Uvod iz knjige "Healing rage", Ruth King

Cijeli sam život bila puno neosviještenog bijesa a da toga nisam bila ni najmanje svjesna. Prije nego što sam to spoznala, smatrala sam sebe dobrofunkcionirajućom poslovnom ženom. S obrazovanjem iz kliničke psihologije i organizacijskog razvoja, radila sam u nekima od najprestižnijih Fortuna 500 kompanija koje uče poslovne vođe kako donositi efikasne poslovne odluke i razvijati efikasne timove. Podučavala sam druge konzultante i smatrali su me vrhunskim dizajnerom grupnog razvoja i svjetskih treninga efikasnog vođenja.

Dok je s jedne strane moja karijera bila visoko poštovana, s druge sam imala problema s bilo kojom figurom autoriteta s kojom bih radila. Ako se mene pitalo, oni nisu znali što rade, meni nikad nisu davali dovoljno zasluga, oni bi uvijek propustili napraviti nešto što bi ostavilo trag i oni su me uvijek trebali – bez obzira na to jesu li toga bili svjesni ili ne. Ali da ste mi slučajno rekli da sam puna neosviještenog bijesa -i sami biste se našli u nevolji. Ono što sam kasnije shvatila bilo je da sam svjesno izabrala konzultantsku profesiju koja mi je davala visoku moć, kako bih imala privilegiju govoriti ljudima koji su autoriteti kako su u krivu, i kako bi umjesto da mene neko maltretira – kao što su me maltretirali kad sam bila dijete – za svoje sam savjete bila dobro plaćena, što je značilo da sam napokon u pravu!

U najvišem trenutku mog površnog uspjeha, završila sam na otvorenoj operaciji srca radi srčanih problema. Nikad neću zaboraviti kako sam se osjećala budeći se iz operacije. Bilo mi je hladno, bila sam ljepljiva i napola svučena. Užasno invazivna tuba išla je niz moje grlo i bila zalijepljena vrpcom preko mojih usta. Iznad glava bila mi je zasljepljujuća svjetlost, a na prsima i rukama bila su mjesta na kojima su bile zabodene igle. Osjećala sam se kao da su poziciji nemoći – kao da me drugi kontroliraju. Osjećala sam se zatočeno. Uspaničarila sam se i pokušala se pomaknuti, ali alarm iznad moje glavi upozorio je medicinsko osoblje i poredao ih kraj mojeg kreveta u roke skeunde. Zgrožena, pomislila sam: "Ovo mora da je pakao!"

Dobro jutro! Dobrodošli natrag! Njihove oči i glasovi bili su ljubazni dok su se ustrčali namještavajući monitore, jastuke, igle, i moj krevet, te mičući znoj s mojih obrva. Ide Vam dobro, gospođice King! Dobro ćete se oporaviti! Ja pak nisam mogla govoriti ali moje su oči vrištale: "Tko ste, k vragu, vi ljudi? Što ste mi učinili? Maknite me odavde! Želim van, van!" S jedne strane sam bila uplašena, ali još više od toga – bila sam ljuta. Vidite, davno sam se zaklela da nikad neću dopustiti bilo kome nada mnom ima ovoliko kontrole. Ipak, ti stranci, koje sam u tom trenutku smatrala neprijateljima, ne samo da su imali kontrolu nad mojim srcem, nego su imali više pristupa mom srcu od mene same. Za mene je to bilo poput noćne more.
Jedan od doktora ušao je i rekao:
"Imamo dobre vijesti, gospođice King. Nismo morali nadomještati Vaš srčani ventil. Mogli smo ga popraviti, što znači da u vašem srcu nema ništa umjetnog – ono je cijelo Vaše! Biti ćete kao novi prije nego što trepnete!"

Ali je bio je u krivu! Tada nisam ni slutila da će to grubo buđenje predstavljati početak intenzivnog putovanja od otvorene operacije srca do otvorenog srca.

Tijekom bespomoćnosti i zastrašujuće tišine koja je obilježavala moj oporavak, našla sam se kako se često prisjećam ratne zone svog djetinjstva. Odrasla sam tijekom perioda u kojem je pokret za civilna prava bio na svom vrhuncu, u obitelji radničke klase sa svojom majkom kao glavom kućanstva. Bila sam peto od osmero djece.

Uspjeh se u našoj zajednici shvaćao kao poslušnost, pronalazak posla i preživljavanje dana bez da vas zaustavi policija. Niste si smjeli priuštiti da budete mekog srca. Morali ste očvrsnuti kako biste preživjeli, naučiti kako izbjeći nevidljive mentalne mape neprijatelja. Imati osjećaje bilo je opasno, to da vas netko nazove "kučkom" bio je kompliment, a ići u crkvu bilo je mnogo važnije od bivanja kršćaninom.

Moja majka bila je aktivna u pokretu za civilna prava. Ironično, borila se protiv policijske brutalnosti ali nas bi djecu tukla kao da smo neposlušni robovi. Zagovarala je fer domaćinstva dok je istovremeno nas prisiljavala da ostanemo u svojim sobama kako bi zadržala kontrolu nad nama. A u sobi se život činio malenim poput kreveta kojeg sam djelila sa sestrom. Mama se također zalagala za glasačka prava ali se činila indiferentnom prema našim vapajima. Govor Martina Luthera Kinga "Imam san", koji zagovara slobodu i mogućnost samoodređenja, u našoj je kući bio smatran vrhuncem crnačkog ponosa, dok su u isto vrijeme odgojne prakse moje majke ostale nepreispitane. Ono čega se najviše sjećam jest taj osjećaj da me drugi kontroliraju, i da se nisam usudila previše odmaknuti od naše kuće – ne mnogo dalje od dužine pločnika koji je opasavao naše dvorište.

Moja tiha dječja mantra u to doba bila je: "Jedva čekam da se maknem odavde!" Jedna starija sestra ostala je trudna i otišla od doma u dobi od šesnaest godina. Slijedila sam njezin primjer, razmišljajući više o slobodi nego o odgovornostima podizanja djece. Svoj sam strah negirala, i bila sam apsolutno odlučna da se više nikad ne stavim u poziciju toga da nekoga trebam.

U glasnoj postoperativnoj tišini mnogo godina kasnije shvatila sam da, dok sam se fizički maknula od trauma svojeg djetinjstva, da sam ih još uvijek nosila sa sobom. Okrutnosti i razočaranja cvjetali su u tihom zaklonu unutar mojeg tijela, uma i srca. Nisam znala kako nekoga voljeti i bila sam previše u strahu da bih to pokušala. Operacija srca je otvorila ne samo moje srce, nego i moju svijest na način da više nisam mogla ne vidjeti istinu. Probudila sam se ne samo za svoju povrijeđenost, nego i za to kako sam ja sama povrijedila mnoge ljude, uključujući i sebe, a posebno i one koje volim.

Prije svoje operacije srca, bila sam nesvjesna toga da sam trudna s bijesom, da je u mojem tijelu postojalo bijesno dijete koje je raslo u meni i nije se dalo stišati ili ignorirati. Otvorena operacija srca upoznala me s tim bijesom jer me prisilila da se vratim u svoje užasnuto tijelo. Operacija je bila samo vrh ledene sante, početak raspada prema dubljem, mnogo duhovnijem putovanju. Tek tijekom svog oporavka od operacije počela sam osvještavati to da je ples s bijesom, moj vlastiti i tuđi, ne samo moja priroda nego i moj put.

Od tog vremena, prije više od trideset godina, shvatila sam dublju svjesnost bijesa i mudrost koje on sa sobom donosi. Na tom putu pratili su me moji preci, članovi moje obitelji, terapija, putovanje svijetom i učenja mudrih drevnih tradicija. Nakon godina onoga što bih nazvala putovanjem koje hrani dušu, ali je istovremeno magično i teško, počela sam shvaćati svoje tadašnje srčano stanje ne samo kao izraz neriješenog i potisnutog bijesa – nečeg što sam naslijedila i održavala iz podsvjesne odanosti svojoj obitelji – nego i kao svetu inicijaciju u bogatstvo bijesa.

Moje putovanje otkrilo je da je bijes zahtijevao moju pažnju i poštovanje, i da se nisam mogla u potpunosti odvojiti od svoje obitelji sve dok ne izliječim svoje odnose sa svojim roditeljima, pogotovo sa majkom. Nije bilo dovoljno znati da sam patila. Trebalo se vratiti na mjesto te patnje, suočiti se s njom s ljubavlju, i ostaviti je u prošlosti gdje je i pripadala, prije nego što sam se mogla uputiti naprijed i zaista se povezati s drugim ljudima i životom kao takvim. Shvatila sam da ne moram nastaviti nasljedstvo mržnje iz slijepe odanosti i na taj način uništiti svoje mogućnosti davanja i primanja ljubaznosti.

Intimno sam spoznala korijene patnje svojih roditelja – nešto što sam i ja sama nosila i prenosila dalje svom sinu i ostalima koji su me se usudili voljeti. Dobila sam više od intelektualnog razumijevanja ljubavi i izazova kroz koje su moji roditelji prolazili odgajajući nas – dobila sam osjećaj toga, a to je bilo važno kako bi dalo pečat dostojanstva ne samo mojem putu sa bijesom, nego i mojim roditeljima.

S vremenom, postala sam sposobna oprostiti sebi što nisam bila u mogućnosti promijeniti svoju prošlost, ali jednako tako i što ju nisam bila u mogućnosti prihvatiti. To je zahtijevalo da se svaki pedalj mojeg novoobnovljenog srca pomakne od pravedničkog bijesa prema više uravnoteženoj istini. Tek sam tada mogla shvatiti da bijes mojih roditelja nije jedino što sam nasljedila. Nasljedila sam i ponosnu neovisnost, snažnu odlučnost, inteligenciju, osjećaj za pravdu, humor, osjećaj za glazbu, i sposobnost da vidim i kažem istinu. Bol moje prošlosti je bez ikakve sumnje i ironično pridonijela iznimnoj snazi i potencijalu mojeg života, uključujući hrabrosti da napišem ovu knjigu. I što je najvažnije, taj sam put prepoznala kao bit mojeg života. U svojim kostima osjećam delikatnost stanja ljudskosti – svatko ima kapacitete da bure povrijeđen kao i da voli i da se iscijeli.

Iscjeljujući bijes je rad sa srcem koji zahtijeva hrabrost i ljubaznost, i mnoge žene, kao ja, traže savjete kako bi ponovo prisvojile pozitivne enrgije koje bivaju zarobljene opresijom bijesa, i žele iskoristiti ogromni potencijal bijesa da služi kao sredstvo iscjeljenja. To je dovelo do oformljenja mojih seminara "Proslava Bijesa", na kojima ljudi uče kako bijes staviti u svetu perspektivu.

Učimo kako prikrivamo bijes, i vođeni smo unutra da se direktno suočimo sa neželjenim dijelovima samih sebe. Kroz emocionalno ispuštanje, umjetnost, ritual i pričanje priča, učimo kako se nahraniti kad naše duše gladuju. Žene često primijete da se osjećaj bijesa čini većim od života – tako intenzivnim da se samo suočavanje s njim može činiti kao nešto što bi moglo uništiti nas ili nekog drugog – a da je to ustvari osjećaj malog, gladnog djeteta, koje žudi za potvrđivanjem i njegom.

Još intenzivnije od toga, otkrivamo da smo mnogo više od zbroja događaja koji su nam se dogodili – imamo potpunu mogućnost kontrole nad našim životima. Učimo kako prihvaćati i oprostiti sami sebi, i to da možemo iscijeliti kroz vlastitu svjesnost bez dozvole, prepoznavanja ili odobravanja drugih, i biti na miru sami sa sobom.

Osnovna je pretpostavka "Iscjeljujućeg bijesa" da je neriješeni bijes iz dječjih trauma još uvijek zaključan u našem tijelu i našim umovima. Ta blokirana energija u svakodnevnom se životu manifestira kao "maska bijesa" – načini koji nam omogućuju da se nosimo sa životom dok istovremeno negiramo intimno iskustvo življenja. Te maske postaju toliko uklopljene u naš život da zaboravljamo da je njihov izvor bijes. Dok maske bijesa služe tome da nas zaštite od boli koju smo proživjeli u prošlosti, češće od toga one tu bol ponovo stvaraju i ponavljaju upravo one patnje koje se trudimo izbjeći. Neriješeni bijes se prenosi s generacije na generaciju, doprinoseći nasljeđima bijesa koja kolektivno haraju svijetom, i svatko od nas – bez obzira na to jesmo li toga svjesni ili ne -je opremljen sposobnošću da transformira to nasljeđe.

Naš se svijet umanjuje ignorancijom i krivim korištenjem bijesa. Rasna i klasna opresija, konformizam, pohlepa, medijsko nasilje, politička korupcija, indiferentnost, rat, zlostavljanje siromašnih, zlostavljanje planeta, i zlostavljanje žena i djece su načini našeg društva da izrazi svoj bijes. A mi jesmo naše društvo. Kada mrzimo – bez obzira na to mrzimo li nekoga ili nešto – zapravo ubadamo sami sebe u srce. Bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo, bez obzira na to koliko možda negiramo, racionaliziramo ili suosjećamo sa tramatičnim uvjetima svog djetinjstva ili trenutnog života, u svakom trenutku imamo moć da osjetimo, otpustimo, i transformiramo bijes, bez da naštetimo sebi ili drugima. Taj zadatak nije lak, ali je nužan!

Naziv rada – "iscjeljujući bijes" – pomno je odabran. Za neke ljude, iscjeljivanje znači da nešto što nije u redu treba ispraviti. Ovdje, riječ je korištena kako bi ukazala na potrebu za svjesnom pažnjom i namjerom. U ovom radu, iscjeljivanje znači da se treba prisjetiti toga što jesmo i što duboko u sebi znamo. To znači da trebamo naučiti kako raditi s našim umovima na načine koji olakšavaju patnju. Iscjeljivanje također znači razvoj tolerancije za mirno oslobađanje. To pak znači dopuštanje neugodi koja se često povezuje sa bijesom da služi kao izvor informacije – kao putokaz prema zdravijem životu i budućnosti, iako to ponekad znači da ćemo se morati odreći dijela ugodnosti za više svjesnosti.

Taj proces nije proces laganog "zakrpavanja" problema, niti je pokušaj eliminacije bijesa iz naših života. Bijes neće otići. I dalje ćemo se susretati sa situacijama koje ga izazivaju. Te su situacije i izvan nas i u nama. Umjesto toga, ovo je put duboke introspekcije koji dopušta iskustvima koja u nama izazivaju najviše bijesa ili srama da nas - iscijele.

Iscjeljujući bijes je pozivnica prema dubokom buđenju i dubokoj ljepoti.