5.Različita carstva

U bardou nastajanja, zajedno sa mnogim drugima vrstama viđenja, men­talno tijelo će vidjeti priviđanja i znamenja različitih svjetova - carstava. Mali postotak onih koji su preživjeli iskustvo prijevremene smrti kazuju o viđenjima unutarnjih svjetova, rajskih, gradova svjetlosti, sa transcedentalnom muzikom.

Jedna je žena prikazala Raymond Moodyu:

Dalje na udaljenosti... mogla sam vidjeti grad. Tamo su bile građevine -odvojene zgrade. Svjetlucale su, sjajeći se. Ljudi su tamo bili sretni. Bilo je iskričavih voda, fontana...grad svjetlosti nagadem da bi bio način da to iskažem -bilo je čudesno. Bila je divna muzika. Sve je toplo sjajilo, čarobno...Ali da sam ušla u to, mislim da se nikada ne bih vratila... Rečeno mi je da ako odem tamo da se neću moći vratiti natrag... onda je odluka bila moja.

Druga je osoba očitovala Margot Grey:

Činilo mi se da sam se našla u nečemu što se pokazalo da je neka vrsta gradnje ili zgrade, ali nije bilo zidova kojih bi se sjetila. Bilo je jedino to sve -prožimajuće divno zlatno svjetlo...

Uočila sam mnogo ljudi koji su se pričinjali da hodaju ili vrve mileći naokolo; čak se pokazalo da ne hodaju, nego se činilo da nekako klize šuljajući se. Uopće se nisam osjećala odvojena od njih; jedan od osjećaja kojeg se najviše sjećam o njima bio je osjećaj sjedinjenja, da sam pot­puno dio svega naokolo mene i negdje u meni.

6.Paklenske vizije

Nisu ipak svi opisi iskustva bliske -smrti pozitivni, kao što biste očeki­vali iz onoga o čemu smo kazivali u tibetanskim učenjima.

Neki ljudi izvještavaju o užasnim doživljajima straha, panike, usamljenosti, rastuženosti i potištenosti, živopisno podsjećajući na ocrtvanje bardoa nastajanja.

Jedna osoba, izvještava Margot Grey, govori da je bila usisana u „beskrajnu crnu vijavicu poput vrtloga" i oni koji imaju negativna iskustva skloni su osjećati, negdje poput onih koji bi se mogli ponovno roditi u nižim carst­vima u bardou nastajanja, da putuju prema dolje mjesto uvis: Kretao sam se naprijed kao dio rijeke zvuka - neprestanog žagora ljudske buke....Osjećao sam se toneći u i postajući dio toka i polagano bivajući preplavljen time. Strašan strah me obuzeo kao da sam znao da ako jednom budem preuzet tom neprestano povećavajućom masom zvuka, da ću biti izgubljen.

Gledao sam dolje u široku jamu, koja je bila puna vrtložne sive izmag­lice i tamo su bile sve te ruke posežući gore i pokušavajući me zgrabiti, obuhva­titi i povući tamo dolje. Ćula se užasna buka jadikovki, puna očajanja.

Drugi su ljudi propatili ono što bi se jedino mogla zvati paklenska priviđanja, jake zime ili nepodnošljive vrućine, i slušanje zvukova mučeničkih jadikovki ili buke kao one od divljih zvijeri.

Žena je ispričala Margot Grey:

Našla sam se na mjestu okruženom maglom. Osjećala sam da sam u paklu. Bila je tamo velika jama sa parom koja se pojavljivala i bilo je ruku i šaka izlazeći van pokušavajući me zgrabiti... Bila sam užasnuta da će me te ruke zgra­biti i povući u bezdan sa njima... jedan ogroman lav skočio je prema meni s druge strane i vrisnula sam. Nisam se bojala lava, ali sam nekako osjećala da bi me on mogao pomaknuti i gurnuti u taj grozan ponor... Tamo mi je bilo vrlo vruće i para i izmaglica su bile vrlo vruće.

A čovjek koji je pretrpio prestanak rada srca je rekao: „Padao sam dolje, duboko dolje u zemlju. Bilo je bijesa i osjećao sa užasan strah. Sve je bilo sivilo. Buka je bila strašna, sa režanjem i praskanjem, kao da razbješnjele divlje životinje škripaju svojim zubima."

Rymond Moody je pisao da je nekoliko ljudi uvjeravalo da su vidjeli bića koja su izgledala ulovljena njihovom nesposobnošću da se odreknu vezanosti za fizički svijet; vlasništva, ljudi ili navika. Jedna je žena ispripo­vijedala o tim „smetenim ljudima": O čemu su razmišljali dok su im glave bile pognute nadolje; imali su tužan i potišten izgled; izgledali su kao da se mučno vuku, kao što bi netko na robijaškom lancu... izgledali su iscrpljeni, sumorni, sivi i izgledali su da će se zauvijek mučno vući i motati uokolo, ne znajući kuda idu, ne znajući koga sli­jediti ili što tražiti.

Dok sam prošla pored njih nisu čak podigli glave da vide što se događa Činilo se da razmišljaju. „Dobro, svugdje je isto. Sto radim? Čemu sve to? '   Samo to potpuno, satrto, beznadno ponašanje - ne znajući što raditi ili kuda ići ili tko su oni ili bilo što drugo.

Činilo se da se vječno pokreću, radije nego samo sjediti, ali ne u posebnom smjeru. Započeli bi ravno, tada skrenuli na lijevo nekoliko koraka a onda skrenuli natrag na desno. I apsolutno ništa za raditi. Tražeći, ali što su tražili ja ne znam.

U priopćenjima koja imamo o iskustvu bliske - smrti, povremeno se primjećuje granica; točka nepovrata je dosegnuta. Na toj granici osoba tada odabire (ili je upućena) da se vrati u život, ponekad u prisutnosti svjetla.

Naravno, u tibetanskim bardo učenjima nema paralele tomu, budući da oni opisuju što se događa osobi koja zaista umre.

Međutim, na Tibetu postoji grupa ljudi, zvana delok, koja ima nešto slično iskustvu bliske smrti, i ono o čemu oni izvješćuju začuđujuće je slično.

 

nastavlja se...