi dio: Izdajnik u glavi (od sedmog do jedanaestog poglavlja) bavi neuro- znanošću. Želim vas upozoriti da je to najteži dio knjige. Jednostavno je nemoguće govoriti jezikom neuroznanosti a ne ići u detalje - mozak se ne da svesti na natuknice. U taj dio uključen je vodič za početnike (Neuroznanost u kratkim crtama na str. 106), dijagrami i minimalan broj stručnih izraza. No navela sam brojne primjere i možda će vam se činiti da nemaju baš svi toliko veze s ispiranjem mozga. Imajte strpljenja, postoje razlozi za to. Kao prvo, nema izravnih znanstvenih dokaza o tome što se događa u mozgu za vrijeme ispiranja: iz etičkih razloga takva je istraživanja nemoguće provesti. Kao drugo, moramo upoznati normalan rad mozga kako bismo mogli naći logičan smisao u abnormalnim procesima koji su prisutni kod ispiranja mozga. Teme kojima se bavi Drugi dio - promjene u mozgu, uvjerenja, emocije, način na koji mozak generira postupke, samokontrola i slobodna volja - toliko su složene da bi svaku trebalo opširno objašnjavati. Stoga sam riskirala skretanje s teme kako bih nešto razjasnila.

Drugi dio pokazuje da predodžba o umu kao nečem solidnom i statičnom vodi u zabludu. Um je sličniji podatnoj glini nego dija- mantu. Mi, ljudi, nismo nepokolebljivo neovisni pojedinci, na čijoj nepopustljivoj racionalnosti se temelji toliko toga važnoga (poput doktrine krivične odgovornosti, koja smatra da su oni kojima se sudi postupali slobodno i donosili racionalne odluke). Ne, ljudska bića se rađaju a zatim izgrađuju; samomodeliraju se, naravno, ali uvelike nas oblikuju i društvene okolnosti - osobito ideje koje preuzimamo od društva i emocije s kojima ih preuzimamo. Podcjenjujemo to do koje mjere čak i blagi oblici utjecaja mogu promijeniti naš način razmišljanja i ponašanja.

Treći dio: Sloboda i kontrola polazi od te nove ideje i istražuje njezine implikacije kada je riječ o ispiranju mozga. U dvanaestom poglavlju govori se o pojedincu i postavlja pitanje što neke ljude čini žrtvama a neke grabežljivcima - zašto su neki podložni ispiranju mozga, a druge mami njegov zlonamjerni potencijal. U trinaestom se poglavlju isto to pitanje postavlja u odnosu na društvo. Koncept ispiranja mozga, koji se od samoga početka povezuje s totalitarnim režimima, duboko je politički, pa koji su dakle društveni činitelji kontroliranja uma? Če- trnaesto poglavlje okreće se budućnosti i pita kakav utjecaj znanstveni napredak može imati na tehnike ispiranja mozga. I na kraju, bavim se pitanjem koje je možda najvažnije od svih: možemo li se oduprijeti ispiranju mozga? Tvrdeći da je najbolja obrana poduzimanje mjera predostrožnosti, govorim o načinima na koje svatko od nas može povisiti razinu osobne zaštite protiv neželjenih pokušaja utjecaja na naš um.

No sami pojedinci ne mogu mnogo učiniti. Ispiranje mozga nije čarolija, prečac do kontrole uma. To je složeni fenomen koji pustoši mozak služeći se postojećim psihološkim procesima koje znanost danas sve bolje razumije. I dok to možda zvuči umirujuće, iz toga slijedi da ne postoji čarobno rješenje koje bi mogli primijeniti "anti-ispirači mozga". Ispiranje mozga ponajviše je društveni i politički fenomen, pa ćemo i najbolji način obrane od njega pronaći na razini društva: samo politika može do maksimuma povećati zaštitu. Da bismo se obranili, trebamo dati prednost odredenim političkim pristupima - onima koji naglašavaju važnost osobnih sloboda - a izbjegavati sustave mišljenja koji kulturu, organizaciju ili društvo vrednuju više nego pojedinca. Ispiranje mozga stoga kulminira, što možda iznenađuje, s raspravom o politici. Kroz cijelu knjigu nastojala sam odgovoriti na neka od pitanja mnogih ljudi koji su pozitivno reagirali kada su čuli naslov moje knjige: što se dogada tijekom ispiranja mozga? Je li ono stvarno? Kako funkcionira? Dogada li se još uvijek? Kako ga možemo zaustaviti?

Trebam dodati i neke tehničke napomene. Prvo, oznaku [s/'c] kao potvrdu neobično napisanih riječi stavila sam samo uz suvremene citate. John Milton je, primjerice, pisao u vrijeme kada engleski pravopis još nije bio standardiziran. Drugo, kurziv u citatima izvoran je, osim ako nije naznačeno drugačije. I treće, engleski jezik predstavlja problem onima koji žele pisati spolno neodredenu prozu: 'on ili ona' je nez- grapno, 'on/a' nakazno. Povremeno sam upotrijebila 'on ili ona', ali ondje gdje je takvo rješenje bilo previše nespretno u većini slučajeva pribjegla sam zamjenici muškog roda. Dijelom zbog jednostavnosti, ali većinom iz povijesnih razloga: ispiranje mozga izvorno se pojavilo kao ratno oružje i većina ljudi koji su se s njime susreli ili bavili - kao oni koji su ga provodili, oni koji su ga iskusili ili pak istraživali - bili su muškarci.

Red je na zahvalama. Željela bih zahvaliti svima koji su pridonijeli, ma kako neizravno, u nastanku ove knjige - uključujući učenjake citirane u tekstu, čije sam goleme izvore informacija opljačkala i, nadam se, uspješno ih iskoristila. Za sve nedostatke kriva sam samo ja, no nedostataka je manje nego što ih je bilo zahvaljujući velikoj pomoći koju sam imala. Posebno hvala profesoru Quentinu Skinneru i doktorici Helen Sutherland koji su ljubazno i strpljivo čitali dijelove teksta, savjetovali me i ustupili mi izvornu gradu. Doktor Peter Hansen također je komentirao neka poglavlja. Doktor Xuguang Liu zaslužan je za ideograme u Prvom poglavlju, gospodin Alan Taylor za sliku u Desetom poglavlju, Andy Bennett za fotografiju planina na slici 10.3, a u Vijeću Europe pomogli su mi razriješiti jednu dvojbu. Doktorica Kathy Wilkes bila je velikodušna u savjetima koje mi je dala i vremenu koje mi je posvetila; njezina prerana smrt 2003. godine bila je veliki

gubitak za mene kao i za mnoge druge. Iskrenu zahvalnost dugujem i doktoru Timu Littlewoodu i njegovim kolegama, bez kojih ova knjiga nikada ne bi bila napisana.

Nakladnik Oxford University Press pružio mi je veliku priliku, a posebno zahvaljujem Michaelu Rodgersu i Marshi Filion na krajnje velikodušnom ohrabrenju i nadahnuću, potpori (kad je bilo potrebno) i kritici (isto tako). Abbie Headon, Debbie Sutcliffe i Michael Tier- nan također su mi mnogo pomogli. Troje recenzenata prvobitnog nacrta knjige - profesor Elliot Aronson, profesor Miles Hewstone i "Recenzent B" - dali su pažljivo sročena i konstruktivna mišljenja koja su mi bila iznimno korisna prilikom oblikovanja knjige; vrlo sam im zahvalna na korisnim informacijama. Profesor Hewstone usto je pročitao i kompletnu prvu verziju; njegovi su mi komentari bili od neprocjenjive vrijednosti. Profesor John Stein zaslužuje zahvalnost zato što mi je pomogao da uopće proučim neuroznanost, a želim istaknuti i ulogu Sveučilišta Oxford, ustanove koja me puno toga naučila (ne samo o neuroznanosti) i u kojoj sam našla velik dio motivacije za pisanje ove knjige.

Naposljetku, zahvalnost koja se ne da opisati riječima dugujem Alison Taylor, Davidu Tayloru i Gillian Wright, na njihovoj postojanoj pomoći i strpljenju pri oblikovanju Ispiranja mozga. Njihovo zalaganje pomoglo je da promjene nabolje ne doživi samo ova knjiga, nego i autoričin um. Njima, koji su najviše utjecali na mene, posvećujem ovu knjigu.

U ovom trenutku pisci obično kažu kako je "pisanje ove knjige bilo putovanje prepuno otkrića". Iskreno se nadam kako je moje putovanje tek početak; no pisanje Ispiranja mozga svakako me mnogočemu poučilo. Nadam se da ćete i vi uživati na ovom putovanju, baš kao što sam uživala i ja.