5.          ISLAMSKA REAKCIJA

Sai Organizacija se ne suočava samo sa neuravnoteženima. Masa istina je da su oni najopasniji po Sai pokret, ne bi trebalo podcijeniti ni bitku koju protiv Sai Babe pokreću muslimani. Indijski muslimani su spoznali da je Sai Pokret glavni suparnik protiv kojeg se u budućnosti treba boriti. Nijedan ovovremeni duhovni pokret se nije tako ukorijenio kao ovaj Sai Babin. Trideset tisuća središta dobrovoljaca rasutih po 120 zemalja, tisuće besplatnih škola utemeljenih za siromašne, poliklinike najviše razine, laboratoriji i institucije za prihvat bespomoćnih su pobjednička snaga tog pokreta. Svakodnevno diljem svijeta niču novi Centri koji u ime Saija rade za dobrobit čovječanstva.

Kršćanska je crkva to shvatila pred otprilike pet godina: prekasno da postavi nasip nadirućoj Sai plimi. Muslimani su spoznali sa par godina zakašnjenja. Vrlo je znakovita ta uzbuna koja je zazvonila u religijskim pokretima. Crkve su iznenada uvidjele da je nekoliko stotina milijuna Sai Babinih sljedbenika rasuto cijelim planetom i da Sai Babin lik osvaja i privlači svakog tko s njim dođe u dodir. Njihove statistike govore da je u svakoj europskoj zemlji samo  po  nekoliko  tisuća sljedbenika i da oni ne predstavljaju neku opasnost. No institucije, ako vjeruju u ove statistike, strašno griješe. Ili možda njihove statistike služe samo da mogu reći:

„Moć još uvijek držimo mi”. Stvarnost činjenica je sasvim drugačija. Aktivnih članova organizacije ima koliko jezuita i dominikanaca zajedno, dok je broj Sai sljedbenika prešao par milijuna. Ta se procjena temelji na uzimanju u obzir cijele „posade”, a ne samo dužnosnika. Usporedba se mora učiniti sučeljavanjem aktivnih članova Sai organizacije i svećenika, te vjernika i Sai sljedbenika. Dovoljno je pogledati koliko hodočasnika dnevno kreće za Puttaparthi da bi se spoznalo koji će Pokret u bliskoj budućnosti zamijeniti crkve cijelog svijeta.

Selo Puttaparthi, rodno mjesto i trenutno sjedište Sai Babino, nije nastanjeno samo hinduskom populacijom. Brojni su i muslimani, no svi su oni oduvijek priznavali svetost čovjeka poput Sai Babe koji propovijeda samo ljubav za bližnjega, i priznaje Muhameda Gospodovim Prorokom. Muslimani tog pretpovijesnog sela nisu mogli odmah u Sai Babi prepoznati Mahdija najavljenog proročanstvima, no nisu mogli niti neprepoznati njegove nadnaravne moći i suosjećanje prema svima. Odnosi između hindusa i muslimana su bili tako dobri da je Sai Baba dao usred sela sagraditi modernu džamiju koju si sami muslimani ne bi nikada dozvoliti. Selo je siromašno i siromašni su i njegovi stanovnici. Sai Baba, mada hinduske tradicije, nije muslimane ostavio po strani i sagradio im je arhitektonski najvažniju građevinu čitavog sela.

Do pred nekoliko godina sve je išlo  dobro. Muslimani i hindusi su u Puttaparthiju živjeli bez velikih trzavica, i to ne zbog trpeljivosti muslimana, nego hindusa koji u svakom duhovnom tragatelju vide sudruga na istom putu. Ta je velika trpeljivost hindusa sigurno djelovala i na lokalni islamizam, koji je naučio voljeti i one koji ne pripadaju Muhamedovoj religiji, poštovati bližnjeg i cijeniti ga, ne zbog vjere koju ispovijeda nego zbog njegovog dostojanstva i urođenih vrijednosti.

I u drugim je krajevima Indije stvarnost Sai Babinog učenja prokrčila sebi put, tako da su mnogi muslimani, kako indijski tako i oni iz graničnih zemalja poput Irana ili Pakistana, u indijskom Učitelju prepoznali očekivanog Mahdija. Netko je čak uspio pronaći drevna proročanstva koja je prenosila knjiga trenutno napisana na dva jezika (arapskom i perzijskom) pod imenom „Ocean svijetla”, u kojoj je opisan tjelesni izgled božanskog vođe, njegove navike, djela koja će tokom svog života ostvariti u društvu, nadnaravne moći i neke točno određene karakteristike koje dozvoljavaju da se, iznad svih sumnji razuma, prepozna njegovo božansko podrijetlo.

To se nikada nije dopalo muslimanima fundamentalistima, tako da su posljednjih godina muslimanski eklezijastički krugovi počeli svoju bitku protiv Sai Babe.

Napad se vodio na dva fronta. U prvom se redu naglašavalo, koristeći pri tom sva sredstva, da je islam, za razliku od hinduizma, religija budućnosti, jedina dostojna opstanka u suvremenom društvenom poretku. Na drugoj se borbenoj crti nastojalo uniziti i ukaljati lik Sai Babe. Bilo bi teško osporiti mu nadnaravnost, mada su neki fakiri, ljubomorni na uspjehe svog sunarodnjaka, i to pokušali. Muslimani su nastojali čak zloupotrijebiti i svoje suvjernike iz Puttaparthija, kako bi poveli kampanju kojom su željeli umanjiti vrijednost ostvarenih djela, unijeti sumnju u ispravno upravljanje donacijama, i slično.

Ljudi postaju vrlo sumnjičavi uvijek kada se radi o novcu. Novac se izjednačava sa vragom. Svi, ateisti i vjernici, muslimani i kršćani, hindusi i budisti, teže ekonomskom  uspjehu i nastoje nagomilati što  je više moguće bogatstva. Kada to bogatstvo pristiže u džep vlasnika, sve je zakonito i sve dozvoljeno. No kada se počne prelijevati u kase drugih, tada se počinju stiskati usne i nastoji se nadzirati i otkuda novac dolazi i kuda ide.

Nije potrebno biti nešto naročito pametan da se shvati da se tako ponaša svaki čovjek ma na kojoj razini i kojeg vjerovanja bio ili rasi pripadao. Čovjek obično u drugima vidi vlastite greške, sukobe, osobne teškoće i neostvarene želje. Onaj tko je cijelog svog života trčao za bogatstvom a da ga nikada nije postigao će uvijek u drugome vidjeti lopova koji se obogatio na nepošten način ili je iskoristio svaku priliku da bi povećao svoj imetak. Pravi ili potencijalni lopov će vidjeti prijevaru i tamo gdje je nama. Dužnosnici eklezijastičkih institucija imaju velikih teškoća s moći i prostorom. Neka institucija, ako ne posjeduje istinu, može zadobiti moć jedino usmjeravanjem svih svojih snaga u određene propagandističke kampanje ili suparničku borbu sa institucijama koje imaju iste teškoće.

Sada dolaze muslimani iz Pakistana i Irana, privučeni tim čovjekom koji čini čuda, ujedinjuje ljude i religije, propovijeda jedinstvo bez obzira na kaste i društvene razlike, koji poziva na poštivanje ljudskog dostojanstva, koji potiče na vršenje svojih dužnosti pod svaku cijenu, koji iznad svega poučava da se druge voli kao odraz samih sebe.

*** Fundamentalisti svih religija su oni koji pojma nemaju što je to duhovnost. Na religiju gledaju kao na politiku kojoj je cilj zadobiti moć nad masama. Fundamentalisti potpuno zanemaruju Boga, mada se prave da djeluju za njega. Njihov je cilj samo jedno: moć nad masama, nametanje svoje istine, pod bilo koju cijenu. Onaj tko uistinu vjeruje u Boga i božanskost ne može ni pomisliti na to da nekoga prisili prihvatiti bilo koju istinu. Može je ponuditi, no ne i nametnuti. Uvijek će poštovati svačiji izbor, jer poštovati izbor drugoga  znači poštovati dostojanstvo čovjeka. Poštovati čovjeka znači boriti se protiv svakog oblika dogmatizma i tiranije koji nastoje stegnuti lance oko bilo čijih nogu.

Muslimanski su fundamentalisti shvatili kakva se velika opasnost krije u toj poruci koja želi donijeti jedinstvo svih religija. Religije su samo uzrok podijeljenosti, naljepnica koja dijeli jednu povlaštenu grupu od druge.

Islam je 1990 poveo rat protiv Sai Babe i njegovog učenja masovnom promidžbom koja se odvijala po ulicama Puttaparthija i pod zidovima ašrama indijskog Učitelja. Svim su se hodočasnicima koji su tih dana pristizali na rođendan ovog malog čovjeka koji je svojim osmijehom i pokretom ruke osvojio pola svijeta dijelili listići koji su islam nudili kao društvenu religiju budućnosti.

Muslimani su se pokušali i uvući u Sai svijet namjeravajući ubaciti crva sumnje među sljedbenike, ocrnjujući neke studente, dovlačeći sa svih strana svijeta islamsku književnost. Tako su malo pomalo i muslimani iz Puttaparthija bili zaraženi ljubomorom, i predbacili Sai Babi da prisvaja milijune dolara, da se bogati poklonima koji stižu iz cijelog svijeta, tako da su konačno prisili indijskog učitelja da održi nezaboravni govor: „Mislite da Ja sve ovo činim za Sebe? Jesu li vaši očevi mogli i sanjati o tome da će imati besplatne škole, od osnovnih do sveučilišta? Jesu li sanjali da će imati bolnicu ili džamiju? Jesu li sanjali da će ime njihovog sela odzvanjati i u najdaljoj ulici kao simbol sveobuhvatne ljubavi? Jeste li vi sami sanjali da će upravo tu niknuti najveća poliklinika čitave Indije koja će prihvaćati besplatno sve ljude svijeta kojima je potrebna pomoć? Kada Sai Baba ode morati čete zatvoriti svoje trgovine i selo će opet ostati pusto. Oživjeti će tek kada se Baba vrati. I vi čete opet moći zaraditi za život zahvaljujući Mojoj prisutnosti ovdje. Danas i seljaci strojevima obrađuju svoju zemlju. Tko im je dao te strojeve? Siromasi žive u zidanim kućama, a žene se bave poštovanja dostojnim poslovima. I kome to sve možete zahvaliti? Vaša djeca mogu besplatno studirati i raditi na najvišim mjestima u našoj zemlji. Mislite li da Sai Baba to čini za sebe?”.

Na te su riječi omekšala i najtvrđa srca i suze su ispunile oči i onih najtvrdokornijih. To što je bilo rečeno je prava istina.

Čovjek koji radi 365 dana godišnje od tri u jutro do jedanaest na večer, hraneći se sa dva lista salate i ne tražeći nikada ništa za sebe, budi nedoumicu da u njegovom srcu mora biti nešto što nije od ovoga svijeta. Sai Baba živi čestito i ne posjeduje ništa, čak ni tuniku koja je na njemu, i koju često poklanja ovome ili onome kao nagradu. Sve što se u Puttaparthiju vidi pripada Sai organizaciji kojoj indijski učitelj nije titular. Sve pripada trustu kojeg nadzire i njime upravlja država.

Poneki ga optužuju da se koristi skupocjenim vozilima. To mu predbacuju zapadnjaci, uvijek ljubomorniji, zavidniji i tuplji od stanovnika najsiromašnijih sela koji smatraju da Učitelj nikada nije dovoljno slavljen. Ako svom sinu poklonimo bicikl, a on se njime nikada ne koristi, što ćemo pomisliti? Da naš poklon nije prihvaćen, i

naše će se srce stisnuti od tuge. Babino je vozilo poklon jednog sljedbenika. Prije nego mu je na raspolaganju stajao taj auto prolazio je uličicama sela na magarcu, i nikada ništa nije tražio. Sai Baba je i dulje od pedeset godina spavao na zemlji, dok ga neki sljedbenik nije zamolio da spava u krevetu, i Baba je, da udovolji toj molbi, pristao. Kad vidimo nekoga njegovog značaja kako od sela do sela putuje na magarcu, ne možemo a da se ne prisjetimo Isusovih putovanja po Palestini. No tada smo bili u nultoj godini, i jedino brže prijevozno sredstvo tog područja je bio magarac ili deva. Putovati na magarcu je bila velika pogodnost. Ljudi su obično putovali pješice. Sada smo u dvijetisućitoj i bilo bi vrlo nepraktično putovati na magarcu, nepreporučljivo, polagano pa čak i smiješno.

Čovjek očekuje da drugi ostanu siromašni i vode uzorni život odricanja i žrtvovanja, no sami se, ni na trenutak, ni na jedan jedini dan, nisu spremni odreći vlastite udobnosti. Onaj tko od drugih najviše očekuje je obično, zbog urođene sebičnosti i zavisti koja nagriza same temelje njegove prirode, najmanje sposoban da daje. Liječnik će uvijek na licu svog sugovornika tražiti znakove bolesti, dok će lopov tražiti prijevaru u svakom potezu svog bližnjeg, a sebičnjak i zavidljivac uživati samo u pogledu na tuđu bijedu.

No gdje uistinu završava taj novac kojeg poklonici iz cijelog svijeta šalju u Puttaparthi? Svaku donaciju nadzire Indijska Državna Banka a namijenjena je gradnji škola ili bolnica. Sai Baba je dao  sagraditi skoro jedanaest tisuća škola, nekoliko bolnica, vodi brigu o jedanaest tisuća sela čije stanovnike, preko studenata svojih škola, podučava kako da se suoče sa svakodnevnim teškoćama korištenja moderne tehnologije uz puno poštovanje prirode i bližnjega, u svjetlu onih vrijednosti koje su u zapadnom (i ne samo zapadnom) svijetu tek blijedo sjećanje. Tisuću se bolesnih na srcu, koji bi bez toga bili osuđeni na smrt, besplatno operira svake godine u klinici koja je sagrađena u Puttaparthiju. Svake godine tisuće studenata nalaze svoje mjesto u društvu zauzimajući najviše položaje zahvaljujući znanstvenoj i moralnoj poduci dobivenoj u Sai Babinim školama. Trideset tisuća Centara Sai, rasutih po 120 zemalja, djeluju u tišini pomažući potrebitima.