Poglavlje šesto

Ispiranje mozga i utjecaj

Ljubav prema slobodi je ljubav prema drugima; ljubav prema moći je samoljublje.

William Hazlitt, Political Essays, "The Times Newspaper"

U prethodnim poglavljima govorila sam o povijesti i razvoju izraza "ispiranje mozga" i njegovoj relevantnosti za nekoliko situacija koje uključuju promjenu mišljenja: vjerskim i političkim skupinama (dru- go poglavlje), reklamiranju i obrazovanju (treće poglavlje), liječenju mentalnih bolesti (četvrto poglavlje) te oblicima društvene kontrole prisutnim u vojsci, sustavu kaznenog pravosuđa, pa čak i u osobnim odnosima (peto poglavlje). Sada je vrijeme da pokušamo iz tih primjera izvući neke zaključke o naravi ispiranja mozga.

U prvom poglavlju bilo je riječi o razlikama između četiri načina uporabe izraza "ispiranje mozga" u više od pola stoljeća njegova po- stojanja. Raširena politička uporaba tog izraza kao uvrede uočena je i kritizirana još u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, a jasno je vidljiva i danas. Moglo bi se reći da je ispočetka dominantna bila njegova uloga kao jedinog mogućeg rješenja, ali ta se uloga smanjivala kako je socijalna psihologija nudila konkretne teorije ne bili objasnila one oblike ljudskog ponašanja koji su tako zbunjivali Edwarda Huntera. Mediji još uvijek u određenim situacijama posežu za izrazom "ispiranje mozga", primjerice u izvještajima o kultovima, kada žele implicirati neku zlokobnu, okultnu aktivnost koja će zadovoljiti glad javnosti za senzacijama; no psiholozi bi vjerojatno većinom rekli da ispiranje mozga samo po sebi nije objašnjenje. Drugim riječima, ne postoji određeni

čarobni proces zvan "ispiranje mozga". Riječ je o zbirnom izrazu, kratici za niz konkretnih socijalno-psiholoških procesa od kojih neki ili pak svi mogu biti na djelu kada se "umijeće manipuliranja" primjenjuje u svrhu utjecaja na jednu ili više osoba.

Vrste  ispiranja  mozga

kao što pokazuju poglavlja od drugog do petog, to ne znači da su sve situacije u kojima dolazi do promjene mišljenja jednake. Vjerski kultovi i političke stranke obično su ustrojeni hijerarhijski, s vodom i sljedbenicima čije se potrebe često međusobno nadopunjuju. Uspjeh tih društvenih institucija uvelike se oslanja na moć skupine; one se u svom djelovanju mogu služiti prisilom, i mogu zavladati kognitivnim krajolikom kako vođa, tako i sljedbenika. Služe se onim što nazivam "ispiranje mozga silom", u kojem su interakcije između žrtve i onoga koji provodi ispiranje mozga osobne i obilježene krajnjom prisilom, bilo da onaj koji provodi ispiranje mozga ima neki vlastiti cilj (kao u slučaju zlostavljanja djeteta ili partnera) ili pak djeluje kao dio većeg društvenog sustava (kao u slučaju komunističke kontrole uma).

Prisila je mnogo manje prisutna u reklamiranju. Ondje gdje će kult možda pokušati svojim sljedbenicima nametnuti cijeli ideološki sustav, cilj svake pojedine reklame je da promijeni nekoliko konkretnih uvjerenja (povezanih s proizvodom). Reklamiranje također uglavnom odražava i djeluje unutar aktualno prihvaćene ideologije - većina re- klama na britanskoj televiziji danas pretpostavlja pozadinu kapitalizma, konzumerizma i osobne slobode. Reklamiranje je strukturirano po principu "od jednog prema mnogima", to jest riječ je o obliku utjecaja koji stvara manjina i koji cilja, čak i kad je riječ o sofisticiranom ciljanom reklamiranju, na relativno nediferenciranu masovnu publiku. Takva struktura znatno je različita od strukture kultova. U reklamiranju je riječ o prikrivenom ispiranju mozga - pokušaji utjecaja pojedinačno su slabi, ali s vremenom se akumuliraju u golemim količinama i stvaraju pozadinsko znanje koje malo tko preispituje. Nijednu pojedinu rekla- mu ne možemo smatrati odgovornom za potrošačku kulturu kada ih svakodnevno viđamo na stotine. No uzmemo li ih zajedno, temeljna poruka imat će snažno djelovanje na naše razmišljanje i ponašanje.

Ispiranje mozga, nasilno ili prikriveno, dio je šireg spektra metoda utjecaja, od televizije do terorizma. Vratimo li se na metaforu kogni tivnog krajolika, možemo reći da pokušaj utjecaja može promijeniti nečiji unutarnji svijet na mnoge načine, od najblažeg nagovaranja

- daška vjetra koji zaleluja travu - do katastrofalnih razmjera prisilnog ispiranja mozga - potresa ili erupcije vulkana. Mnogi ideološki aparati primjenjuju i nasilne i prikrivene metode: nasilje u obitelji jedan je od takvih primjera. A kao što ilustriraju prethodna poglavlja, mnogi osobni i društveni faktori utječu na narav i uspjeh svakog odredenog pokušaja utjecaja. U njih spadaju osobnost, stavovi i ponašanje ciljanog pojedinca te razlika između njih i ciljeva onoga tko vrši utjecaj, vremena i truda uloženog u metodu utjecaja, temeljnu ideologiju unutar koje se dogada pokušaj utjecaja i društvenih struktura kojima se utjecaj prenosi. Razina i vrsta prisile također je bitna, kao i relativna društvena moć mete i vršitelja utjecaja. Socijalni psiholozi proveli su opsežna istraživanja o utjecaju i društvenoj moći. Jedan od dobro poznatih sustava klasifikacije su oružja utjecaja Roberta Cialdinija (reciprocitet, obveza i dosljednost, društveni dokaz, simpatičnost, autoritet i nestašica) o kojima je bilo riječi u trećem poglavlju - sustav koji se izvodi prvenstveno iz domene marketinga i oglašavanja. Drugi sustav klasifikacije su "temelji društvene moći" Johna Frencha i Bertrama Ravena, koji se široko primjenjuje u organizacijskoj psihologiji/psihologiji radnog mjesta. French i Raven razlikuju šest izvora društvene moći: nagradu, prisilu, legitimnost, stručnost, referentnost i informaciju. Raven to tumači ovako:

Promotrimo temelje moći koje bi nadređeni mogao iskoristiti kako bi potaknuo podređenoga da bolje obavlja svoj posao. To su: na- grada (ponuditi promaknuće ili povišicu u zamjenu za poslušnost); prisila (zaprijetiti nekom kaznom kao što je odbijanje od plaće za otkazivanje poslušnosti); legitimnost (naglasiti da nadređeni ima pravo propisati takvo ponašanje a podređeni ima obvezu poslušati); stručnost (nadređeni zna što je najbolje u ovom slučaju); referentnost (pozvati se na osjećaj uzajamnog identificiranja, tako [da] podređeni oblikuje svoje ponašanje po uzoru na nadređenog); i informacija (pažljivo objasniti podređenom zašto je promjena ponašanja u kraj- njoj liniji poželjna).

Raven, "Power/interaction and interpersonal influence"

Manipulacija može biti usmjerena na uvjerenja, emocije ili oblike ponašanja; može se oslanjati na moć, pritajeno djelovanje ili racio- nalno nagovaranje; može zavoditi ili prisiljavati, može u žrtvi izazvati zgadenost, uvrijeđenost, bespomoćnost - ili radost, zahvalnost i osjećaj osnaženosti. No u svakom slučaju će promijeniti mozak mete, kao što to čini svaki podražaj.

Ispiranje mozga silom, kako ga opisuju Edward Hunter, George Orwell i drugi, uvelike se oslanja na prisilu i emocije, na nejednak odnos snaga i na intenzivne interakcije koje mogu nastati u skupinama, osobito malim. Ono oduzima mnogo vremena i znatno opterećuje resurse; to je također važan razlog, ako ne i važniji od moralnih skru- pula, što se zapadne vlade njime ne služe ekscesivno. Za razliku od njih, male skupine poput kultova ili terorističkih ćelija mogu se služiti intenzivnim metodama zato što u mnogo većoj mjeri mogu kontrolirati žrtvinu okolinu. Usto, vanjski svijet može im poslužiti kao velika i vječita prijetnja pomoću koje će pobuditi strah u umu žrtve (liberalne, miroljubive i sigurne demokracije moraju se više truditi kako bi takvu taktiku učinili uvjerljivom). Ispiranje mozga nastoji postići promjenu ponašanja, ali ponašanje je u tome sekundarno: glavi cilj je promijeniti misli žrtava kako bi te misli bile u skladu s poželjnom ideologijom. Promjena bi trebala biti moguća bez obzira na to koliko se žrtva opire i koliko su različita bila njezina prijašnja uvjerenja. U idealnom slučaju, promjena u kognitivnom krajoliku žrtve tako je velika da ne utječe samo na ona uvjerenja koja se izravno tiču nametnute ideologije, nego na sva - ma kako trivijalna bila, tako da se svaki postupak i percepcija mogu reinterpretirati u svjetlu novih uvjerenja.

Ideje u  pozadini ispiranja  mozga

Pojam ispiranja mozga je, kao što psiholozi kažu, i kognitivan i afek- tivan: temelji se i na razumu i na emocijama (a kao što ćemo vidjeti u drugom dijelu knjige, ta dvojakost nipošto nije apsolutna). Osjećaji su važni i mogu biti iznimno snažni. Ispiranje mozga budi strah od gubitka samokontrole, od toga da će nas netko iskoristiti i nama ovladati, da ćemo izgubiti vlastiti identitet. U tome je slično naredbodavnim halu- cinacijama, prijetećim glasovima koji mogu tako prestraviti oboljele od shizofrenije. Na razini društvenih odnosa, može se usporediti s

pijanstvom, utoliko što se metu može okriviti za slabo kontrolirane postupke (iako pijanac može vjerovati da zna što radi dok je pijan). Za razliku od pijanstva, ispiranje mozga nije samo napad na žrtvin osjećaj kontrole, nego i na njezin identitet. Zapovijed o djelovanju dolazi izvana, ali žrtva uspješnog ispiranja mozga nema takav dojam, pa će prihvatiti odgovornost za djela proizašla iz te zapovijedi. U tome se razlikuje od shizofrenije, gdje bolesnik unutarnje glasove koji nešto od njega zahtijevaju percipira kao vanjske (izvanzemaljci, CIA, Vrag ili nešto drugo).

Pojam ispiranje mozga ima i kognitivnu komponentu: to jest temelji se na nekim idejama koje imamo o sebi. Te ideje su se povremeno pojavljivale kroz prethodnih pet poglavlja, ali mislim da ih vrijedi ovdje navesti i usporediti, budući da su od središnje važnosti za naše razumijevanje kontrole uma i problema koje ona nameće.

Ideja moći

Moć se definira na različite načine, ali definicije se obično usredotočuju na sposobnost pojedinog provoditelja da postupa na odredeni način. Moć je, dakle, ograničena na područje djelovanja, osim ako niste Bog; puka ljudska bića neke stvari mogu učiniti, a neke ne mogu. Pojam moći blisko je povezan s pojmovima kontrole i utjecaja i može, kao što je rečeno ranije u kontesktu društvene moći, proizaći iz različitih izvora. Utjecajni psiholog David McClelland tvrdi da je motivacija moći, koju definira kao "unutarnju potrebu ili sklonost pojedinca da traži moć ili njegovu zaokupljenost postizanjem snažnog utjecaja na druge", jedan od tri osnovna motiva u temelju socijalnog ponašanja (druga dva su potreba da se postigne uspjeh te potreba za povezivanjem, to jest druženjem i prijateljstvom).1

Ideja promjene

Moć nekog pojedinca ne ovisi samo o onome što radi, nego i o tome kako na njegove postupke reagiraju i kako ih interpretiraju drugi po- jedinci. Društvena moć je sposobnost utjecanja na druge ljude, to jest sposobnost mijenjanja njihovih uvjerenja, stavova i ponašanja. Procesi kontrole uma u biti uključuju promjenu, jednostavno zato što svijet ljudskih bića nikada nije kooperativan koliko bi čovjek poželio.

Ideja kauzalnosti

Kao što je filozof David Hume pokazao u svom slavnom primjeru, kauzalnost je jedan od onih pojmova za koje mislimo da ih dobro razumijemo iako to uglavnom nije točno. Hume je rekao da nije naša moć rezoniranja, nego samo iskustvo "stalne i pravilne povezanosti" ono što nas navodi da izvodimo zaključke o uzroku i posljedici.2 To se osobito odnosi na predvidanje:

Sljedeća dva iskaza daleko su od toga da budu ista: utvrdio sam da je ovaj predmet uvijek bio praćen takvim učinkom i predvidam da će drugi predmeti, koji su pojavom slični, biti praćeni sličnim učincima. Ako želite, dopuštam da se jedan iskaz može s pravom izvesti iz drugoga: štoviše, znam da se to uvijek čini. Ali ako inzistirate da tome da se do tog izvođenja dolazi slijedom nekog zaključivanja, želim da mi prikažete to zaključivanje.

Hume, Istraživanja o ljudskom razumu

Daniel Dennett, pišući više od tri stoljeća poslije,3 razlikuje nekoliko faktora kojima se služimo kako bismo poduprli tvrdnje o kauzalnosti (kao što je rečenica "Billovo podmetanje noge uzrokovalo je Arthurov pad"). Medu njima su nužnost uzroka ("Da Bili nije podmetnuo nogu Arthuru, on ne bi pao"), dostatnost uzroka (Arthurov pad bio je neiz- bježan ishod Billovog podmetanja noge"), neovisnost (trebalo bi biti moguće pojmiti Arthurov pad odvojeno od Billova podmetanja noge, tako da jedno može postojati bez drugoga), i vremenska prethodnost ("Pouzdan način da razlikujemo uzrok od posljedica jest da opazimo kako se uzrok dogada ranije"). Dennett također konstatira da drugi faktori, kao što je fizički kontakt između uzroka i posljedice, ili naše vjerovanje da je uzrok ono što je djelovalo, "mogu pojačati naše sa- mopouzdanje kada iznosimo sudove o uzročnosti". Možda ćemo biti manje uvjereni u te prosudbe kada neki događaj, primjerice, ima više uzroka, ali još uvijek se oslanjamo na koncept kauzalnosti. Pokušaji utjecaja ovise o ideji da će ponašanje osobe koja nastoji utjecati izazvati promjene u osobi koja je meta tog nastojanja.

Ideja odgovornosti

Sposobnost da budemo priznati kao vlasnik ili izvor neke akcije ključna je i temeljna u našim socijalnim interakcijama. Zajedno s tim osjećajem aktivnog djelovanja dolazi pojam odgovornosti, preko kojeg se ljudska bića mogu pozvati na odgovornost za svoje postupke. Odgovornost je ključna za točno pripisivanje zasluga i krivnje, nagrade i kazne.

Vjerojatno najanalitičniji tretman odgovornosti u svakodnevnom životu je onaj kojim se služi kazneno pravosuđe kada odlučuje je li neko djelo (ili izostanak djela) prijestup za koji je optuženik krivično odgovoran te stoga podložan kazni (može ga se pozvati na odgovor- nost). Britanski zakon razlikuje dvije komponente nekog prijestupa: actus reus i mens rea. Općenito govoreći, actus reus obuhvaća "vanjske" elemente kao što je ponašanje optuženika i stanje stvari proizašlo iz tog ponašanja, dok se mens rea odnosi na "unutarnje" elemente kao što su optuženikove nakane i stanje svijesti. Te dvije komponente nije uvijek lako razdvojiti, kao na primjer kada je netko optužen za nošenje oružja za napad. Oružje je vanjski element, te stoga dio actus reus, ali "oružje za napad" se pravno definira kao "bilo koji predmet kojim je osoba koja ga ima u posjedu kanila ozlijediti drugu osobu";4 drugim riječima, nakana (mens rea) je ključna. Međutim, iako mens rea i actus reus mogu katkada biti uzajamno ovisni, obično je potrebno i jedno i drugo da bi se utvrdilo počinjenje kaznenog djela. "Osoba ne može biti kazneno odgovorna samo zbog određenog stanja svijesti." Takvo što ne postoji u britanskom pravu, ili barem ne još, iako sve veća medikalizacija osobnosti (o kojoj je bilo riječi u četvrtom poglavlju) potiče trend u tom smjeru.

Ideja unutarnjeg ja

Odgovornost i djelovanje podrazumijevaju da je onaj tko djeluje od- govoran. To povlači problem definiranja takve osobe. Kada govorimo o slobodnom ljudskom djelovanju, obično se uzima zdravo za gotovo ideja unutarnjeg ja, tradicionalnog primatelja podražaja i izvora, kako misli, tako i djela. U sedamnaestom stoljeću, filozof Rene Descartes definirao je svijest kao najhitniji aspekt unutarnjeg ja: kao čistu, be- stjelesnu i neovisnu o fizičkom svijetu. Prema tom stajalištu, naš je um bistar i kristalno čist, poput dijamanta. U novije doba, filozofi i

znanstvenici tvrde da je unutarnje ja, što god ono bilo, puno sličnije glini nego dijamantu: da je podložno oblikovanju, međusobno povezano s drugima i ovisno o fizičkoj stvarnosti, osobito fizičkoj stvarnosti ljudskog mozga. Društveni znanstvenici su u međuvremenu ustvrdili da sebe definiramo velikim dijelom na temelju naših uloga u društvu u kojem živimo i našim interakcijama s drugim ljudima. O tome kakva je predodžba unutarnjeg ja uvelike ovisi kako će netko pojmiti pokušaj da se ono promijeni; dijamantni um mnogo je teže promijeniti nego glineni. Stoga je pojam unutarnjeg ja važan za ispiranje mozga.

Ideja slobodne volje

U središtu pojma actus reus je uvjet da je optuženik imao slobodnu volju kad je počinio djelo, ili izazvao stanje stvari koje sačinjava actus reus. U Criminal Law Jonathan Herring konstatira "temeljno načelo da takvo djelo mora biti željeno ili svojevoljno", to jest da "je optu- ženik morao biti u stanju suzdržati se od toga da postupi onako kako je postupio". Od tog uvjeta izuzeti su primjeri slučajnih postupaka i fizičkog prisiljavanja (u najstrožem smislu fizičkog guranja, ne prijetnje smrću), kao i automatizam i neuračunljivost. Automatizam se odnosi na postupke izvan svjesne ili razumske kontrole: primjeri uključuju refleksno grčenje mišića izazvano nekim iznenadnim događajem i djela počinjena s potresom mozga. Autoinducirani automatizam (kao poslje- dica uzimanja opojnih sredstava) ne predstavlja prihvatljivu obranu. Neuračunljivost je slična automatizmu, osim što su uzročni faktori unutarnji (bolest), a ne vanjski (iznenadan zvuk ili udarac u glavu). Ono što nije izuzeto je provokacija, reakcija na snažne osjećaje koji se povezuju, primjerice, s takozvanim zločinima iz strasti. U devetom poglavlju reći ću nešto više o snažnim osjećajima.

Ono što vrijedi za pravni sustav, vrijedi i za ostatak društvenog svemira. Sloboda, kao što ćemo vidjetu u jedanaestom poglavlju, te- meljna je ljudska vrednota. Povijesno orijentirani filozofi komentiraju relativno novu (iz sedamnaestog stoljeća) pojavu termina "svijest" (i consciousness) u engleskom jeziku: riječi koje označavaju slobodu dio su tog jezika barem od devetog stoljeća. Sam pojam slobode mnogo je stariji od njegove manifestacije u engleskom. Čak i danas, slobodna volja je predmet žestokih rasprava, vrebajući u središtu teorija o ljud- skom ponašanju poput singulariteta u jednadžbi. Baš kao što dijeljenje

s nulom daje beskonačno mnogo mogućih vrijednosti, tako i skok u kotao slobodne volje može u čovjeku izazvati osjećaj da pluta u moru zbunjujućih filozofskih mogućnosti. Pa ipak, slobodna volja je od središnje važnosti za naše poimanje nas samih, osobito u suvremenom zapadnom svijetu. Štoviše, sastavni je dio problema ispiranja mozga, budući da ozbiljni oblici utjecaja predstavljaju potencijalnu prijetnju samo ako imamo slobodnu volju. U protivnom se čini kao da smo perle što klize niz beskonačnu nit uzroka, a svaki oblik utjecaja samo je još jedan od mnoštva uzroka u kauzalno determiniranom svijetu.

Sažetak  i zaključci

Gore opisane pojmove nemoguće je izbjeći kad raspravljamo o kon- troli uma. Neki od njih, poput ideje promjene, doimaju se relativno neproblematični; drugi, poput slobodne volje, već stoljećima zbunjuju velike mislioce. No, današnji mislioci imaju jednu, po mom mišljenju veliku prednost u odnosu na svoje prethodnike. Ta prednost je u sve većim spoznajama o ljudskom mozgu i oblicima ponašanja koje nam je znanost dvadesetog stoljeća ostavila u naslijede. U prvom dijelu ove knjige opisani su mnogi primjeri toga kako je socijalna psihologija doprinijela boljem shvaćanju ponašanja, osobito ponašanja skupine. U drugom dijelu okrenut ćemo se neuroznanosti i čudima ljudskog

mozga.