Iscjeljujuće kamenje

Sredinom 1990-ih, dok su dječaci već pomalo stasali, u Finglasu je bilo mnogo droge i ludih vožnji autima te je četvrt postajala poznata po zlu glasu. Posebno je bilo frustrirajuće to što obični pošteni ljudi s tog područja nisu ništa mogli učiniti da to spriječe. Osjećali su se bespomoćni dok su gledali kako se u njihovu susjedstvu rađa sve više problema koje nisu nužno izazvali ljudi koji su tamo živjeli.

Promatrajući što se događa i s osjećajem bespomoćnosti kao i svi drugi, Fran i ja smo odlučili da ćemo se odseliti iz Finglasa čim budemo mogli. Bilo je to više zbog naših sinova nego zbog nas. Naposljetku smo uspjeli prodati kuću u ulici Deanstown i 31. travnja 1997. preselili smo se u dio grada oko pet kilometara dalje od Finglasa. Preseljenje nije bilo jednostavno ni s financijske ni s emotivne strane, jer ostavljali smo prijatelje i naše drage susjede. Ali ipak smo se preselili i bili smo zaista oduševljeni novim domom i novim susjedstvom gdje smo ubrzo stekli nove prijatelje i drage susjede.

Ne sjećam se jasno dana kad sam se počela osjećati bolesnom. Bilo je to negdje početkom siječnja 2000. Nisam imala snage i svu me preplavila neka bezvoljnost. Nisam nimalo slutila da će se moj svijet i život moje obitelji okrenuti potpuno naglavce u sljedećih osamnaest mjeseci. Kad sam prvi put primijetila da se ne osjećam dobro i da jednostavne stvari poput šetnje, brisanja prašine ili usisavanja predstavljaju za mene veliki napor, odlučila sam se posavjetovati s liječnikom opće prakse. Otišla sam k njemu i objasnila kako se osjećam. Bio je pun razumijevanja i rutinski me pregledao. Rekao je da misli kako je problem u mišićima i propisao mi neke protuupalne lijekove te mi rekao da se ne naprežem.

Prošla su dva tjedna, a ja se nisam osjećala nimalo bolje te sam ponovo otišla liječniku. Opet me pregledao, ali ovaj put sam vidjela da je zabrinut. Rekao mi je da će me poslati u bolnicu Blanchardstown na preglede. Bolnica nije bila daleko od mjesta gdje smo živjeli, a ja sam se osjećala tako slabo da sam odmah pristala otići nadajući se da će pregledi otkriti nešto jednostavno i da ću moći nastaviti sa svojim životom. Ali to se nije dogodilo.

Dobila sam jednu skupinu nalaza koji nisu ništa pokazivali, zatim je slijedila druga, također podjednako negativna. Poput jojo loptice na koncu, skakala sam od bolnice do svojeg liječnika, a sve je vrijeme moja energija sve više kopnila. Od četrdesetogodišnje zdrave i vitalne majke dvojice sinova, koja je strastveno voljela šetnje i boravak u prirodi, postala sam vezana za krevet, čangrizava osoba koja je jedva mogla ustati iz kreveta i pripremiti obrok suprugu i djeci.

Promjena koja mi se dogodila u nekih šest mjeseci bila je prilično velika. Prije sam voljela odlaziti u žustre šetnje od tri do pet kilometara. Također sam voljela igrati skvoš, a s dobrom sam prijateljicom svaki tjedan na mjesnom igralištu igrala jednostavniju verziju golfa. Sve su te aktivnosti naglo prestale s napredovanjem moje bolesti. Uvijek sam se smatrala otvorenom, ako ne i pretjerano samopouzdanom osobom. Obožavala sam svoju obitelj i imala sretan obiteljski život. Uvijek sam s velikom radošću odlazila gledati sinove kako igraju nogomet za školu ili lokalni klub. Čim bismo se vratili s jednih praznika, ja bih se već radovaa sljedećima. I stoga mi nije bilo jasno što mi se to počelo događati.

Kako su dani prolazili sve više sam se osjećala kao starica. U jednom trenutku liječnik mi je rekao nešto zastrašujuće, a to je da sam po njegovu mišljenju u ranom stadiju multiple skleroze. Fran i ja smo se zaista zabrinuli, a djeca, koja su u to vrijeme tek postali tinejdžeri, znali su da se brinemo zbog te situacije, iako nisu mnogo o tome govorili.

Nakon mnogih pregleda, liječnik mi je rekao da ipak nemam multiplu sklerozu, ali da sad misli da patim od mijalgijskog encefalomijelitisa (ME). Međutim, moram reći kako mi se činilo da zapravo nitko u tom trenutku nije znao što sa mnom nije u redu. Znala sam samo da sam većinu dana provodila u krevetu, a nekad mi je bila potrebna pomoć čak i da odem do kupaonice.

Kad se sad osvrnem na tu bolest, dvije mi stvari prve padaju na pamet: letargija — onaj osjećaj kad vas sve pritišće kao olovo i kad vam sve predstavlja napor; i također bol u mišićima, naročito u nogama. Teško je objasniti taj osjećaj frustriranosti kad ne možete obaviti najjednostavnije stvari koje svi uzimamo zdravo za gotovo.

Ne mogu reći da sam pala u ozbiljnu depresiju, ali sagledati stvari u pozitivnu svjetlu za mene je značilo neprestanu bitku. No bila sam odlučna u tome da ustrajem i budem pozitivna, ako ni zbog čega drugog, onda zbog svojih sinova. Fran je cijelo vrijeme bio čvrst, iako sam znala da i njega sve to jako iscrpljuje.. Tada je radio kao taksist i kad bi se vratio s dugih smjena, morao je obavljati kućanske poslove, pobrinuti se da na stolu bude hrane, jer većinu toga ja uopće nisam mogla obavljati.

Sjećam se poslijepodneva kad sam prvi put počela viđati lica. Cijeli sam dan provela, kao i mnoge prije toga, ležeći u krevetu i dosađujući se. Fran i dečki su otišli iz kuće te sam ostala sama. Imali smo televizor u spavaćoj sobi i moja svakodnevna rutina bila je da gledam jutarnji talk show, i to više njih za redom. Počela sam biti vrlo cinična prema nekim voditeljima tih emisija i često bih ih kritizirala. To je bilo netipično za mene, jer prije bih se veselila takvim emisijama, čak bih žurila kući da ne propustim one meni najdraže. Sad su mi se sve činile podjednako sivima i dosadnima; činile su se glupima i bez ikakva smisla. No ipak sam ih gledala — nije bilo ništa drugo što bih mogla raditi.

Bilo je rano poslijepodne, ležala sam u krevetu i buljila ravno pred sebe, osjećajući se jadno. Razmišljala sam hoću li uključiti televizor i gledati popodnevne emisije, kad sam primijetila da mi se pred očima pojavljujuju neke forme. Isprva im nisam pridavala mnogo pažnje; osjećala sam se umorno i pospano. Ali ti oblici nisu nestali, nego su postali jasniji i poprimili konkretna ljudska obilježje, samo su hodali pokraj mene i ignorirali me. Kad sam shvatila koliko su postali stvarni, počela sam ih se bojati.

Isprva, činilo se kao da mnogi stižu iz — sad nagađam — možda devetnaestog stoljeća; neki su izgledali kao viktorijanska gospoda s polucilindrima, a žene su imale duge suknje, a neke i šeširiće na glavi.

To je bilo tako neobično iskustvo; figure koje sam vidjela pred sobom bile su zastrašujuće i sad sam se zaista bojala, no ipak su bile fascinantne, bilo je nečega izuzetno zanimljivoga u njima. Izgledalo je kao da mi je dopušteno proviriti u taj drugi svijet, koji se istovremeno činio stvarnim i nestvarnim. Bile su tako jasne, svaki detalj bio je definiran, a ipak mi je racionalni um govorio da mi se to ne može događati — sigurno to zamišljam, a možda i haluciniram. Nastavilo se tako nekoliko dana, a ja to nikome nisam spominjala. S jedne strane me zainteresiralo što vidim sva ta čudna bića pred sobom, ali ta je znatiželja uvelike bila prožeta strahom i još uvijek nisam imala pojma odakle dolaze.

Nisam znala umišljam li sve to ili ne. Ali, čudno je, osjetila sam lagano olakšanje samo zato što mi se ponovo nešto događa u životu, nakon što sam toliko dugo samo ležala u krevetu i gledala televiziju. Sve se to promijenilo trećeg dana promatranja tih likova.

Dok sam ležala u krevetu i gledala kako razni ljudski likovi dolaze i odlaze, dogodilo se nešto što me je posve šokiralo. Jedan od likova — muškarac u dugačku crnu kaputu, s polucilindrom — zastao je, pogledao ravno u mene i obratio mi se!

»Ne misliš ležati tu ostatak života, zar ne?« upitao me.

Užasnula sam se. Dok su svi ti muškarci i žene prolazili pokraj mene i išli za nekim svojim poslom, osjećala sam se relativno sigurno, iako preplašeno. Ali sad mi se ovaj čovjek obratio. Gubim li pamet? Nisam znala. Bila sam svjesna da sam jako bolesna i umorna, ali istovremeno sam bila svjesna da su ti likovi koji mi se prikazuju vrlo stvarni. Zbog toga sam se osjećala malo bolje.

Čini mi se da sam bila svjesna stvarnosti no postojala je i ta druga dimenzija, ova vrlo stvarna bića koja su razgovarala sa mnom.

Uzvratila sam muškarcu izravno ga pogledavši. Ukočila sam se od straha. Pogledao me i napravio malu gestu, kao da ga nešto iritira, kao da se ljuti na mene, i onda je otišao.

Sljedeći se dan to ponovilo. Drugi muškarac, ovaj put sa sijedom bradom i odjeven u nešto što je sličilo na odjeću seljaka, zastao je i rekao: »Zar je stvarno tako loše?« Onda se nasmiješio i pošao dalje. Bila sam uplašena i morala sam nekome to ispričati.

Kad se sad osvrnem na to iskustvo, znam da su ti likovi koje sam viđala u svojoj spavaćoj sobi zapravo bili moj prvi pogled u spiritualnu sferu koja postoji u podsvijesti svakoga čovjeka. Kako su godine prolazile, intimno sam upoznala i shvatila tu sferu, a također sam naučila kako surađivati s njom na pozitivan način.

Ta sfera sadrži mnoge različite pojave i mnogi su obični ljudi provirili unutra, ali ne razumiju što im se događa. Primjerice, vrlo se često događa da ljudi koji su izgubili dragu osobu zapravo još neko vrijeme osjećaju prisutnost te osobe u svojoj blizini, a taj intenzivan osjećaj ili prisutnost potječu iz te sfere o kojoj govorim.

Doista, mnogo je češće nego što se općenito priznaje da ljudi vide stvarnu pojavu nekoga tko je netom umro, naročito ako su zaista voljeli tog rođaka ili prijatelja. Naravno, većina ljudi će takvu pojavu nazvati duhom ili prikazom, ali pojava dolazi iz iste spiritualne sfere kao i likovi koje sam viđala u svojoj spavaćoj sobi, iako to u ono vrijeme nisam znala.

Kad ljudi ugledaju pojavu njima bliske osobe koja je umrla, to može biti vrlo zastrašujuće, a tako je bilo i meni u onim mračnim danima moje bolesti, kad su mi se ti nepoznati likovi počeli prikazivati u sobi.

Znala sam da Fran ne zna što bi mislio o mojoj priči kad sam mu pokušala objasniti što se događa. Mislim da je bio prilično siguran da haluciniram i to mu je samo još povećalo zabrinutost. Često bi se vratio kući s posla i uzviknuo: »Za ime Božje, što se događa? Kuća je osvijetljena kao božićno drvce?« Imala sam upaljena sva svjetla u kući jer sam se jako bojala onoga što se događalo oko mene i nisam znala odakle ni kad će se pojaviti drugo biće.

Sigurno sam viđala cijeli niz različitih likova gotovo cijeli tjedan, kad je moj liječnik predložio da bih se trebala priključiti grupi potpore koja se sastaje svaki tjedan u bolnici. Nisam mu ništa rekla o prikazama, on je samo mislio da bi za mene bilo dobro da se priključim toj grupi i razgovaram s drugim ljudima o svojoj bolesti. Isprva nisam željela ići jer sam znala da će to biti još jedna dodatna obveza za Frana, koji će me morati voziti na sastanke i natrag, pomoći mi da uđem i izađem iz bolnice. Ali Fran je rekao da mu to neće biti teško i da bih trebala ići.

Prvi sastanak je bio u četvrtak navečer pa sam se našla u dnevnoj sobi bolnice s još desetak drugih ljudi, od kojih su samo dvoje patili od ME-a, dok su ostali imali neke druge probleme. Dok sam tamo sjedila, došao je psiholog, predstavio se kao voditelj grupe, a onda zamolio prisutne da se predstave i kažu što ih muči. Sjedili smo u krugu, a meni je za oko zapela mlada djevojka koja mi je sjedila nasuprot. Pogledala sam je i nasmiješila joj se, a kad sam to učinila, u mislima su mi se pojavile riječi »otac joj je alkoholičar«. Iznenadila sam se. Nisam imala pojma odakle su se pojavile te riječi; činilo se kao da mi se obratio neki glas. U tom trenutku djevojka se počela predstavljati. Nakon što je rekla kako se zove i malo opisala svoju bolest, rekla je: »Jedna stvar koja me zaista brine u ovom trenutku je gdje ću živjeti kad izađem iz bolnice. Majka mi je mrtva, a otac mi je alkoholičar.« Ostala sam zaprepaštena. Nisam mogla vjerovati da je to izgovorila.

Onda je na mene došao red da se predstavim i objasnim što nije u redu sa mnom. Ali jedva sam izgovorila svoje ime koliko sam bila šokirana onim što se dogodilo.

Zatim se dogodilo nešto drugo što nisam mogla objasniti. Dok sam gledala grupu, primijetila sam kako se oko svake osobe počinje stvarati neka boja. Nisam znala odakle te boje dolaze. Neke su bile tamnosive i smeđe i činilo se da su prilijepljene ljudima za glavu i oko ramena, dok su druge bile jarkocrvene, plave i zlatne i izgledalo je kao da iskre iz tijela pojedinaca. Sjedila sam u skupini otupjela od straha. Misli su mi se kovitlale. »Zaboga, što mi se događa?« pitala sam se. Željela sam plakati.

Kad sam opet bila u autu s Franom, briznula sam u plač.

Fran me pitao što se dogodilo, ali mogla sam jedino odmahivati glavom i reći da se više ne želim vraćati u tu grupu. Dao je sve od sebe da me umiri i nije više ništa pitao o onome što se dogodilo. Mislim da je osjećao da je to što sam govorila o svojoj bolesti i slušala druge kako čine isto, bilo previše za mene.

Nakon događaja s grupom potpore, kod kuće sam zaista bila potpuno prestrašena. Počela sam u kući viđati iste boje koje sam vidjela oko ljudi u grupi; bez ikakva bi se razloga samo pojavile ispred mene. Također nisam znala kad će se opet pojaviti koji od tajanstvenih likova. Što god značilo to iskustvo kroz koje sam prolazila, postajalo je sve intenzivnije i apsolutno užasavajuće.

Osjećala sam kako polako gubim kontrolu nad sobom. Onda mi se dogodilo nešto potpuno drugačije i predivno.

Cijeli život pamtit ću taj dan. Bio je 11. ožujka 2001. Ležala sam u krevetu, posebno iscrpljena i umorna, kad sam postala svjesna neke svijetle, svijetloplave energije, koja se počela oblikovati pred mojim krevetom. Isprva je bila poput maglice, a onda je postala gušća i začula sam glas kako kaže: »Ne boj se, ovdje sam da ti pomognem.«

I zaista, nisam se bojala. Odjedanput sam se osjećala opušteno, kao da sam znala da sam u društvu nekoga tko zaista mari za mene.

»Tko si ti?« upitala sam.

»Anđeo«, bio je odgovor. »Anđelka iscjeljenja i pomoći ću ti da ozdraviš.«

Jedino što mi je palo na pamet da kažem, bilo je: »Ne izgledaš kao anđeo, nemaš krila.« Istog trenutka kad sam izgovorila te riječi, osjetila sam se budalasto. Ali glas je odvratio: »Možda nemam, ali ovdje sam da ti pomognem. Neće biti lako, ali ako možeš slušati i vjerovati u mene, ozdravit ćeš.«

Nakon tih riječi prekrasna svijetloplava energija izblijedjela je, a ja sam ostala sama u sobi. Razmišljala sam o onome što se upravo dogodilo i jedino što sam željela je da se anđeo vrati. U onom kratkom vremenu dok je bila prisutna osjetila sam totalno opuštanje i da se netko brine za mene, i željela sam opet iskusiti taj osjećaj.

Anđelica je rekla da ću se oporaviti od ove bolesti. Zar to ne bi bilo prekrasno? Pokušala sam uspravnije sjesti u krevetu, ali to je za mene bio velik napor. Prije ovoga jedino liječenje u koje sam vjerovala bilo je ono koje je nudila medicinska profesija.

Sjećam se da sam na televiziji gledala emisiju o nekom prirodnom iscjelitelju, koji je liječio polaganjem ruku na tijelo bolesnika prenoseći mu svoju energiju, ali mislila sam da je lud i neiskren.

Odlučila sam da nikome neću reći za posjet anđela. Znala sam da se Fran samo još više brinuo kad sam mu rekla da vidim likove raznih ljudi u svojoj sobi, i zato sam odlučila šutjeti. A i nekako sam osjećala da ne bih nikome trebala govoriti o tome.

Osjećala sam da mi u tom trenutku treba samo pomoć tog anđela i željela sam da se ona opet pojavi.

Ali prošlo je dosta vremena prije nego što mi se opet javila. Možda je prošlo i tjedan dana kad sam podigla pogled s kreveta i ugledala onu istu svijetloplavu energiju kako se oblikuje preda mnom.

»Gdje si bila?« odmah sam upitala. »Mislim da si rekla da ćeš mi pomoći.« Nikad neću, dokle god živim, zaboraviti sljedeće  što se dogodilo. Dok sam gledala u masu energije, počela je mijenjati oblik od vrha prema dolje i u jednom se trenutku preda mnom pojavila i gledala me savršena anđelica, visoka oko metar i osamdeset, s najljepšim krilima koje sam ikad vidjela.

Bila sam očarana — skamenjena — i nisam mogla učiniti ništa drugo nego zuriti. Naposljetku sam rekla: »Mislila sam da nemaš krila.« Opet sam se osjetila budalasto, ali to je bilo jedino čega sam se sjetila. Anđelka je imala najljepše lice koje sam ikad vidjela; bilo je prozirno, a istovremeno je imalo blistavu supstancu.

Stajala je u podnožju mojeg kreveta i zračila najprofinjeniju energiju po cijeloj sobi. Onda je rekla: »Možda će ti više pomoći ako me vidiš ovakvu.« Lice se nasmiješilo, a smiješak je prošao kroz mene, u moju dušu. Osjećala sam ekstazu. Tada je progovorila.

»Znam da ti je energija na niskoj razini, ali moramo te navesti da opet počneš raditi neke stvari.« Samo sam kimnula glavom i nastavila zuriti u nju. Onda mi je počela govoriti kako moram prestati jesti određenu vrstu hrane, uključujući i bijeli kruh, jer od kvasca moj organizam poludi. Također mi je rekla da želi da svakodnevno jedem određenu vrstu meda, za koju nikad dotad nisam čula. Zatim je spomenula južno voće koje moram jesti, uključujući kivi, koji nikad prije nisam jela samo zato što mi se nije sviđao izgled tog voća. Rekla mi je da moram svakodnevno jesti suhe grožđice jer su jako dobre za krv, a meni je nedostajalo poprilično željeza. Također je rekla da moram utrostručiti dnevni unos svježe vode, iako sam je u to doba pila poprilično. Gledala me i smiješila se.

»Ima mnogo toga čime se moraš baviti«,  rekla je. »Ovo je početak tvojeg oporavka i moraš biti snažna za ono što je pred tobom. Vratit ću se.« S tim je riječima nestala. Ali nije nestala i njezina energija; i dalje je ispunjavala sobu, a ja sam osjećala toplinu i sigurnost, osjećaj koji dugo nisam osjetila u umu ni u tijelu.

Kad sam ostala sama, počela sam razmišljati o onome što mi je anđelica upravo rekla. Potpuno sam joj vjerovala; pa kako ne bih? Ona je bila biće stvoreno iz ljubavi. To sam instinktivno znala. Htjela sam odmah početi primjenjivati njezine savjete, ali bila mi je potrebna Franova pomoć da ih provedem.

Bilo je zabavno promatrati Frana dok sam mu pričala o svojim novim zahtjevima. Prvo sam morala prestati jesti tost, koji mi je donio sljedećeg jutra, jer je bio od bijelog brašna. Zamolila sam ga da mi u tosteru ispeče kruh od cjelovitih žitarica.

»Nemamo crni kruh od cjelovitih žitarica, jer ga ne voliš«, odgovorio je.

Objasnila sam mu da me iznenada obuzela želja da ga kušam, a poželjela sam i da ode kupiti neko voće, uključujući kivi.

Zbunjeno me gledao.

»To je puno voća; nikad nisi bila veliki ljubitelj voća«, rekao je. »I nikad te nisam vidio da jedeš grožđice, nikad.«

Zamolila sam ga da svrati u trgovinu zdrave hrane u lokalnom trgovačkom centru i da nabavi poseban med, koji mi je anđeo rekao da počnem koristiti. »Med?« upita on. »Nikad nisi spomenula da voliš bistar med. Zar ga voliš?«

»Nisam sigurna, ali zaista ga želim probati«, rekoh slabašnim glasom.

Fran se vratio iz trgovine sa svim namirnicama koje sam tražila i počela sam sa svojim novim režimom prehrane. Anđeo mi je dao mnogo uputa, a među njima i da iz jelovnika izbacim krumpir i crveno meso. Zapravo, nije se bilo jako teško držati tih uputa, jer sam već mjesecima živjela samo na juhi i Fran je bio sretan kad je vidio da sam počela više jesti, iako se radilo samo o voću i medu.

Prošao je još jedan tjedan prije nego što mi se anđelica opet javila. Ovog puta bilo je kasno navečer i soba je bila u mraku kad se pojavila. Činilo se kao da može prilagoditi svoju energiju; ovom prilikom, iako je bila iste svijetloplave boje, nije sjala jarkim sjajem kao prije, energija joj je bila blaža, iako i dalje vrlo lijepa i topla.

Nasmiješila mi se kad me je pogledala.

»Dobro napreduješ, znamo da ti to još ne osjećaš, ali počela si ozdravljivati«, rekla je tiho. »Sad želim da postaneš svjesna nekih dijelova vlastitoga tijela.«

Onda je pomaknula krilo prema mojem čelu, grlu i niže prema trbuhu. To je bio tako neobičan osjećaj; svako mjesto koje je pokazala kao da je oživjelo energijom, koja je počela navirati oko mojega tijela iz svake točke koju je anđelica pokazala.Zatim je rekla: »To su tvoja energetska središta; ljudi ih svakako nazivaju, ali nama to nije važno, ti ih samo budi svjesna i usmjeri svoju pozornost prema njima što češće možeš. Odatle ćemo te ozdravljivati.« Onda me zamolila da učinim nešto što me stvarno iznenadilo.

»U prizemlju imaš neko kamenje koje si davno donijela s plaže«, rekla je. Znala sam na koje kamenje misli. Fran, djeca i ja smo ga skupili kad smo bili na praznicima u Connemari prije nekoliko godina, a ja sam tri kamena stavila u dnevnu sobu jer su mi se sviđala.

»Želim da staviš ta tri kamena u vodu koja je proključala s malo morske soli. Ostavi ih tako preko noći, a ujutro neka ti ih Fran donese u sobu«, rekla je anđelica. Rekavši to, njezina je energija počela blijedjeti i napustila je prostoriju. Opet sam ostala sama da razmišljam o onome što je tražila od mene. Bilo je nečega u njezinoj energiji dok je bila sa mnom u sobi zbog čega mi je bilo vrlo lako pristati na sve što je govorila i vrlo lako vjerovati svemu što je rekla. Međutim, kad bi me ostavila, počela bih razmišljati o njezinim zahtjevima. Činili su se tako čudnima da sam počela sumnjati. Kamenje koje je spomenula već je godinama ležalo na polici iznad kamina i kako bi mi, zaboga, ono moglo pomoći? Kako će Fran primiti te zahtjeve?

Nisam znala, ali znala sam da ću učiniti ono što je anđelica tražila bez obzira na svoje sumnje. U to sam vrijeme osjećala da je taj anđeo sve što imam; životna nit koja me vraća u normalno zdravlje.

Sljedeći dan rekla sam Franu što želim da učini s kamenjem.

Pogledao me i počeo se smijati.

»Sto želiš da učinim?« upitao je. Ponovila sam svoj zahtjev.

»Ali zašto?« upita on.

»Jednostavno mi se sviđa to kamenje, želim ga ovdje gore u sobi i hoću da bude čisto«, rekoh. Vidjela sam da je Fran sumnjičav, ali također je vidio da me to kamenje zainteresiralo, a to je bilo nešto što je nažalost nedostajalo mojoj osobnosti dugo vremena, pa je pristao na sve što sam tražila. Međutim, dok je izlazio iz sobe, odjedanput mi se učinilo da možda neće učiniti točno onako kako sam mu rekla. Možda će mi samo donijeti kamenje, a da ne prođe kroz cijeli postupak koji je anđelica opisala.

»Fran, upamti, stavi kamenje da proključa u vodi s morskom solju i ostavi da stoji preko noći«, rekla sam sa smiješkom. Samo je kimnuo glavom, nasmiješio se i izašao.

Kamenje je ležalo na mojem toaletnom stoliću. Jedan je bio duguljast i gladak, drugi više poput škriljevca, a treći je imao oblik velike sive loptice za tenis. Ležali su tu cijeli dan nakon što ih je Fran ujutro donio u moju sobu, i nakon što je postupio prema uputama anđelice. Ona se opet pojavila kasno navečer, energija joj je bila slična kao i prošli put, prilično prigušena, ali topla i zračila je ljubav. Pogledala je kamenje i nasmiješila se.

»Prekrasno je, zar ne?« upitala je. Kimnula sam glavom.

»Da, lijepo je, dolazi iz Atlantskog oceana.« Ono što se sljedeće dogodilo, ostavilo me je bez daha. Anđelica se primaknula toaletnom stoliću gdje je bilo kamenje, raširila je krila oko cijelog toaletnog stolića tako da su i stol i kamenje na njemu bili potpuno zakriljeni krilima. Njezina je energija postala intenzivno sjajna te je toaletni stolić počeo treperiti sjajem kao da ga je preplavio val vrućine. Kamenje je postalo gotovo prozirno, kao da mu se i sam sastav promijenio, a ja sam znala da ono upija tu predivnu, ozdravljujuću svjetlost. Činilo mi se da anđelica dugo stoji nad kamenjem, iako je prošla možda tek minuta. Onda je progovorila.

»Želim da položiš to kamenje na tri energetske točke koje sam ti ranije pokazala. Samo ostavi kamenje da leži na tvojemu tijelu na tim mjestima i čini to najmanje četiri puta svakog dana.« Rekavši to, podignula je krila s toaletnog stolića, a dok se kretala, veličanstvena zlatna energija preplavila je cijelu sobu.

Pogledala me, i tiho rekla: » Da se izliječiš, potrebno je ono što vi nazivate vremenom. Uskoro ćeš vidjeti što sam htjela reći, a onda ćemo razgovarati o onome što slijedi.« Onda se njezina energija ugasila i nestala je. Opet sam ostala sama u sobi, ali ovaj sam put imala svoje kamenje. Teško je opisati kako sam se osjećala.

Nakon što sam vidjela što je anđelica napravila s kamenjem, znala sam da će ono odigrati važnu ulogu u mojem ozdravljenju i osjetila sam da sad kad imam to kamenje uza se, imam također i jedan dio anđela. Iznenada, nakon što sam bila bolesna i jadna toliko dugo, život se ponovo činio vrijednim. Bila sam na putu ozdravljenja i bila sam ushićena.

Ali imala sam još jedan problem: za mene je i ustajanje iz kreveta bilo veliko iskušenje i još mi je trebala Franova pomoć da postavim kamenje na energetske točke, kako mi je savjetovala anđelica. Još uvijek sam bila nervozna i nisam Franu rekla za anđelicu. Bojala sam se za njega — mislila sam da će se zaista zabrinuti zbog mene i nisam znala što bi mogao učiniti. Ali također sam odlučila da ću, čim se budem osjećala bolje i kad bude očito da se oporavljam, ispričati Franu sve o anđelici.

Čudesno je bilo to što sam znala da ću ozdraviti. Od tog sam trenutka znala da ću se oporaviti; nisam nimalo sumnjala i to je bilo veliko saznanje.

Sljedeći dan kad se Fran pojavio s mojim doručkom, rekla sam mu da moram s njim razgovarati. Pitala sam ga što misli o amenju koje je ležalo na mojem toaletnom stoliću.

»Što mislim o kamenju?« upitao je on, malo se mršteći.

»Da. Meni se jako sviđa. Sviđa li se tebi?«

»Uvijek mi se sviđalo, još odonda otkad smo ga pokupili«, rekao je. »Zašto pitaš?«

»Zato što mi je potrebno da mi vjeruješ, Fran«, rekla sam.

»Da ti vjerujem? Znaš da ti vjerujem«, odvratio je.

»Znam, ali moraš učiniti nešto za mene, a da ne postavljaš pitanja, a ja obećavam da ću ti sve objasniti kad dođe trenutak a to«, rekla sam. Onda sam mu objasnila što želim da učini s kamenjem i na moje iznenađenje, pristao je.

»Ne znam što ima u tom kamenju«, reče on, »ali ono ti je udahnulo malo života, nešto što već dugo nisam vidio, pa ću učiniti što tražiš.«

I tako smo počeli. Fran bi mi postavio kamenje na energetske točke odmah rano ujutro, zatim oko podneva, kasno poslijepodne i navečer prije spavanja. Ostavio bi ga na mojem tijelu oko pola sata. Prva tri dana nisam primijetila nikakvu promjenu, a drugog dana sam se čak osjećala loše. Ali četvrti dan, nakon podnevnog stavljanja, počela sam osjećati žmarce. Prvo su se pojavili u području trbuha gdje je ležao jedan kamen, a odmah zatim postala sam svjesna protoka energije kroz sve točke gdje je bilo postavljeno kamenje. Obradovala sam se, ali to nije potrajalo i drugih dana ne bih apsolutno ništa osjećala.

Onda mi se anđelica opet prikazala. Prošlo je oko dva tjedna od posljednjeg susreta i bila sam ushićena kad sam podignula pogled i ugledala tu prekrasnu svijetloplavu energiju.

»Prilično si dobro radila«, rekla je. »Svi smo vrlo zadovoljni s tobom, ali sad je potrebno da kreneš korak dalje. Želim da ustaneš iz kreveta i počneš hodati.«

Dok je izgovarala te riječi, imala sam snažnu želju da briznem u plač. Prošlo je toliko mnogo vremena otkad sam hodala bez Franove pomoći, i osjetila sam da je sve to previše za mene.

Bojala sam se i mislila da neću uspjeti. »Male korake, to je sve što tražimo, sve do ulaznih vratašaca na ogradi pred kućom, znamo da to možeš učiniti«, smiješila se anđelica.

Vratašca na ogradi o kojima je govorila bila su udaljena oko devet metara od ulaznih vrata kuće, ali mogla su biti i pedeset kilometara, jer ja jedva da sam jedanput sišla u prizemlje u posljednja četiri mjeseca, a i tada uz Franovu pomoć. Počela sam plakati; ovaj put sam ridala i bila užasnuta.

»Znamo da ti to možeš«, rekla je anđelica i nestala.

Sljedeći sam dan rekla Franu: »Želim da mi pomogneš sići u prizemlje, nosi me ako moraš, ali pokušat ću hodati do vratašaca na ogradi.« Iznenadilo me kad je samo rekao: »Dobro.

Učinimo to.«

Pokazalo se da me Fran nije morao nositi, ali morala sam se pridržavati za njega i pustiti da me takoreći vuče. Kad smo stigli do ulaznih kućnih vrata, rekao je: »Jesi li sigurna da želiš izići van sve do ograde?« Potvrdno sam kimnula, ali drhtala sam jer mi se to činilo kao vrlo dug put. Ali uspjeli smo doći do ograde i natrag. Preplavili su me osjećaji; nisam mogla vjerovati da sam uspjela to učiniti. Ali to me je i koštalo, jer kad sam se vratila u kuću, rekla sam: »Nema šanse da se uspnem tim stubama na kat. Osjećam se kao da me netko izmlatio, noćas ću spavati na trosjedu.«

I tako sam učinila, ne samo te noći već i sljedeći tjedan, jer smo Fran i ja šetali od ulaznih vrata do ograde sve češće. Dan kad sam sama prešla udaljenost do ograde i natrag, bio je sretan dan. Zagrlila sam Frana i nismo se mogli prestati smijati, jer nam je taj moj uspjeh bio jako važan. Već je bio kraj svibnja 2001., prošlo je gotovo osamnaest mjeseci otkad mi je dijagnosticiran ME.

Nije prošlo dugo a ja sam sama, potpuno sama, hodala do ruba našeg imanja, možda kakvih 100-tinjak metara, tamo i natrag do kuće. I tako se nastavilo, male su udaljenosti postupno postajale većima, sve dok nisam sama mogla prošetati našim imanjem, do mjesta gdje se zemljište dodirivalo s glavnom cestom, a to je udaljenost od kakvih četiristo metara. Kad su prošla dva mjeseca takvog postupnog oporavka, odlučila sam da je došao trenutak da Franu ispričam o anđelu. Vidio je da napredujem i čak i prije nego što sam mu sve ispričala, osjećala sam da zna kako mi nešto pomaže da ostvarim tako veliki preokret.

»Moram ti nešto reći«, rekoh mu jedne večeri dok smo sjedili u dnevnoj sobi. »Sjećaš se kad sam ti prije nekog vremena spomenula sve one likove koji mi se pojavljuju u sobi?« upitala sam.

»Da«, reče on.

»To je bila istina, zaista su mi se pojavljivali, a nakon toga došao mi je jedan anđeo i rekao mi da ću ozdraviti. Zato sam tražila od tebe da mi kupuješ voće i med, i zato sam htjela ono kamenje i da mi ga stavljaš na energetske točke.« Izgledao je začuđeno.

»Pa... prekrasno je što ti se vraća energija i da se ponovo osjećaš dobro, zaista je prekrasno!«, rekao je. Vidjela sam i osjetila da želi sve razumjeti, ali to mu je bilo malo preteško. Idući dan Fran je otišao na posao, a ja sam bila sama u sobi kad se anđelica pojavila.

»Tako si dobro napredovala da smo svi zadovoljni s tobom «, rekla je.

»Da, ali moj muž misli da sam potpuno skrenula s uma«, odgovorila sam.

»Frana prepusti nama; dat ćemo mu znak«, nasmiješila mi se anđelica. Pogledala sam je; veličanstveno je zračila, cijela je soba bila ispunjena osjećajem lakoće i dubokim mirom.

»Zašto uvijek kažeš mi ili nama, u množini?« upitala sam je.

»Zato što imaš posla s anđeoskim kraljevstvom i ima nas mnogo«, bio je njezin odgovor.